Dostupni linkovi

Sve je kvazi – šatro – nadri


Te 2000. godine imala je svega 20 godina, indeks tek započetih studija engleskog jezika i književnosti u Novom Sadu, dosije u policiji, odnosno prvi, pa drugi, treći susret sa policijom i privođenjem, a sve zbog, kako je bilo ozvaničavano, njenog komentarisanja postupka prema članovima, sećate se floskule, neregistrovane organizacije ''Otpor''. Teško je bilo i zamisliti privedeno to devojče sa ogromnim očima. Ja je još uvek vidim onako kostimiranu sa pletenicama, titovkom i pionirskom maramom, dakako preko otporaške majice, što je davalo dodatnu ironiju u umetničkom projektu ''Ledarta'' i javnom ''Slikanju sa voljenim predsednikom'', kada je Miloševićev lik otpozdravljao sa naslikanog panoa, a nama svaka ironija bila lekovita.

Jelena danas još uvek nije napunila dvadeset i petu. Ima, kaže, praktično ''pola ispita'' do diplome. Najviše slobodnog vremena daruje angažmanima u Studentskoj uniji. Tako je, kaže, mislila da će najbolje moći da nastavi ono što je počela u ''pionirskim otporaškim danima'', posvećujući se, naročito, reformi obrazovanja. ''Ugrabili smo priliku'', govorila je Jelena za onaj 5. oktobar, a već desetak dana docnije je, aludirajući na one povike ''Gotov je'', proročki formulisala da je tek – polugotovo. Kao što odmah nije imala nikakvu ličnu dilemu da je ''Otpor'' tada i završio svoju misiju. Može biti da je njena rešenost da odmah istupi iz priče da li otporaši treba da prerastu u stranku vizuelizuje, bio onaj trenutak kada su na koncertu Balaševića, u Narodnom pozorištu, ti mladi buntovnici prvi put doslovno i seli u fotelje sa nekim VIP pozivnicama. ''Nismo se borili za vlast, već za promene'', ostala je, naime, Jelena uverena sve do danas.

I kao što se svojevremeno žestila na sugrađane koji mirno ispijaju kafe dok njih privode, ni dalje ne odustaje. Prošle jeseni doslovno šokira i evropske političare u Briselu, sasipajući im da 70 odsto studenata u Srbiji nikada van granica još nije nigde putovalo. Volela bi, kaže, da studije na trećem stepenu nastavi možda i u inostranstvu, zbog boljeg obrazovanja u oblasti komunikologije, raznolikosti, otvaranja. A što ne reći: dugo je verovala da treba ostati u Srbiji. Sada više i nije tako sigurna.

RSE: Da li zaista mislite da odete posle svega?

KLEUT: Mislim da odem. Ova dešavanja oko nas su se nagomilala i s vremena na vreme pomislim da je jedino rešenje da odem odavde. To mi je krajnja opcija.

RSE: Šta je bio razlog da do sada niste otišli?

KLEUT: Nada. Uvek mislite da nešto može da se promeni. Tu je i aktivistički duh koji me goni napred i ne želim da priznam poraz. Otići odavde - znači za mene priznati poraz.

RSE: Zašto bi ste otišli?

KLEUT: Svakako to jeste materijalni život i karijera, jer svi mi želimo nešto da postanemo kada završimo fakultet. Trenutno me sekira velika nezaposlenost. Ali nije samo to. Mnogo više me nerviraju različite poruke koje dobijamo od sadašnje vlade i naših političara. Nema dovoljno rešenosti da se bilo šta promeni i pokrene. Ponovo se susrećemo sa istim onim strahovima sa kojima smo se susretali pre: hoće li vam momak otići u vojsku, šta će biti sa Kosovom, ponovo strepimo zbog nekih međuetničkih sukoba u Vojvodini. To su neke stvari za koje smo se nadali da smo ih ostavili daleko iza sebe, ali one ponovo postaju deo naše svakodnevnice. Nedostatak prostora je nešto na šta smo, na žalost, navikli, pogotovo moja generacija koja je rasla u neimaštini. Sve se to ponovo javlja.

