Dostupni linkovi

logo-print

Državne strukture peru ruke od problema izbjeglica i raseljenih


Državna komisija za restituciju je prihvatila 1. januar 1945. godine kao datum restitucije, te zaključila da treba provesti naturalni oblik restitucije gdje god je to moguće, uz opasku da će ipak mnogi dobiti odštetu u novcu ili nekretninama. Predsjednik komisije Mustafa Begić:

„Sve nekretnine, po osnovu zakona koji su doneseni a tiču se nekretnina od 1. januara 1945. godine, biće predmet restitucije. Ko će biti obaveznik finansijske kompenzacije, to ćemo utvrditi u daljoj raspravi komisije. To će vjerovatno biti onaj ko koristi imovinu, s tim da će imati pravo regresiranja od onog od koga je tu imovinu dobio.“

Članovi komisije, mađutim, još nemaju stav o tome kako riješiti problem nacionalizovanih stanova.

* * * * *

Kako bi se obezbijedilo vrijeme potrebno za rješavanje zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnina u vlasništvu, a koji nisu riješeni u Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC), jer je ona prestala s radom 31. decembra 2003. godine, Vlada Federacije BiH je predložila da se rok za njihovo rješavanje sa 31. decembra 2004. godine pomjeri na 31. decembar 2005. godine. Razlog ovom pomjeranja, koje je ugrađeno u Prijedlog izmjena Zakona o prijenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva, jeste kašnjenje u prijenosu ovih predmeta iz Arhiva Bosne i Hercegovine na nadležne organe.

* * * * *

Nacrtom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske, predviđeno je da prestane isplata penzija za one koji su pravo na penziju do aprila 1992. godine ostvarili na teritoriji Federacije i danas tamo žive. Preporučeno je takođe da njihov problem treba riješiti Fond u Sarajevu odnosno institucije Federacije. Svoje viđenje situacije iznosi ministar rada i socijalne politike federalne vlade Radovan Vignjević:

VIGNJEVIĆ: Mi smo vodili pregovore na tu temu sa nadležnim organima iz Republike Srpske, uz podršku Svjetske banke. Imali smo najbolje namjere da jednim memorandumom riješimo pitanje isplate penzija za stvarne povratnike i imali smo namjeru da do određenog roka, najdalje do kraja 2006. godine, principijelno riješimo pitanje isplate penzija za penzionere koji su ostvarili penziju prije rata, ali i za sve buduće penzionere koji su ostvarili penziju i sa stažom do 1992. godine, znači do rata. Zato smo predvidjeli da se na nivou države ta prava jedinstveno urede i da se obezbijede sredstva za isplatu tako jedinstvenih penzija. U tom slučaju uopšte ne bi bilo tekućih problema oko isplate penzija. Naš prvi cilj – da riješimo pitanje stvarnih povratnika, kompromitovan je izjavama kako će se iz Fonda Republike Srpske u Federaciju prebaciti i do 30 hiljada penzionera. Dakle, federalni Fond PIO treba da primi sve penzionere koji su nekada radili na području Federacije, što nije namjera da se riješi pitanje povratnika. To nije u skladu sa sporazumom koji je važeći. Diobeni bilas koji je tada napravljen na prijedlog Fonda PIO RS-a i uz podršku Vlade Republike Srpske, bio je da se na fondove jednog ili drugog entiteta prihvate svi penzioneri koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske ili Federacije na dan zaključivanja sporazuma. Mi se toga držimo i sve dok se ne naprave neki drugi diobeni bilansi, mislimo da se treba pridržavati tog sporazuma. Što se tiče najave Vlade Republike Srpske da će skinuti sa spiska neke penzionere, ja dugo radim u penzijskom osiguranju, ali mi nije poznata takva terminologija, ne razumijem kako se neko može skinuti sa spiska. Ali to već ne potpada pod moju nadležnost, kao ni nadležnost federalnog ministra, niti pod nadležnost federalne vlade.

RSE: A šta ako u Republici Srpskoj donesu upravo takve odluke?

