Dostupni linkovi

logo-print

Žrtve nasilja u porodici najčešće žene


Amnesti International je pokrenuo prošle godine globalnu kampanju za zaustavljanje nasilja nad ženama jer je poprimilo zabrinjavajuće razmere. Anika Flensburg, portparol kampanje u Londonu:

''To je jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava danas. Jedna od tri žene na svetu izložena je zlostavljanju tokom svog života, i to samo zbog toga što je žena. Reč je o gotovo jednoj milijardi žena na svetu. To se ne događa u ratnim zonama daleko od nas, već tu, oko nas. Gotovo svako društvo, gotovo svaka vlada je propustila da spreči tu vrstu nasilja i nije osigurala ženama slobodan život bez nasilja. Samo u Evropi više žena umre od nasilja u obitelji nego od prometnih nesreća ili karcinoma. U Pakistanu, 42 posto žena prihvata da ih partneri tuku jer to smatraju normalnim.''

* * * * *

U Crnoj Gori i Kosovu još uvek su prisutni elementi tradicionalnog društva po kojim je muškarac glava porodice, mada je napravljen značajan pomak u emancipaciji žene. Na Kosovu, sve veći je broj registrovanih slučaja nasilja, što se na paradoksalan način može tumačiti kao znak emancipacije žena koje su spremne da, za razliku od nekada, javno progovore o svojim nevoljama.

Samo tokom prošle godine imali smo 1330 slučajeva nasilja u porodici. Od toga su žrtve nasilja 254 devojčice ispod 18 godina starosti i 143 dečaka iste starosne dobi. U kosovskoj policijskoj službi prijave za zlostavljanje u porodici su posle rata učestale. Tokom 2004. godine, kosovskoj policijskoj službi je prijavljeno 1234 slučaja zlostavljanja u porodici. Zvaničnici ove službe ističu kako je u poređenju sa prethodnim godinama ovaj broj znatno veći. Prilikom ocenjivanja trendova nasilja u porodici treba imati u vidu da je u porastu poverenje u policiju i da je do sada bilo mnogo snebivanja prilikom prijavljivanja ovih slučajeva. Razlozi koji dovode do nasilja u porodici su mnogobrojni. Posebno treba imati u vidu da u kosovskom društvu uzroci koji izazivaju nasilje u porodici su siromaštvo, psihološki i drugi poremećaji, posledica rata na Kosovu i drugi svakodnevni problemi sa kojima se građani Kosova susreću, a koji utiču na njihovo ukupno psihičko stanje. U kosovskoj policijskoj službi ističu kako je stvorena mnogo povoljnija situacija da se slučajevi nasilja u porodici prijavljuju policiji. Svaki prijavljeni slučaj se posebno i vrlo temeljito istražuje. Na svaku žalbu koja je primljena, nezavisno od stepena nasilja, policija preduzima adekvatne mere. Najčešće žrtve takvog nasilja su žene i mladi. Nije mali broj ni muškaraca koji su žrtve nasilja u porodici. Šta o nasilju u porodici, posebno prema mladima, misle građani Prištine:

''Maltretiranja su u najvećem broju psihička. Velika nezaposlenost, koja je praćena siromaštvom, ima za posledicu i mnoge druge probleme koji se javljaju u porodici. To dovodi do mogućnosti većih sukoba, ali i maltretiranja u porodici.''

''Mnogo toga je vezano za probleme u svakodnevnom životu sa kojima se susreću građani Kosova.''

Tokom akcije Protiv nasilja u porodici, koja je organizovana tokom prošle godine, obelodanjena su dva telefonska broja na koja se mogu javljati svi oni koji su žrtve nasilja u porodici. Nije mali broj slučajeva koji se javljaju na e-mail adresu Centra za zaštitu majke i deteta. Posebne telefonske brojeve za ovakve slučajeve ima i kosovska policijska služba. Povećani broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici je izraz prevazilaženja svesti da se o ovom problemu ne može razgovarati van porodice, da se drastični slučajevi nasilja u porodici ne treba, niti smeju, prijavljivati nadležnim organima, pre svega policiji i pravosuđu. Pravna infrastruktura za rešavanje ovih problema je na nivou najboljih rešenja u zemljama zapadne Evrope, jer je nasilje u porodici uneseno u privremeni Krivični zakon Kosova koji je stupio na snagu aprila prošle godine.

* * * * *

Svaku četvrtu ženu u Crnoj Gori partner je tukao, prema svakoj drugoj se nedolično ponašao.

Sklonište za žene, Sigurna ženska kuća, za šest godina postojanja primila je 861 žrtvu porodičnog nasilja, što je prema riječima upravnice, Ljiljane Raičević, gotovo nevjerovatan podatak:

''To je ogroman broj. Kada izgovaram tu cifru sa strahom se pitam da li će ljudi koji to slušaju da mi povjeruju da jedna malena Crna Gora ima toliki broj, prijavljenih samo kod nas, maltretiranih žena i djece.''

Podaci, koje nam je predstavila sociolog Jelena Radulović iz Instituta za zdravlje, su poražavajući:

''Od 500 anketiranih udatih ili udavanih žena u Crnoj Gori, svaka četvrta je navela da je muž tukao, svaka treća doživjela je guranje ili šamaranje, na svaku drugu je muž vikao. Čak 36 posto žena je od muža doživljavalo prijetnje i upućivanje pogrdnih imena. Svaku petu je muž izbacivao iz kuće. Prema podacima Centra za socijalni rad u Podgorici u skoro svakom drugom razvedenom braku bilo je prisutno i nasilje nad ženom.''

U posljednje vrijeme, prema riječima Siniše Stojkovića, inspektora za krvne delikte Centra bezbjednosti Podgorica, nadležnog za porodično nasilje, broj podnesenih krivičnih prijava za to djelo se znatno povećao:

''To ne mora da znači samo po sebi da je došlo do povećanja broja izvršenih dijela, već se sa više vjerovatnoće može govoriti o tome da je to posljedica povećanja svijesti i saznanja da žrtve imaju pravo da prijave i ovakvu vrstu nedjela.''

