Dostupni linkovi

logo-print

Ceca u Zagrebu?


O popularnoj muzici kao jednoj od tačaka političkih nesporazuma na Zapadnom Balkanu, za naš program govore Tereza Kesovija, Dušan Prelević, Nazif Gljiva, Velibor Miljković i Jura Stublić.

Saradnja: Enis ZEBIĆ

U trenutku kada je izgledalo da se nebrojenim tačkama raskola između naroda bivše Jugoslavije ipak nazire nekakav kraj, ponovo je postalo sporno ono što se poslednjih godina nije nalazilo na listi potencijalnih nesporazuma, a to je muzika, odnosno pre svega pojedini izvođači. Pokušaj Nove televizije iz Zagreba da emituje intervju sa srpskom folk divom, Svetlanom Cecom Ražnatović, dočekan je kao da je reč o najgoroj subverziji, zbog koje će Hrvatsku i njenu kulturu progutati mrak. Danima su različiti forumi bili zasipani porukama da udovica ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, nema šta tražiti u hrvatskom medijskom prostru, Ceca je nazivana „silikonskom kraljicom turbo-kiča“ i droljom koja je tokom rata zavijala u slavu srpskih zločina, da bi opšti bes i nezadovoljstvo kulminirali otvorenim pretnjama smrću novinaru koji je napravio sporni razgovor. Mogu li uopšte ljudi iz sveta muzike sa takvim bekgraundom na bilo koji način prelaziti granice novih zemalja Zapadanog Balkana, zbog čega neki muzičari neće ili ne mogu gostovati u susednim zemljama, i kakvi su zapravo kontakti u ovoj sferi, tema je o kojoj govore: poznata hrvatska pevačica zabavne muzike Tereza Kesovija, beogradski evergrin izvođač i pisac Dušan Prelević, sarajevski kompozitor, pevač i menadžer Nazif Gljiva, pevač Velibor Miljković, alias Toni Montano iz Beograda, frontmen zagrebačke grupe „Filim“ Jura Stublić.

* * * * *

Nekoliko detalja o nesuđenom intervju sa srbijanskom narodnjačkom zvezdom Svetlanom Ražnatović: prošlog četvrtka komercijalna hrvatska televizija TV Nova u posljednjem je trenutku skinula s programa za to veče najavljen tok šou svog novinara Petra Vlahova, u kojemu je gošća trebala biti srbijanska turbo-folk zvijezda i Arkanova udovica Svetlana Ražnatović Ceca.

Čelni ljudi te televizije nisu željeli davati nikakve izjave, nego je javnosti upućeno priopćenje: „Kao sugovornik Ceca je našoj televiziji zanimljiva“, stoji u priopćenju, „jer smatramo da hrvatska javnost zaslužuje odgovore na velik broj pitanja: što ona kao udovica Željka Ražnatovića Arkana misli o agresiji na Hrvatsku i svom mužu kao jednom od glavnih aktera u toj agresiji, kako komentira optužbe o svojoj umiješanosti u Đinđićevo umorstvo, stoji li tvrdnja da je njeno bogatstvo stečeno ratnom pljačkom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te švercom. Na žalost“, stoji dalje u priopćenju, „u intervjuu nismo dobili odgovore ni na jedno od tih pitanja. Emisija ne može time opravdati naša i očekivanja javnosti, te je nećemo emitirati“.

Autor tok šoa, Petar Vlahov, kazao je kako je njegov jedini motiv za razgovor sa Svetlanom Ražnatović bila gledanost, jer radi na komercijalnost televiziji. Kako je njegov intervju sa srbijanskom turbo-folk pjevačicom bio najavljivan par dana prije predviđenog termina prikazivanja, on kaže kako je primio više telefonskih prijetnji, ali ne anonimnih, već sa punim imenom i prezimenom, datumom rođenja i slično. Vlahov se čudi i zašto njegove ideja da mu gošća tok šoa bude Arkanova udovica nije naišla na pozitivan prijem u hrvatskoj javnosti.