VIGNJEVIĆ: Njihove odluke u bilo kom pravcu, ne mogu stvoriti obaveze federalnom Fondu PIO. To je pitanje koje se ipak mora riješiti konačnim dogovorom. Moj je prijedlog i ja sam to neki dan prenio i ministru Mičiću, povodom jednog sastanka smo se vidjeli ovdje u Svjetskoj banci, da smo mi spremni vrlo brzo da dođemo do rješenja i da se pitanje penzija riješi dogovorom na nivou države Bosne i Hercegovine, da se urede prava i da se obezbijede sredstva za realizaciju tih prava. Prema tome, ne vidim razloga zašto se to ne bi tako odredilo. Onda će nam biti sasvim svejedno gdje neki penzioner stanuje dvije-tri godine, pa poslije toga može da promijeni mjesto boravka, da ide tamo, da ide ovamo. Mislim da bi to bilo principijelno rješenje. Ako smo jedna država, da ljudi za staž navršen u jednoj državi, u jednom osiguranju do 1992. godine, imaju ista prava i da se po istim principima obezbijeđuju sredstva za isplatu.

RSE: To se već dugo zagovara, ali za sad od toga nema ništa. Pa dok to ne bude, može li se zapravo desiti da ljudi ostanu između dva fonda, da ih neće nijedan?

VIGNJEVIĆ: To bi bila vrlo ružna situacija. Ja ne znam kako neko može donijeti takvu odluku, po kojem pravnom osnovu, jer nismo podijelili bilanse države Bosne i Hercegovine, nismo napravili nikakav ozbiljan bilnas i izvršili podjele i potencijala i stanovništva i radno aktivne generacije i izdržavane generacije, pa da na taj način vidimo kome šta pripada. Formirali smo dva fonda u ratnom vihoru, po principu kao kad vukovi potjeraju stado ovaca, pa se stado razdijeli na dvije grupe, dakle bez ikakvih sagledavanja gdje su otišli mladi, gdje su otišli stari, gdje se nalaze potencijali i tako dalje. Privredne potencijale nismo uopšte sagledali i vidjeli šta je to što sada imamo. Firme su uništene, preseljene u druge dijelove… To iziskuje veoma duboku i veliku analizu. Mislim da je bolje da se okrenemo onom prvom pitanju, da na nivou države uredimo ta prava i obezbijedimo način finansiranja tih prava, ako već me želimo, iako bi bilo dobro da i o tome raspravljamo, da to bude jedinstveno penzijsko osiguranje na području cijele države. Jer, ako je jedinstveno tržište rada, morate omogućiti i slobodu kretanja radne snage, da ljudi idu za poslom tamo gdje ga ima i tamo gdje bi radili, tamo bi bili i osigurani, a ne bi bilo dobro da promjenom mjesta rada i osiguranja imaju različita prava. Ali ako se već ne želi objediniti staž osiguranja poslije formiranja ova dva fonda, onda neka se to riješi barem za staž do rata.

RSE: Ko je sad na potezu?

VIGNJEVIĆ: Dvije vlade entiteta koje bi trebale svojim ministarstvima dati naloge u ovom pravcu o kojem vam govorim, a mi bi onda vrlo lako našli ta rješenja. Moram reći i jednu pozitivnu ocjenu za Fondove i Republike Srpske i Federacije, da su odgovorni ljudi koji tamo rade također spremni na dogovor u ovom pravcu. Više je u pitanju politički signal koji bi se dobio, onda ne bi bio problem naći rješenje.

* * * * *

Početkom sedmice u Sarajevu je održana regionalna konferencija o rješavanju izbjegličkih i prognaničkih pitanja, na kojoj su učestvovali resorni ministri Bosne i Hercegovine, Hrvatske, te Srbije i Crne Gore, kao i predstavnici Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice.

Ministri su potpisali Deklaraciju, koja obavezuje na osiguranje pravednog i trajnog rješenja pitanja izbjeglica i prognanika u zemljama regiona.

Dogovoreno je da se do kraja 2006. godine omogući proces povratka ili lokalne integracije na temelju pojedinačne odluke svakog povratnika, te da će zemlje, u skladu sa lokalnim zakonodavstvom, pružiti mogućnost za integraciju izbjeglica, koje to žele.