Navedeni podaci vrh su ledenog brijega, mišljenja su naši sagovornici, jer se žene teško odlučuju da prijave nasilje, što iz straha, što iz osjećaja stida. Uzroci porodičnog nasilja su brojni i izložene su mu žene svih socijalnih kategorija. Najčešće je riječ o domaćicama i ženama sa nižim obrazovanjem, ali nisu izuzetak ni one koje su ekonomki nezavisne. Sociolog Jelena Radulović:

''Izložene su čak i one na rukovodećim radnim mjestima. Nasilnici su muškarci svih socijalnih i obrazovnih kategorija. Rekla bih da od stepena obrazovanja nasilnika samo zavisi vid ispoljavanja nasilja, od brutalnog fizičkog nasilja, karakterističnog za manje obrazovane, do prefinjenih metoda teškog psihičkog maltretiranja koje je karakteristično za obrazovanije nasilnike.''

Seksualno nasilje se rjeđe prijavljuje i najčešće se tek popunjavanjem upitnika utvrdi da su žene, osim što su fizički maltretirane, bile primoravane i na seksualni odnos. Rjeđe, ali ne i zanemarljivo, je seksualno nasilje nad djecom. Ljiljana Raičevič navodi:

''Imamo djevojku koja četvrtu godinu trpi seksualno zlostavljanje od brata. Prijavila je nasilnika. Ne znamo kako će reagovati sud. Dvije djevojke su rodile vanbračnu djecu od oca nasilnika – brata. U pitanju su dvije sestre.''

Žene se, pokazuju istraživanja, najčešće odlučuju da dugo, ili do kraja života, trpe nasilje. S duge strane se navodi da su djeca ta, posebno ako su starija, koja odbijaju da se vrate i ohrabruju majke da napuste takve porodice. Inspektor Siniša Stojković:

''Najčešće žene, kao podnosioci prijave, dolaze onda kada je to blizu neke faze pred brakorazvodne parnice.''

* * * * *

Dvadesetak muškaraca čisti sneg ispred svojih kuća u Bijelom Polju, što se nekada smatralo obavezom žene.

Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da se vidi da u bijelo poljskom naselju Kulina, sa metlama i lopatama u ruci, muškarci, a ne žene, čiste snijeg, ili modernom riječju rečeno – da se vidi emancipacija:

''Nešto se promijenilo vrijeme. Lopate i metle rade a žena nema.''

''Žena kuva ručak pa nema vremena.''

''Kod nas je bila tradicija da žene čiste snijeg, ali to je sada iskorijenjeno.''

''Nasilja više nema. Ne može se uporediti sadašnjica sa stanjem od prije 40 ili 20 godina. Nisam primijetio neke brutalnosti.''

''Kako da ga nema, bijemo se dan i noć.''

Primjer bijelo poljskog nasilja Kulina svakako je pozitivan pomak i nije se mogao vidjeti prije tridesetak godina:

''Da li ga ima više ili manje nije bitno, bitno je da ga ima. Starijim ženama je bilo normalno da ih muž tuče. Ne vjerujem da je danas normalno tući ženu ili djecu. Žene se emancipuju. Koliko god muškarcima bile smiješne neke aktivnosti žena za bolje sutra, ipak imaju neke rezultate. Žena je ljudsko biće. Nemaš pravo ni po kakvim zakonima da je tučeš. Nigdje to nema uporišta.''

Na Kulini, gdje su muškarci očistili od snijega prilaze do svojih kuća, žene su spremile siromašan ručak. Ako ništa drugo, upravo takav ručak je uzrok nasilja nad ženama u porodici:

''Žene rade, ali od nas niko ne radi. Očistili smo snijeg. Bili smo se za ovu vlast, trčali i vjerovali, a nijedan od nas nema posao.''

U neimaštini, kada se već ne može po vlasti, udri po ženi i djeci:

''Ima nasilja. Prouzrokuje ga neimaština i glad.''

Žene sa Kuline bez dozvole muževa nisu mogle učestvovati u ovoj priči. Dozvolu nisu dobile.

* * * * *

RSE: U Hrvatskoj je pre nekoliko godina usvojen Zakon o sprečavanju nasilja, ali zakon je jedno, a život, praksa i mentalitet nešto drugo.

OPAČIĆ: Hrvatska dijeli prosjek zemalja Evropske unije i ovdje nije stanje ništa bolje. Nasilje je prisutno u velikom broju hrvatskih obitelji. U zadnjih nekoliko godina su puno napravile nevladine udruge koje su o tome govorile, kao i mediji koji su puno pisali o svim slučajevima. Mislim da je u Hrvatskoj puno podignuta razina svijesti o tome da je nasilje neprihvatljivo i da ga treba kažnjavati. Prije dvije godine je donesen Zakon o sprečavanju nasilja u obitelji, u koji smo ugradili odredbe koje funkcioniraju u mnogim zemljama Evropske unije. Prvenstveno za što smo se zalagali je bila odredba po kojoj zlostavljač ide van iz obitelji. Usađeno je mišljenje da se žene i djeca moraju sklanjati od zlostavljača. Imamo neke ženske kuće i skloništa u kojima su žene znale pronaći svoje utočište. Mislili smo da je krajnje vrijeme da promijenimo tu logiku i da zlostavljač ide van iz obitelji, neovisno o tome da li je vlasnik stana ili ne. Taj zakon se u praksi za sada vrlo dobro primjenjuje. Išli smo u sferu prekršajnih sudova, jer su kod nas općinski sudovi izuzetno opterećeni drugim predmetima. Prekršajni sudovi imaju dežurstva 24 sata dnevno i mogu intervenirati i u tri sata u jutro ako treba. U Hrvatskoj je još uvijek problem što jedan dio provedbenih propisa nisu donijela neka ministarstva. Radi se o tome da smo propisali neke mjere za zlostavljače, a one se uglavnom odnose na liječenje od alkohola i od opojnih droga, te u koju će zdravstvenu ustanovu biti neko smješten i na koji način će mu se pružiti svojevrsna terapija i određena psiho socijalna pomoć. Još uvijek smo deficitarni sa ljudima koji su za to educirani. Naravno da ima problema u provedbi, ali mislim da je vrlo velika stvar da se jedan takav zakon u našoj zemlji donio. Već do sada ima vrlo dobrih primjera gdje su sudovi izrekli i po nekoliko zaštitnih mjera i tako zaštitili žrtvu od zlostavljača.