RSE: Da li bi ste mogli da opišete kakav je to normalan život kojim bi ste želeli da živite?

KLEUT: Život u kojem ne mislite šta će vam doneti sutra, u smislu opasnosti po egzistenciju, u kojem svojim rukama možete da zaradite pare koje su vam dovoljne za taj normalan život. Dani u kojima ne mislite toliko o politici i u kojima niste toliko vezani za vesti, u kojima ne morate napeto da čekate najlošije vesti koje mogu da nas zadese, ili nas zadese. Da ne gledamo vesti svaki dan, ali svaki treći, pa da tek onda sumiramo šta se to sve dešavalo.

RSE: Šta vas najviše deprimira? Da niste možda mislili da će padom Miloševića sve zablistati, a to nije bilo realno?

KLEUT: Naravno da to nije bilo realno. Nisam ni mislila da ćemo 6. oktobra svi postati milioneri, svi se promeniti, svi se voleti i zaboraviti sve ratove koji su nam se događali. Nisam mogla da verujem da ćemo ćuti, kada je general Lazarević odlazio u Hag, navodno, dobrovoljno se predavajući, da je on taj naš narodni heroj. Ne želim to da slušam. On je celu moju generaciju doveo u ovo stanje u kojem smo, do jedne izolovanosti od celog sveta. On za mene ne može biti heroj i ne želim da ga iko u moje ime zove herojem. Na žalost, od previše važnih državnih instanci smo čuli da je on heroj. Nadala sam se da takvih stvari više neće biti i da to nije tako teško promeniti. Pošto živim u gradu u kojem vladaju radikali, činjenica je da je to mnogo teže nego se činilo u početku.

RSE: Da li ste vi zaista razočarana generacija?

KLEUT: Mislim da jesmo, i to ne samo moja generacija koja je učestvovala u studentskim protestima, već i drugari koji su stariji od mene, koji su učestvovali u protestima još 1996. godine, koji su gajili jednu iskrenu nadu da će se nešto dogoditi. Mi koji smo ostali u ovoj zemlji, rešeni da nešto učinimo, makar i samim tim što ćemo ostati ovde, smo mali heroji. Sada vidimo da se ništa ne pomera i da smo na nultoj tački. Ponovo uvode neke sankcije, ponovo vas popreko gledaju, nigde ne možete da putujete. To je isti tretman koji smo imali i pre. Zbog toga mislim da ovo jeste jedna vrlo razočarana generacija. Čini mi se da se jedan bunt skuplja u mojoj generaciji, u ljudima koji su prošli kroz sve te proteste u proteklih desetak godina, koji su voljni još jednom da zasukaju rukave, da vidimo šta možemo da uradimo.

RSE: Da li to znači još jedan 5. oktobar?

KLEUT: Da li ćemo ga zvati 5. oktobrom ili nekako drugačije, nije bitno. Imam osećaj da se gomila jedna energija koja me možda previše podseća na onu vrstu energije i onu vrstu razgovora koji smo vodili za vreme Miloševića.

****

Marčelo, glas razočarane generacije
Srbija – kuća na promaji

Ne gledam vremensku prognozu - unapred znam da biće ružna.
Rast'o sam u koprivama pa nisam postao ruža.
Svarnost tužna i danas emituje uživo užas.
Metež i gužva, život k'o nužda što ništa ne pruža.
Sipi još koju da se zgužvam. Ogledala se gnušam.
Dvaes' godina tu sam i skroz sam kao usran!
Ma znam ja Ustav. Zato ću sad svoje da kažem glasno,
na to, beše, imam pravo? E baš krasno...
Eno ga onaj reper što sere - kažu u glas:
To je ta omladina na drogama. Pa takvi smo zbog vas!
Štekam se za haš, živim ko pas,
a vlast može da cedi mast i boli ih kurac za nas!
Promenili ste krupne zverke al su ostale sitne gnjide,
pride lopovi svetske lige što ne brinu naše brige – ljige.
Standardno ne jebu dno društvene piramide.
Ne ide. Znam da ne vide.

