Dostupni linkovi

logo-print

Ljudi u Bosni više ne žele pričati o ratu


Švicarska nevladina organizacija Amica, sa sjedištem u Baselu već devet godina na području Tuzle vodi seriju projekata pomoći prvenstveno traumatiziranim ženama i njihovoj djeci. Na koji način su tretirane žene iz Srebrenice, kako se može pomoći silovanoj ženi, kolika je pomoć vlasti, kakva je budućnost projekta, samo su neka od pitanja na koja odgovara Andrea von Bidder, voditeljica Amice.

RSE: Gospodjo von Bidder, kako procjenjujete aktuelnu socijalnu situaciju u BiH

BIDDER: Činjenica je da je nezaposlenost ogromna, jedni govore o 42 posto, drugi tvrde da medju mladima, tek svršenim srednjoškolcima taj procenat iznosi i 70 posto. Bespomoćnost je preovladavajuće osjećanje koje se širi zemljom, zbog čega puno mladih jednostavno želi otići na zapad ili u Kanadu, što se naravno deprimirajuće odražava na cijelo stanovništvo. Na svakom se koraku osjeća da se nalazite u jednoj poratnoj zemlji, ča deset godina nakon što su neprijateljstva prestala. Pozitivno je po mom mišljenju to što vlasti u posljednje vrijeme sve jače podižu glas protiv korupcije, što su doneseni i zakonski akti za tu oblast, ali je kompletno društvo i dalje zasnovano na poslušnosti, samoinicijativa se ne cijeni, a i kad je dobijete ona se mora probijati kroz prašumu birokratije.

RSE: Koji su načini za pomoć, kako se socijalna situacija u BiH može unaprijediti?

BIDDER: Prije svega razni seminari, edukacija koja može otvoriti put novom načinu mišljenja, kroz koju se uči samoodgovornost i samoinicijativa. Tu su i seminari o komunikaciji bez prisile i agresivnosti, zatim obiteljska terapija, koju provodimo i u Baselu i u našem sjedištu u Tuzli. Suština našeg projekta jeste što je moguće više bosanskih žena obučiti, educirati, iškolovati kako bi same bile u stanju pomoći ratom traumatiziranim osobama. Već devet godina Amica školuje pedagoge, psihologe na bazi moderne traumapsihologije, što znači da učimo liječnice, nastavnice i socijalne radnice kako preko crtanja, plesa, obiteljske terapije mogu pomoći prevazići svoja strašna iskustva i traume.

RSE: Radite u Tuzli, gdje se još uvijek nalazi oko 40 hiljada izbjeglica, većna iz Srebrenice i Žepe. Kakva su vam iskustva, šta se promijenilo u posljednjih devet godina

BIDDER: Žene iz Srebrenice koje su preživjele najgore strahote prošle su kroz obiteljsku terapiju, gdje je prvi stupnj realizirati šta ti se desilo, suočiti se sa svakodnevnicom, priznati si gubitak partnera, muža, brata, sina...Dalji korak je odmaknuti se od samoizabrane blizine stalne prisutnosti izgubljenog, naučiti te žene da kažu – Da, bili smo zajedno, bilo je lijepo, ali ja sam sada sama i moram dalje. Paralelno, trebalo je te žene liječiti od osjećaja krivice što je ona preživjela, a muškarcu nije pomogla.

RSE: Za one zatvorenije, konzervativnije žene, otvorili ste SOS telefon. njegov broj je u Tuzli 035 251 666.

BIDDER: Taj telefon je mnogim ženama posljednja nada. Primjera radibilježimo javljanje žene koja se našla u potpuno novoj situaciji prema svom 11-godišnjem sinu, kojeg je bez obzira na sve okolnosti i usprkos protivljenju porodice rodila. Bespomoćna, pritisnuta njegovim pitanjem ko mu je otac, ta žena je preko SOS telefona potražila pomoć tražeći odgovor kako da svom sinu kaže da mu je otac ratni zločinac koji je silovao njegovu majku.

RSE: Kakav je po vašem mišljenju odnos države prema tim ženama.

BIDDER: Ne bih htjela prosudjivati šta to država i vlast za te žene rade, šta uopšte mogu učiniti u situaciji kada novca nema ni za šta. Ono što znam jeste da naše projekte vlasti u Tuzli podržavaju, da nas podržavaju finasijski i priznaju naš rad, cijene ga. Čak i članovi obitelji tamošnih zvaničnika učestvuju u našim seminarima i obiteljskim terapijama.

RSE: Koliko dugo će još Bosni biti potrebni projekti pomoći ratom traumatiziranih osoba?

BIDDER: Mislim da već sada možemo govoriti o nekim drugim oblicima pomoći, da ratne traume višu nisu u prvom planu. Danas ljudi u Bosni više ni ne žele pričati o ratu. Akcenat se sada više stavlja na oslobadjanje žene koja trpi nasilje u porodici, od njenog ponižavajućeg položaja . Žena ima sve odgovornosti, a vrlo malo prava u odnosu na muškarca. Čak joj se u odnosima u kojima je muškarac maltretira još nameće i osjećaj odgovornosti da je ona kriva za to. To su sada stvari na kojima treba pojačano raditii koje nisu vremenski ograničene, ni u BiH, baš kao nažalost i ni u drugim razvijenijim evropskim zemljama. Ja se nadam da će kuća i centar koji imamo u Tuzli ostati kao pribježište, sigurna kuća za žene, žrtve nasilja.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG