Dostupni linkovi

logo-print

Tranzicija pogoršala položaj žena


Novinarka Ljubica Gojgić prati genezu svih događaja koji su doveli do opšteg propadanja Srbije:

''Mislim da to zavisi od slučaja do slučaja. Kada govorimo o onima koje je tranzicija teško pogodila, pre podele na polove, postoji druga, strašnija podela, podela na mlade i stare. Čini mi se da je ona sada mnogo izraženija nego ranije. Žene, kao i muškarci, u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama su proglašeni tehnološkim viškom. Ostali su bez posla kada su njihove banke, državne ili društvene firme prestale da postoje. Oni sada imaju veliki problem da nađu posao jer su prestari. Novi biznismeni i novi vlasnici uspešnih privatnih firmi zapošljavaju mlade ljude.''

Ako govorimo o ženama i eventualnoj diskriminaciji u tranziciji, postoji problem koji je postojao i pre tranzicije, ali se o njemu manje govori:

''To je način na koji se sa ženama razgovora pri procenjivanju vrednosti svakog kandidata. Ti razgovori još uvek, i u tranziciji kao i ranije, podrazumevaju pitanje da li je udata, da li ima decu, da li namerava da ima decu. Još uvek postoji diskriminatorski pristup da se mlada žena, ako nije udata i ako voli decu, automatski diskvalifikuje jer se vidi kao potencionalna trudnica, kao ona koja će koristiti beneficije trudničkog bolovanja i neće raditi punom parom.''

Pitanje je, međutim, da li je taj problem izraženiji sada nego u predtranziciono vreme, kad direktori firmi nisu preterano brinuli da li će nekoj ženi plaćati porodiljsko odsustvo, prosto zato što nisu plaćali iz svog džepa. Sada je sa privatnim vlasnicima priča drugačija. Ljubica Gojgić kaže:

''Meni se čini da je istina negde na sredini. Ako pogledate zapadnu Evropu i okruženje, nema više onih beneficija koje su naše majke imale, kao što je porodiljsko bolovanje od godinu dana sa mogućnošću produženja na još godinu dana. Svi imamo prijatelje po zapadnoj Evropi i znamo da naše prijateljice tamo mogu da budu šest meseci na neplaćenom trudničkom bolovanju. Još šest meseci nakon toga se čuva radno mesto. Posle toga, ukoliko majka želi da ostane sa detetom, mora da se pozdravi sa svojim poslodavcem. To je surova realnost. Ne bih želela da zvučim kao neko ko to zagovara i odobrava, ali to je tako. Svet biznisa je svet gde su novac i zarada na prvom mestu, a socijalna pitanja nužno padaju u drugi plan.''

Možda je ovo sada samo otrežnjenje, period shvatanja da su i žene, kao uostalom i muškarci, bile prezaštićene, a za to više nema mogućnosti:

''Mi jesmo imali prevelike beneficije, ali nismo želeli to da menjamo. Dobro je što smo neke stvari promenili. Sada smo u fazi prvobitne akumulacije kapitala. Ovako ne izgleda svet na celoj planeti. Često je nepopularno pozivanje na Švedsku i na skandinavske zemlje. Tamo za žene, koje su majke, postoji druga socijalna politika. Postoji mogućnost da se radi dva ili tri dana u nedelji, postoji mogućnost da se radi skraćeno radno vreme. Nema trudničkog bolovanja od godinu ili dve dana, ali postoje beneficije za žene. Mi još uvek nismo prešli u drugu, razvijeniju, fazu i kapitalizma i nekih socijalnih odnosa. Od toga smo još daleko. Ovde je poslodavac gazda. Kada pređemo u tu drugu fazu onda će, verovatno, biti zaštićenije i žene i muškarci.''