Taman smo se šatro smirili - a ono nova afera:
roknuše premijera, narod u čudu zvera - alal vera:
u glavnom gradu, po lepom danu, čoveka na štakama.
A gde su bili momci u plavim jaknama?
E vidiš, oni su tad imali pametnijeg posla
- da startuju mene jer nosim kapuljaču preko kape!
A nikad ni jednog pravog krimoča da cape. Cave.
A sad kao akcija, k'o fol hapsi se Legija.
Udavite se bre svi u govna, jebo vas Legija!
Šta je do sad čekala Srbija?
Epidemija orgija nas ubija.
I sve je kvazi – šatro – nadri.
Niko nikoga ne bodri, dani modri,
retko dobri, svi sa glavom u torbi - odbij!
Nisam ni ja više onaj od nekada.
Plašim se ljudi, raskida, prekida, prekih pogleda.
Sreću ponekad vidim preko dvogleda. Srce od leda.
Od prijava do poraza, nema izlaza.

I sada znam da nema nas. Mene je sram.
Srbija - kuća na promaji!
I znam, java je san. Ostaješ sam.

Majko Srbijo obriši suze i oprosti kosti i ljudske pakosti.
Sviraće tebi opet Oda radosti - dajem ti reč!
Nećeš mi više gledati gadosti kada ljudi shvate,
kad se vršnjaci iz inostranstva vrate.

Nazad na onaj život vedar sa svih strana:
vratiću Vanji kintu što sam zajmio pre dva metra dana.
Kupiću novo srce jer je ovo prepuno rana iz starih dana.
Dosta rata i krvavih megdana!
Za kevu od mene barem dve žene da je u poslu odmene
da mi ne vene, kao do sad radeći sama u obe smene.
Za matorog ček, pa nek mu krene,
nek mu svaka misao zauvek s dugova skrene.
A one pičke iz SAD-a nek opet gađaju raketom,
to neće da sruši moj mali svet u glavi pod kačketom!
I kunem se pred svetom,
neće nas više smatrati metom, rupom, getom.
Prošli smo sito i rešeto.
DOSTA JE!

****

RSE: Osim razočaranosti i osim toga što znate šta ne želite, šta ne valja i šta vam smeta, da li postoji ideja? Da li ta energija može da se uobliči i da li može da bude ozbiljna politička alternativa ovome što se događa? Postoji li na političkoj sceni Srbije vaša alternativa?

KLEUT: Postoji, ali je, na žalost, vrlo slaba.

RSE: U Srbiji 70 posto mladih ljudi nema pasoš. Taj podatak zvuči zaista zastrašujuće, ali nije čudan kada se zna kako se u Srbiji živelo u poslednjih petnaestak godina. To ste izneli u Briselu i pokušali nešto da uradite, barem za studente.

KLEUT: Bila sam deo jedne studentske delegacije koja je boravila u Briselu sa ciljem da ih zamolimo da barem studentima omoguće da slobodnije putuju po Evropi. Taj podatak postavlja pitanje da li je to i zbog para. Mladi ljudi su se odvikli od toga da putuju. Vidim to po sebi, iako sam negde i putovala. Pri pomisli da moram negde da putujem već se naježim kada pogledam spisak dokumenata koje treba da nabavim, koje treba da prevedem. Iz Novog Sada odem dva puta u Beograd da čekam vizu, a neizvesno je da li ću je uopšte dobiti. Tako se potpuno odvikavate od putovanja. Naravno, tu su i materijalni razlozi. Moja generacija se potpuno odvikla i od razmišljanja i od planiranja negde da otputuje, nešto da vidi. Nadamo se nekada nekoj dobroj konferenciji, ali više niko ne razmišlja o tome turistički negde da ode, da vidi neki muzej, neku izložbu. To je ona priča zbog koje smo išli u Brisel, da vidimo na koliko razumevanja nailazimo kao mladi ljudi koji su donekle žrtva ne izručivanja i ne rešavanja problema ovde, da vidimo da li postoji razumevanje za studente.

RSE: Kakav ste odgovor dobili u Briselu?

KLEUT: Za početak su nam rekli da smo bolje spremljeni nego naši političari, ali ne verujem da je samo to uticalo na njihov odgovor. Ostali smo sa Olijem Renom, komesarom Evropske komisije za proširenje. Kod njega nailazimo na razumevanje zašto mladi žele da putuju. Mislim da je to njima vrlo jasno i logično. Kada je poslednji put bio u Beogradu spomenuo je da i dalje radi na tome, jer mora da razgovara i sa ministrima inostranih poslova. Pitanje viza jeste jedno vrlo komplikovano pitanje, ali on je voljan da nam pomogne. Veliku zahvalnost dugujem i Janezu Potočniku iz Slovenije, koji je komesar za nauku. On nam je zaista pružio punu podršku u celoj ovoj inicijativi, verovatno imajući perspektivu naših roditelja koji su mogli da putuju.

RSE: Vi ste tražili olakšice za studente pri dobijanju viza.

KLEUT: Olakšice?! Mi tražimo olakšice bilo kog tipa. Svaki dokument koji se skine sa onih dugačkih spiskova već je jedna olakšica.

RSE: Da li to pokazuje da je životni interes mlade generacije približavanje Evropi i rušenje zidova koji su ponovo počeli da niču oko Srbije?

KLEUT: To jeste prevashodni cilj, ali ne u smislu da mi postanemo Evropa jer radimo nešto što nam Evropa kaže. Ta suštinska izmena mora da dođe kao naša istinska želja i vera da je taj nivo demokratije bolji za nas, a ne da je bolji jer ćemo tako brže u Evropu.

RSE: Postoji osećaj da Evropa nameće nešto što je protivno interesu Srbije?

KLEUT: Nemam neke idealizovane stavove o Evropi. U nekim aspektima je i Evropa grešila donoseći neke sudove o nama. Sa nekim stvarima se suštinski slažem, ali ne zato što je neka Evropa iza toga. Meni je jako žao što mi sada reformišemo naše visoko obrazovanje zato što Evropa tako hoće. Ne želim zbog toga da ga reformišem. Želim da ga reformišem da meni bude bolje, da dobijem kvalitetnije obrazovanje sa kojim ću moći bolje da se zaposlim i sa kojim ću moći bolje da obavljam svoj posao kada se zaposlim. Mislim da tu vrlo često dolazi do zamena teza. Kroz tu priču o Evropskoj uniji, koja je postala vrlo jaka, razne stvari se gube, gubi se suština onoga što treba da uradimo. Kada Evropska unija priča o nečemu, ne vidim to kao nešto nametnuto. Mnogo više bih volela da tu priču pričaju naši političari i različiti ljudi naše administracije, a ne da nam neko sa strane govori šta treba da radimo. To su stvari koje bi trebali sami da uradimo, bilo te Evropske unije, ili ne.

RSE: Jedan od načina otvorenosti prema sveta je Internet. Koliko studenata koristi Internet?

KLEUT: Po nekim istraživanjima, svega 18 posto mladih ljudi koristi Internet. To je poražavajuće. Uživam u blagodeti korištenja Interneta, pa možda zbog toga i nisam bila svesna koliko mladih ljudi nema pristup Internetu i ne zna da ga koristi, nema pristup svetu. To sve ponovo vodi ka blokadi. Ako odete na seminar, sretnete neke drugare. Naravno da održavate kontakt putem E-maila. Bez toga, kada se vratite, ste opet zablokirani i nemate nikakav kontakt. Tako se stalno vrtimo u krug koji je sve uži.

RSE: Jedan od načina da se izađe iz tog kruga je i politika - ako mi ne možemo u svet, neka svet dođe kod nas. Čini mi se da je ta obrnuta priča, priča koja je dovela do projekta kakav je Exit, rok festival svetskog ranga u Novom Sadu.