* * * * *

RSE: U čitavom ovom slučaju pažnju pre svega budi činjenica da se čitava povika zapravo digla zbog jednog običnog intervjua. Koliko god njegov autor propustio da pita Svetlanu Ražnjatović o agresiji na Hrvatsku i svom nekadašnjem mužu kao jednom od glavnih aktera napada, nije baš uobičajeno da jedno pojavljivanje neke osobe na televiziji, pa ma koliko ona bila sporna za jednu sredinu, do te mere isprovocira javnost. Hrvatska pevačica Tereza Kesovija srpski kantautor Dušan Prelević:

KESOVIJA: Kako bi mogla biti takva žena poželjna, za boga miloga!? Ta gospođa je vrlo jasno rekla što misli o Hrvatskoj i Hrvatima, da ona ne treba Hrvatskoj i da nikada neće doći u Hrvatsku. Osim toga, to je ipak neko tko je toliko godina bio u braku sa jednim osvjedočenim krvnikom i ne znam kako bi ona mogla drugačije razmišljati. A što se intervjua tiče, ima žena pravo reći što hoće, naravno.

PRELEVIĆ: Pa šta ima veze? Evo Musolinijeva kćerka je u Parlamentu Italije. Kakve veze ima s kim je ona živela, žena ima decu s tim čovekom? Kakav ratni zločin?

RSE: Frontmen kultne grupe „Film“ Jura Stublić i bosanski pevač i kompozitor Nazif Gljiva:

STUBLIĆ: Mislim da bi zanimalo ljude pročitati intervju sa Cecom. Treba vidjeti sve za čim postoji interes. Svatko tko je zainteresiran, ima kablovsku televiziju, na kojoj može gledati sve srpske programe. Samo pritisne dugme na svom daljinskom upravljaču i može da je gleda kako daje intervju. Nemoguće je izolirati medije. Tko hoće, može slušati samo Cecu.

GLJIVA: Kao umjetnik mogu da kažem da je sasvim normalno da zabrane Ceci da istupa u Zagrebu ili nekom drugom u Beogradu ili Sarajevu zbog toga što se ljudi ljute. Mnogo je bilo mrtvih, rane su još svježe, a Ceca je ipak supruga od čovjeka koji izvikan i koji je ipak proglašen ratnim zločincem u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Možete li zamisliti da deset godina poslije Drugog svjetskog rata Hitlerovu suprugu kao gosta negdje? Arkan je vjerovatno za nekog ovdje Hitler.

RSE: Čak i kada se ima u vidu šta se sve dogodilo na prostoru Hrvatske tokom devedesetih, mogu li se na bilo koji način razumeti reakcije nezadovoljnih ljudi, koji su imenom i prezimenom najavljivali da će televizijsku stanicu koja se usudila razgovarati sa srpskom pevaljkom, dići u vazduh. Velibor Miljković, alias Toni Montano, i Jura Stublić:

MILJKOVIĆ: Od Triglava do Đevđelije to treba. Oni se povremeno puste. Sad je trenutna situacija šatro – pretnje. Međutim, ako je politika HDZ-a trenutno – pozdravi, putovanja, uspostavljanje nekih novih odnosa, i ti što prete će jednostavno zaćutati.

STUBLIĆ: Bilo je nekakvo objašnjenje da jednostavno nije bio postignut cilj intervjua, da nije bio dovoljno provokativan. Čuo sam da je bilo i reakcija ljudi. I kad se razgovara o masi tema na televiziji, ne samo o Ceci nego i o nekim sličnim problemima, ljudi se javljaju preko telefona i protestiraju.

RSE: Uprkos neskrivenom interesovanju publike za ono što se dešava u susedstvu, a što naravno ima svoje korene u zajedničkoj prošlosti i srodnom senziblitetu, očegiledno je da i dalje postoje ličnosti iz sfere popularne muzike, koje nisu dobrodošle u širem okruženju:

PRELEVIĆ: Pa šta mi imamo da pričamo kad se radi o pevačici narodnih pesama. Svi koji mogu da okupe više od dvesta ljudi su opasni. Ja mislim da oni imaju neki kompleks niže vrednosti, nešto mi njima smetamo…

KESOVIJA: Ceca kao pjevačica mislim da nam ne treba. Ona ne treba doći. Osim toga, hrvatski novci njoj nisu potrebni, ona ima dovoljno novaca. Prema tome, to nije sigurno nije razlog zbog kojeg bi ona željela ili htjela doći.

RSE: U trenucima kada su muzička gostovanja iz susednih zemalja postala deo uobičajene koncertne ponude kako u Hrvatskoj, tako u Bosni i Hercegovini ili Srbiji, snažni otpori prema jednoj estradnoj zvezdi, postavljaju pitanje, koliko su te države uopšte spremne za saradnju? Koliko su Hrvatska i Srbija na tom planu otvorene jedna prema drugoj?

STUBLIĆ: Mislim da je Hrvatska za većinu izvođača dovoljno otvorena. Naime, ljudi dolaze i sviraju bez ikakvih problema. Možda se nešto javi, ali mislim da će to s vremenom opadati. Problemi se mogu javiti i za hrvatske izvođače u Srbiji. To je određeni rizik.

MILJKOVIĆ: Mislim da je lakše, trenutno, da izvođači iz Republike Hrvatske dođu ovde, nemam ništa protiv, jer imaju više poziva.

RSE: Između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne postoji ova vrsta muzičkih sporova, ali da li postoji dovoljna otvorenost između Bosne i Srbije, s obzirom na sve ono što i dalje deli ove dve zemlje?

MILJKOVIĆ: Srbin pamti do tri dana unazad i kraj priče.

GLJIVA: U Bosni i Hercegovini se sigurno svi mogu osjećati dobrodošli i slobodno. Umjetnici iz Srbije i Crne Gore već osam godina nesmetano po Bosni i Hercegovini rade maltene šta hoće i svi su ih prihvatili, od umjetnika, njihovih kolega, do gazda i javnog mnijenja. Možda je samo deset posto umjetnika malo ljuto na njih. Ljudi kojima je neko poginuo ovdje u ratu, koji su tim ratom ojađeni i koji su prošli strahote, bili u logorima, koji su izgubili ruke, noge i tako dalje, nevine žrtve rata, normalno da su ogorčeni.

RSE: No čak i da nije došlo do nesporazuma sa Cecom i njenim intervjuom, očigledno je da u hrvatsko-srpskoj muzičkoj razmeni postoji i neka druga vrsta šumova. Naime, u poslednje vreme srpski turbo-folk je prilično napadno provalio u Hrvatsku, potiskujući u određenim krugovima sve druge muzičke žanrove. Ta poplava narodnjaka nije naravno mogla proći bez otpora:

KESOVIJA: Dolaze pjevači koji su vrlo dobri. Dakle, neću govoriti o glazbi koja zaslužuje da bude poslušana. Kao što je bila slušana i ranije, neka se sluša i sada, jer je to kvalitetno. Međutim, desilo se u posljednje vrijeme da su se u Osijeku, u nekom klubu, čak i u Splitu, našle nekakve polugole ljepotice koje su puno više pokazivale golotinju nego glas ako su ga uopće imale, i neku jako čudnu folk glazbu. To je ono što meni jako smeta.

MILJKOVIĆ: Imaju neke dve plavuše koje onako – tresi-mesi – rasturaju sve tamo. To su te stare fore, kao mi ne pripadamo Balkanu, mi smo ipak kultura Austrije, Italije, Nemačke i tako dalje. Ali ne vredi, pučanstvo to hoće i hteli-ne hteli ne mogu od toga da se odbrane.

RSE: Narodnjački bum u Hrvatskoj izaziva sasvim razumljivo podozrenje, pa i strah, tako da se povremeno čuju glasovi – da bi na svaki način trebalo zaustaviti dalji prodor kiča i šunda:

MILJKOVIĆ: Oni mogu da upozoravaju do prekosutra, ali ono što će biti frapantno i što će vrlo brzo da se desi, već ove godine, to je da će Hrvatsku bukvalno, hteli oni ili ne, da okupira narodna muzika. I ne vredi ni Beč, ni Mocart kugle, ni kultura Zapada, oni moraju da shvate, hteli-ne hteli, ako narod sluša Cecu, oni to jednostavno ne mogu da zabrane. Narod ide tamo i sluša ono što u Hrvatskoj nema. Tako će neko otići tamo da sluša Cecu, a ja sam potpuno siguran da će ona kad-tad tamo i da ode.

