Dostupni linkovi

Zapadne telekom-kompanije sve više zanima Zapadni Balkan


RSE: Vi ste senior analyst u američkoj firmi koja se zove IDC. To je firma koja se bavi istraživanjem i analizama u oblasti visokih tehnologija i telekomunikacija. Vi konkretno se bavite telekomunikacijama.

HALILOVIĆ: Da, ja se bavim telekomunikacijama, preciznije fiksnim telekomunikacijama, u oblasti Srednje i Istočne Evrope. Najjednostavnije rečeno, radim predviđanja razvoja na tržištu službi, to jest telekomunikacionih usluga u ovom regionu. Najpreciznije rečeno, brojimo telefonske linije, brojimo minute koliko ljudi na tim linijama provedu i onda posle toga predviđamo razvoj na tom tržištu i predviđamo kako će se to razvijati dalje.

RSE: Koji je to region?

HALILOVIĆ: Region Srednje i Istočne Evrope u našoj terminologiji obuhvata sve zemlje bivšeg istočnog bloka i sve zemlje bivše Jugoslavije. To je otprilike to.

RSE: U čemu je praktična korist, praktična primjena posla kojim se Vi bavite?

HALILOVIĆ: Naše usluge najviše koriste kompanije koje se bave telekomunikacijama da bi stekle neki nezavisan uvid u predviđanja razvoja tržišta. Znači, oni imaju svoja predviđanja, mi imamo neka svoja, mi obično koristimo više izvora nego što koriste oni, te stoga oni nas koriste kao još jedan od izvora za njihovo strateško planiranje, znači za planiranje toga u koje usluge ulagati, u koji segment industrije, da li recimo ulagati u mobilnu tehnologiju ili ponovo razvijati fiksne linije. To je otprilike značaj onoga što mi radimo, to je ono na čemu se zasniva cela naša aktivnost.

RSE: Ukoliko na primjer njemački T-Mobile ima neku predstavu da uloži pare u recimo neku od zemalja bivše Jugoslavije, on se znači obraća vama i pita vas da li mu se to isplati. Traži da mu vi napravite analizu.

HALILOVIĆ: Mi obično radimo analizu koja će njima pomoći da sami odluče da li će im se to isplatiti ili neće. Znači, nismo na nivou onih konsultantskih kompanija koje direktno daju savete koji se tiču biznis modela ili uopšte strateških odluka određene kompanije. Mi nudimo osnovu na osnovu koje oni onda mogu te strateške odluke da donesu.

RSE: Da li su firme poput Vaše ustvari prodavanje pameti?

HALILOVIĆ: Može se tako reći. Ono što mi imamo, to je znanje o tome kako se telekomunikaciono tržište razvijalo u ovim zemljama koje pokrivamo i imamo znanja uopšteno o tehnologijama, o razvoju ovih segmenata industrije u drugim delovima sveta. Zbog toga što smo globalna kompanija, imamo razmenu znanja između različitih regiona, te stoga možemo da ponudimo ovakvu vrstu saveta ili ovakvu vrstu podataka.

RSE: S obzirom da se bavite vrlo širokim regionom, znači rekli ste – bivši istočni blok, zemlje bivše Jugoslavije i tako dalje, mene konkretno zanima ovaj region Zapadnog Balkana. Kroz sve te analize koje radite, bez obzira o kojoj oblasti je riječ, šta biste mogli reći, gdje su danas te zemlje u odnosu na taj istočni blok, u bilo kom pogledu?