KLEUT: Svakako da je Exit užasno bitna stvar. Exit je vrlo dobro shvatio da i mi moramo sami da menjamo svoj imidž među ljudima koji dolaze iz inostranstva. Exit vrlo uspešno radi. Tu se skupi jako puno mladih ljudi, ne samo iz regiona, dolaze ljudi iz celog sveta. Bili su i neki moji drugari iz Holandije. Nije im bilo teško sesti u kola i doći u Novi Sad. Ono što je za mene poražavajuće jeste to što su za vreme predizborne kampanje uhapsili Bojana i Dušana, vodeće ljude festivala. Bojan, Dušan i ja smo organizovali proteste 2000. godine. Posle izbora smo organizovali studente u Novom Sadu. Nikada pre toga dve nedelje nisu bili u zatvoru. Sada su dočekali da budu u zatvoru pod vrlo sumnjivim okolnostima, da ne bi ometali svedoke. Meni to deluje kao zastrašivanje koje nismo imali ni u vreme Miloševića.

RSE: Da li se Novi Sad promeni u tih nekoliko dana Exita?

KLEUT: Potpuno se promeni. Novi Sad jeste grad koji u regionu ima najveću studentsku populaciju. Možete zamisliti kako to izgleda za vreme Exita kada imate utisak da je Novi Sad grad u kome žive samo mladi ljudi. Vidite grad koji pulsira u ritmu Exita. Do pet sati u jutro skoro svi su na tvrđavi. Do podne se niko ne budi i grad izgleda mrtav. Tek oko dva sata popodne ljudi izmile iz šatora i krenu u obilazak grada. Čini mi se da je najlepše to što dok šetate gradom čujete neke strane jezike, od ovih naših, navodno stranih, do ostalih evropskih jezika. Srce vam je puno i osetite da ste deo te Evrope. Exit donese duh Evrope u Novi Sad. Nekada je Exit trajao devet dana, a sada će trajati nešto kraće.

RSE: A kada sve prođe?

KLEUT: Kada sve prođe onda se suočite sa svojim starim problemima.

RSE: Onda su vidljiviji neki drugačiji grafiti i neka drugačija priča?

KLEUT: Ne mogu to da shvatim. Sa jedne strane imate Exit na koji dođu ljudi iz Hrvatske, Slovenije, celog sveta i nemate ni najmanju tenziju. Na Exitu nikada nije zabeležen niti jedan jedini incident, a kamoli neki međuetnički ili međunacionalni. Onda prođe tih deset dana blagostanja i odjednom neki drugi ljudi izmile iz svojih rupa u koje su se sakrili za vreme festivala. Odjednom, u nekim delovima Novog Sada, u kojem živi mađarska zajednica, neke preteće poruke, odjednom neki antisemitski grafiti u gradu u kojem ima vrlo malo jevrejske populacije i ne znam na konto čega te ljude mogu da mrze. To ne mogu da razumem. Kao da postoji neka podvojenost doktora Džekila i mistera Hajda, dva lica Novog Sada. Kao da postoje paralelno dva lica Srbije u dva paralelna sveta.

RSE: Dva lica Srbije su vidljiva i u Novom Sadu. Oni koji promišljaju o prošlosti i o sadašnjosti Srbije, kažu da su se te dve Srbije, jedna konzervativna i patrijarhalna, druga moderna i proevropska, stalno nadmetale. Da li vidite šansu za Srbiju kojoj vi pripadate?

KLEUT: Ne bih ja radila sve ovo što radim i ne bih bila i dalje u Srbiji da ne vidim šansu za tu proevropsku i liberalnu Srbiju. Stvarno mislim da ta Srbija ima šansu, da je ona neminovnost i budućnost i nešto što vuče napred. Druge stvari samo vuku u prošlost i to na neugodan i loš način. Ako si proevropski orjentisan, ne znači da nisi za neke tradicije i običaje. Naprotiv. Te dve strane mogu vrlo uspešno da se spoje i mogu vrlo uspešno da žive u svakom pojedincu ponaosob. Budućnost je ta koja vas može pokrenuti da nešto uradite. Ne gubim nikakvu nadu da će ova Srbija pobediti. Mnogo puta je pobedila. Imamo puno prepreka na putu i treba nam puno snage. Ovaj osećaj da se mladi ponovo komešaju za mene je znak snage i znak da će se nešto uraditi, da postoji vrlo jaka želja da se i dalje ide napred.

