Dostupni linkovi

logo-print

Rekonstrukcija kulturnog pamćenja


Prema podacima Centra za islamsku arhitekturu u Sarajevu, do septembra 2004. godine u BiH je sagrađeno preko 550 novih džamija. Pola od ovog broja su džamije izgrađene na mjestima onih koje su srušene tokom rata. Ono što se već odavno primijeti je da su džamije novog doba u BiH drugačije od tradicionalnih. Sadašnja moderna arhitektura džamija, prema riječima historičara arhitekture Amre Hadžimuhamedović, sve manje poznaje sveto. Nove su bosanske džamije, manje sakralne nego tradicijske:

“Najvažniji izraz bosanskih tradicijskih džamija vezan je s unutarnjošću. One nisu monumentalne i nisu raskošne u njihovom vanjskom izrazu. Sva ljepota i sva raskoš oblika i uresa je zapravo smještena i iskazana kroz njihovu unutarnjost.”

Nove se džamije, kaže Amra Hadžimuhamedović, sada i grade na drugačijim lokacijama nego ranije:

“Tradicijske džamije nisu građene na uzdignutim mjestima. U spuštanju džamije u dolinu i uzdizanju kuće na brdo sadržana je simbolika poniznosti pred Bogom i ponosa pred svim što nije Bog. Taj sakralni i tradicijski princip postavljanja džamija u gradsko tkivo u suvremenoj arhitekturi džamija je zaboravljen i izvrnut. Nove džamije bivaju kad god je to moguće podignute na najdominantnijem položaju u naselju. One više nisu dio cjeline grada. Džamije tako locirane postaju simboli korišćenja vjere kao sredstva oholosti i dominacije.”

Tvrdnju da arhitektura novih džamija ne izražava ljepotu sakralnog Amra Hadžimuhamedović dokazuje objašnjenjima o izgledu novih kupola i munara:

“Tradicionalne džamije u Bosni nikada nisu imale više od jedne munare. Munare novih džamija ne služe za pozivanje vjernika na obavljanje molitve. One su graditeljski dodatak džamija, koji je izgubio i funkciju i simboličko značenje. Munare novih džamija su visoke najčešće kako bi tom visinom bila iskazana moć i prenesena poruka i onima koji u džamiju ne dolaze. Nijedna od munara 20 analiziranih džamija ne ispunjava kriterij znanja.”

Destrukcija sakralnog, kaže Azra Hadžimuhamedović, vidjiva je kroz analizu izgradnje i novih mihraba, ulaza u džamije, šadrvana, prozora. Na pitanje
zašto se džamije uopće grade, historičarka arhitekture najprije navodi uputu poslanika Muhameda u kojoj se kaže: “Onome ko sagradi džamiju radi Boga, Bog će sagraditi sličnu u raju.” Jedan od razloga gradnje džamija jeste i odgovor na njihovo rušenje, ali i prisustvo velikog broja humanitarnih organizacija u BiH:

“Jedan dio tih organizacija bio je porijeklom i iz islamskih zemalja i u toku obnove ulagao je u izgradnju džamija, koje su najčešće odslikavale provalađujući stil u zemljama iz kojih su dolazile. Neke i od tih organizacije su imale isključivu misiju da postupaju prema programima kojima je zacrtano osiguranje uvjeta za kulturnu i svaku drugu dominaciju. Njihovim novcem i prema njihovim zahtjevima izgrađen je određen broj džamija u BiH, koje su, od smještaja u prostoru do načina građenja, sustavno usmjerene na razaranje kulturnog pamćenja.”

Kulturno je naslijeđe muslimana u BiH tako, smatra Amra Hadžimuhamedović, gurnuto u zaborav, što, prema njenim riječima, predstavlja opasnost nestanka zajednice. U BiH se gubi tradicija Osmanskog sultanata, a gubljenje tradicije nije dobro za muslimane, koji bez tradicijskog gube i svoj identitet.

Šta o gradnji novih džamija savremenije arhitekture misle građani?

“Zašto ne bi bile evropske džamije, ako imamo u Evropi danas moderne crkve u koje su odstupili isto od one prepoznatljive arhitekture - na brdu mora biti crkva., mora se vidjeti zvonik, mora se vidjeti sve. Danas imate u gradovima, meni baš godi, da vidim jedno arhitektonsko zdanje za koje i ne znam da je crkva, što je čak i poželjno, jer crkvu prepoznaju oni koji idu u nju. Džamiju isto prepoznaju oni koji idu u nju.”

“Mislim da je malo prenakićeno za ove uslove u kojima mi ovdje živimo.”

“Ja ako hoću da idem u džamiju, a idem u džamiju, ja znam gdje treba da idem - idem u džamiju. Ona ne mora da prkosi, da bude visoka.”

“Pravo da vam kažem ja sam ateista, ali smatram da tu ima malo pretjerivanja, možda čak i nekog prkosa. Religija bi morala da bude malo tiša. Suviše se digla.”

“Ipak su bolje one. Mahalske su meni džamije bile nekako pitomije. Bolje se čovjek osjeća, kad uđe, u manjem prostoru nego u ovim sad ovako zdanjima koja su stvarno arhitektonski lijepo za pogledati, ali mislim da malo odudaraju od naših prostora.”

Ključno pitanje koje se nameće na kraju ove priče glasi: da li se rekonstrukcijom kulturnog pamćenja mogu otvoriti vrata ponovnom razumijevanju svetog, koje u modernom svijetu sve više iščezava? Ali i izbjeći, kako kaže historičarka arhitekture Amra Hadžimuhamedović, nametanje arabocentričnog i nacionalističkog razumijevanja islama?
XS
SM
MD
LG