RSE: To sve je lečenje posledica, a kako sprečiti uzroke i promeniti ambijent i vrednosni sistem. U Skupštini Srbije se taj problem rešava makar na zakonskom nivou. Demokratska stranka je najavila da će podržati ovaj zakon. Istovremeno, najveća poslanička grupa Srpske radikalne stranke je navela da će glasati protiv njega. Mislite li da odnos snaga, u pogledu ovoga zakona u Parlamentu, pokazuje da srpsko društvo nije svesno nužnosti donošenja jednog ovakvog zakona koji bi ove stvari regulisao na sličan način kako je regulisan u Hrvatskoj?

BERETIĆ: Između svega ostalog, govori i to. Nivo kolektivne svesti nije dovoljno razvijen u tom smeru da kaže da to jeste problem, da taj problem postoji, da taj problem nije lični i nije ograničen time da zatvorimo vrata i da ono što se dešava u našoj kući iza zatvorenih vrata ne treba da se tiče nikoga. Još uvek je, na žalost, kod nas društvo poprilično neosetljivo na nasilje generalno, ali na ovu vrstu nasilja posebno.

RSE: Postoje li neka egzaktna saznanja koja su postakla da se krene sa ovim zakonom, ili se radi samo o nužnosti usklađivanja zakonske regulative sa onom koja važi u Evropskoj uniji?

BERETIĆ: Ovaj zakon je bio u javnoj raspravi pre dve ili tri godine. Njega je, u nekoj formi predloga, sačinila i prethodna vlada. Demokratska stranka je aktivno učestvovala u nacrtu ovog zakona još u prethodnom sazivu. Mi podržavamo ovaj zakon jer smatramo da to jeste politička tema, jer je politika i rešavanje malih, svakodnevnih problema običnih ljudi. Verujem da ovaj zakon može učiniti pomak. Dobro je da je u proceduri. On jeste jedan od onih zakona koji moraju biti usaglašeni sa međunarodnim aktima, ali to nije prioritet. Mislim da se ipak dogodio jedan mali pomak, uprkos poprilično tmurnoj atmosferi u Srbiji po tom pitanju. Pomak je ipak napravljen jer je tema o položaju žene u Srbije postala vidljiva.

RSE: Da je pomak napravljen pokazuje i činjenica da su angažovani na SOS telefonu nekada bili na tajnoj adresi u Beogradu. Danas je poznato gdje se nalaze. Vi ste najavili da ćete glasati protiv ovog zakona. Šta je u njemu problem, pogotovo ako se uzmu u obzir svi ovi jezivi podaci?

RADETA: Svakako da su to jezivi podaci i mi u Srpskoj radikalnoj stranci mislimo da je neophodno da se u državi desi nešto, da se država ozbiljno pozabavi tim problemom. Sigurno da žene i deca moraju biti apsolutno zaštićeni. Problem predloga ovog zakona, koji je trenutno u skupštinskoj raspravi, je koncepcijski drugačiji prilaz rešavanju tog problema. Podneli smo određeni broj amandmana i kada bi ti amandmani bili usvojeni onda ne bi bio problem ni da glasamo za taj zakon. Nama je veoma važan amandman koji dozvoljava da stranci usvajaju decu. Mislimo da to može da bude problem u smislu zloupotreba. Već dugo godina u Srbiji je aktuelan problem sa prodajom dece. Još uvek se vode neki maratonski sudski sporovi i sada je logično pitanje šta će se dešavati kada to bude omogućeno zakonom.

RSE: To je pitanje o kojem se raspravlja i u razvijenijim zemljama sveta.

BERETIĆ: Mislim da ovaj zakon ima dobre zaštitne mehanizme. Pre nego što se strancu dozvoli usvajanje, postoji vremenski rok od godine dana koji je potpuno primeren da ukoliko se ne nađe adekvatan usvojitelj za dete unutar Srbije, tek onda se otvara mogućnost da stranac usvoji dete.

RSE: Kako je u hrvatskom zakonu rešen ovaj problem?

OPAČIĆ: U hrvatskom zakonu stoji da djecu mogu posvojiti hrvatski državljani. Često puta se dogodi da su to ljudi koji žive u nekim drugim zemljama, ali su hrvatski državljani. Ti ljudi su nekada puno skloniji posvojiti dijete koje je romsko ili hendikepirano. Često puta se dogodi da ti ljudi, zbog uvjeta u kojima žive, imaju veći standard i mogu puno više priuštiti toj djeci. Često puta su oni zadnja instanca za posvojenje djece koja unutar Hrvatske nisu uspjela naći posvojitelja.

RSE: Ukoliko bi se određenom detetu pokazalo da bi zaista imalo bolje uslove života sa nekom porodicom u inostranstvu, zašto bi to bilo toliko problematično? Anđelina Đoli je usvojila dete iz Kambodže. Jako se puno priča o tome u svetu. Kada je htela da usvoji dete iz Rusije, nisu joj dozvolili. Zašto je to toliki problem, ukoliko bi dete išlo u bolje uslove života?

RADETA: Rekla sam da se otvaraju mogućnosti zloupotrebe. Govorite o nečemu gde nema zloupotrebe. Podaci govore da trenutno u Srbiji ima tri puta više porodica koje su spremne na usvajanje deteta, nego što ima dece za usvajanje. U Srbiji postoji i problem bele kuge. Mislimo da to treba da se sagleda sa svih aspekata i da mogućnost za usvajanje ostane u okvirima Srbije.

RSE: Čini mi se da je jedan od glavnih prigovora vaše stranke ono što ste definisali kao dovođenje u pitanje tradicionalnih vrednosti srpske porodice. Koje su to tradicionalne vrednosti koje se dovode u pitanje ovim zakonom?

RADETA: Ovaj zakon je problematičan od prvog člana. Zakon se zove Porodični zakon. Čini mi se da bi bilo primerenije da to bude Zakon o porodici. To je igra reči koja nije zanemarljiva. U prvom članu stoji da se zakon bavi bračnom zajednicom, a ni jednom rečju nije spomenuta porodica. Način na koji se pokušava zaštiti porodica mislim da nije primeren našim uslovima.