HALILOVIĆ: Mi obično delimo taj blok zemalja koje pokrivamo na bivše zemlje Varšavskog pakta koje su sada u okviru Evropske unije, znači Baltičke zemlje, zemlje Višegradske četvorke, onda na zemlje Balkana i na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. U ovom trenutku taj balkanski region je negde između zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, ako izuzmemo Rusiju, zato što je Rusije potpuno drugačije tržište i u nekim regionima mnogo naprednija i od ovih zemalja bivšeg sovjetskog bloka, a sada zemlja Evropske unije koje su već liberalizovale svoja tržišta i koje se polako kreću ka ovom zapadnom modelu funkcionisanja tržišta i uopšte ka zapadnom nivou i usluga i trendovima koji vladaju u Zapadnoj Evropi. U te zemlje, međutim, ubrajamo i Sloveniju, zato što je Slovenija već podaleko odmakla od ostalih zemalja bivše Jugoslavije.

RSE: Hoćete reći da nju ne ubrajate u zemlje Zapadnog Balkana.

HALILOVIĆ: Da, nju ne ubrajamo u zemlje Zapadnog Balkana, već u zemlje nove članice Evropske unije.

RSE: Ima li nekih prognoza kad bi zemlje Zapadnog Balkana, pri tom ni ja ne govorim o Sloveniji, mogle stići ove koje su u Evropskoj uniji?

HALILOVIĆ: Situacija je naravno različita ako krenete od zapada ka istoku i od severa ka jugu. Situacija u Hrvatskoj se sada približava onoj situaciji koja vlada u Evropskoj uniji, što se tiče regulatornih trendova. S druge strane, na primjer, Hrvatska je mnogo drugačija od većine zemalja i Balkana, a i ovih zemalja bivših članica Varšavskog pakta, zato što ima veliku penetraciju telefonije i veliku penetraciju telefonskih linija, mnogo veću i od, na primjer, Rumunije, mnogo veću i od drugih zemalja na Balkanu, veću čak i od nekih zemalja koje su u Evropskoj uniji, na primjer od Slovačke. Telekomunikacioni sektor u Hrvatskoj je dobro razvijen, problem je bio taj što je monopol trajao doskora, a praktično traje još uvijek. Nove telekomunikacione operacije će početi da se razvijaju tek ove godine i to je sad veliki hit u Hrvatskoj. Baš sam danas imao jedan razgovor sa kolegom iz Hrvatske oko toga.

RSE: U pripremama za ovaj razgovor ste pomenuli da ste dobar dio vremena pred kraj prošle i početkom ove godine godine proveli u Hrvatskoj i Sloveniji. Kakva su iskustva? Kakva su zapažanja?

HALILOVIĆ: Živim u Češkoj Republici, dosta vremena provodim putujući i većinom upoređujem stanje s ovim kakvo je ovde. Mogu da kažem da se u Sloveniji osećam praktično isto kao i u Češkoj, čak mi se i mentalitet čini sličan, mada je opet kulturni nivo drugačiji. Međutim, osim razlika u kulturi, ne mogu da zapazim na primjer razliku ni u nivou usluga, razliku u poslovnoj kulturi i tako dalje. Te razlike su veoma male. Dakle, po onome što vidim, Slovenija se jako dobro uklopila u ove srednjoevropske trendove. Hrvatska se kreće u tom smeru. Ali opet, oseća se malo i onaj uticaj druge strane.

RSE: Južnjačke.

HALILOVIĆ: Takoreći. Ali što uopšte ne mora biti loše.

RSE: Zovete se Emir Halilović, govorite ekavicu, živite u Pragu, radite za jednu američku firmu. Vrlo ovako jedan svjetski konglomerat. Ispričajte nam malo Vašu životnu priču?

HALILOVIĆ: Moja porodica, po očevoj strani, poreklom je iz Gradačca, iz Istočne Bosne. Otac je proveo veći deo svoje mladosti u Sarajevu, posle toga se cela porodica preselila u Beograd, gde sam i ja rođen. Po majci porodica potiče iz Crne Gore, ali su se i oni opet nekako doselili u Beograd i tu su se moji roditelji sreli. Dakle, imam korene u Bosni i u Crnoj Gori, u Srbiji sam rođen i odrastao, znači u Beogradu, u Češku sam se doselio pre šest godina.

RSE: Šta je bio glavni razlog za preseljenje iz Beograda u Prag?