KESOVIJA: To je ono što ugrožava dobar ukus i to je neoprostivo. Pogotovo kad se to dogodi u jednom Osijeku koji je bio granatiran bezbroj puta. Trebao bi čovjek malo da sačuva to svoje dostojanstvo, a ne da ga tako jeftino daje i prodaje. To je ono što bih ja zabranila.

RSE: Koliko zvanični mediji u Hrvatskoj i dalje bili nepopustljiva brana za srbijanski turbo-folk, i koliko god od samih institucija stizale poruke da je to kič muzika koja je prijemčiva samo najprimitivnijim slojevima ljudi, srpski narodnjaci ne gube dah:

MILJKOVIĆ: Narod voli zabranjeno voće. Kad odeš na koncert u dvoranu „Lisinski“, pa dođu Josipa Lisac ili Tereza Kesovija, pa svi onako uštogljeni sede, tapšu, klap-klap, to je jedno. Ali kad dođe Ceca, pa rasturi, kad digne 50-60 hiljada ljudi, koji bi garantovano došli, nemojmo da se lažemo, čak bi bilo i mnogo intelektualaca, jedna trećina bi došla da se krsti levom i desnom rukom, pa čak i nogom, ne verujući šta je u Hrvatsku došlo.

STUBLIĆ: Ljudi razmišljaju na način – neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. Pošto se mladi ljudi suočavaju sa masom problema, vide da posla vrlo vjerojatno neće biti, pogotovo da neće biti posla za koji su se školovali, onda smatraju vlast, neke državne institucije, svojim neprijateljem. I sad ako im iz nekih takvih krugova dolaze signali da postoji neka muzika koju oni ne bi trebali slušati jer nije njihova, onda se s tog nivoa bunta javlja neka intencija da ljudi kažu – aha, OK, e hoću baš to. Mada mislim da dio ljudi to sluša jer im se sviđa, jer ih relaksira.

RSE: Naravno, odijum koji postoji prema pojedinim izvođačima popularne muzike u nekoj od okolnih zemlja, nije pao s neba. Mnogi od njih pevali su i tokom ratnih devedesetih, ali su estradne šljokice zamenili bojama maskirnih uniformi, obilazeći ratišta i bodreći vojske koje su doživljavali kao svoje. Drugi su svoje pesme pretvarali u nacionalne budnice i u tome su, ako nema nijedne druge sličnosti između zaraćenih strana, svi bili gotovo nepodnošljivo slični. Tako je Dušan Prelević agitovao za svog ratnog komandanta Željka Ražnatovića Arkana, dok je na drugoj strani fronta bio bosanski autor Nazif Gljiva:

PRELEVIĆ: To je petnaest godina bilo krv i nož. Šta smo sve pričali ne možemo ni da popamtimo. Ja ostajem pri istom, ali znam ljude koji se vremenom menjaju. Pa nema nikog ko nije nešto rekao, što je i normalno.

GLJIVA: Mislim da samo deset posto umjetnika ima tu anatemu. Neki s razlogom, neki bez razloga. Mislim da su svi umjetnici, bez obzira iz koje branše, da li je slikar, glumac i tako dalje, po meni su svi umjetnici na neki način žrtve svih tih događanja.

RSE: Uprkos tome što je postepeno noramilozovanje odnosa između zemalja bivše Jugoslavije polako odguralo iz žiže pažnje poslednji rat, i deset godina nakon tog sukoba ima dosta muzičara koji ne žele da se pojave na drugoj strani. Među njima su i Dušan Prelević i Nazif Gljiva:

PRELEVIĆ: Ja lično nemam nikakvu želju da posetim nijednu od susednih zemalja, ni kao muzičar, ni kao privatno lice, ni kao prijatelj, ni kao poznanik…

GLJIVA: Kada u Beogradu svaki dan maltene pogine po jedan njegov stanovnik, srpske nacionalnosti, onda možete misliti kako je to slobodan grad. Kada se desio Gazimestan, ja sam napravio pjesmu „Vraćam se majci u Bosnu samo za tebe Beograđanko mala“, otišao sam iz Beograda i više se nikad nisam vratio, jer sam znao da će biti nešto.