RSE: Među mladima u Srbiji je dosta ukorenjena desnica, i to ekstremna nacionalistička desnica. Ima se utisak da oni imaju čvršću etabliranost u današnjem društvu, nego što je ima ova druga Srbija. Šta je vaš duhovni oslonac i ko su vaši duhovni oslonci u Srbiji danas?

KLEUT: Nisam baš sigurna da je tu u pitanju etabliranost, ali je u pitanju neka vrsta boljeg organizovanja. Mislim i da je to deo mentaliteta. U Srbiji imate toliko nevladinih organizacija koje rade sjajne stvari. To je jedan ogroman spektar ljudi. Tu ne postoji nivo organizovanosti u stilu da kada se nešto organizuje svi moraju da dođu. Tu je mnogo više šarolikosti. Kod studentskih desničarskih organizacija postoji stalna potreba za konsolidacijom. Njihove tribine na mom fakultetu koje se bave monarhijom ili haškim herojima, na žalost, su mnogo bolje posećene. Ti ljudi imaju onu vrstu mentaliteta koja radikalske birače tera da uvek izađu na glasanje. Slažem se sa vama da oni imaju veliko uporište u crkvi i veliko uporište u nekim drugim institucijama. Koje je naše uporište? Naše uporište je naša vizija budućnosti, ono što želimo da stvorimo i to što ne negiramo nešto versko ili tradicionalno, što umemo da budemo tolerantni i što pokušavamo to da razumemo. Niko nama neće oduzeti naš jezik ukoliko mi to nećemo. Neće naša kultura nestati ukoliko se malo potrudimo. Ali, hajde da čujemo i neke druge jezike, da upoznamo neke druge kulture. Mislim da je to osnov. Evropa je mnogo puta poručila da nas želi u evropskoj porodici i imali smo mnogo susreta. Nikada nisu rekli da nas ostavljaju u samoći kao neku crnu rupu. Zaista su mnogo puta pružali ruku. Tužno je što to uvek padne u zapećak različitih zahteva i primedbi koje je Evropska unija iznela na naš račun, ali je činjenica da postoji puno pozitivnih pomaka na tom planu.

RSE: Kakva je nova generacija brucoša?

KLEUT: Moje lično iskustvo me prilično zastrašilo. Moja generacija ima neko iskustvo i navikli smo da nas privode i da nas svakako nazivaju u medijima. U mojoj lokalnoj studentskoj organizaciji, Studentskoj uniji, smo imali jedan projekt koji je bio jedna vrlo vesela kampanja koja je imala za cilj da kaže da moj univerzitet pripada svim studentima, bez obzira na naciju, etničku pripadnost ili veru. Lepili smo plakate koji su bili na rusinskom, rumunskom, slovačkom, mađarskom i srpskom jeziku, jezicima koji se kao maternji studiraju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Odjednom su ti mladi ljudi koje spominjete, studenti koji su 1984/1985. godište, pokrenuli temu kako treba da nađemo neko obezbeđenje koje će da nas čuva dok lepimo te plakate. Tek tada sam shvatila koliko ti ljudi vrlo ozbiljno shvataju ono što radimo i da je stvarno dogorelo do nokata ukoliko treba da mislimo o nekom obezbeđenju dok lepimo plakate koji su na nekoliko jezika. Drago mi je da i dalje postoje neki mladi ljudi koji su spremni da prihvate taj rizik. Mene jako plaši ideja da samo uz nekakve telohranitelje možemo da nosimo majicu koja ima poruku na nekoliko jezika na sebi.

RSE: Kako ste postali član Otpora?