Sad smo praktično u raskoraku, stare beneficije žene su izgubile, nove, koje razvijeni svet praktikuje, još nisu stekle, tako da ispada da najnezaštićeniji plaćaju najveću cenu:

''Time se malo ljudi bave. Sindikati se bave politikom, radničkim nezadovoljstvom, izlivanjem radničkih masa na ulice. Ne mislim da vlast podstiče sindikate da se bave pravim pitanjima. Pravo pitanje je kako prekvalifikovati ženu ili muškarca koji imaju 47 ili više godina, kako im naći novi posao, kako izbeći maltretiranje na biroima rada i to ponižavanje da vam neko govori da ste prestari. Te godine su početak jedne nove faze života, ali ne i početak penzije.''

****

Dubravka Savopek Poljaković je bivši bankarski službenik sa 20 godina radnog staža i 48 godina života. Posao je izgubila 2002. godine, nakon što je firma pet godina slala na plaćena odsustva. S obzirom da nije bilo nade da će se to stanje promeniti i da su plate bile nedovoljne za golu egzistenciju, prihvatila je ponudu banke da sama ode uz ponuđenu nadoknadu:

''Nadala sam se da ću vrlo lako naći posao jer sam htela da radim. Nisam se plašila posla i bila sam spremna da radim bilo kakav posao. Od tada je prošlo dve i po godine, a ja, ne da nisam našla posao, već mi se do sada nije pružila nikakva šansa za to. Javljam se na svaki konkurs, a bilo ih je nekoliko desetina. Nisam bila pozvana ni na jedan razgovor. Koji su razlozi što me ignorišu, zaista mi nije jasno. Mogu samo da pretpostavljam, mada mi niko nije otvoreno rekao šta misli o meni kao o radniku i mom radnom iskustvu. Mogu samo da navedem primedbu rukovodioca jedne firme koji mi je rekao da sam previše pametna za taj posao. Nakon svega došla sam do zaključka da mi je potrebna jedna dobra veza, a onda ću, možda, raditi.''

Evidencija na tržištu rada, kako se ispostavilo, čisto je formalne prirode. Ni sa te strane se nije mogla očekivati pomoć za rešenje problema:

''Očekivala sam da ću redovnom procedurom da dođem do posla. Od prestanka stalnog radnog odnosa prijavljena sam na tržište rada, ali od njih mi za sve ovo vreme nije došao niti jedan predlog. Kada se pojavila mogućnost na tržištu da se dodatno edukujem, odbijena sam, jer su mi rekli da sam prestara. Većina mojih kolegica, moje generacije pa i starije, već odavno rade, upravo u bankama.''

Dubravka je uz to i majka ženskog deteta koje se još uvek školuje i koju sama izdržava otkako je otac umro.

''Možete misliti kako se osećam sa 50 godina kada nisam u stanju sebi da obezbedim egzistenciju, a pogotovo što ne mogu svome detetu ništa da pružim, niti mogu da joj omogućim da se osamostali. Sve ove godine preživele smo zahvaljujući mome radu kao kućne pomoćnice i spremačice i zahvaljujući pomoći prijatelja i rođaka. Nemam šanse ni da odem u penziju, jer nemam zakonske uslove za to.''

O samostalnom poslu nije moguće razmišljati jer su za to potrebni neki preduslovi:

''Da bih započela bilo kakav drugi posao moram imati kapital, koji ja nemam. Ići na tržište rada, uz sve njihove pomoći i programe, je šarena laža.''

Dubravka Savopek kao jedan od uzroka svog bezuspešnog traganja za poslom navodi i polnu diskriminaciju:

''Ženama je uvek bilo teže. Kada sam počela da radim, videla sam ko je napredovao. Sa istim kvalifikacijama, istom školom, ali sa različitim mogućnostima, nisu žene napredovale, već muškarci, iako su žene uglavnom bolji radnici od muškaraca. Muškarci teže gube posao u ovim vremenima. U banci gde sam radila je jako malo muškarca koji su dobili otkaz. Ako su otišli, otišli su svojevoljno. Ženi, kada je mlada, je mnogo teže, naročito u ovim godinama, pogotovo ako je sama. Ova situacija strašno deluje na čoveka. Svesna sam da svome detetu ne mogu da pružim osnovne stvari, a kamoli da je školujem kako treba. Svakodnevno moram razmišljati kako ću je prehraniti.''