RSE: Godinama već publika u Srbiji nije videla Terezu Kesoviju kojoj se klanjala na koncertima i ispraćala je burnim ovacijama, niti su slušaoci u Hrvatskoj čuli uživo Velibora Miljkovića, poznatijeg kao Toni Montano, koji je znao nedeljama uveseljavati publiku na jadranskoj obali. Zbog čega Tereza Kesovija i Velibor Miljković istrajavaju u svojim stavovima:

KESOVIJA: Da li ja imam želju doći tamo? Ne. Zato što je uvijek moguć eksces, zato što je dovoljan samo jedan negativac da napravi veliko zlo i da uništi i ono što u dobrim ljudima ima. Ne znam, jednostavno ne mogu, nešto se u meni buni. Pri tom moram reći da sam uvjerena da ima jako puno dobrih ljudi tamo i sve ih pozdravljam svim srcem.

MILJKOVIĆ: Zato što znam da bi odmah krenulo – aha, to je onaj što je 1991. godine snimio pesmu „Mi smo šampioni“; aha, to je onaj što je 1999. godine na Brankovom mostu pokazivao srednji prst ka nebu i NATO avionima; aha, to je ovaj, to je onaj… I pazi, to bi čak možda moglo i da prođe, jer bih ja tom nekom hrvatskom ekstremisti postavio pitanje – izvini, bajo, je li ti znaš sastav „Cibone“ iz 1985. godine ili sastav zagrebačkog „Dinama“ iz 1982. godine.

RSE: Velibor Miljković, alias Toni Montano i Tereza Kesovija:

MILJKOVIĆ: Znam da bi tu apsolutno bile neke provokacije, te ovo, te ono, na kraju krajeva da bi uživali kada bih ja sopstvenu zemlju, sadašnju, a i bivšu – SFRJ, pljuvao, što meni ne pamet, i bile bi tu razne podmetačine, pa neke vođe Bed blu bojsa, pa ovo, pa ono. Onda bi meni pukao film i bilo bi svašta.

KESOVIJA: Tu je u osnovi onaj vandalizam koji sam ja doživjela –
izgubila sam svoj dom u ratu, i to na najgori mogući način. Da ne kažem šta je sve bilo prenošeno na televiziji i radiju, šta su radili, šta su pisali… Ne mogu preko toga preći, ljudi božiji! Ne mogu. Ne mogu, ne mogu, ne mogu... Eto. Svaki put kad odem vidjeti tu moju spaljenu kuću, u nadi da ću se konačno vratiti i osjećati se skoro pa ravnodušnom, to se nikada ne desi. Vratim se i uvijek se počnem tresti. To je jače od mene. Ja tu ne mogu ništa.

RSE: Neki su, poput Jure Stublića i njegove grupe „Film“, ipak došli nakon duge pauze, mada svi oni koji su počeli da prelaze susedne granice, ne nailaze baš na razumevanje kod svojih tvrdokornijih kolega:

STUBLIĆ: Nisam bio radi toga jer je bio rat. Čim se otvorila mogućnost, otišao sam. Kad me neko pita – hoćeš li nastupati, ja u principu kažem da hoću, hajde da se dogovorimo oko uvjeta. Nije da bih odbio – e neću za vas svirati jer ste vi to i to, nego se jednostavno, prije jedno pet-šest godina otvorila ta mogućnost da bendovi, izvođači iz svih zemalja mogu ponovo svirati jedni kod drugih. U principu sam ja i među zadnjima išao.

KESOVIJA: Teško ću reći da imam previše razumijevanja, ali nisam ta koja će ih osuditi. To je više jedna trka za novcem, za zaradom, nego što je stvarna želja da se nekome nešto tamo lijepo dogodi.

RSE: Tereza Kesovija i Jura Stublić:

KESOVIJA: To su isti oni ljudi koji nisu izgubili ništa, koji su u potpunosti sačuvali sva svoja dobra, nisu bili na ulici, nisu bili prognanici četiri pune godine koliko sam ja bila pod tuđim krovovima. Pa kad ste u takvoj situaciji, vjerujte da posve drugačije gledate na život.

STUBLIĆ: Uvijek postoje razne priče, neki ljudi kažu – jao, nemoj ići tamo, bit će ovo, bit će ono. Neki kažu – ma neće biti ništa, sve ti je OK, mi smo bili… I tako, ima raznih mišljenja. Ima, na žalost, uvijek i ljudi koji misle da se uopće ne bi trebalo ići, oni ne bi željeli iz ovih ili onih razloga. Ja ne mislim tako.