HALILOVIĆ: Ja sam imao specifičnu situaciju. Moja porodica je ovde već živela od sredine devedesetih godina, što iz ekonomskih, što iz političkih razloga. Moji roditelji su radili u državnim organima u Srbiji i otišli su u penziju početkom devedesetih, sa dolaskom Miloševićevog režima na vlast. Ja sam počeo svoju profesionalnu karijeru u Radiju B92, koji je bio nezavisan medij u Beogradu, i osećao sam se sve gore i gore u tom gradu, kako je rasla tenzija pred intervenciju NATO-a. Imao sam priliku lično da se uverim kako situacija stoji, možda i pre nego neki drugi, možda sam imao bolji pregled. Stoga, odluka je bila, barem meni, vrlo jednostavna, prvenstveno zbog toga što nisam bio sa svojom porodicom i pretpostavljao sam da u slučaju nekog zaoštravanja sukoba neću moći ni da budem sa njima.

RSE: Tako da ste se ustvari priključili ostatku svoje porodice koji je već bio u Pragu.

HALILOVIĆ: Da, baš tako.

RSE: Oni su se za to vrijeme već etablirali.

HALILOVIĆ: Da. To je zapravo bio jedan tipičan iseljenički život. Uspeli su da se uklope u društvo, uspeli su da ostvare neki srednji standard, bilo im je sigurno bolje nego meni u Beogradu, te se stoga priključujem porodici ovde. Sada je situacija obrnuta. Većina moje porodice se sada vratila u Beograd, a ja sam ostao.

RSE: Prilično skromno pričate o svemu tome što se dešavalo, iako nemate nikakvog razloga. Veliki uspjesi stoje iza toga. Dakle, stižete u Prag, niste znali jezik…

HALILOVIĆ: Češki jezik tad nisam znao, ali sam ga naučio relativno brzo. Prve dve godine života u Pragu sam radio za Radio Slobodna Evropa. Posle toga sam dobio ponudu da pređem u jedne novine koje su izlazile na engleskom, ali su se većinom bavile dešavanjima na češkoj poslovnoj sceni. U tim novinama sam radio također dve godine i posle toga sam dobio ponudu da pređem u svoju sadašnju firmu, u kojoj sam takođe evo opet dve poslednje godine. Znači, šest godina de fakto radim za američke, odnosno za engleski govoreće kompanije.

RSE: Zato što dobro govorite engleski, pretpostavljam.

HALILOVIĆ: Između ostalog.

RSE: Kako dolazi do poslovnog kontakta? Da li je čovjek na nekoj burzi, pa se kreće u određenim krugovima, pa širi glas da mu treba posao, ili radi i djeluje i čeka da ga neko pozove pa da dobije taj posao?

HALILOVIĆ: Ja sam dobio jedan zanimljiv savet kada sam prvi put tražio posao u Pragu. Potpuno slučajno sam došao na Slobodnu Evropu. Moja majka je poznavala čoveka koji je tu radio u američkoj sekciji, gospodina Dona Hilla. Šezdeset i osam godina je imao kada sam ga upoznao. To je jedan vrlo fini, južnjački gospodin. On mi je dao savet koga se držim do sada: „Ako vam treba nešto u bilo kom pogledu, to recite svima koje poznajete, i naglasite da to mogu da kažu i svojim prijateljima“. Tako se otprilike postiže neka vrsta poslovnog kontakta, jer preko berze rada, preko agencija za zapošljavanje i tako dalje, može se naći čovek koji odgovara na papiru po kvalifikacijama, ali lični kontakt i poznanstva i otprilike neko lično vrednovanje vas kao stručnjaka ili kao profesionalca u bilo kom pogledu znači mnogo više, a to lično vrednovanje upravo prenose prijatelji ili ljudi koji vas već poznaju.

RSE: Znači presudnije je ustvari, kad dođete na intervju za posao, to šta ćete izgovoriti, nego ono što ste u životopisu napisali?