U ovoj emisiji bilježimo neke od reakcije na ministarski skup i usvojenu deklaraciju. Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza izbjeglih i raseljenih osoba BiH:

ZUKIĆ: Ja bih mogla reći iz ugla nevladnih organizacija, odnosno konkretno našeg Saveza koji okuplja devedeset lokalnih udruženja, da to danas nije nešto novo. Znamo da je takvih sastanaka bilo i u Beogradu i u Zagrebu i naravno potpisanih deklaracija. Ali ono što nas u ovom momentu zabrinjava, to je što se opet počinje od nule. Što znači da je jedna pogrešna politika vladajućih stranaka u posljeratnom periodu dovela do toga da se deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma određuju rokovi za implementaciju takvih zadataka. I ova godina će proći u konstituisanju raznih komisija koje će pokrenuti nešto što se zove povratak 300 hiljada ljudi samo u Bosni i Hercegovini.

RSE: I ovom prilikom je izbio problem statističkih podataka i stvarnog povratka ljudi.

ZUKIĆ: Kod nas je nastala konfuzija onog časa kada se izašlo u javnost sa implementacijom imovinskih zakona, što znači sa brojem osoba koje su povratile imovinu, a ne sa brojem ljudi koji su se zaista vratili, i to ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, nego i Srbije i Crne Gore. Mi smo odmah ukazali na to da veliki broj imovine koja je povraćena nije imovina, već ruševine i da ljudi koji su je povratili nisu stvarni povratnici, jer se nemaju gdje vratiti, ali su ipak ušli u evidenciju kao povratnici. Veliki je broj ljudi koji su preuzeli imovinu, ali nisu povratnici koji su se vratili u posjed svoje imovine, a među njima su dakle i oni koji nisu dobili ni krov nad glavom, nego ruševine ili zemlju ili neke druge nekretnine. Čitava jedna godina dana je prošla otkako je to prešlo u ruke državnih lokalnih institucija, one su preuzele odgovornost i ingerencije. Po nama se međunarodna zajednica vrlo rano povukla. U tim godinama kada se stvorio jedan sistem koordinacije i kada su se desili realni povratci na terenu, Ured Visokog predstavnika je jednostavno povukao svoje ingerencije i rekao – u ovom momentu smo mi završili svoje, sada to preuzimaju domaće institucije. Domaće institucije, po nama, apsolutno nisu sposobne da preuzmu jedan ovako ogroman zadatak, a to nije samo pitanje Bosne i Hercegovine.

RSE: Deklaracija koja je usvojena, između ostalog navodi da bi se trebao do kraja 2006. godine riješiti povratak svih onih koji to naravno žele. Međutim, neki od učesnika sastanka su već nakon te Deklaracije pomjerili taj rok za godinu dana, pa su rekli – do kraja 2007. godine. Šta Vi mislite, je li to realno – 2006. ili 2007. godina – da se vrate svi ljudi koji naravno pokažu želju za tim?

ZUKIĆ: Po meni je vrlo amoralno govoriti o datumima, obzirom da imamo veliki broj porušenih domova, što je samo po sebi jedna od prepreka za proces povratka onih koji su odlučili da se vrate. Ako kažemo da se sedamdeset posto budžeta, odnosno budžetskog novca koristi za druge namjene a ne za povratak i ako kažemo da je država prošle godine izdvojila dva i po miliona maraka, entitetska ministarstva su to nedavno uplatila, to znači da su budžeti za povratak izbjeglica vrlo minimalni i mizerni. Ako nastavi ovim tempom, nisam sigurna da će proces povratka moći da se završi do 2006. ili 2007. godine.

RSE: Neka od udruženja su se već javila i komentarisala da ova Deklaracija neće dobiti njihovu podršku, da je došla kasno, da ne precizira ništa. Da li ćete vi u Savezu možda analizirati tu Deklaraciju?

ZUKIĆ: Imamo razna udruženja koja jednostavno žele da se i ovako mali proces povratka zaustavi na onom procentu od trideset posto na svim područjima Bosne i Hercegovine, što znači da bismo imali zamrznut rezultat etničkih čišćenja na prostorima gdje ljudi ne žele da se vrate ili gdje ne mogu da se vrate. Prema tome, u ovom momentu ne možemo govoriti o pobjedi povratka, već o pobjedi ostanka. Samim tim su udruženja koja zagovaraju proces integracije stanovništva na prostorima gdje se zateklo, uspješnija nego mi koji govorimo o procesu povratka. Mi ćemo vrlo brzo informisati javnost o održavanju naše skupštine koju planiramo za početak trećeg mjeseca. Sumiraćemo stanje deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, šta smo mi to učinili i da li smo dovoljno učinili.

RSE: Osim priprema za tu skupštinu, šta je još aktuelno u vašem Savezu što možete posebno izdvojiti?

ZUKIĆ: Želimo da završimo program KARS 2003 sa implementing organizacijama koje su dobile sredstva od Evropske unije. Radi se o pomoći lokalnim vlastima da preuzmu kontrolu i odgovornost nad procesom povratka. Mi smo trenutno prisutni sa dvadeset i jednim lokalnim udruženjem, od sjeveroistočne Bosne, istočnog dijela Bosne, zatim Posavine do kompletnog kantona Sarajevo. Dakle, mi smo već uspjeli da naši predstavnici postanu članovi opštinskih timova za implementaciju, a to drugim riječima znači da su se nevladine organizacije pojavile kao partneri lokalnim vlastima.

Ranko Bakić, predsjedavajući alternativnog Predsjedništva BiH:

BAKIĆ: Pozdravljamo tu regionalnu konferenciju i smatramo da je trebala biti organizirana daleko ranije, jer tu se radi o krupnim problemima i sudbinama ljudi. Tu sigurno treba odvojiti više vremena i sredstava da bi se ti problemi riješili. Međutim, ono zbog čega se ljutimo, to je da određeni ljudi i strukture na nivou BiH peru ruke od pitanja izbjeglih i raseljenih lica, jer smatraju da su najveći dio tog posla završili. Mi tvrdimo da pravi posao tek sad predstoji. Kad bi se ušlo u detaljnu analizu ko se sve prijavio za povratak, vidjeli bismo da se radi više o fiktivnom povratku, kako ga možemo nazvati, koji se svodi samo na povrat imovine, ali ne i na povratak ljudi. Najveći dio te izbjegličke populacije dakle i dalje živi u nekim drugim regionima. Jedan veliki dio se ni ne misli da vrati na svoja ognjišta, iz poznatih razloga. Ovo o čemu se priča da je urađeno u dijelu rekonstrukcije i izgradnje kuća, to po nama nije dovoljan uslov za povratak. Za nas je važnije da ljudi nađu zaposlenje, znači da dobiju izvor egzistencije, ne mogu jesti krov sa kuće. Da bi se povratak održao, oni moraju da rade i da si egzistenciju obezbjeđuju svojim radom. Mislim da se tu moglo naći puno rješenja kako doći do posla, kako da se ljudi zbrinu. Smatramo da u poljoprivredi postoje velike mogućnosti zapošljavanja i da je za održiv povratak jako bitna stabilizacija tih porodičnih, seoskih domaćinstva, gdje bi ljudi kroz rad, kroz obradu zemlje koju imaju i drugim radovima u poljoprivredi obezbijedili svoju egzistenciju. Međutim, vidimo da se ovdje sve svodilo samo na to da se izvrši neka rekonstrukcija. I ljudi su izvršili rekonstrukciju kuća i ostali u zemljama gdje jesu. Drugi problem je da mi možemo lako da izgubimo preko 600-700 hiljada naših državljana koji su već ostvarili pravo na državljanstvo u drugim državama. Smatramo da Bosna i Hercegovina mora shvatiti da su to njeni građani i izboriti se za dvojno državljanstvo. Moramo znati da se dio populacije neće ni vratiti na svoja ognjišta. Ono što je najvažnije, to je da te fiktivne povratke pretvorimo u stvarne povratke, da konačno utvrdimo koliko se realno vratilo ljudi na prostor Bosne i Hercegovine. Uvijek je prisutno opravdanje da nema dovoljno novca da se ta populacija zbrine. Evo mi kažemo da treba vršiti restrikciju javne potrošnje, tamo gdje se to može, a može se mnogo, jer su troškovi u javnoj potrošnji već dosegli nivo od sedamdeset posto, a znamo da druge zemlje izdvajaju na administraciju do četrdeset i dva posto. Regionalnu konferenciju o povratku raseljenih i izbjeglih lica apsolutno pozdravljamo. Ali tu treba zauzeti ispravne stavove i promatrati problem onakvim kakav jeste. Znači, trebamo se zapitati zašto se ti ljudi ne vraćaju, da li ćemo mi izgubiti jedan veliki dio građana bespovratno i da vidimo da li je ono što smo uradili dovoljno da se ti ljudi zaista vrate na prostor s kojeg su izbjegli ili koji su morali pod prisilom da napuste zbog ratnih dešavanja.