****

Period tranzicije je, prema opštim ocenama, ženama u Crnoj Gori doneo pogoršanje ukupne pozicije u društvu, što se manifestovalo kroz izraženiju polnu diskriminaciju prilikom gubitka posla, vrednovanja rada i skoro potpuni utrošak sopstvene životne energije kroz posvećenost opstanku porodice. Ipak, jednim od pozitivnih efekata može se smatrati sve raširenija pojava organizovanja žena u borbi za sopstvena prava.

U periodu tranzicije položaj žena se drastično pogoršao, rekla je Slađana Pejović, koordinatorka nevladine organizacije Konsenzus, naglašavajući da žene najveći dio vremena, rada i životne energije uglavnom stavljaju u funkciju preživljavanja porodice. Pejovićova smatra da je pogoršanje društvenog položaja žene u tijesnoj vezi sa teškom ekonomskom situacijom od devedesete godine kada su, pored ekonomskih, nastale mnoge teškoće socijalnog i političkog karaktera:

''Prema nekim pravnim normama, kao i brojnim međunarodnim dokumentima, zagarantovana je i ravnopravnost i jednakost između muškaraca i žena u sferi rada, jednako uvažavanje prava na rad, na slobodan izbor zanimanja, na novčanu zaradu, jednako pravo na zaštitu i slično. Svakako se uočavaju razlike između normativnog i stvarnog, ali na štetu samih žena. Ovakva situacija svakako izaziva brojne dileme u kojoj mjeri su ženama nedostupna ista radna mjesta, da li za isti rad žene dobiju istu nadoknadu kao i muškarci. Nameće se pitanje manje plaćenog ženskog rada.''

Nada Radović, aktivistkinja nevladine organizacije Crnogorski ženski lobi, se slaže sa ocjenom da se u periodu tranzicije ukupan društveno ekonomski položaj žena pogoršao, što se pokazalo kroz činjenicu da su uporedo sa ekonomskim padom i propašću brojnih preduzeća prvo žene ostajale bez posla:

''Tranzicija je snizila radni vijek žena koje odlaze u penziju koja je minimalna i od koje ne mogu da prežive. Gubljenjem radnih mjesta žene preživljavaju izuzetno stresne situacije i traume, gube svoju snagu u svakodnevnoj borbi za opstanak.''

Slađana Pejović mogućnost regularnog zapošljavanja naziva pravom privilegijom:

''U evidenciji Zavoda za zapošljavanje je evidentirano oko 70 hiljada lica, a 60 posto čine žene. Velika je ponuda radne snage, malo radnih mjesta i nedovoljno je sredstava za kredite za samozapošljavanje. Prema nekim pokazateljima u zadnje vrijeme zavod kao nadležna institucija stimuliše preduzetništvo žena i više se odobravaju krediti za samozapošljavanje. Podaci o kojima govorim, vezani za dalju raspodjelu, govore da je 40 posto žena dobilo kredite.''

Prema zvaničnim podacima među zaposlenima u društvenom sektoru oko 40 posto su žene, kaže Slađana Pejović, dodajući da se procjenjuje da u Crnoj Gori ima između 60 i 80 hiljada radnika koji bez osnovnih radnih i socijalnih prava rade na crno. U ovom neformalnom sektoru radi čak 70 posto žena i to na ulici:

''U takvom radu mogu se sresti žene svih nivoa obrazovanja, starosne dobi, socijalnog i etničkog porijekla. To je mukotrpan i težak rad, bez odgovarajućih uslova, bez zaštite na radu i godišnjeg odmora. Siva ekonomija u procesu tranzicije dominira i najteže udarce trpe žene. Sav ovaj problem, kako praksa pokazuje, zaslužuje mnogo veću pažnju svih društvenih subjekata i uključivanje više stručnih službi za brže rješavanje tako složenog i velikog problema koji ima posljedice, ne samo na žene, već i na njihovu djecu koja su najčešće prepuštena sami sebi bez roditeljskog nadzora.''