HALILOVIĆ: Pa u intervjuima za posao su bitne obe stvari. Ako imate dobar životopis, a nemate pojavu koja uz taj životopis ide, odmah dolazi u onome ko vas intervjuiše do neke vrste kontroverze. Znači, to nije dobro. Ukoliko i jedno i drugo ide zajedno, onda je situacija naravno idealna. Ukoliko životopis nije mnogo impresivan, a sa druge strane pokazujete neke kvalitete u ličnom kontaktu, ta situacija je, po mom mišljenju, bolja nego situacija kad je životopis dobar, a pojava loša.

RSE: Koliko vrijedi diploma koju čovjek nosi iz država sa Balkana?

HALILOVIĆ: Mene do sada niko za diplomu nije pitao. Mnogo im je bilo bitnije da vide šta umem da radim, da li umem da pišem, pošto je u mom poslu jako bitno pisanje, da li imam analitički pogled na stvari i tako dalje. Moja kompanija je vrlo usko specijalizovana i zapošljava jedan vrlo specifičan profil ljudi. Većina ljudi zaposlenih u mojoj kompaniji su analitičari ili imaju iskustva u analitičarskom poslu. Taj posao se ne uči na fakultetu, niti se može naučiti. Ljudi koji rade u mojoj grupi su sa diplomama od ekonomije, preko raznih tehničkih smerova, do diploma iz društvenih nauka, onog humanističkog smera, jezici i tako dalje. Na primer moj šef je završio sinologiju. Prema tome, nije preterano bitna pozadina, osim ukoliko se ne radi, naravno, o nekoj tehničkoj poziciji.

RSE: Prema nekim istraživanjima, između trideset do sedamdeset posto mladih ljudi sa Balkana se želi iseliti iz svoje zemlje, potražiti mjesto pod suncem negdje drugdje, obično je to Zapadna Evropa, i naći novi posao. Iz sopstvenog iskustva, šta biste im preporučili, šta biste im savjetovali?

HALILOVIĆ: To da neko hoće da ode vani, po onome što vidim i što čujem, to više i nije takvo pitanje u Hrvatskoj, ali poznajem ljude u Bosni i Hercegovini, poznajem dosta ljudi i u Srbiji i u Crnoj Gori i južnije, gdje je tako nešto aktuelno. Prvo, zemlje Zapadne Evrope dižu barijere strahovitom brzinom. Ja sam bio stvarno iznenađen, bez obzira na to što se propisi unutar tih zemalja na papiru ne menjaju, koliko je sam pristup mnogo oštriji u poslednje vreme. Ono što je moja glavna preporuka, to je da čovek mora imati ideju o tome šta hoće da radi, a ne samo da bi hteo tamo da bude. Završiti u nekom austrijskom hotelu kao posluga, po meni nije preterano svetla budućnost. Nedavno sam bio u Austriji; strahovito veliki broj ljudi sa Balkana tamo radi razne poslove, ali bio sam iznenađen koliko ih je mnogo i koliko tu ima mladih ljudi koji jednostavno rade poslove neprimerene njihovom obrazovanju. Mislim da je mnogo bolje truditi se, pa iako nema nekih velikih perspektiva, da tu neku specijalizaciju, neku stručnost prodate u svetu, nego taj neki manualni rad ili nešto u tom smislu.

RSE: Znači prije svega znati šta hoćeš, pa onda krenuti na put.

HALILOVIĆ: Definitivno. Mora postojati jasna vizija o tome šta taj neko hoće da radi. Ja na primer imam dve prijateljice u Amsterdamu koje su vrlo jasno i određeno znale čime hoće da se bave. Jedna se bavi slikarstvom, druga kompjuterima. Time su se bavile i u Srbiji odakle potiču i time se bave i tamo.

RSE: Koja je struktura zaposlenih firme IDC, u kojoj radite, jesu li to uglavnom Amerikanci i Česi ili je to onako miš-maš?

HALILOVIĆ: Reći ću vam ko čini grupu ljudi u kojoj ja radim. Ima nas ukupno šest, od toga jedan Hrvat, jedan sam ja, jedan je Amerikanac, jedan je Kanađanin, jedan je Iranac, jedan je Iračanin, i sada zapošljavamo još jednog čoveka koji će verovatno biti Rus ili iz Rusije. U mojoj firmi takođe ima dosta ljudi iz Češke, samim tim što je centrala za celu Istočnu Evropu, Bliski istok i Afriku u Češkoj, ali stvarno imamo zaposlenih sa svih strana ovog regiona koji pokrivamo, plus iz Zapadne Evrope i iz Severne Amerike.

RSE: Baš me zanima kako Iračanin ili Iranac imaju odnos prema ovom području koje vi pokrivate?

HALILOVIĆ: Moja grupa pokriva i Bliski istok. Mi smo otprilike tako podeljeni. Dvojica-trojica pokrivaju Bliski istok i Afriku, tu je taj Iranac šef, a Iračanin je njegov podređeni, što ne znači apsolutno ništa, jer su obojica školovani na Zapadu i izuzetno dobro se slažu. S druge strane, trudimo se da zapošljavamo ljude iz regiona koji pokrivamo, ali koji su dobro upoznati sa načinom rada u američkim kompanijama ili međunarodnim kompanijama, pošto po broju zaposlenih sigurno nemamo većinu Amerikanaca. Eto to bi otprilike bila naša politika u zapošljavanju. Trudimo se da tu očuvamo i da negujemo raznovrsnost, zato što je izuzetno bitna. Radimo sa različitim klijentima, iz različitih kultura, iz različitih regiona i tako dalje i jako je bitno da postoji neko unutar grupe koga možete pitati šta ne treba raditi ako ste na poslovnom sastanku na primer u Kuvajtu ili tako nešto.

RSE: Znači, u Vašoj firmi ustvari ta multikulturalnost potpuno živi, bez ikakvih problema. Koliko Vam je poznavanje jednog južnoslavenskog jezika olakšalo posao koji radite?

HALILOVIĆ: Meni lično jeste olakšalo. Naši klijenti su i velike, multinacionalne telekomunikacione kompanije i jedna od njihovih fokalnih tačaka je baš i Zapadni Balkan, zemlje koje još nemaju liberalizovana tržišta, u kojima je penetracija na primer mobilne telefonije relativno niska, Srbija i Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija… Prema tome, na tim tržištima oni vide neke prilike za ulazak, za investicije, za razvoj i tako dalje i zbog toga je njima to bitno. Naravno da je znanje tih jezika prednost, ali definitivno nije presudna. Mi imamo ljude koji pokrivaju različita tržišta, a recimo ne govore lokalne jezike. Međutim, sigurno da je bolje te jezike poznavati. Pored toga, kao poznavalac južnoslovenskih jezika imam mogućnost da naučim druge slovenske jezike.

RSE: Kao češki, na primjer.

HALILOVIĆ: Da. Takođe razumem slovački, poljski, ruski čitam, razumem većinom. Ruski će biti vrlo bitan.

RSE: Koliko je to ukupno jezika kojim vladate i kojima se služite?

HALILOVIĆ: Tečno, osim srpskog, govorim češki, engleski i francuski. Mogao bih reći da dobro razumem slovenački i makedonski, naravno bosanski i hrvatski, to se i ne dovodi u pitanje, dalje razumem prilično dobro ruski odnosno većinu slovenskih jezika.

RSE: Zašto ste rekli da će ruski biti vrlo važan u budućnosti?

HALILOVIĆ: Zato što je Rusija ogromno tržište.

RSE: A još uvijek neiskorišteno.

HALILOVIĆ: Da. Trenutno u Rusiji vlada bum upravo u telekomunikacijama, pogotovo mobilnim, i to tržište se razrasta. Mi za sada nemamo mnogo klijenata iz Rusije, ali imamo dosta klijenata koji idu tamo da investiraju.

RSE: Jako ste promijenili čak i svoj način razgovora. Stvarno ste postali senior analyst, odvojili ste se od novinarskog svijeta, naprosto Vas ne prepoznajem nakon ovih nekoliko godina koliko se nismo sreli, nema više onog opširnog novinarskog objašnjavanja, već je sve u podacima i činjenicama.

HALILOVIĆ: Može se reći. To se sad od mene traži.

RSE: Kad je već to tako, kakvi su planovi za budućnost?

HALILOVIĆ: Pa moji lični planovi za budućnost su i dalje vezani za Prag. Meni se u Pragu sviđa. Tu sam našao dom. Što se tiče profesionalnih planova, dobijam polako sve više i više obaveza unutar ove kompanije u kojoj radim i za sada su ti planovi vezani za ovu kompaniju. Mislim da sam i tu takođe našao neku vrstu aktivnosti koja me zanima. Mogu da kažem da sam dosta ambiciozan u tom poslu.

RSE: To se vidi i po vašoj kartici – bili ste research analyst, sad ste senior analyst, to je napredovanje.

HALILOVIĆ: Da, naravno. Sledeće su menadžerske pozicije. Ne mogu da kažem da li ću se odlepiti od tih analitičarskih pozicija ubrzo ili nešto kasnije, ali rastemo prilično brzo u ovom regionu. Kako se region razvija, kako jednostavno to tržište raste, tako se razvijaju apetiti naših klijenata. Naši klijenti onda posle od nas traže više naših proizvoda, te stoga moramo i zapošljavati više ljudi. Samim tim, naravno, hijerarhija se razrasta i ide se gore.

RSE: Neću Vas pitati koliko zarađujete, ali ću Vam postaviti pitanje može li se od posla kojim se bavite pristojno živjeti?

HALILOVIĆ: Da, naravno. Rekao bih, u odnosu na češki standard, iznad proseka. Ono što je druga strana svega toga je da su obaveze prilično velike i vremenske i što se tiče putovanja. Često mi se dešava da provedem vikend na putovanju, ne zbog toga što to volim ili što mi se to sviđa, nego zato što sam jednostavno ostao da čekam neki spoj, neki let i slično. Nije to sve med i mleko, ali da se zarađuje, zarađuje se dobro.

RSE: Zato je taj posao za mlađe ljude, je li tako?

HALILOVIĆ: Da, zbog toga su stariji ljudi kod nas obično na menadžerskim pozicijama, tako da više sede, a manje lete po svetu.

RSE: Imate li u planu rešavati neke svoje statuse ovdje. Imate li se namjeru etablirati i u smislu češkog državljanstva, ostajati tu?

HALILOVIĆ: Razmišljam o tome, ali iskreno rečeno, to mi nije prioritet. Ono što mi izuzetno smeta u mom poslu je način na koji sam tretiran, na osnovu svog pasoša. U tom smeru imam problema, zato što recimo druge moje kolege ne moraju uopšte toliko da lete po ambasadama i da rešavaju probleme sa vizama i tako dalje. To mi daje veliki motiv da zatražim državljanstvo ovde. Nekih drugih motiva da ga ne zatražim nema. Prema tome, verovatno ću se odlučiti na taj korak. Trenutno je to samo pitanje vremena.

RSE: Stvar je u praktičnosti.

HALILOVIĆ: Da. Ja uopšte ne razmišljam u nekom smeru da bih se time odrekao nekih delova sebe.

RSE: Pa ne možete i da hoćete.

HALILOVIĆ: Ne mogu, ali neki ljudi to tako shvataju. Ja to vidim potpuno drugačije. Osećam se više kao građanin Evrope nego kao građanin bilo koje od zemalja za koje me veže poreklo.
XS
SM
MD
LG