Dostupni linkovi

logo-print

Treća strana Crne Gore


Naš sagovornik je Svetozar Jovićević, predsjednik Savjeta Grupe za promjene, koja po posljednjem istraživanju CEDEM-a uživa povjerenje 12% crnogorskih građana. Teme- aktuelna politička ponuda zvanične Podgorice Beogradu za Savez nezavisnih država, podijeljenosti između Pokreta za nezavisnu Crnu Goru i Pokreta za zajednicu sa Srbijom, te specifična pozicija Grupe za promjene koja se u referendumskoj kampanji nije priklonila nijednoj strani.

RSE: Gospodine Jovićeviću, događaj sedmice za nama je ponuda Beogradu za formiranje Saveza nezavisnih država. Da li su negativne reakcije koje su uslijedile sa svih strana, od opozicije iz Crne Gore, potom zvaničnika Beograda, uz jedan relativno uzdržan stav međunarodne zajednice, za Vas očekivane i zašto ovaj prijedlog nikog ne zadovoljava?

JOVIĆEVIĆ: Vjerovatno su to prve reakcije. Ipak, treba sačekati neko sliijeganje terena da se prouči prijedlog i njegova suština, pa da uslijede i racionalnije reakcije sa obje strane. Iako je prvi i osnovni razlog za takve negativne reakcije ta jedna dugotrajna podijeljenost na dva isključiva bloka, na dvije isključive opcije i, ako se pojavljuje neko rješenje koje bi moglo značiti premošćavanje, onda skoro prirodno ispada da su reakcije u prvom trenutku negativne s obje strane. Doduše, ima tu i lutanja. Ja sad poslije svega i ne znam tačno što je prijedlog. Prvobitno je bio najavljan kao model baziran na iskustvu Beneluksa, što moram reći da je meni bilo vrlo, vrlo primamljivo.

RSE: Ako se ne varam, prijedlog Beneluksa je bio aktuelan i prije desetak godina kada je Matica Crnogorska to predlagala, gdje ste i Vi učestovali u izradi tog modela:

JOVIĆEVIĆ: Jeste. To je rađeno još '95.godine, a publikovano '96.godine u jednom vremenu potpune nenaklonjenosti jedinstvenog DPS-a bilo kakvom razmišljanju te vrste i mi smo bili tada suočeni sa jednom potpunom medijskom blokadom, ali da se ne vraćam u to vrijeme. Prvobitno je gospodin Đukanović najavio to kao model Beneluksa, da bi par dana iza toga uslijedila reakcija jednog, takođe, istaknutog člana DPS-a koji je rekao ne, to maltene nema veze sa modelom Beneluksa. Poslije opet par dana izašao je i taj pisani prijedlog koji je zapravo, onoliko koliko sam ja shvatio, dosta odstupio do tog iskustva Beneluksa uvodeći neke institucije od Savjeta odbrane, preko Komiteta ministara, pa do Skupštine, koji u modelu Beneluksa imaju sasvim drugačiju poziciju. Tamo uspješnost tog modela i leži, po meni, u tome što nema vlada nad vladama članicama, što nema parlamenta nad parlamentima. To su uglavnom savjetodavni organi koji brižljivo nadgledaju da li se u uzajamnim odnosima odvija sve na harmoničan i zadovoljavajući način. Ovdje se predlaže nešto drugo, bar tako sam ja shvatio, što je određena transformacija postojećeg hibrida. Bojim se, ponovo jedan hibrid i opet s mogućnošću stvaranja opet jednog stanja koje će prije biti izvor konflikata, nego što će prevazilaziti te konflikte. Sad da se vratim na ono zašto svi negativno reaguju. Logično bi bilo da manje više svi kada racionalno razmisle reaguju pozitivno. Zato što model Beneluksa u velikoj mjeri zadovoljava te dvije oprečne strane. Jedna je da vi hoćete sasvim prirodno da sačuvate svoj sopstveni integritet i u državnom i ekonomskom smislu to je s jedne strane, a sa druge strane vi hoćete i da sačuvate vrlo bliske odnose sa susjedstvom. Moramo biti sasvim realni. Nama svima odgovara da imamo vrlo bliske odnose sa Srbijom u svim sferama, ali bez majorizacije. I taj model bi trebao da zadovolji i one koji su apsolutno za suverenost Crne Gore, ali i one koji su za zajedništvo sa Srbijom, ma u kojoj formi to bilo. Meni se čini da on jedino ne zadovoljava one, a, oni na žalost, nijesu baš malobrojni ni u Srbiji, ali ni u Crnoj Gori, koji još uvijek sanjaju nekakve velike nacionalne snove o savezu srpskih država, da ne kažem i o Dušanovom carstvu.

RSE: Je li moguće da je ovako problematično primljen prijedlog zato što je došao sa pozicije vlasti?

JOVIĆEVIĆ: Jeste nevolja u tome što iza ovog prijedloga stoji jedna vlast koja u velikoj mjeri ne uživa povjerenje, tako se meni barem čini i tako ukazuju sva ispitivanja javnog mnjenja. I tu leži ta opasnost. Da vi jedan projekat sagledavate kroz ličnosti koje ga zagovaraju ili koje ga predlažu. Ja nastojim i, čini mi se, mi u Grupi nastojimo, to nije uvijek lako, da izgrađujemo jedan kritički odnos prema prijedlogu, a da to ne bude diktirano time ko to predlaže. To može da izazove nekad sumnje da mi podržavamo ili se a priori protivimo nekom. Ja ću reći i ovo. Meni se čini da je glavni hendikep projekta nezavisne Crne Gore što je iza njega stala jedna vlast koja je u velikoj mjeri opterećena mnogim hipotekama i koja je u mnogo čemu kompromitovana. A koliko je to od uticaja? Ja ću vam dati jedan paralelan primjer. Pogledajte što se desilo sa popisom. '91. godine kada je bila jedna stravična nacionalistička euforija u Crnoj Gori i indoktrinacije te vrste kada je kompletna vlast bila na toj strani, imali ste popis stanovništva u kome su svi očekivali da će sad Crnogorci kao jedan nacionalni entitet od 63% odjednom nestati. Desilo se da se svega nekolika procenta tada izjasnilo kao Srbi. Sada odjednom, u daleko mirnijoj, bitno drugačijoj situaciji, bez tolikog nacionalnog naboja, trideset i nešto posto ljudi izjasnilo kao Srbi. I sad je logično pitanje što se to zapravo desilo. Na stranu i uticaj crkve, na stranu i indoktrinacija. Svega je toga bilo i u većoj mjeri ranije. Ja nemam drugačijeg objašnjenja, osim da je to u velikoj mjeri jedna negativna reakcija u odnosu na samu vlast. I to, naravno, govori o tome koliko je rovita ta nacionalna svijest u Crnoj Gori, ali to je nešto što mi znamo i što nije od danas, niti od juče.

RSE: Ovim odgovorom smo ušli i u moje sljedeće pitanje. Da li u ovoj ponudi, ali i u nizu nekih pratećih poteza vlasti: odbijanje neposrednih izbora, pojačana međunarodna aktivnost, formiranje Pokreta za nezavisnost i ta decidna obećanja da će referendum biti održan najkasnije u martu sljedeće godine, prepoznajete strategiju i vjerujete li u kapacitet vlasti da to izvede do kraja ili mislite da je ponovo moguć scenario Beogradskog sporazuma?

JOVIĆEVIĆ: Taj scenario je, na žalost, moguć i danas, iako danas teže nego onda poslije iskustva sa Beogradskim sporazumom, sigurno mnogo teže. A što se tiče strategije ja je u mnogo čemu ne propoznajem. Zapravo, mislim da je često ponašanje vlasti bilo uslovljeno trenutkom, sračunatom na današnji rok ili ne više od sjutrašnjeg roka. To se može potvrditi nizom iskustava, od privatizacije najkrupnijih objekata, pa do i ovako krupnih pitanja kao što je državno. Maločas sam rekao da ste jednog dana imali jedan model, a dva dana poslije toga pojavilo se nešto što bitno odstupa od toga modela. Iz toga se ne može, naravno, izvesti zaključak da postoji neka jasna strategija. Tih lutanja ima i konkretno oko Pokreta. Nijesam siguran da je to bio najbolji način, jer mislim da on više vodi jednom daljem raslojavanju i sukobljavanju, nego što vodi nekakvom smirivanju terena što je neophodan preduslov da bi se referendum mogao održati. I kada uzmete to unutrašnje raspoloženje, odnosno jednu potpunu raspolućenost unutrašnju oko toga i nespremnost da se traži nekakvo premošćavanje između tih suprotstavljenih tabora, ja lično mislim da ova vlast poslije svega i nije to u stanju sve iako hoće.Prosto ne postoji dovoljan stepen povjerenja s one druge strane u tu vlast, a ako s druge strane imate takvo raspoloženje u Srbiji, ako imate i dosta negativno raspoloženje koje se, doduše, nešto mijenja i u međunarodnoj zajednici i, ako uzmete krajnje negativne ekonomske uslove u Crnoj Gori, nijesam siguran, zapravo veoma se bojim od referenduma izvedenog u takvim okolnostima. Jer, ja ne znam koliko ubjedljiva većina da bude glasala za suverenost, ja nijesam siguran da će ona druga strana ili one druge strane to uopšte prihvatiti. Ona će imati stvarno mnogo ozbiljnih razloga da to negira. S druge strane, ja se bojim i negativnog ishoda tog referenduma, iskreno rečeno. Zašto se bojim? Zato što, ako se tako nešto i desi pritisci koji će biti i iznutra i iz Srbije i spolja prema Crnoj Gori biće toliko jaki da ja ne vjerujem da ta vlast ili čak neka druga vlast će moći da izdrži te pritiske, a da se ne dođe do jednog unitarnog koncepta koji bi za Crnu Goru bio potpuno poguban.

RSE: Što je onda alternativa, ako je definitivno februar iduće godine rok kad ističe Beogradski sporazum? Šta je alternativa ako ne referendum?

JOVIĆEVIĆ: Razumije se da referendum u principu nije sporan. Ne samo što nije sporan, nego veoma sporimo što je on uopšte osporen i što je uopšte neko došao na ideju i unutar Crne Gore i van Crne Gore da jedno takvo elementarno ljudsko pravo ograniči, makar i na kratki rok, a kamoli na tri godine. Ne na tri, nego na četiri godine. Mi smo čak rekli da bi referendum održan u relativno stabilnim okolnostima, uz minimum povjerenja onoga ko ga organizuje, vodio do smirivanja situacije u Crnoj Gori, ma kakav bio ishod tog referenduma. No, s druge strane, ja ne sporim nijednog trenutka da vlast koja je dobila većinu to može, da ona to ima pravo da uradi. Da li ona to radi na pravi način to je već drugo pitanje. Mi smo tu imali dosta primjedbi, ali to je njeno pravo i ona to može izvesti. Ja, doduše, ne znam kako će to izvesti. To će zavisiti od čitavog niza okolnosti i pokušaj da se da ovakav jedan prijedlog, relativno fleksibilan, čak možda i pretjerano fleksibilan, je možda i pokušaj da se nađe ono, po meni, ipak bolje rješenje, nekakva vrsta dogovora sa Srbijom, koja bi bila u krajnjoj liniji ipak provjeravana na referendumu. Ali na referendumu kod obje članice. Mislim da je '92.godine jedinstvena vlast u to vrijeme dovela Crnu Goru u jednu krajnje ponižavajuću situaciju, da se ona jedina izjašnjava o referendumu. Sličan osjećaj će se, bojim se, desiti i sljedeće godine. Iz toga se ne može izvući nikakav drugi zaključak, kod mnogih i dobronamjernih posmatrača sa strane, nego da je Crna Gora zapravo dio Srbije, pa sad hoće da se odvaja. Situacija, naravno, nije takva i jedino pravedno je da se obje članice o tome ravnopravno izjašnjavaju.

RSE: Pitanje koje neminovno slijedi je Grupa za promjene i državni status s obzirom da ste kao organizacija do sad izbjegavali da se decidno oko toga izjasnite i tu je bilo dosta i špekulacija i kritika na račun Grupe:

JOVIĆEVIĆ: Ja mislim da to proizilazi ne iz stavova Grupe, nego iz okolnosti u kojima se nalazimo. Petnaest godina se ovaj narod dijeli na dva tabora. Doduše, bilo je preseljavanja s jedne na drugu stranu, ali, de fakto, imate jednu strogu podijeljenost da se crno-bijeli dio i kod običnog građanina, a i kod analitičara, čak od kojih bi se morala očekivati nešto veća fleksibilnost, morate biti svrstani u jedan ili drugi blok. Nema treće. I ako se sad pojavljujete kao neka politička snaga koja pokušava da nađe ono što je zajednički imenitelje za nas, što jedino, čini mi se, može da nas održi kao društvo, onda ste u najmanju ruku sumnjivi i jednoj i drugoj strani. Mi nikad nijesmo rekli da je nevažno državno pitanje Crne Gore. Naprotiv, ono je toliko važno, ako ne zbog čega drugog, što je ono izvor podjela. Mi nikad nijesmo sakrili sopstveni lični stav. Uvijek smo ga rekli i uvijek ćemo ga reći. Nijesmo ga formirali preko noći i ne mislimo ga kriti, naprotiv. Dozvoljavamo mogućnost da neko drugi o tome misli drugačije. Taj neko drugi nije neko ko je “pao s Marsa”, nego je to neko ko je član naše porodice, šire ili bliže. I to ne možete odbaciti. Mi pokušavamo u toj podjeli da kažemo “nemojmo biti isključivi”. Shvatimo da postoje legitimno dva stava i da moramo tražiti odgovarajući modus kako to pitanje ili slična pitanja razriješiti, ali da ne dođe do sukoba među nama ili do sukobljavanja i da svi sjutradan prihvatimo to kao normalnu i regularnu stvar. Da li će neko smatrati da je bolje za nju da bude u zajednici ili da bude isključivo suverena, ipak je to stvar koju prepuštamo pojedincu.I kad posmatramo strukturu onih koji nas podržavaju to se otprilike dijeli na tri dijela, i to je realna slika Crne Gore. Imate jednu trećinu, nekad je to malo više, nekad malo manje, zavisno od trenutka, onih koji jesu za suverenu Crnu Goru i otprilike isto toliki broj koji su za neku vrstu zajedništva sa Srbijom i isto toliki broj koji nemaju stav, koji su zbunjeni. Ali mislim da je zajedničko za sve tri grupacije, bar se mi tako nastojimo ponašati, da je zajedničko da svi volimo Crnu Goru, da se svi trudimo da ona bude bolja i drugačija i da ta ljubav prema Crnoj Gori kao državi koja garantuje jedan uspješan život, život dostojan evropskog građanina, da nam to bude zajednički imenitelj, a da onda u jednoj tolerantnoj atmosferi prihvatimo rješenje koje većina preferira.

RSE: Da li mislite da je to politički održivo s aspekta činjenice da je sva ta fokusiranost na referendum jako ojačana sa formiranjem ova dva pokreta. Prosto, da li postoji strah da će se Grupa za promjene u borbi ta dva pokreta negdje izgubiti kao politički faktor?

JOVIĆEVIĆ: Pa, naravno. Uvijek postoji solucija kod ovolike podijeljenosti, skoro prirodna solucija, da vas i jedni i drugi potpuno odbace, odnosno da ni jednima, ni drugima nijeste dovoljno dobri za ono za što se oni slažu. To jeste jedna opasnost koje smo mi potpuno svjesni. Zato mi kažemo da je stav prema programu, ponašanju i djelovanju Grupe za promjene jedan veliki test crnogorske civilizacijske svijesti. Ne zato što smo mi bolji ili drugačiji od drugih, nije to odnos prema nama lično i pojedinačno, nego prema jednoj soluciji koja leži na postojanju razlika i na toleranciji prema takvim razlikama. A ako takve svijesti nema u Crnoj Gori ili je nema u dovoljnom stepenu, znam da je nema u dovoljnom stepenu, ali ako ona ne može uopšte nastati, onda nije to problem što će nestati Grupa za promjene, nego ja ne znam kako ćemo se mi održati kao društvo.

RSE: U prilog ovome ide i sljedeće. Grupa za promjene se u najvećem dijelu bavi unutrašnjim deformacijama u funkcionisanju vlasti, od prisustva kriminala, korupcije, spornih privatizacija, neefikasnih institucija sistema itd. Međutim, i Vaša najnovija istraživanja pokazuju visok stepen spremnosti birača da “zažmuri” na sve ove pojave, a u cilju rješavanja državnog pitanja. Kako komentarišete taj fenomen i trend da su ljudi spremni da “zažmure” na negativne promjene koje im direktno utiču na život zarad državnog pitanja?