Nada Radović se slaže sa ocjenom da je jedan od pozitivnih uticaja tranzicije na društveni položaj žene činjenica da su žene počele da se organizovano bore za svoja prava:

''Crnogorska žene je uvijek bila hrabra, sada joj je dana mogućnost da bude i slobodnija. Dijelom su žene Crne Gore izašle iz patrijarhata. Samim tranzicionim procesima donijeto je i mnogo čega pozitivnog. Vjerujem u tranziciju. Žene su se počele organizovati. Već 1996. godine su počeli da niču mirovni pokreti. Pored toga se žene sakupljaju na raznim seminarima, odlaze u svijet, razmjenjuju iskustva, vrlo su školovane. Bar taj dio uspješno ide ka tranzicijama. Imamo i onu stranu koja jako pati.''

****

Siromaštvo, diskriminacija u zapošljavanju, ograničeno učešće u političkom, ekonomskom i socijalnom životu - ocjena je današnjeg položaja žene u Bosni i Hercegovini, kaže predstavnica UNHCR-a, Helena Everson:

''Realnost Bosne i Hercegovine jeste da ova zemlja ima najmanji procent zaposlenih žena u jugoistočnoj Evropi, oko 37 posto. Pogledajmo postotak žena na visokim pozicijama koje podrazumijevaju donošenje političkih odluka. Po tome možemo ocijeniti da je Bosna i Hercegovina na dnu ljestvice zemalja koje poštuju prava žena, a time vode računa i o djeci.''

Analitičarka političkih zbivanja u Bosni i Hercegovini, Tanja Topić, kaže da su za ovakvu situaciju i žene same krive:

''Imamo patrijarhalni odnos i naslijeđe koje govori da je ženino mjesto da bude domaćica i dobra majka, pri čemu žena ide linijom manjeg otpora i ne pokušava ništa u svemu tome da promijeni. S jedne strane, žene snose same odgovornost, a s druge strane i muškarci koji ženu u politici doživljavaju tako što manipulišu njome i koriste je u određene političke svrhe, kao jednu vrstu dekora. Ovo je situacija koja ne obećava.''

Prema ranijim istraživanjima koja su rađena u urbanim bosansko-hercegovačkim sredinama, 23 posto djevojčica ne završe ni osnovnu školu. U ruralnim sredinama taj procent je daleko veći. Takav odnos prema obrazovanju žene manifestuje se kasnije i na povećanje nasilja u porodici zbog ekonomske ovisnosti žena. Nezavidna je situacija i kada je u pitanju ispunjavanje najsvjetlije zadaće žene da postane majka. Porodiljsko bolovanje različito je regulisano u svakoj firmi ponaosob, ali uglavnom diskriminatorno. Rezidentni koordinator UN-a u Bosni i Hercegovini upozorava da Bosna i Hercegovina ne ispunjava ni osnovne milenijske razvojne ciljeve:

''Bosna i Hercegovina mora unaprijediti oblast zdravstva, obrazovanja i jednakosti spolova. Zabrinjavajući su podaci o visokom postotku smrtnosti majki, kao i o stopi upisa djece u srednju školu, koja iznosi oko 60 posto, što je rezultat nezavidnog položaja žene u bosansko-hercegovačkom društvu. Bosansko-hercegovačke vlasti moraju pod hitno poraditi na tome.''

Zastupnica u državnom Parlamentu, Dušanka Majkić, koja je radila na izradi Regulative o jednakosti spolova, smatra da je rješenje u donošenju adekvatnih zakona:

''Osnovni problem u našem društvu je taj što treba pod hitno mijenjati Zakon o političkim partijama koji će prisiliti političke partije da naprave nešto u korist žena. Treba hitno mijenjati izborni zakon koji bi koristio proporcionalnost i to tako što bi od prvih deset mjesta na listi, četiri obavezno bile žene. Poštovala bi se lista koju bi partije postavile. Ne postoji ni zakonska regulativa da se pri kandidovanju na određena radna mjesta između dvije osobe da prednost ženama. Dok se to ne promijeni, žene će i dalje biti one koje su ugrožene i koje ostvaraju manja prava u oblasti tržišta rada.''