* * * * *

Razgovarao sam sa Zoricom Draganovom, Beograđankom kojoj je 48 godina. Pre nekoliko godina je njen suprug, posle višegodišnjeg psihofizičkog maltretiranja, izbo nožem sedam puta.

''Često mi je stavljao nož pod gušu. Izbo me nožem dugim 7,5 centimetara. Došla sam s posla, a on me izbo i otišao. Već je krv počela da kaplje po sobi. Dok me bo, ništa nisam imala u glavi osim blokade. Došla sam nekako do ulaza i sela sam. Komšije su čule krik, uvili me u peškire i stoljnjake. Kola hitne pomoći su me odvezla do zemunske bolnice. Operacija je trajala šest sati. Klinički sam bila mrtva, ali sam ipak preživela. Posle toga sam se mučila sa decom da se školuju. Ponavljali su razrede. Sve je poljuljano. U januaru 1994. godine sam išla i u miliciju u Zemunu i u Centar za socijalni rad. Muž je potpisao razvod. Jedan milicioner mi je rekao da kada bude hteo da me udari da lupam čim stignem, da me čuju komšije. Htela sam da mu kažem – je'l da lupam kada budem mrtva – ali to nisam rekla. U junu me izbo. Kada sam se oporavila otišla sam u SUP i našla tog milicionera. Ništa mi nije rekao. U KP domu su ustanovili da je on duševno bolestan, patološki ljubomoran i opasan po okolinu. Lečio se u zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa. Posle 3,5 godine su ga pustili.''

On je za to nedelo dobio 3,5 godine zatvora. Mislite li da je to dovoljno?

''Po mojoj proceni nikada nije ni trebao da izađe iz zatvora. Mene niko nije pozvao da mi nešto objasni ili da mi kaže. Preko dece sam čula da je izašao. Otac mu je umro pa je pisao neku molbu. Sada je na slobodi, oženio se i živi neki svoj život. Dok su trajale svađe išli smo u Centar za socijalni rad na razgovore. Tri žene su s nama razgovarale i slale pozive. Išla sam i bez poziva s modricama i uplakana jer me tukao. One ništa nisu preduzimale. Rekle su da će poslati neki poziv jer su procenile da s njim nešto nije u redu. Kada sam izašla iz bolnice otišla sam kod njih i rekle su mi da su procenile da on boluje od paranoje.''

Vi ste bili razvedeni od njega. Zašto niste mogli da se razdvojite?

''Imali smo dve sobe. Nudila sam mu da ostane u jednoj sobi, da se mirno razvedemo. Nije pristajao da ostane ni u jednoj sobi. Hteo je da sa njim živim, ili da me ubije. Pretio mi je dve godine, od 1992. do 1994. godine. Mislila sam da me plaši, jer nije imao razloga za takvo ponašanje. Bila sam dobar radnik, ozbiljna žena, majka. Nije bilo razloga da me plaši i šamara. Na početku braka za belu šolju je govorio da je crna i da mora biti crna. Mislila sam da to nije bitno. Od jednog šamara mi je naprskla bubna opna i krenula sam po bolnicama. Nije više bila bitna šolja, već moja glava. Odlučila sam da se spasim i da se rastavim jer to više nisam mogla da trpim. Sve to me gušilo psihički. Nije hteo da se razvedemo. To je za njega bilo poniženje.''

Da li mislite da se posle zatvora pokajao?

''Ne znam. S njim nisam nikada razgovarala. Molim Boga da ga ne čujem, ne vidim i ne sretnem nikada. Mislim da se nije pokajao i da je znao da ću ostati živa, sigurno bi me ubo još koji put. Govorio mi je da će robijati i da zna za šta, da će deca ići u dom.''

* * * * *

Neko u životu nađe supružnika, a Zora iz Podgorice je nabasala na siledžiju koji ju je neprekidno tukao i vrijeđao.

Dok vas je tukao, da li je bio u trijeznom stanju?

''Nekada je bio u trijeznom stanju, a nekada u pijanom.''

Da li ste čuli od nekoga da ima nasilnu prirodu?

''Ne.''

Niti je on kao takav poznat u svom društvu ili porodici?

''Nije.''

Žalila se njegovoj porodici, ali uzalud. Njeni su bili daleko sa svojim brigama.

''Govorio mi je da sam kriva i da uvijek ima neki razlog da me maltretira.''

Koliko često vas je maltretirao?

''Skoro svakodnevno.''

Kako je najčešće prijetio?

''Da će da me ubije i svašta od mene da uradi.''

Pošto ste dugo godina radili u jednoj firmi, da li se dešavalo da odete na posao sa nekim vidljivim modricama ili podlivima?

''Da, ali sam ja bila kriva.''

Najgore od svega je to što je suprug uspio i sinove, danas odrasle ljude, da okrene protiv nje. Šta im je pričao o vama?

''Da sam loša žena i majka, da treba da idem na psihijatriju da se liječim. Prosto ih je odvojio. Ta djeca me nisu gledala kao majku.''

To mora da vas je najviše boljelo?

''Boljeće me dok sam živa.''

Stariji sin ju je čak i tukao. Riječi koje joj je pri tom upućivao nema snage da izgovori. Koliko je imao godina vaš sin kada je prvi put digao ruku na vas?

''Osamnaest.''

Da li ste mu oprostili?

''Bilo bi mi teško da mu nisam oprostila jer bih znala da bih ga izgubila.''

Nakon 25 godina braka, bolje reći maltretiranja, uzela je nešto svojih stvari i izašla iz kuće.

''Pola godine sam se pripremala. Spakovala sam se za dva dana.''

Da li ste se pozdravili sa njima kada ste izašli?

''Ne.''

Mlađi sin je bio kod kuće.

''Da. Ništa nije rekao, samo me posmatrao.''

Bilo mu je jasno da odlazite od kuće?

''Da.''

Da li ste imali potrebu da vam nešto kaže u tom momentu?

''Tada mu je bilo dvadeset godina. Očekivala sam da kao sin makar nešto kaže. Nije rekao ništa.''

