Dostupni linkovi

logo-print

Strijelica s grješkom


Neka rješenja novog pravopisa, čiji su autori Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš, izazvala su burne reakcije u javnosti, a svoja mišljenja o tome izrekli su i jezikoslovci. Profesor hrvatskoga jezika i stilistike na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Ivo Žanić, jedan je od protivnika novog pravopisa:

“To je smiješno i štetno i u velikom dijelu nestručno. Po srijedi očito nisu stručni razlozi, nego po svoj prilici grupni inati i jedna radikalizacija simboličke funkcije jezika koja je potpuno nepotrebna i štetna.”

Objašnjenje kako novi pravopis hrvatskog jezika ispravlja pogreške nametnute novosadskim dogovorom, koji je prekinuo hrvatsku jezičnu tradiciju, profesor Žanić ne prihvaća. On kaže kako je nesporno da novosadski dogovor nije donesen u demokratskom ozračju, no ne može se reći da je on u svojim postavkama bio nestručan. Uz to, kaže Žanić, jezička je tradicija relativna stvar:

“U ovih četrdeset godina na ta pravopisna rješenja koja su proizišla iz novosadskog dogovora navikli su se svi ljudi koji su od 1960. godine, pa na dalje, išli u osnovnu školu. To je sigurno dvije trećine stanovnika Hrvatske. To je najaktivniji i najperspektivniji dio našeg stanovništva. Valjda oni imaju isto pravo na neku naviku. Ne postoji jezik bez govornika.”

Profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Sanda Ham, jedna od autorica novog hrvatskog pravopisa, čvrsto stoji iza njegove znanstvene utemeljenosti i ne obazire se previše na kritike javnosti:

“Poznato je koja su rješenja u hrvtaskom školskom pravopisu, jer je to već otišlo u javnost. To su jednostruka rješenja. To nisu novosadska rješenja nego tradicijska hrvatska rješenja. Ne mislim na stara rješenja, ali na ona koja odgovaraju sustavu hrvatskog jezika. Te reakcije me ni malo ne čude. Mislim da će to biti bunt na još sigurno mjesec-dva. U ožujku se očekuje izlazak pravopisa. Struka nije rekla svoje. Prave reakcije će reći svoje tek kada se knjiga bude prodavala i čitala.”

Ona kaže da se neki primjeri, poput pisanja pogriješka umjesto pogreška, previše korsite u javnosti kako bi se iz upotrebe istisnula sva ostala rješenja:

“Pogriješka je upotrebljena kao ogledni primjerak protivnicima novog pravopisa. Uzmite na primjer pridjev vrijedan i stavite ga u komparativ. Glasi vredniji. Nisam čula na televiziji, ili na radiju, da je neko rekao vredniji već godinama. Isto tako nisam čula unapređivati već unaprijeđivati. Nisam čula prenos nogometne utakmice nego prijenos. O tome je riječ. Ta sirota pogriješka, jer je toliko napadana, je u kontekstu oblika vrijednije, unaprijeđivati i prijenos.”

Profesor Ivo Žanić, smatra, međutim, da će neka rješenje, poput odvojenog pisanja riječi neću, naići na veliki otpor:

“Postoji stotine tisuća ljudi koji su se navikli na sastavljeno pisanje neću. Oni imaju pravo ostati na to naviknuti, a ne da ih se u ime ispravljanja nečega što je bilo pa prošlo sada ponovo onepismenjava. Govornik je vrlo bitan činbenik jezika.”

S tim se donekle slaže i Sanda Ham, jedna od autorica novog pravopisa:

“Mislim da se otpor pisanju ne ću javlja kod onih koji nisu inače naklonjeni novom pravopisu zbog navike. Navika je u pravopisu i u jeziku velika stvar i nju je teško narušiti. Kada vam poremete ritam disanja, sve vam poremete.”

No, zaključuje autorica “Hrvatskog školskog pravopisa”, Sanda Ham, za sve je potrebno samo malo dobre volje, pa će i oni koji od 1960. pišu neću, lako prihvatiti i ne ću.
XS
SM
MD
LG