O tome kakva je trenutna situacija u Bosni i Hercegovini, najbolje govori podatak da je do sada na entitetskom nivou usvojen samo jedan zakon kojim je propisana sankcija za javno pričanje viceva o plavušama. Još nije donesen zakon koji omogućava zaštitu žena zapostavljanih u porodici, iako se procent zlostavljanih iz godinu u godinu povećava.

****

Žene čine 45 odsto radne snage u svetu, ali istovremeno i 70 odsto svetske populacije koja živi u bedi i siromaštvu. Na svaki zarađeni muški dolar, žena zaradi 73 centa. Ne treba više statistike da bi se ilustrovala tužna istorija ženske neravnopravnosti koja se nastavlja i u ovom veku. Ipak, razvijenija zapadna društva počinju nešto da čine na planu ovog najvidljivijeg i istovremeno najnevidljivijeg oblika diskriminacije. Evropska unija je još na samom začetku svog postojanja pokrenula javne akcije za ravnopravan položaj žena. Na sajtu Ujedinjenih nacija stalno je prisutan apel za forsiranje zapošljavanja žena.

U zapadnim društvima odavno je na snazi legislativa protiv rodne diskriminacije. U Francuskoj je, na primer, 1983. godine donet Zakon o profesionalnoj jednakosti kojim su uspostavljeni osnovi protiv polne diskriminacije. Postoji i Savet za profesionalnu jednakost koji objedinjuje predstavnike zaposlenih i državne administracije.

Skandinavske zemlje su u ovom pogledu otišle najdalje. U Norveškoj postoje tri instance zaštite ravnopravnosti žena u svim oblastima društva: Odeljenje za ravnopravnost žena pri Ministarstvu za porodicu, poseban Centar za ravnopravnost polova, kao i ombudsman za rodnu ravnopravnost. Usvojen je i zakonski akt o ravnopravnosti žena u svim segmentima društvenog života. Od 1. januara 2004. godine u Norveškoj je na snazi i zakon prema kojem svi upravni odbori državnih kompanija imaju obavezu da biraju najmanje 40 odsto žena u svoje redove. Ukoliko u vrhu menadžmenta kompanije ne bude taj procenat žena, takvi upravni odbori bivaju automatski raspušteni. Već spada u korpus opšte informisanosti da u skandinavskim zemljama ne samo majka, nego i otac, može otići na zakonski sankcionisano porodiljsko odsustvo. Roditeljsku funkciju su u ovim zemljama u velikoj meri preuzele različite društvene ustanove.

Južne evropske komšije – Portugal, Španija i Grčka – pokazali su dosta entuzijazma u početnoj fazi promovisanja žena na visoko odgovorna mesta, ali je taj entuzijazam brzo splasnuo pod pritiskom tradicionalista – "familijarista" i "natalista" – koji su se uplašili za porodicu i natalitet. Do koje mere jug Evrope još nije stigao njen centar ili sever, tragikomično ilustruje i skandal vezan za italijanskog ex-ministra i kandidata za Evropsku uniju, Botiglionea, koji nije politički preživeo svoje macho komentare o mestu žene u društvu.

Ipak, i u razvijenim zapadnim zemljama, ogroman jaz deli relativno dobro rešeno zakonodavstvo od života. Pozitivna diskriminacija žena nije dala naročite rezultate u Francuskoj. Iako je skoro 80 odsto Francuskinja između 25 i 55 godina radno aktivno, svega nešto više od 34 odsto je na rukovodećim mestima i u intelektualnim zanimanjima. Stopa nezaposlenosti je za četiri odsto veća u odnosu na muškarce, a svega 20 odsto žena je na najbolje plaćenim radnim mestima. U pet hiljada prvorazrednih francuskih firmi, žene predstavljaju svega sedam odsto rukovodećeg kadra. A i kada se nađu na visokim funkcijama, za isti posao su u proseku za 27 odsto manje plaćene od svojih kolega.