Gdje ste otišli?

''Kod jedne prijateljice kod koje sam bila pola godine.''

Da li vas je muž poslije vraćao kući, ili vas je molio da se vratite?

''Nikada.''

Zora i njen bivši muž ne viđaju se i ne sreću, ali ipak je ugrabila jednu priliku da mu kaže:

''Ako kreneš za mnom ja ću te lišiti života. Izgubila sam svoj život i došla do toga da se pitam šta ću sa sobom. Dvoumila sam se da li da ubijem sebe ili njega.''

Kako danas vidite svoj život?

''Sada sam jaka žena i živim mirnim životom.''

Imate li danas podršku od djece?

''Dolaze kod mene. Imam lijep odnos sa njima.''

Zora plaća privatni stan u jednom podgoričkom predgrađu. Oba sina ostala su kod oca. Odbija svaku mogućnost da od muža preko suda zahtijeva podjelu stečene imovine jer bi time oštetila djecu. Mašta o svom krovu nad glavom. Pamtite li ijedan lijepi dan u vašem braku?

''Ne. Od jednog dana sam imala dva ružna, očajna dana.''

Dodaje da svima sa ponosom govori kako je razvedena žena.

* * * * *

RSE: Ovakvi slučajevi ukazuju na to da je u ovoj zemlji neophodna brza akcija kako bi se to pitanje rešilo. Da li se tu postavlja pitanje odgovornosti vaše stranke jer kočite donošenje jednog zakona koji bi to mogao da preseče? Mislite li da ovakvim stavom potezi Srpske radikalne stranke predstavljaju izvesnu potporu ovakvim nasilnicima?

RADETA: Ne, naprotiv. Ovaj jezivi primer je zgodan da se objasni naš pristup rešavanju tog problema. Zakazali su i Centar za socijalni rad, policija, pretpostavljam i šira porodica ove jadne gospođe. Ne verujem da se to dešavalo samo između njihova četiri zida i da niko za to nije znao. Pretpostavljam da je neko iz njegove porodice znao da je on bolestan. Niko nije preduezo ništa da je makar upozori. Tu je i problem zajedničkog stanovanja. Mislimo da je materijalna pomoć ženama u nevolji način da se reši njihov problem. Da je ova gospođa imala mogućnosti da ode sama sa svoje troje dece u neki stan, verovatno bi izbegla sedam uboda nožem.

RSE: Država na osnovu postojeće regulative nije imala mogućnost da ga uhapsi i skloni od te žene. Ovaj zakon to predviđa.

RADETA: Žena je rekla da veruje da se nije pokajao. Šta to znači kada nekoga odstranite godinu dana iz njegovog stana. Kada se on vrati u taj stan, ko je garant da neće napraviti još veće čudo, da to neće završiti samo batinama već masakrom.

RSE: To je istina. Razgovarao sam sa tom ženom. Ona i danas živi u strahu da se on neće jednoga dana ponovo pojaviti na vratima njene kuće u Zemunu. Kako zakonom zaštititi tu ženu da se to ne dogodi?

BERETIĆ: Sve to se tiče odnosa šire porodice i šire društvene zajednice, ali to nije predmet ovoga zakona. Sve te mere zaštite, predmet su drugih zakona. U Krivični zakon je prvi put pre tri godine uneta odredba o nasilju u porodicu kao krivično delo. Za tri godine nemoguće je promeniti i napraviti toliki iskorak u svesti. Priča o patrijarhalnoj srpskoj porodici bojim se da je još uvek uvijena u mrežu tajnovitosti, da je to moja teritorija i da tu mogu da se ponašam kako hoću. Ne treba strepiti unapred. Čulo se tokom razgovora o zakonu da će se manipulisati tim odredbama, da će te odredbe zloupotriebiti žena ili dete. Već se apriori pretpostavlja da je žena ta koja izaziva.

RSE: Frapantno je to da institucije nisu uopšte edukovane za pomaganje ovim ljudima. Ovu ženu nije imao ko da zaštiti. Da li ijedan zakon to može da reši? Da li je sve te ljude koji pružaju pomoć trebalo edukovati?

BERETIĆ: Apsolutno ih je trebalo edukovati. Na centrima za socijalni rad, koji su prva institucionalna stepenica u ovim situacijama, je ogromna društvena odgovornost. Dolazim iz Sombora. Centar za socijalni rad iz Sombora već dve godine ima konstantnu kampanju protiv nasilja u porodici. Non-stop komuniciraju i sjajno sarađuju sa policijom i sa organima pravosuđa. Kada se stekne poverenje u instituciju, kada se institucija prepozna kao neko ko može da pomogne i reši problem, tek onda taj problem postane vidljiv. Od zabeleženih pedesetak apela za pomoć, sada imamo zabeleženo nekoliko stotina poziva. Spektar je vrlo širok.

RSE: Da li ste se vi nekada suočili sa primerima nasilja nad ženama u vašem okruženju?

RADETA: Nisam se suočila sa nekim drastičnim slučajevima nasilja, ali, na žalost, nasilja ima u mnogim porodicama. Kada znam da država ne može nekome da da stan, ili povoljan kredit, uvek mislim da je obaveza šire porodice da je uzme u zaštitu.

RSE: To zvuči malo rizično, jer je suprug gospođe Draganov bio opasan i po nju i po članove njene porodice.

RADETA: Taj čovek je morao da se skloni.

BERETIĆ: Po nekim istraživanjima, svega četiri posto vlasništva nad nekretninama je na ženama u Srbiji. Uopšte nije čudo da su se pojavili neki dušebrižnici.

RSE: Čini mi se da zakonski propisi dolaze kao posledica rešavanja problema koji je poprilično razbuktan. Svi podaci, kako domaći tako i međunarodni, pokazuju da se porodično nasilje dešava u svim tipovima porodica, pa i među uglednim profesijama svih vrsta populacije, svih religija, etniciteta i rasa. Podatak iz Amerike kaže da je 31 posto žena bilo maltretirano od muža ili partnera, od toga, 25 posto njih je bilo silovano. Istovremeno, 50 posto dece biva maltretirano od onih koji su maltretirali svoje supruge. Da li ste vi, pripremajući svoj zakon, pokušavali saznati šta je uzrok tog nasilja?

