Dostupni linkovi

logo-print

Postoji li snimka masakra na Ovčari?


Danijel Rehak, voditelj vukovarskog Centra za istraživanje ratnih zločina, kaže da najnovija informacija o postojanju video snimaka nije ni nova ni jedina, da s njom raspolažu već neko vrijeme, ali da je u javnost došla tek sada, kad je njeno postojanje usputno spomenuo jednom novinaru.

„Jedan naš član je bio u kontaktu sa predstavnikom srpske nacionalne manjine, s kojim je neobavezno razgovarao. Ovaj ga je pitao da li bi postojala mogućnost da on nekom proda video vrpcu vezanu za Ovčaru koju ima. Detalje u globalu mi ne znamo. Mi smo samo čuli tu informaciju od našeg člana. To je bilo još prošle godine, negdje u ljeto, poslije ljeta, negdje u tom periodu, ne znam točno. Mada smo još sa dvije-tri strane čuli da postoje snimci. Ali kakvi su, koji su, mi ne znamo. Nitko od nas te snimke nije vidio, tako da ne možemo ništa konkretno kazati.“

Osoba koja je saznala informaciju o postojanju kazete s video snimkama masakra na Ovčari je vukovarski branitelj Petar Janjić. On tvrdi kako je uvjeren da je informacija autentična. Nije želio otkriti njen izvor, već samo navodi da se radi o jednom vukovarskom Srbinu, koga poznaje već dugo vremena i u čije rijeci ne sumnja:

„S obzirom da ta informacija potječe od čovjeka u čije riječi da takav materijal postoji apsolutno ne bi trebalo sumnjati, ja odgovorno tvrdim da postoji pet kazeta na kojima je snimljeno streljane na Ovčari, strijeljanje na Veleprometu, u centru grada i kod bolnice. Snimljeno je puno materijala ubojstava Hrvata, ovdje Vukovaraca. Vrlo mi je teško o tome pričati.“

Janjić kaže kako je, čim je saznao za mogućnost postojanja takvih snimaka, o svemu obavijestio vukovarski Centar za istraživanje ratnih zločina, ali i hrvatsku policiju:

„To je bilo ljetos, ne znam točno koji mjesec. Nitko, gotovo dva mjeseca, nije kontaktirao sa mnom, i jedno dva mjeseca nakon te prve informacije koju sam ja prenio državnim institucijama, dolazi policija kod mene doma i napravi prvi obavijesni razgovor. I evo tek danas se to ponovo aktualizira, na žalost nakon toliko dugo vremena. E sad, što su napravli s tim čovjekom, kakav obavijesni razgovor, to ne znam, međutim taj čovjek je materijalist, on bi samo novce. On ne posjeduje te kazete, kazete su u Srbiji, negdje dolje oko Niša, ako ne u samom Nišu. Evidentno je da do tih kaseta treba doći. „

Navodna cijena kazeta je dva milijuna kuna, ili gotovo 300 tisuća eura. No, voditelj Centra za istraživanje ratnih zločina, Danijel Rehak, kaže kako bi taj nemali novac bez problema skupili kada bi bili sigurni da snimke postoje i da se na njima vidi sto se doista događalo s vukovarskim ranjenicima i zarobljenicima na Ovčari:

„Mi bi bili sretni da možemo doći do tog snimka iz razloga što nam to prvo treba za arhiv našeg Centra za istraživanje ratnih zločina, a drugo da pomognemo svim onim obiteljima koje traže svoje nestale, da vide da li su ubijeni ili nisu i da znaju što dalje da rade.“

Cijeli slučaj sada je u rukama hrvatske policije koja istražuje priču o postojanju kazeta masakra na Ovčari. Upravo u interesu istrage o tome dokle su stigli ne žele govoriti.

* * * * *

Povodom navoda Danijela Rehaka o podstojanju autentičnih snimaka zločina u Ovčari, u ovdašnjoj javnosti za sada nema nikakvih saznanja. Pojedini mediji preneli su pisanje hrvatske štampe o tome, ne navodeći bilo kakve dodatne detalje.

Potvrde ovih navoda nema ni u onim nevladinim organizacijama koje po pravilu prve reaguju na pitanje ratnih zločina i kršenje ljudskih prava. Nataša Kandić, Fond za humanitarno pravo:

„Nikada nisam čula da postoji neki snimak u situaciji kada se vrši strijeljanje zatvorenih Hrvata na poljoprivrednom dobru Ovčari. Moja dilema je kako je to moguće da se čitavih petnaest godina nikada nije spomenulo da postoji neki snimak, da neko od svedoka ukaže da je neko bio tamo sa kamerom i da je to snimano. I činjenica je da zapravo ni Hag ne raspolaže nikakvim snimkom sa mesta egzekucije.“

Nataša Kandić kaže da je ovo informacija za nju potpuno nova i veruje da će Danijela Rehaka kontaktirati Haški tribunal, jer je uverena da tamo niko ne poseduje takav snimak:

„Ukoliko to postoji, onda se postavlja pitanje ko je taj koji danas poslije petnaest godina traži taj ogromni novac za snimak. Ako je to sve tačno, mislim da se mora pronaći način kako će taj koji poseduje snimak, taj snimak ili predati Haškom tribunalu ili na primer beogradskom Tužilaštvu za ratne zločine, ali isto tako postaviti pitanje koja je to vrsta osobe koja za tako nešto traži novac.“

Saznanja o postojanju snimaka u Ovčari nema ni Biljana Kovačević Vučo, predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava:

„Nemam nikakva saznanja, ovo sada prvi put čujem od vas, što naravno ne znači da ne postoje. Mada, moram da priznam da je prošlo deset godina i više od Ovčare, tako da mi je malo čudno da se tek sada pojavljuju. Zašto se tek sada pojavljuju ako postoje? Ali naravno da ne isključujem tu mogućnost.“

Za Biljanu Kovačević Vučo je vrlo indikativno što se priča o postojanju takvih snimaka javlja upravo u ovom trenutku:

„Kada se javlja pitanje suđenja za Ovčaru, da li će biti u Srbiji ili će biti pred Haškim tribunalom ili će biti u Hrvatskoj, što mislim da nije tačna informacija, pošto, po meni, ta mogućnost ne postoji, ali sad pojavljivanje tog snimka u ovo vreme je verovatno želja žrtava da se ta stvar konačno obelodani i pretpostavljam da je to sada jedno nestrpljenje zbog ovih pravno-proceduralnih igara. Moje čuđenje, ali stvarno laičko čuđenje, je da se tek sada to pojavljuje, i to na crnom tržištu, i da košta toliko mnogo.“
XS
SM
MD
LG