****

Muški patrijarhalni otpori u delu Evrope koji podrazumevamo pod pojmom post-komunističke zemlje, uprkos nekim dobijenim bitkama na teorijskom i zakonodavnom planu, još žilavo pretrajavaju. Feminističko osvešćenje i emancipacija još uvek nisu u stanju da savladaju barijeru sadržanu u pitanju: ko će da brine o deci i kući.

Hrvatska ima veoma razvijenu žensku mrežu, koja je svojim aktivizmom uspela da pokrene Vladu da učini nešto na planu smanjenja diskriminacije žena u društvu. Ipak, diskriminacija – vidljiva i nevidljiva – još uvek je na sceni. Željka Jelavić, koordinator nevladine organizacije Centar za ženske studije iz Zagreba, govori o diskriminaciji žena u sferi obrazovanja:

''Prije svega diskriminacija je prisutna putem raznih stereotipa o ženama, pa i o muškarcima, u školskim udžbenicima, u programima za osnovnu i srednju školu. U Hrvatskoj, na žalost, ne postoji unutar sveučilišnog sustava program ženskih ili rodnih studija koji bi otvarao i kritički propitivao odnose između muškaraca i žena, potrebu razvijanja svijesti o rodnoj jednakosti. Ta se diskriminacija očituje i u statusu žena u sustavu visokog obrazovanja, u činjenici da su obrazovanje, pa i znanost, u Hrvatskoj sfere u kojima se vrlo malo zarađuje. S toga žene u Hrvatskoj, koje rade u tim sferama, imaju prilično suženo polje. Kada je riječ o statusu žena u znanosti, diskriminacija se očituje u činjenici da svega 19 posto redovitih sveučilišnih profesorica radi na sveučilištima u Hrvatskoj, iako je danas u Hrvatskoj situacija takva da 51 posto ukupne studentske populacije čine upravo žene. Kako se penjemo više na znanstvenoj hijerarhiji, sve je manje žena. Drugi aspekt gdje bi smo mogli prepoznati diskriminaciju žena je u činjenici da u Hrvatskoj ravnateljice osnovnih škola čine svega 36 posto, dok je u srednjim školama njihov postotak još manji. Prosvjeta je gotovo vrlo dominantno žensko područje.''

Željka Jelavić kaže da je hrvatsko sveučilište veoma tromo u hodu ka modernizaciji i promenama, što se očituje u činjenici da još uvek nije uvelo ženske studije koje postoje na svim svetskim univerzitetima. Centar za ženske studije već 10 godina popunjava diskriminatorsku rupu u obrazovanju i nastoji da preraste u institucionalizovani studij. Naša sagovornica, međutim, ukazuje i na izvesne pozitivne pomake u hrvatskom društvu kad je u pitanju iskorenjivanje rodne diskriminacije:

''Hrvatska ima Zakon o ravnopravnosti spolova. Postoji velika potreba da se obrazuju, ne samo državni činovnici, nego i različiti profesionalci na raznim nivoima. Tim više se pojačava potreba za postojanjem takvih obrazovnih programa.''

Hrvatska ima i Ured za ravnopravnost polova, ured pravobraniteljice.

''Hrvatska ima Ured pravobraniteljice kao i vladin Ured za ravnopravnost spolova. I unutar Parlamenta postoji Odbor za ravnopravnost spolova. Pozitivna činjenica je to da su se ti institucionalni mehanizmi otvorili i prema ženskim organizacijama iz nevladinog sektora. Nastojati ćemo razvijati tu suradnju jer mislimo da ti institucionalni mehanizmi uz našu potporu mogu pokrenuti neke procese koji će ići u smjeru ostvarenja ravnopravnosti muškaraca i žena.''

Kada pogledate društvo u kome živite, gde vidite najjače muške tvrđave? Da li su one spolja ili iznutra, u glavama?

''Rekla bih da su tvrđave i u glavama i izvana. Riječ je o tome da su prepletene različite razine i riječ je o tome da je patrijarhalni tradicionalni sustav tako duboko ukorijenjen, kako i u obiteljskom odgoju, tako i u onome što jeste predmet naše aktivističke kritike, u obrazovnom sustavu. To ima reperkusije na sferu rada politike gdje mnoge žene, čak i kada imaju sve potrebne kvalifikacije, upravo zbog patrijarhata u glavama muškaraca često ne mogu doći do nekih pozicija koje zaslužuju. Iako Hrvatska danas spada u zemlje koje su napravile neki napredak u smislu političke zastupljenosti žena u Parlamentu, nekih 21 posto nije dovoljno. Valja reći da je u odnosu na prošle parlamentarne izbore zamjetan mali pad. Potrebno je jako puno rada da se i na nižim političkim razinama uključi veći broj žena. Tu dolazi do jedne disproporcije. Nije u svim hrvatskim regijama jednaka zastupljenost žena u županijskim skupštinama ili u gradskim skupštinama. Jedna od pozitivnih činjenica novo uspostavljenog vladinog ureda je ta da je on ubrzao proces stvaranja povjerenstava za ravnopravnost na lokalnim razinama. Ta povjerenstva, ako ne dođe do otvaranja i razbijanja tradicionalnih barijera u glavama muškaraca, pa i mnogih žena, neće puno učiniti. Potrebno je stalno raditi, kontinuirano i simultano preplitati razne razine. Mislim da osim u politici, gdje muškarci čvrsto drže većinu, u sferi rada i u sferi donošenja odluka, ili u sferi gdje se dijeli profit, nema dovoljno žena. Do razine nekog srednjeg menadžmenta još se i može naći određeni procent žena, ali na samom vrhu piramide gdje se donose bitne odluke, tu žena nema. Mislim da je jako dobro da se pokrene aktivnost, bilo kakva akcija, koja će otvoriti ženama sva vrata, da i žene sudjeluju na takvim pozicijama.''

****

Naša sagovornica je i Anita Seibert, aktivistkinja poljske ženske organizacije Karat Coallition iz Varšave.

"Učešće žena u poljskoj vladi je 20 odsto, što je povećanje u odnosu na 4,8 procenata koliko ih je bilo u 1995. godini. Sadašnja situacija je rezultat veoma uspešnog lobiranja ženskih nevladinih organizacija. Položaj žena u globalnoj ekonomiji Poljske takođe govori o diskriminaciji. U menadžmentima velikih firmi očigledna je veoma mala zastupljenost žena. Što se tiče aktivnosti žena u malom biznisu, tu je situacija mnogo bolja: 37 odsto žena je u maloj privredi, što govori o velikom ekonomskom aktivizmu poljske žene i što Poljsku stavlja na poziciju lidera Evrope. Ali, nije isto imati radnju ili mali servis i biti u upravnim odborima velikih kompanija koje zapošljavaju više stotina ljudi.''

Seibert iznosi podatak koji svedoči o velikoj neravnopravnosti žena u globalnoj ekonomiji i krupnom biznisu.

''Na listi od 100 najbogatijih građana Poljske, koju objavljuje jedna poljska novina, samo su tri ženska imena.''

Žena u njenoj zemlji još uvek nema bazična reproduktivna prava:

''Bez posedovanja tog elementarnog prava, ne mogu se, razume se, ostvariti ni druga prava u sferi politike i ekonomije. Abortus je u Poljskoj još uvek ilegalan. Ženi je dozvoljeno da mu pribegne samo ako postoji opasnost da rađanjem ugrozi svoj život ili život, odnosno zdravlje, deteta. Da stvari budu gore, seksualno obrazovanje u školama, zbog načina na koji se izvodi, gotovo da i ne postoji. Pristup hormonalnoj kontracepciji nema većina žena, naročito žene sa manjim prihodima, zato što zdravstveno osiguranje odbija da pokrije deo troškova za tu vrstu kontracepcije.''
XS
SM
MD
LG