KLEUT: Bio je veliki koncert u Novom Sadu. Posle koncerta su se popunjavale pristupnice. Odlučila sam da pristupim, kada je već tako masovan a ima i dobar cilj. Malo po malo, sastanak po sastanak postala sam jedan od vrlo aktivnih članova Otpora u Novom Sadu. Bila sam prva godina fakulteta. Činilo mi se jedino vredno u onom trenutku raditi nešto za njih, od nekih manjih akcija, do toga da sam počela da pričam po trgovima, bila hapšena i sve ostalo što se događalo članovima Otpora.

RSE: Da li vas je bolela ravnodušnost vaše okoline?

KLEUT: Mislim da me to bolelo najviše. Događalo se da nas petnaestak, zajedno sa nekim lutkama koje smo simbolično delili, odvedu sa glavnog trga i strpaju u Maricu. Svuda kafići puni. Ljudi mirno ispijaju svoju kaficu, kolicu, pićence. Imate osećaj da se niko nije ni zagrcnuo. Meni se činilo u jednom trenutku da nećemo uspeti, da nigde nećemo stići. Jedna tribina otpora je bila baš na moj rođendan. 6. septembra. Pozvala sam moje bliske drugare i rodbinu da pođu sa mnom na tu tribinu koja ja bila u Skupštini grada, u zaštićenom prostoru u koji ne očekujete da će ući milicija. Niko od mojih drugara, osim onih koji su bili u Otporu, nije došao na tu tribinu. Lično sam se osećala poraženom. Šta mi onda pričamo novinarima ili po trgovima ako ne mogu da mobilišem ni to malo mojih prijatelja? Činilo mi se da je ravnodušnost previše velika i previše ukorenjena i da više ništa nećemo postići. Sreća, bila sam u krivu i ravnodušnost nije bila tako jaka. Ljudi možda nisu otišli na onu tribinu, ali su otišli na glasanje i uspeli smo nešto da uradimo.

RSE: Posle 5. oktobra ste vrlo brzo izašli iz Otpora.

KLEUT: Da, već u januaru 2001. godine sam izašla iz Otpora.

RSE: Da li ste i vi dobili VIP pozivnicu za Balaševićev koncert na kojem se sedelo u foteljama?

KLEUT: Nisam, a i da sam dobila pozivnicu nisam sigurna da bih ostala u Otporu. Ne verujem da bi fotelje u to uspele da me ubede. Otpor je izgubio neki glavni oslonac i glavni stub koji nas je sve ujedinjavao, ostao je bez nekih ideala zbog kojih sam ušla u celu priču. Počele su da isplivavaju različite ružne stvari, od toga da Otpor nije znao šta će od sebe. Pojavio se novi patriotizam, kao nova ideja Otpora, pa je i to brzo zamrlo. Krenulo se sa akcijom protiv korupcije, pa se shvatilo da ni za to nije bilo vreme.

RSE: Sada ste angažovani u Studentskoj uniji i na reformi univerziteta. Jedno evropsko istraživanje među srednjoškolcima je pokazalo da smo pri dnu lestvice po obrazovanju. Da li je i univerzitet daleko od evropskih modernih standarda?

KLEUT: I univerzitet je daleko od toga, i dalje smo na dnu. Ono što je mnogo važnije je to da je to istraživanje nama trebalo da bude vrlo jasna znak i vrlo jasan pokazatelj. Nije toliko ključno šta je to istraživanje pokazalo, ali kako se Ministarstvo prosvete odnosilo prema tome. Odjednom više ne verujemo u ta strana istraživanja, nisu kriva deca, već stranci što su pogrešno istraživali. To je jedan vrlo neodgovoran odnos koji pokazuje da nećemo da se suočimo sa tim i da kažemo - dobro, jako je strašno što smo najlošiji. Hajde da vidimo šta možemo da uradimo da popravimo to stanje, ne zbog drugih, ali zbog nas -. Slična stvar je i sa istraživanjem u visokom obrazovanju. Imamo puno studenata, mojih drugara u Studentskoj uniji, pa i dosta profesora, koji su spremni nešto da promene, da skraćuju svoje planove, da uvode ocenjivanje profesora. Svašta menjaju i rade, dok sa druge strane imate jednu struju otpora i nepriznavanja koje je oličenje one tradicionalne i tvrdokorne struje koja postoji u Ministarstvu prosvete. Kada nemate tu osnovnu političku volju iz koje bi trebala da nikne i neka strategija, onda je vrlo teško sprovoditi neke lokalne inicijative koje nešto mogu da promene.

