Dostupni linkovi

logo-print

40 posto u minusu


Ovaj podatak je došao do hrvatskog pučanstva:

„Imamo milion i pol gladnih, registriranih preko televizije, i ja vjerujem našoj televiziji da je to istina. Milion i pol gladnih! Sram bilo vlastodršce.“

„Ma šta milion i pol? Ima i tri.“

„Eto, čuli ste, ima i tri. Milion i pol, je službeno.“

Prosječno kućanstvo Hrvatske u 2004. godini raspolagalo je mjesečno s oko 5.750 kuna ili oko s 760 eura, a prema subjektivnoj procjeni ispitanih – kako je istražio GfK – potrebni prihodi za zadovoljenje osnovnih troškova i potreba, kreću se na razini od oko 8.185 kuna, odnosno skoro 1.100 eura.

U provjeru ovih podataka krenuli smo na splitski Pazar, “trbuh grada”, koji
očitava njegovu socijalnu sliku. Prema istraživanju oko šest posto kućanstava iskazuje da ima prihode veće od potrebnih i još približno dvanaest posto ima prihode točno koliko im treba:

„Ne žalim se. Dosta mi je. Imam dovoljno“, rijetka je izjava na Pazaru.

Prema GfK-u proizlazi da četiri petine kućanstava ima problema s pokrivanjem svojih troškova:

„Imamo oko tri tisuće kuna, a trebalo bi nam još toliko.“

Ovaj raskorak, između raspoloživog i potrebnog, dosta se spretno često
pokriva upravo korištenjem plastičnog novca, kartica, tvrdi GfK, premda je siromašni živalj oprezan s tim novotarijama:

„Ne, to uopće nemam. Penzioner to ne može imati.“

Naravno, česti su i suprotni primjeri:

„Koristim, koristim. Više-manje svugdje, gdje se god može platiti.“

Uz redovite troškove za hranu i režije, novi fenomen su troškovi za mobitel. Ima ih čak osamdeset posto kućanstava i zajedno s fiksnim telefonima, troškovi za njih iznose oko 446 kuna ili 60 eura. To je, naravno, prosjek, jer ima ih i koje u kunama troše:

„Šeststo do osamsto, a i do tisuća.“

A ima i ovakvih slučajeva:

„Mobitela nemam, niti bih znao radit na njega. Nemam ni radija, imam samo televiziju.“

Rezultati istraživanja pokazuju da kućanstva još uvijek trećinu svojih
prihoda troše na hranu i piće. Siromašniji troše i više:

„Na piće malo. Možda tri deca vina dnevno. A na hranu jako puno, više od šezdeset posto.“

Kada se ishrani još dodaju i troškovi režije, proizlazi da polovica
prihoda ide na zadovoljenje najosnovnijih egzistencijalnih potreba.
Tek četvrtina hrvatskih građana štedi, a neutvrđeni broj svoje proračunske rupe krpe na selu:

„Prihodi su mali, mala penzija, trebalo bi još bar tisuću kuna za jednog penzionera, jer jako su mala primanja i teško je. Da mi nije poljoprivrede i sela, ne znam kako bih izdržala.“

I otprilike ovako bi izgledao zaključni odgovor sa splitskog pazara na pitanje tko ima, a tko nema problema u pokrivanju svojih troškova:

„Danas samo tajkuni i ovi što su se dobro snašli, oni nemaju. A radnik i umirovljenik i onaj tko pošteno radi, taj može pokriti troškove za petnaest-dvadeset dana, a za ostatak treba iznalazit načina.“
XS
SM
MD
LG