RSE: Sada kada su koliko-toliko stabilizovali odnosi između novih zemalja Zapadnog Balkana i roba široke potrošnje nesmetano prelazi granice, nužno se nameće pitanje, šta zapravo još treba da se dogodi, da bi i oni muzičari koji imaju neki zazor promenili svoj stav i otisnuli se do neke od susednih zemalja? Beogradski roker Velibor Miljković, alias Toni Montano i sarajevski narodnjak koji je uvek imao vernu publiku u Srbiji Nazif Gljiva:

MILJKOVIĆ: Što se mene lično tiče, u bivšim republikama SFRJ pevaću samo onog trenutka kada budemo opet u zajedničkoj državi. Do tada, niti me zovu, niti imam nameru da idem.

GLJIVA: Volio bih ja doći u Beograd, svojoj raji i finim ljudima, ali uvijek ima neka budala tamo koja će ti nešto reći i u tome je problem. Svaka čast onima koji nisu ubijali, koji nisu zli i koji nisu u stanju da budu pokvareni. Za sve one pozitivne od mene sve najbolje. Pojedinci su u pitanju, nije cijeli sistem. Mislim da bi se morale riješiti neke političke stvari. Prije svega, moraju se ukinuti te nacionalističke stranke.

RSE: Uprkos tome što su u svakom slučaju mnogo brojniji muzičari kojima nove balkanske granice ne predstavljaju nepremostive prepreke od onih koji ne žele nastupati u susedstvu, i kod jednih i kod drugih se oseća jasno opterećenje svim onim što se dešavalo na ovim prostorima tokom ratnih devedesetih:

PRELEVIĆ: Između Hrvata i nas to traje godinama, i stalno mi izlazimo, posle tih nekih pomirenja, kratkih rukava. Uvek se mi na našu štetu i pomirimo. Pogledajte sport, pogledajte umetnost, svi dođu ovde da uzmu lovu. Tamo dođe Balašević, nemam ništa protiv njega, ali on nije predstavnik vrste muzike koja se radi u Beogradu, pa i u Novom Sadu.

KESOVIJA: Možda ne bih osjećala opterećenje kada ne bi do mene dopirale vijesti o tome da ima puno negativnog u politici i u ponašanju s druge strane uopće. Naravno da ima negativnog i u ponašanju i u politici s ove strane, nitko tu nije anđeo, ali ja nisam tu da rasuđujem i da prosuđujem tko je anđeo, tko je đavo. Ja sam jednostavno u svom jednom filmu, taj film je za mene bio prestrašan, ja još uvijek imam projekciju u glavi, još uvijek to imam pred očima, i jednostavno ne mogu drugačije.

RSE: Uprkos dobroj volji na svim stranama da se to teško breme prošlosti nekako prevlada, još uvek se osećaju različiti antagonizmi, pa i neka vrsta tihe netrpeljivosti:

MILJKOVIĆ: Svim mrtvim laka zemlja, nisam ih ja svađao, neću ja ni da ih mirim. Oni koji su pljačkali, ubijali i silovali, kako su sejali tako će i požnjeti. Na kraju krajeva, Hag se puni.

STUBLIĆ: Nešto što se dogodilo nikad ne može biti kao da se nije dogodilo. Morate znati da se rat ipak vodio na teritoriji Hrvatske. Tako da je razumljivo da su ljudi osjetljiviji na ta pitanja u Hrvatskoj. Ipak nisu hrvatski avioni letjeli iznad Srbije ili tenkovi vozili po Srbiji pa pucali. Neki krajevi su totalno slupani, ljudi su stradali i normalno da su oni osjetljivi.

RSE: I koliko se uopšte takva jedna atmosfera, koja još uvek tinja u pozadini srpsko-hrvatsko-bosanskih odnosa, odražava na sferu popularne muzike?