RSE: Bilo je inače dosta pogrešnih političkih poteza. Odvojio se taj povratak od održivog povratka, nisu riješena neka osnovna pitanja, zdravstvena zaštita, evo vidite kakav je problem s penzijama. Sve su to neke stvari koje ne idu uz ovu Deklaraciju.

BAKIĆ: Danas su izbjeglice ljudi bez određenih ljudskih prava. Mi to tako tretiramo i gledamo. Uskraćeno im je pravo na rad, uskraćeno im je pravo na primanje penzije koju su zaradili svojim minulim radom i radnim stažom u bivšoj državi. Da bi se neko zaista vratio na svoje ognjište, on mora da dobije elementarne uslove za život. Međutim, često i sam imam priliku da boravim sa izbjegličkom populacijom i vidim u kakvoj se situaciji ti ljudi nalaze, posebno povratnici, koji su došli u obnovljene kuće, bez čak mogućnosti da imaju i minimum neke zemlje ako su u pitanju ruralna područja. Stravično je vidjeti ona naselja u ruralnim područjima, gdje su dodijeljeni placevi kao u gradu – od 300-400 kvadrata, gdje nema ni okućnice gdje bi čovjek mogao nešto uzgojiti za svoje minimalne potrebe. Znači, tu zaista treba odvojiti sam povratak od održivog povratka i razmišljati šta je s našim ljudima u inostranstvu koji su tamo dobili državljanstvo. Posebno tešku agoniju proživljavaju starije osobe. Mi smo predlagali i ja i ovaj put predlažem, ako već objedinjavamo određene stvari na nivou Bosne i Hercegovine, onda je apsolutno elementarno potrebno da se objedini penzioni fond i zdravstveni fond u jednoj državi. Ako to ne funkcionira, onda se ljudi osjećaju kao stranci, mogu ostvariti pravo u jednom dijelu države, a u drugom ne mogu.

* * * * *

U Podravanje, selo udaljeno oko dvadeset kilometara od Srebrenice, vratilo se pedeset srpskih i devet bošnjačkih porodica i svima su obnovljene kuće. Interes je povećan otkako je uvedena električna energija prije dva mjeseca. Govore Momir i Milojka Marković:

„Imamo još u planu da vidimo sa našom opštinom i sa međunarodnim organizacijama i donatorima oko obnove negdje oko pedesetak kuća. Zadovoljni moramo biti. Svaki čovjek koji se vratio na svoje ognjište, kao ptica u svoje gnijezdo, najzadovoljniji je i najsrećniji. Iako, nema sredstava da ugradimo materijal, da malo pojačamo selo, da započnemo neke biznise, da ljudi počnu da rade, jer ovako se nećemo moći održati.“

„Pa ako uzmemo u obzir koliko je rat toga uništio, živi se solidno. Samo još treba da nam se poprave kuće, da se uspostavi autobuska linija, da se uvede voda… Struju smo dobili negdje prije dva mjeseca i za to se zahvaljujemo organizacijama koje su nam pomogle. Do tad smo bili kao u tunelima, otkako nam je struja uvedena imamo praktično sasvim drugi život.“

Deset radnika je dobilo posao u obližnjem rudniku boksita, obnovljena je škola, a u proljeće se očekuje povratak još pedesetak porodica.
XS
SM
MD
LG