RSE: Koliko imate kontakata sa ljudima iz zemlja regiona i koliko mislite da je to bitno?

KLEUT: Mislim da je to jako bitno. Bila sam u Zagrebu 1989. godine. Jako mi se dopao. Onda su počeli ratovi. Mami sam rekla da mi je Zagreb mnogo lepši od Beograda, ali to sada ne sme da se kaže. Jako želim da odem u Zagreb. Sećanje na Zagreb iz 1989. godine je izbledelo, ali se nadam da ću uskoro moći da odem, pošto imam dosta drugova iz Zagreba koji su dolazili u Beograd i Novi Sad. Želja mi je da odem i u Sloveniju. Ljudi iz Slovenije masovno dolaze u Srbiju. Novu godinu sam provela sa jednom ekipom mladih studenata žurnalistike iz Slovenije koji su došli u Beograd. Vrlo smo slični u nekim interesovanjima i imamo slične probleme sa školstvom. Jedan drugar, već dugo godina, obećava da će me voditi u Sarajevo. To su sve gradovi o kojima znam mnogo iz priče moje majke da prosto ne možete, a da ne poželite, da ih vidite. Možda zato što sam rasla u jednoj jugo-nostalgičnoj obitelji doživljavam te gradove kao deo prošlosti, kao deo tradicije. Kao generacija koja je čitala sve autore i pisce iz Hrvatske i Sarajeva, ne mogu te zemlje da doživljavam kao neke strašno daleke strane zemlje o kojima malo znam. To je nešto što me tera da odem tamo. Dosta mojih drugara je bilo na moru u Hrvatskoj. Kažu da nema nikakvih problema i da nema potrebe da se bojimo. Samo još malo cene da padnu pa da idemo.

RSE: Da li ste ikada bili u Sarajevu?

KLEUT: Ne, ali bih jako želela.

RSE: Da li vas opterećuje prošlost u tim razgovorima i susretima i da li pričate o devedesetim?

KLEUT: Pričamo. Čini mi se da je to jedno prilično slično iskustvo. Tada smo imali 13 godina. Neki od nas su bili zaštićeniji, neki ne, zavisi od toga gde smo se u datom trenutku nalazili. To je jedan period očaja na koji smo gledali očima nekog koji je imao 13 godina. Tada niste u potpunosti svesni sebe i ne možete da vidite neku širu političku sliku. Na tom nivou se razumemo. Detinjstvo nam je propalo, mnogo loših stvari nam se izdogađalo, ali hajde da vidimo šta sad možemo. Postoji Exit, seminari u Sloveniji i to je ono što nas ujedinjuje.

RSE: Šta je to Alumni klub?

KLEUT: To je klub Studentske unije koji okuplja bivše članove koji više nisu studenti, a koji su i dalje bliski idejama Studentske unije i koji su i dalje zainteresovani da nešto urade i pomognu.

RSE: Da li je tačno da se u tom klubu sastaju sve generacije koje su nekada protestovale?

KLEUT: Tačno je. Tu su ljudi koji su učestvovali u protestima 1992., 1996., 2000. To je jedno jako zanimljivo iskustvo. Mnogi su stigli u životu uraditi različite stvari, postali su vrlo stručni u ekonomiji ili pravu, ali nisu izgubili osnovni motor koji nas je pokretao. To je želja da se nešto promeni, da se ovde poštuju neka minimalna ljudska prava. Mogli bi smo i češće da se sastajemo. Artikulišemo nekoliko generacija koje su rasle u protestima. Sastajemo se jednom mesečno, po različitim kafićima u Beogradu. Želimo da to bude vrlo neformalno organizovan klub u kojem možemo da se družimo i ukoliko možemo da pomognemo ljudima koji su sada mnogo aktivniji u Studentskoj uniji.
XS
SM
MD
LG