JOVIĆEVIĆ: To je potpuno tačno i u velikoj mjeri poražavajuće. Ja ne znam kako iz toga izaći. Nevjerovatno je koliko su ljudi spremni da zaborave neke stvari sa kojima se nose svakog trenutka bilo sa jedne ili sa druge strane. Jedni su spremni da “zažmure” na sve da bi dobili suverenu državu, a oni drugi su spremni, takođe, da “zažmure” na sve da bi dobili zajedničku državu, ma što pod tim podrazumijevali. To je nešto što daje osnova za ovakav zaključak. Neriješenost crnogorskog državnog pitanja je strahovito usporilo procese tranzicije i demokratizacije u Crnoj Gori. To je potpuna istina. Tu se politički blokovi ne formiraju prema afinitetu, prema određenim životnim pitanjima, privredi, nego isključivo prema državnom pitanju i to je ono što smo mi pokušavali i što pokušavamo da razbijemo kao koncepciju. Sad ću ja reći nešto što će možda moje mnoge drage prijatelje iz ovog procrnogorskog, uslovno rečeno, bloka naljutiti, što sam ja rekao i direktno, ne želeći da dovedem nijednom riječju u pitanje njihovu posvećenost Crnoj Gori i njenoj suverenosti, ja ipak moram reći da mi u velikoj mjeri njihova spremnost da “zažmure” na mnoge deformacije i da kažu “kad riješimo državno pitanje, onda ćemo se mi s tim suočit”. To je jako opasna stvar i ja hoću javno to da kažem Meni to liči, uprkos mnogim razlikama, na stav srpske intelektualne elite na čelu sa Srpskom akademijom nauka i Dobricom Ćosićem, koji su svojevremeno, ne iz nikakve ljubavi prema Miloševiću, bili spremni da “zažmure” na mnogo štošta što je on radio, da bi on obavio to što su oni mislili da treba da obavi, taj krupni srpski ili velikosrpski projekat, kako god hoćete. Da bi onda u jednom trenutku kada su vidjeli da su stvari otišle isuviše daleko, gospodin Ćosić ili “otac nacije” kako je on volio da ga nazivaju, odjednom ušao direktno u politiku, sjeo u taksi i postao predsjednk zajedničke nam države. Zna se kako je prošao. Veoma loše. Ustanovio je vrlo brzo da je duh kojeg je on pustio “iz boce” u velikoj mjeri, ne mislim samo on lično, nego i sva ta filozofija, da je on odavno postao “džin koji se više ne može vratiti u bocu”. To je strašno koštalo Srbiju i srpski narod. Ja se bojim da se paralela ovdje može uspostaviti. Mislim da moje drage kolege, prijatelji i istomišljenici u mnogo čemu dozvoljavaju ovakvu mogućnost da se transformacija vlasništva nad nacionalnim bogatstvom izvede u ovom vremenu i ona se intenzivno, skrivena u velikoj mjeri od javnosti i od njih samih, zbiva i da poslije toga kada dobijemo tu državu, ako je dobijemo, konstatuju da je ta država postala vlasništvo male grupe ljudi. I mi se jako približavamo tome. Ti novi vlasnici sa novim bogatstvom, nemojte misliti i nemojte se zavaravati da oni neći imati potpuno političku moć i potpunu kontrolu nad političkom situacijom i opštom situacijom u Crnoj Gori. Mi u Grupi u tom smislu ne možemo praviti kompromise. Ne zato što smo promijenili stav prema državnom pitanju, nijesmo ni za jedno slovo i to ne krijemo, ali mi ne možemo da ne uočimo tu opasnost kuda kreće Crna Gora. Hoće li ona to postati privatna država? A neke od mojih kolega, čak i to otvoreno kažu “Pa, znate, mi se s tim mirimo da će za sljedećih deset godina to biti država jednog čovjeka ili grupe ljudi”. U meni se svaki atom mog razuma buni protiv toga ko god bio taj neko ili grupa ljudi čija bi ovo bila privatna država, pa čak i da sam ja jedan od njih.
  • 16x9 Image

    Slavica Brajović

    Za Radio Slobodna Evropa radi od početka 1997. godine, a na mjestu šefa podgoričkog biroa je od juna 2000., kad je startovala i polusatna emisija Radija Slobodna Evropa o događajima u Crnoj Gori.

XS
SM
MD
LG