Dostupni linkovi

Crnogorsko društvo pristaje na zaborav


Vijest da je doskorašnji novinar Radio-Televiziije Crne Gore Dragoljub Pavićević odnedavno predavač na Evorpskom ekonomskom fakultetu u Londonu na predmetu “Globalni mediji i komunikacije” predstavlja najsvježiji primjer apsurda u koje zapada crnogorsko društvo koje se do danas nije suočilo sa svojom ratnom prošlošću. Naime, Pavićević, koji je do skoro studentima na Diplomatskoj akademiji u Podgorici “Gavro Vuković” predavao o odnosima medija i diplomatije, kako pišu današnje podgoričke “Vijesti”, u medijskim krugovima poznat je kao ratni izvještač iz Hrvatske, koji je devedesetih u Crnoj Gori plasirao lažnu informaciju o velikom pokolju Srba u Pakracu, u vrijeme kada u tom gradu uopšte nije bilo sukoba. Činjenica da ljudi sa takvom kontroverznom profesionalnom biografijom nesmetano napreduju i do danas bježe od profesionalne odgovornosti, prema riječima Slobodana Franovića, predsjednika Crnogorskog helsinškog komiteta, posljedica je činjenice da društvo nije započelo neophodan proces lustracije:

“Umjesto te lustracije koja, naravno, podrazumijeva ograničavanje izvjesnih prava osobama koje su bile povezane sa masovnim, sistematskim kršenjima ljudskih prava u prošlosti, mi imamo na sceni da te osobe zauzimaju položaje sa kojih mogu izvršiti uticaj u društvu i državi i na meti su se našle ono osobe koje su pokušavale da učine nešto u prošlosti da do ovakvih užasnih zločina i kršenja ljudskih prava ne dođe”.

Andrej Nikolaidis, kolumnista nedjeljnika “Monitor”, koji je osuđen po privatnoj tužbi za klevetu režisera Emira Kusturice, koga je kritikovao da je sarađivao sa ljudima iz Miloševićevog režima u vrijeme dok je njegov rodni grad Sarajevo bio zatrpavan bombama, za naš radio kaže da činjenica da se lustracija u Crnoj Gori izbjegava dugoročno nosi ogromne opasnosti po društvo, a kratkoročno po one koji insistiraju da se prošlost ne smije zaboraviti:

“Danas je najneprofitabilnija stvar u Crnoj Gori upozoravati na račun prošlosti i podsjećati na ono što se zbivalo, a podsjećati se mora upravo zato što čitave strukture moći koje su operisale onda, operišu i danas”.

Oni koji su zaboravili na svoj ratni angažman i kojima se to očigledno ne zamijera ima na pretek. Tako je, na primjer, Milovan Kovačević, ranih devedesetih, urednik informativnog programa Radija Crne Gore, nedavno poslat u Hag kao izvještač te kuće sa procesa koji se za ratne zločine vode protiv organizatora i aktera ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Budimir Raičević, direktor Radija Crne Gore, kaže da mu nije poznat ratni angažman kolege Kovačevića koji se jedini prijavio za haško putovanje:

“Da li je on ratni huškač i šta je radio, ja to ne znam. Ne mogu da pričam o tome kako je on izvještavao iz Haga, a o tome šta je u nekom prethodnom periodu radio, ja to ne znam”.

Vesna Pejović, urednica u Televiziji Crne Gore i predsjednica Nezavisnog sindikata novinara, za naš radio kaže da su mnogi osobe sa spornom profesionalnom biografijom i dalje na ključnim mjestima u medijima i da je esnaf zatajio kada je u pitanju sprovođenje lustracije u novinarstvu i pristao na kolektivnu amneziju:

“Poslije samo dva mjeseca od jubileja Radio-Televizije Crne Gore, gdje je ova kuća prvi put javno progovorila o svom sramnom periodu tokom rata, na Drugom kanalu Radio-Televizije, tačnije Televizije Crne Gore, mi objavljujemo čak jednosatni intervju sa čovjekom koji je poznat po tome da je radio u listu koji je širio nacionalnu i vjersku mržnju. Drugi paradoks je da novinarske nagrade, podsjetićemo, samo posljednjih mjesec dana koje su dijeljene da su ih dobili, na žalost, ljudi koji su poznati i prepoznatljivi da su u to vrijeme širili vjersku i nacionalnu mržnju i huškali na rat”.

Slobodan Franović kaže da ga uopšte ne čudi što crnogorsko društvo pristaje na zaborav, kada su mnogi ljudi koji su i danas na vlasti bili aktivno uključeni u krvavi raspad bivše Jugoslavije:

“Nama su potrebni novi ljudi, nove političke opcije. Na žalost, mnogi su bili involvirani u to. Tako da nije čudo što se taj proces opstruira”.

Problem u Crnoj Gori je, smatra Nikolaidis, što je veoma mali broj ljudi sa dosljednom antiratnom prošlošću. On podsjeća da je antiratni blok sa početka devedesetih godina činio svega petnaestak posto populacije, dok su svi ostali svojim glasovima ili jednostavno ćutnjom doprinijeli da Crna Gora za sobom ostavi krvav trag. U takvom ambijentu, kaže Nikolaidis, do danas su uspjele da prežive ideje i sistemi mišljenja koji su doveli do krvoprolića:

“Vi ste vidjeli po ovim posljednjim istraživanjima javnog mnjenja da bukvalno pola Crne Gore najsvijetliju ličnost na planeti smatra Amfilohija Radovića, Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja. Šta nam to hoće reći? Da je ovo društvo dobro i temeljno nadojeno fašizmom i mi ne samo da nijesmo dobili borbu protiv toga, nego smo na najboljem putu da je izgubimo i da budemo pregaženi”.
XS
SM
MD
LG