STUBLIĆ: Možda sam ja uzbuđeniji u Bosni i Srbiji jer nisam dugo tamo bio i onda vidim neke ljude koje nisam dugo vidio i ulice, imam uspomene i onda sve to vidiš ponovo, ali u principu, sve se odvija toliko brzo da nemaš vremena za neke prevelike emocije, analize. Ono sve što se možda malo pribojavaš – jao, šta će biti, hoće li netko nešto, to je prije granice. Ali kad prođeš granicu, vidiš da je sve isto, ideš, kad dođe do koncerta, onda vidiš publiku koja uopće nije opterećena ovim problemima. Publika na tim koncertima se dolazi zabaviti. Plate lijepo kartu i zamislite da oni onda počnu – sjećaš li se šta ste vi onda… Mislim, to stvarno publici nije u interesu.

MILJKOVIĆ: Vreme leči sve. Ono što znam, to je da su ti narodi od Triglava do Đevđelije jednostavno ekonomski, turistički, sportski, kulturno, povezani.

RSE: Koliko god sve što je pratilo pokušaj Svetlane Ražnatović da makar i preko televizijskog ekrana zakorači u Hrvatsku, bilo u pozadini nekih drugih značajnjih stvari, kakva je bila nedelja srpskog filma u zagrebačkoj Kinoteci ili gostovanje kruševačkog teatra sa Andrićevom „Prokletom avlijom“ u istom gradu, slučaj turbo-folk dive ipak je više od običnog ekcesa. Tim pre što se i dalje na obe strane mogu čuti glasovi da je Srbija za Hrvatsku udaljena poput Bugarske, a da Bosna i Hrvatska ne znače Srbiji više od dalekog Urugvaja ili Svazilenda:

PRELEVIĆ: Mislim da treba održavati te veze isto kao recimo sa Urugvajem ili Svazilendom i tako dalje. Ne vidim da postoji neki razlog da ponovo sad pravimo neke kontakte.

GLJIVA: Samo je u pitanju da ove četiri države budu pravne države u pravom smislu te riječi i da bude ekonomska situacija malo bolja i da ljudi dobiju vize, da ne budemo u getima. Mislim da ljudi u ove četiri države žele da ekonomski i kulturno sarađuju i mislim da niko nikom neće smetati.

RSE: I šta se u svetlu svega onoga što se trenutno dešava u sferi saradnje u popularnoj kulturi može ubuduće očekivati na planu muzičkih gostovanja na ovim prostorima?

KESOVIJA: Samo treba da se umire duhovi, s jedne i s druge strane. I kad bi ti duhovi bili smireni i umireni, onda bih ja vjerojatno i došla. Ali to još nije slučaj i onda ja nemam namjeru da se pojavim na drugoj strani, ali želim svim srcem da dođe do stabilizacije odnosa. Ona je već na najboljem putu da se i dogodi, ali samo svi oni užareni mozgovi s obje strane moraju shvatiti da ne čine dobro zemlji ako su protiv, ne čine dobro svojoj domovini. Niti ovi moji u Hrvatskoj, niti oni na drugoj strani. Jedino zdrav razum može pobijediti i nadvladati sve ono što se ratom dogodilo, na žalost, jer mi smo nekada lijepo živjeli.

STUBLIĆ: Svira se već pet-šest godina prilično intenzivno. Ipak je to na neki način profinjena muzika. Mislim da nastojim emitirati humanističke poruke, stalo mi je da ljudima bude prijatno. Uvijek je novi dan. Svaka od tih država ima dovoljno ekonomskih problema da bi smo si mogli dozvoliti luksuz da sad još pridodajemo probleme prošlosti tome svemu. Više me zanima da se nosimo sa problemima koji nam se javljaju danas i da mislimo što ćemo mi sutra, šta da radimo da nam sutra bude bolje.

RSE: Naravno, kvalitet životne svakodnevice u mnogom će odrediti i vrstu kontakata u popularnoj kulturi. Ukoliko se taj kvalitet ne bude, kao do sada, dostizao samo tromim hodom, nestaće i poslednje prepreke za one koji još uvek ne žele da nastupaju u susedstvu, a za kojima publika čežne već godinama. Čak će i onima koji sada nisu poželjni to otvoriti zabravljena vrata, jer će nestati mnogih zazora i podozrenja. Ukoliko u jednom normalnom stanju, koje će se pre ili kasnije uspostaviti u zemljama regiona, uopšte bude bilo onih koji će to želeti ih slušaju.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG