Dostupni linkovi

logo-print

Zaborav je nekad težak kao i sam zločin


Crnogorski premijer Milo Đukanović ustvrdio je protekle sedmice da je još uvijek rano da se presudi da li država Crna Gora duguje satisfakciju porodicama muslimana koji su svojevremeno deportovani i izručeni policiji Republike Srpske. “U ovom trenutku izricanje ocjena bilo bi vrlo preuranjeno”, rekao je Đukanović i svima preporučio da prije osude i zaključaka sačekaju nalaze državnog tužioca Vesne Medenice.

Preporuka crnogorskog premijera djeluje logično i u cilju je saznavanja istine. Jedino državni tužilac može podići optužnicu ukoliko ima dokaza. Problem je, međutim, što ovdje nije riječ o događaju koji se tek zbio i koji nije poznat. Deportacija muslimana dogodila se još s proljeća davne 1992.godine. Tada je crnogorska policija na zahtjev Radovana Karadžića, a bez utemeljenja u crnogorskom zakonu ili u međunarodnom pravu, hapsila osobe muslimanskog imena i prezimena i izručivala ih policiji Republike Srpske. Radilo se o državljanima Bosne i Hercegovine koji u Crnoj Gori nijesu počinili nikakav zločin. Bili su to obični ljudi koji su utočište od bosanskog haosa potražili na crnogorskoj teritoriji. Nijesu ga našli. Danas, trinaest godina docnije, još uvijek nije poznat tačan broj deportovanih, ali se smatra da je najmanje sto deset osoba izručeno policiji Republike Srpske. Za sedamdeset nesrećnika se može sa sigurnošću utvrditi da su iz Karadžićeve policijske horde lišile života odmah nakon što su prešli granicu.

Na žalost, o tom tragičnom događaju u Crnoj Gori se zna samo posredstvom nezavisnih medija ili je proboj istine plod očajničke borbe porodica nesrećnih muslimana. Crna Gora nije uradila ništa da spere ljagu sa sopstvenog imena. Naprotiv. Ljudi iz državnog vrha se i danas ponašaju više kao zavjerenici i saučesnici, nego li kao državni predstavnici kojima je stalo do istine. Sekretaru crnogorske Skupštine trebalo je ravno šezdeset pet dana da traženu dokumentaciju o deportaciji bosanskih izbjeglica dostavi pravnom zastupniku porodica. Boje da nije. Ispostavilo se da je riječ o bezvrijednoj hrpi papira koji samo dokazuju da se crnogorska vlast nije ozbiljno pozabavila sagledavanjem vlastite mračne prošlosti.

Zaborav zločina ponekad je težak kao i sam zločin. Zato je premijer Đukanović samo djelimično u pravu kada kaže da povodm zahtjeva za odštetu treba sačekati nalaz tužioca. Niko ne želi da sudi bez suda, ali ovdje se čekalo suviše dugo. Novac koji traže porodice nesrećnih ljudi samo je simbolična naknada za uništen život. To je najmanje što Crna Gora može ponuditi. Obaveza Crne Gore je da otkrije istinu, ma koliko ona bila bolna. Baš da bi pokazala da je današnja Crna Gora različita od one ratne s početka devedesetih. Obaveza crnogorskog premijera Đukanovića je da doprinese otkrivanju pune istine, ma koliko to bilo rizično po njega, baš da bi pokazao da je drugačiji od onog ratnog Đukanovića s početka devedesetih. I nije novac u pitanju, već čast i red. Samo ako se izmiri sa svojom prošlošću, ako zatraži pomirenje, naročito od manjinskih nacionalnih zajednica koje su najviše trpjele tokom posljednjih petnaest godina, većinska Crna Gora ima šansu. Da bi se krenulo u pravcu referenduma moraju se izvidati stare rane i sklopiti nova prijateljstva.

Tek tada je prava budućnost Crne Gore na vidiku.
XS
SM
MD
LG