OPAČIĆ: Apsolutno je točno da nasilje ne poznaje ni boju kože, niti naciju, niti školsku spremu. Stereotip je da tuku pijani i nisko obrazovani radnici. Tuku jednako liječnici i profesori, bogati i siromašni. Nasilje ima potpuno drugačije korijenje. Ovo što govori gospođa Radeta je nešto čega sam se previše naslušala u Hrvatskoj. Riječ je o tome da oni ne žele vidjeti što je nasilje i uopće se ne žele s tim suočiti. Neprestano se priča o nekoj tradicionalnoj obitelji i o tome kako bi smo trebali tu obitelj štiti. To je nešto što je u svim evropskim zemljama priča koja je pase. Nema više tradicionalne obitelji. Sve je manje obitelji gdje imate mamu, tatu, dvoje dječice, po mogućnosti žensko i muško dijete. Sve je više jedno roditeljskih obitelji ili obitelji u kojima funkcioniraju djeda i baka sa djecom. Priča o tradicionalnoj obitelji je zatvaranje očiju pred onim što je naša svakodnevnica i onim što nas okružuje. U svakom društvu moramo stvoriti pretpostavke da institucije sistema mogu funkcionirati. Ne možete očekivati od policije da će izbaciti nekoga iz stana ako nema zakonsku ovlast. Ne možete očekivati od centra za socijalnu skrb da će reagirati i uputiti nekoga na liječenje ako za to nema zakonske osnove. Nisam normativni optimista i ne mislim da zakoni sve mogu riješiti, ali zakoni su prva stepenica koju morate osigurati kako bi ste onda mogli institucije sustava gurati da taj zakon provode, kako bi ste onda mogli raditi na njihovoj edukaciji. U zadnjih nekoliko godina smo postigli da naše Ministarstvo unutrašnjih poslova u svakom većem gradu formira posebne jedinice koje će reagirati na nasilje u obitelji. Jedino smo na taj način mogli dobiti jednu grupu ljudi u policiji koji će biti senzibilirani za tu problematiku i koje ćemo puno lakše educirati. Ono što je ključ čitave priče, gdje to nasilje počinje i gdje ga moramo presijecati su djeca. Mi smo počeli pričom o tome kako se tuku žene. Puno je veći problem što se u obitelji zlostavljaju djeca, ili su ona promatrači tog zlostavljanja. Svako zlostavljanje u obitelji, da li direktno usmjereno na dijete, ili je ono samo promatrač, ostavlja teške traume na to dijete. Sa zlostavljanim djetetom mora da se radi u određenom psiho socijalnom tretmanu. Tom djetetu se mora objasniti da to što je bilo zlostavljano, nije njegov problem, već problem njegovih roditelja koji su bili neodgovorni.

RSE: Kako poraditi na tome da se ne dođe u situaciju da policija mora da interveniše, nego da se menja taj društveni ambijent i sistem vrednosti? Postavlja se pitanje zašto jedan, na prvi pogled, ugledan čovek, ima potrebu nekoga da maltretira?

OPAČIĆ: Mislim da već u vrtiće treba uvesti jedan odgoj za toleranciju i za nenasilno rješavanje sukoba. To je nešto što imaju zemlje Evropske unije. Takav jedan predmet bi trebalo provlačiti kroz čitavo njihovo osmogodišnje školovanje. Prvo trebamo tu djecu educirati i odgajati ih da se nasiljem ne mogu rješavati problemi. Onoj djeci koja su bila žrtve nasilja pomoći sa stručnjacima da što je moguće prije taj pakleni krug prekinu. Što se tiče odraslih osoba, njima se može pomoći samo na način da ih se uvrsti u psihoterapiju i da im se na taj način pokuša ukazati na to da se bilo koji problem koji imaju oni, ili koji imaju u obitelji, ne može riješiti šakama. One koji su ovisnici od alkohola ili o drogama treba poslati na liječenje. U Hrvatskoj insistiram da se puno više posvetimo mladim generacijama, našoj djeci. Još uvijek u Hrvatskoj nismo dosegli onaj stupanj kojim bi smo mogli biti zadovoljni, da djecu u najranijoj dobi odgajamo za nenasilno rješavanje sukoba. Tu mogu doprinijeti i mediji. Naša televizija vrvi od nasilja i nasilnih filmova. Sve su to vrlo loše poruke za djecu i za društvo.

RSE: Deo dece koja su žrtve nasilja kasnije postaju i sami nasilnici.

* * * * *

Nasilje u porodici nije retko, samo ga žrtve i nasilnik skrivaju od suseda i javnosti. Evo šta kažu Zagrepčani:

''Jučer sam prolazila pored jedne zgrade i letjela je kroz prozor vrećica sa salatom. Lijepa salata, baš šteta što su je bacili. Skoro sam je i pokupila. Vjerojatno je iza tog prozora bila frka. Ima iza prozora puno toga.''

''Ima dosta nasilja, samo se prikriva iza vrata.''

''Mene je osobno moj vjenčani suprug, kao i svoju djecu, na neki način maltretirao. Nije im davao novce, nije htio raditi, znao je galamiti. Jedan puta me je udario. Pozvala sam policiju. Oni su ga ispratili. Ja sam odmah zatražila rastavu braka. Može se trpjeti neko vrijeme, ali uvijek dođe vrhunac. Treba reagirati na vrijeme. Rastavila sam se i živim sa svoje dvoje djece sama. Od tada imamo mira i moja djeca i ja.''

''Mame su puno krive. Važno im je da imaju supruga, a šta djeca proživljavaju, to im nije bitno.''

''Često se zna čuti u zgradi da iza vrata susjedi viču na svoju djecu. Kada izađu van, onda su krasni i fini. Ne znate kako bi reagirali.''

''Trebalo bi mijenjati neke zakone u vezi toga.''

''Kada zovete policiju, oni se mnogo ne petljaju. I ja sam išla kod socijalne radnice pa mi je rekla da nije policajac. Ja sam joj rekla da nisam došla u policiju, već u centar za socijalnu skrb. Žrtve su uglavnom djeca.''

Upravo ovih dana hrvatska je javnost zgrožena postupkom jednog oca koji je svog jednomjesečnog sinčića zvjerski pretukao jer je plakao. Otac je uhapšen, a dijete je već tjedan dana u bolnici s tri frakture lubanje i drugim ozljedama. Liječnici kažu da se oporavlja. Što kažu djeca iz susjedstva:

''Tata ga je pretukao zbog jakog plača. To je strašno.''

''Dijete od mjesec dana ne razumije zašto ga tata tuče.''

''Meni je to strašno žalosno i ne želim o tome razgovarati.''

''Kada je otac pijan, onda je mama tužna. Kad izgube posao ili kada imaju ljubavnice događa se nasilje i djeci bude loše.''

* * * * *

RSE: Govorimo o drastičnim formama nasilja, kao što je premlaćivanje i izbacivanje iz kuće. Postoji jedna širok lepeza nasilja, počev od seksualnog i emocionalnog zlostavljanja do zanemarivanja dece. U kojoj meri je moguće detektovati takvu vrstu nasilja i da li je zakonskim ili drugim rešenjima moguće to, ako ne sprečiti, barem minimizirati?

OPAČIĆ: U Hrvatskoj smo formirali prvu Polikliniku za zaštitu zlostavljane i zanemarene djece, jednu stručnu i zdravstvenu instituciju koja se brine prvenstveno o zlostavljanoj i zanemarenoj djeci kako bi im pomogla da te svoje traume što je moguće prije riješe. Moram reći da je vrlo veliki pritisak na tu polikliniku jer je ona jedino mjesto gdje su ljudi educirani za pomoć takvoj djeci. Mislim da je problem u tome što smo u Hrvatskoj ostali deficitarni sa ljudima koji mogu u tim slučajevima pomoći. Problem je i u školama jer ni tamo nemamo niti psihologa, niti defektologa. Nema stručnjaka mentalnog zdravlja koji mogu pomoći. Onoga trenutka kada se struka izgubila ti problemi su počeli puno više pritiskati hrvatsko društvo. Ono što je u Hrvatskoj dosta veliki napredak je to što smo ipak postigli podići razinu društvene svijesti da je nasilje neprihvatljivo. Puno više ljudi se javlja. Zbog toga su se i naše statistike jako povećale. Po statistikama bi se moglo reći da se nasilje u obitelji bitno povećalo kadu su u pitanju žene i djeca. Smatramo da je ipak riječ o jednoj tamnoj brojci koja je bila sakrivena unutar četiri zida i da je to polako počelo izlaziti van. Sada ipak institucije sistema funkcioniraju puno bolje. Ipak smo u prilici zaštititi pojedinca. Najbitnije je da smo se makli od jedne teze koja je bila deset godina ranije u Hrvatskoj prisutna, a to je da je obitelj svetinja i zašto bi se država petljala u to.

RSE: U kojoj meri predlog zakona predviđa i ostale oblike nasilja koji su poprilično rasprostranjeni, koje je teško detektovati, a kamoli se baviti njima, kao što je zanemarivanje dece, psihičko zlostavljanje i druge forme nasilja u porodici?

BERETIĆ: Bavimo se tim problemom i Porodični zakon nudi odlično rešenje u svom predlogu. Jasno su razgraičena narušavanja roditeljskih obaveza. Postoje odredbe kojima se roditelj privremeno ili trajno može rešiti roditeljskog prava. Verovatno će se sutra u amandmanskoj raspravi lomiti koplja da li preti manipulacija zakona ako se dete mrko pogleda. Nikada se ne poigravam sa tim, niti sam sklona da unapred verujem da će dete to iskorištavati. Mislim da je to samo nedostatak argumenata za dobru kritiku ovih članova. Slažem se u potpunosti sa koleginicom iz Zagreba da ugao gledanja mora biti pomeren prema detetu, a to radi ovaj Porodični zakon koji je u proceduri. To jeste dugotrajniji proces, to jeste proces koji se neće završiti samo primenom ovog zakona kada bude usvojen, tu je čitav spektar društvenih činilaca, obrazovanje i sve što uz to ide.

RSE: Učinilo mi se interesantnim da su u Hrvatskoj formirali polikliniku za žrtve ovakvog nasilja. Takvo nešto u Srbiji ne postoji. U državnim domovima uglavnom deluju organizacije iz nevladinog sektora.

BERETIĆ: Mislim da je to nešto što nas čeka. Primenom ovog zakona želim da verujem u to da ćemo nekom dobrom kampanjom raditi na tim mentalnim procesima u Srbiji i da će po prirodi stvari primena ovog zakona zahtevati i novi način ustrojstva dosadašnjih institucija, ili pak ustanovljavanje novih.

RSE: Prema mnogim podacima koji se čuju iz vaše stranke, vi ste partija u Srbiji koja ima najviše žena, preko 50 odsto članova su ženskog pola. U vašoj stranci se nije pojavila neka inicijativa za formiranje doma u koji bi se mogle skloniti žrtve nasilja.

RADETA: Imamo dosta žena i funkcionera stranke i članova stranke, ali u okviru stranke nemamo specijalizovane ženske organizacije. Mi smo svi ravnopravni članovi stranke. Država mora da pristupi rešavanju ovog problema. Mi nismo zagovornici nevladinih organizacija.

RSE: Zašto je pomaganje žrtvama nasilja zagovaranje nevladinih organizacija?

RADETA: Mislimo da sve probleme u državi treba da rešavaju nadležni državni organi. To ne znači da dižemo ruke od rešavanja problema zlostavljana žena i dece. Mi bi smo ih hteli svakako maksimalno zaštitili.

RSE: Mislim da je to problem zbog kojeg bi se vlast morala postideti, jer ovaj problem u Srbiji, zbog zavrzlama oko ovog zakona, rešavaju samo nevladine organizacije. Kako je u Hrvatskoj?

OPAČIĆ: Mislim da su nevladine organizacije spas. To je nešto što treba razvijati. Potpuno je pogrešna logika da nam nevladine organizacije ne trebaju i da sve mora rješavati država. Naprotiv, država ne može sve. Postoje određeni segmenti gdje država, da dubi na glavi, ne može ući i ne može obaviti posao kako treba. Zbog toga su nevladine organizacije dragocjene i treba ih podupirati, treba im dati prostora da se razvijaju, treba ih financijski pomagati onoliko koliko se može. Kada je na čelo Hrvatske došla koalicijska vlast, 2000. godine, na čelu sa mojom strankom, otvorili smo prostor nevladinim udrugama za sve programe i sve projekte. Posebno smo podupirali nevladine udruge koje su se bavile isključivo nasiljem u obitelji jer smo smatrali da je to jedan prostor u kojem država može napraviti samo manji dio posla, ali da su nevladine udruge u proteklim godinama puno napravile i da im za to treba dati još više prostora. Ostale zemlje Evropske unije, koje su puno bogatije od nas i puno razvijenije, imaju puno bolje postavljene čitave institucije sustava, razvijaju civilno društvo i daju mu veliku potporu zbog toga što država ne može sve.

RSE: Vaša stranka često kritikuje nevladine organizacije. Da li bi ovo mogla da bude tačka, jer šta bi bilo sa ženama i decom žrtvama nasilja da nije postojalo ovo malo nevladinih organizacija koje su se time bavile?

RADETA: Mi kritikujemo samo određene nevladine organizacije.

RSE: Da li skidate kapu SOS telefonu za sve što su učinili?

RADETA: Apsolutno.

RSE: Mislim da je ovo istorijski trenutak i drago mi je što ste ovo izgovorili u ovoj emisiji. SOS telefon, koji pomaže ženama i deci žrtvama nasilja, ima podršku Srpske radikalne stranke.

RADETA: Ima, ali daj Bože da imaju što manje posla.

RSE: Vi ste se izvan svog poslaničkog mandata bavili ovim pitanjem. Kako bi ste definisali profil klasičnog nasilnika u porodici?

BERETIĆ: Ne volim bilo šta, niti bilo koga da smatram tipskim. Sklona sam da verujem da je tu u osnovi problem emotivne prirode. Nisam zagovornica svete tajne braka po svaku cenu, niti verujem u neke vrednosti braka. Mislim da je bolja dobra vanbračna zajednica i da je bolji dobar razvod da ne bi došlo do ovoga. Porodicu smatram jednim skupom vezanim zdravim emocijama. Kada je emocija narušena, problemi se mogu jedno vreme potiskivati, ali vremenom čovek postane agresivan. Puno utiču i društveni faktori. Zemlja smo u tranziciji.

RSE: Šta bi ste savetovali žrtvama nasilja? Zakon još ne postoji. Postoje određena rešenja u Krivičnom zakonu i određene nevladine organizacije koje se tim pitanjima bave u Srbiji.

BERETIĆ: Trebali bi sami da se suoče sa tim da jesu žrtva nasilja, da prestanu da se preispituju da li su zbog toga krive i da traže pomoć u Centru za socijalni rad i u policiji.

RADETA: Trebali bi da se obrate i Centru za socijalni rad i policiji, svakako i svojoj i muževoj porodici. Ako priznaju da im se to dešava, onda imaju više šanse da dobiju pomoć, bar u tom krugu. Ako su materijalno u mogućnosti neka se fizički razdvoje i neka napuste takvu zajednicu.

OPAČIĆ: Moja poruka ženama u Hrvatskoj je da ne trpe nasilje i da o nasilju progovore, da ga prijave. Za djecu imamo posebnu SOS liniju koja se često vidi u mnogim televizijskim emisijama i u svim novinama, prisutna je čak i na zidovima u školama. Djeca koja trpe nasilje u obitelji mogu na besplatnoj telefonskoj liniji, koju je omogućio naš HT, da prijave svoje roditelje ili nekoga tko ih zlostavlja.

RSE: Zašto u sredinama kakve su Srbija i Hrvatska postoje otpori ovakvim inicijativama?

OPAČIĆ: Tome se uglavnom protive konzervativne stranke koje imaju potpuno drugu percepciju. Po meni je to percepcija koja ne odgovara stvarnosti. Mi smo se u Hrvatskoj susretali sa pristupom konzervativnih stranaka koje uopće nisu željele da govore o nasilju u obitelji, a kamoli da se takvo što rješava u zakonu. Međutim, ovo što smo napravili za vrijeme koalicijske vlade je bio vrlo veliki iskorak. Imali smo prigovore zbog čega to guramo u Obiteljski zakon. Onda smo rekli da će Obiteljski zakon biti sam za sebe, a mi ćemo imati jedan novi zakon u kojem ćemo urediti samo pitanje zlostavljanja u obitelji.

RSE: Srpska radikalna stranka je konzervativna stranka?

RADETA: Jeste.

RSE: Da li je to razlog što se opirete ovakvoj inicijativi zakona?

RADETA: Sve vreme pokušavam da pokažem da mi ne mislimo da žrtve ne treba štiti od nasilja.

RSE. Vi mislite da ne treba dovoditi u pitanje vrednosti tradicionalne srpske porodice?

RADETA: Kada kažem tradicionalne vrednosti srpske porodice mislim na zdravu srpsku porodicu u kojoj normalno može da se funkcioniše, ali ne po svaku cenu. Ne mislimo da razvod ne može da postoji. Ja sam razvedena. Mislim da mi je to bilo bolje rešenje nego da sam ostala u braku u kojem više nije bilo normalnih odnosa. Nama to nije strano, niti je to nešto o čemu se razmišlja.

RSE: Šta je sporno u ovom zakonu, pošto se kod nas duboko trese i uzdrmava tradicionalna vrednost srpske porodice?

RADETA: Deo o usvajanju dece, pristup zakonu pojedinačno. Zakon nigde ne govori o porodici, nego o članovima porodice pojedinačno: žena, muž, deca. Nigde kroz zakon ne postoji porodica kao celina.

RSE: Verovatno se polazi od toga da je svako jedinka i da ima svoja prava.

BERETIĆ: Mi to smatramo prednošću. Slobodan pojedinac je temelj dobre porodice i zdravog društva. Mi se zalažemo za slobodnog pojedinca.
XS
SM
MD
LG