Dostupni linkovi

logo-print

Crnogorsko kolo na grobu “velike Srbije”


Naš Online gost je Marko Vešović, pisac, prevodilac, predavač na sarajevskom Univerzitetu, žestoki polemičar. Predratni prijatelj sa Radovanom Karadžićem, od početka rata u BiH Vešović je jedan od najžešćih kritičara “srpskog fašizma”.

RSE: U uvodu za on-line intervju na web stranici Radija Slobodna Evropa piše da ste rođeni u Papama kraj Bijelog Polja, ali da ste skoro cijeli svoj život proveli u Sarajevu. Da li je Marko Vešović Crnogorac ili Sarajlija?

VEŠOVIĆ: Ja sam bio i ostao pet posto Crnogorac. Šta to znači? To znači da kad bih postao šest posto Crnogorac, da bi u meni zazvonio uređaj za uzbunu da sam krenuo zlim putem. Pet posto biti Crnogorac, to se može podnijeti, sve preko toga je višak. Ono ostalo sam čovjek. Ja jesam sarajevski pisac, ja jesam Sarajlija, živim četrdeset i jednu godinu u Sarajevu, ali to je jedno mjesno određenje. Ima tu i elemenata i univerzalnog. Jesam Sarajlija u smislu da je Sarajevo bilo simbol te šarene Bosne, kako kaže Ćamil Sijarić, dakle te miješane, univerzalne Bosne. U tom smislu jesam Sarajlija. Odnosno, smatram da sam čovjek koji je pet posto Crnogorac, zao i loš, ali se to da kontrolisati.

RSE: Da li je u suštini loše biti sto posto pripadnik bilo koje nacije?

VEŠOVIĆ: Ja lično mislim da je to sve mitologija. Ja sam ovaj procent od pet posto upotrijebio u ironičnom smislu, ali hajde da uzmemo da deset posto čovjeka pripada onom što se zove nacija, dakle nacija je jedan sasvim mali dio identiteta, a ovo ostalo je univerzalna ljudska suština. Oni kod kojih nacija zauzima veći procent njihovog identiteta su, po mom mišljenju, manijaci ili lažljivci. Identitet je toliko složena i zamršena stvar, a istovremeno i toliko pokretljiva – govorim o svojim osjećanjima, o mom unutrašnjem biću – kad se ujutro probudim jedno sam biće, sklono samoubistvu, a uveče, nakon dvanaest sati rada, drugo sam biće, maksimalno sklono optimizmu, koje vjeruje da život ima smisla. Ta dva čovjeka nemaju međusobno nikakve veze, a u jednoj su koži. Idioti, fašisti i manipulanti kažu da je identitet zamrznut i stabilan. Dakle, ta jedna primjesa identiteta se zove nacionalna, kod nekog je veća, kod nekog manja. Ja tvrdim, osim ako si nepošten i ako lažeš i ako si manijak i fašista, da je to jedna od sporednih pratilačkih osobina ljudskog bića. Jezik je nešto drugo. Ja znam da mene određuje jezik, ovo moje biće. Ja jesam po Darinkinom jeziku Crnogorac, ali govorim jezikom koji više nema naziva. Ja ga nazivam srpskohrvatsko-bosansko-crnogorskim jezikom, to je moj identitet. Moj identitet, pravi, ljudski, duhovni, jer ja živim duhom, ja sam književnik, poklapa se sa granicama mog jezika. Kad bi me pitali jesam li Hrvat, odgovorio bih da jesam, jer sam čakavac, sa ostrva, obožavam literaturu Slobodana Novaka… Također sam iz Vranja, jer volim Boru Stankovića… Prema tome, taj duhovni identitet, kad pogledam u sebe i vidim koliko je složen i bogat, zaista sažalijevam ljude koji se smatraju samo Srbima, samo Crnogorcima, samo Bošnjacima, samo Hrvatima… Nana moje kume Azre Kovačević se zvala Paša. Moja kuma i njena Paša su bile divne žene. Paša je pričala prekrasne priče. Ispričaću jednu:

„Zulejha je bila već stara kao kovča kad je srela lijepoga Husrefa, pa joj oko zvrklo za njime. A on je bio isto kao da krv prospeš po snijegu, tako bijel i tako rumen. I sretne njega Zulejha i stane moliti Boga da je uda za njega i Bog tako i upravi, uda je za lijepog Husrefa. Ali ćemo svi na onom svijetu imati po osamnaest godina, a Zulejha će biti stara kao kovča.“

To je genijalna priča. I to je dio mog trajnog identiteta.

RSE: Na web stranici ste odgovarali na pitanja naših slušalaca. Da li je bilo neko pitanje koje Vas se posebno dojmilo?

VEŠOVIĆ: Bilo je mnogo pokvarenih pitanja. Na dva četnička pitanja nisam odgovorio, nisam imao snage da se nadmudrujem s njima, a na sva ostala sam odgovorio. Najdraže što su me pitali je suština mog sukoba sa Jevrom Brkovićem, gdje sam ukratko izložio o čemu se radi, pošteno. Sve što sam tamo napisao mogu da provjere, sve je to napisano u mojim knjigama.

RSE: Kao što kažete, na neka pitanja niste odgovorili. Parafraziraću jedno od njih. To je zapravo više bio komentar nego pitanje, a to je – da li Vas je sramota zbog onog lošeg što se u srpskom narodu priča o Vama? Kako to komentarišete? Kako komentarišete uopšte takve stavove?

VEŠOVIĆ: Bilo je jedno pitanje, gdje sam u odgovoru rekao da nemam volje da razgovaram sa čovjekom koji me naziva «poštenim Srbinom». Nemam volje da razgovaram sa čovjekom koji me nasilu trpa tamo gdje ja neću. Postoji jedna svijest koja kaže – ti si ono što mi kažemo. Ta svijest može da funkcioniše, ali izvan mene. Taj kaže – ti si Srbin i je li te stid zbog onoga što se o tebi priča u srpskom narodu? Prema tome, ja ne mogu da odgovaram na pitanje koje podrazumijeva da sam ja ono što misle četnici da jesam. Nemam neko visoko mišljenje poslije ovoga rata o srpskom narodu. Vjerovatno će jednog dana taj narod postati drugačiji. Moraće, htio ili ne. Postoji tu još jedna stvar. Ja tom narodu, na kraju krajeva, ne mogu previše da zamjeram, jer su na čelu tog naroda bila dva Crnogorca. Ja sam to govorio u ratu do iznemoglosti, ali i niko mi od stranaca nije vjerovao: da biste ovaj rat shvatili, treba da znate da su na čelu tog naroda dva Crnogorca, Milošević i Karadžić, i da je ovo, između ostalog, eksperiment koji prave dva Crnogorca na Srbima. Odnosno, rekao sam da ne mogu da zamislim Srbina iz Šumadije, i to ponavljam, na mestu Slobinom, da radi ono što je on radio. Ne mogu, džaba ti je.

RSE: Interesantno je bilo i pitanje da li ste zaista predratni prijatelj Radovana Karadžića?

VEŠOVIĆ: Ta priča je složena. Ja sam sve to zapisao. Očigledno je da od mene niko ništa ne čita. To im ne zamjeram, to je prirodno. Mi smo civilizacija nečitača. Sve na svijetu što je vezano za Karadžića, ja sam zapisao. Tačno je da sam bio s njim prijatelj, tačno je da jedno sedam-osam godina nisam s njim govorio, prekinuo sam s njim prijateljstvo, jer sam ga smatrao špijunom. Smatrao sam da je on policijski cinkaroš. Sedam-osam godina s njim nisam govorio. Kad sam ponovo s njim uspostavio komunikaciju, to više nije moglo biti prijateljstvo.

RSE: Šta mislite zašto Karadžić još nije uhapšen?

VEŠOVIĆ: Zato što nikog od ovih čimbenika, da upotrijebim tu riječ, u svijetu ne zanima. Sve ostalo dođe potom. Dakle, Karadžić bi davno bio uhapšen da ih zanima. Postoji jedan čovjek, Nijemac, koji zna sve o Karadžiću, snima film o Karažiću i zašto nije uhapšen. Ne znam da li je uvijek taj film završio. To je čovjek koji je išao direktno kod Klintona, čovjek koji apsolutno sve živo zna o odnosu stranaca prema Karadžiću. I on je rekao: „Kad bi Bušu bilo u interesu, bilo kakvom, da uhapsi Karadžića, ne bih mu dao još ni mjesec dana fore“. Ali to ne zanima Buša, ne zanima nikoga. On im više jednostavno ne smeta, on više nije u javnosti, ostalo njih ne zanima. Ove ostale priče, naše, to njih ne zanima. Kad me pitaju gdje je, ja kažem: „U čika Pekinom trapu“, jer ima jedan roman koji je napisan o njemu u izbjeglištvu, gdje je on razgovarao sa čika Pekom. On je sad za njih bezopasan i šta ih briga za ostalo. Treba gledati njihovim očima. On prije svega zato nije uhapšen.

RSE: Jedan ste od najžešćih kritičara prije svega srpskog fašizma u posljednjih petnaestak godina. Koliko je ustvari, i nakon rata, svuda oko nas ostalo fašizma i fašističkih ideologija?

VEŠOVIĆ: To je jedno stravično pitanje koje prevazilazi moju moć razmišljanja. Zašto? Zato što bih od toga poludio. Rekao sam si – ti si za tri i po godine odradio svoje i ako nećeš da izludiš i da legneš pod zemlju prije vremena, eno ti kompjutera. Ima jedan mali narodić u fildžan državi koja se zove Crna Gora, a ako počnem da mislim i o ostalom, izludio bih. O čemu se radi? Prije svega je jasno da je ostalo poslijeratno ludilo i ono se ispoljava u različitim oblicima, prije svega različitim oblicima fašizirane svijesti. Da počnem da razmišljam o oblicima neljudskosti, nemorala, pa i fašizma, u ovim državicama koje su nastale raspadom one vještačke tvorevine, one tamnice naroda, izludio bih. Ali kad ti naleti Crnogorac tog tipa, oderi ga. Jasno je da mi živimo u poslijeratnoj ludnici koja je drukčija od one ratne i od prijeratne. I jedino rješenje je, ali što neću nikada doživjeti, da nas Evropa primi tamo i da batinom natjera nas, marvu, da se ponašamo pristojno. Nema drugog lijeka, ali mislim da ja to neću dočekati, prema tome neću da mislim u tom smislu. Neću dočekati naš ulazak tamo gdje moramo da se ponašamo kako treba ili nas nema. Dakle, jedini lijek za ovo ludilo, koje jeste i fašističko, jeste da nas prime tamo. A pošto ona gospoda neće dozvoliti da im kvarimo ni red, ni blagostanje, ni mir, ni udobnost, onda će nas motkom po glavi. Eto, to je ono što ja mislim da je lijek za ovo što se dešava ovdje.

RSE: Vi ste prije svega književnik. Koliko je književnost, koliko je ustvari pisana riječ ta kojom ste se Vi borili protiv svega ovoga i koliko se moguće uopšte njome boriti? Da li ste nešto uspjeli za sve ovo vrijeme?

VEŠOVIĆ: Ne vjerujem. U ratu, to zaista nikad neću zaboraviti, sreo me jedan čovjek i kaže: „Vi ste moju dušu spasili“. Kako sam spasio? „Spasili ste me da ne zamrzim sve Srbe i sve pravoslavce“. On je mene smatrao Srbinom, ali pravilno je da su u ratu Srbi i Crnogorci izjednačeni. Nije bilo nikakve razlike i pravilno je da jedan Sarajlija u meni vidi Srbina, odnosno da ne vidi razliku između Srbina i Crnogorca. Spasio sam njegovu dušu da ne zamrzi sve pravoslavce. Ja ne mogu da podcijenim taj rezultat. Drugo, ne mogu da podcijenim te rezultate kad mi ljudi kažu da su čitajući te redove dopola plakali, dopola se smijali, i to je tačno. Dakle, bilo je tu i humora i zezanja, nisam govorio samo o užasu, jer to se ne može podnijeti. To moje ismijavanje, treba imati snage za to.

Odozgo te gađaju granatama, a ti mu ne priznaješ da je sila nego mu se smiješ, sprdaš se s njim. To su ti rezultati, ali to su, ali to su pojedinačni rezultati djelovanja na ljudsku dušu. A da književnost ili uopšte umjetnost ima ikakvog uticaja na čovječanstvo, to je čista laž. Sve ovo što se dešavalo je bilo već opjevano, već zapisano, što to znači da niko ništa ne čita. Ja sam u ratu čitao samo dva pisca. Drugi su pročitali tone knjiga jer su imali ogromne količine vremena u ratu, ali ja nisam mogao. Čitao sam samo dva pisca – pročitao sam ponovo sabrana djela Mihajla Lalića i pročitao sam ponovo prekrasne priče Ćamila Sijarića. Bio sam zaprepašten, kod Lalića je sve to što se dešavalo već bilo zapisano. Čitam Lalića i prepoznajem svoje doživljaje. U Drugom svjetskom ratu se dešavalo manje-više sve ovo. Dakle, sve je opisano. Ali niko ne čita, ili ako čita, zaboravlja. Možda je umjetnost, književnost djelovala na pojedince, na njihovo lično izgrađivanje, to je drugo. To su ljudi koji duhovno rastu, koji prave od sebe čovjeka i pomoću literature. Ali to nije slučaj kad je u pitanju masa, kolektiv. Ovaj rat je meni otkrio da smo mi živjeli u lažnom svijetu. Da je to bila tanka skrama tog nekakvog duha, te nekakve uljuđenosti, građanstva. Moguće je da je narod postao rulja pod uticajem medija, da je pod uticajem medija probudio kod njih te nagone. Moguće je da taj narod nije bio rulja, ali na scenu je izašla rulja. Jesu li ih pomoću medija i propagande napravili ruljom, to ne znam, ali sam se zaprepastio, nisam mogao da prepoznam taj narod. Pomislio sam da sam živio u izmišljenoj zemlji. Ona zemlja u kojoj sam živio nema nikakve veze sa zemljom koja se tada pojavila. Hoću da kažem, književnost je jedan od najbeskorisnijih i najuzaludnijih poslova i stvari i zato je ona divna. Književnost je neophodna, ona je neizbježan pratilac čovjeka kroz istoriju, ali ona je istovremeno luksuz i namijenjena je samo ljudima koji su spremni da smatraju da to nije luksuz nego hljeb. Za devedeset i devet posto naroda ovdje u bivšoj Jugoslaviji književnost je luksuz, a za jedan posto je to hljeb. Tako ja vidim stvari.

RSE: Da li ste za nezavisnu Crnu Goru?

VEŠOVIĆ: Evo o čemu se radi. Rekao sam to i opet ponavljam. Za mene su Crnogorci najgori narod na svijetu, a ja jesam Crnogorac. Drugo, meni je jako žao što Slobo prvo nije ukinuo nas, nego je ukinuo pogrešne narode. Ali to je tako, to je nepravda s kojom moram da se pomirim. Dakle, kad je u pitanju takva Crna Gora i takav narod, ne samo da sam za nezavisnu Crnu Goru, nego se radi o tome da je to jedino rješenje da se stavi tačka na priču o Velikoj Srbiji. To je najvažnija stvar, s tim da ima još hiljadu razloga. Zaista mislim da će Crna Gora i Crnogorci iščeznuti ako ostanu u toj zajednici, to je prirodno. Crna Gora je velika koliko i Sarajevo, a u Srbiji ima 10-12 miliona stanovnika. Uzmimo samo to i ništa drugo. Prirodno je da ona jednog dana postane jedan kanton Srbije i doviđenja, možeš da pričaš šta hoćeš. To je prirodna logika istorije. Ne bih volio da iščezne ni Crna Gora, ni Crnogorci, ali zbog toga se ne borim. Borim se prije svega zbog toga jer je meni ovdje Velika Srbija „držala predavanje“ tri i po godine iz haubice, iz tenka, iz minobacača. Ja bih volio da velika Srbija umre u Crnoj Gori, kako sam napisao, da lipše, a lipsaće onog trenutka kad Crna Gora bude nezavisna, kad bude priznata kao država. U tom trenutku će Srbi morati da kažu – to podvucimo, to više ne važi i da vidimo šta ćemo. I u tom smislu, koliko mogu, kopaću i rukama i nogama za samostalnost. To je najvažniji razlog, a ima još drugih. Da jednostavno na grobu one Velike Srbije, koja je kasapila ljude oko mene tri i po godine, onoj Velikoj Srbiji koja je prije svega moje dijete, pa i mene, držala u gladi, žeđi i mraku, zaigram crnogorsko kolo. To će za mene biti praznik. Hoću li ga doživjeti, ne znam, ali to će jednog dana biti.

RSE: Pored svih tih nastojanja Crne Gore da postane nezavisna, u Beogradu je osnovan Pokret za zajedničku državu. Kako to komentarišete?

VEŠOVIĆ: Ko su oni? Pa to su ljudi koji nose majice s Karadžićevim likom. To su ljudi za koje je Karadžić heroj i junak. Imam osjećaj da više ne treba trošiti riječi na to. Po hiljadu puta, otkad je počelo u Bosni, pokazali su ko su. I odjedanput se ispostavlja da oni sasvim legitimno nastavljaju tu priču. Ja mogu da shvatim, odnosno mene baš briga, ali mogu da shvatim da čovjek kaže da je Srbin, da znam svoje porijeklo – govorim o Crnoj Gori – i to nije nikakva politička priča, to njegov identitet. Međutim, o čemu se radi? Bio je ovaj popis, koji niko ne benda, po kojem Srba u Crnoj Gori ima trideset posto, dakle samo trideset posto, a ostalih sedamdeset. E sad, tih trideset posto Srba hoće da Crna Gora ostane u srpskim verigama i oni smatraju da je to prirodno. Smatraj da je prirodno da dakle njih trideset posto drže sedamdeset posto ostalih građana u srpskim verigama. To je stvar koja je za mene van pameti. Samo, sve što su oni radili od početka rata, bilo je van pameti, tako da me ni ovo i ne čudi.

RSE: Šta biste Vi kao predavač na fakultetu najviše voljeli da naučite svoje studente?

VEŠOVIĆ: Trudim se da ih naučim to što bih najviše volio da ih naučim, ali u tome ne uspijevam. Niko ne može da sudi o vrijednosti onoga što sam piše. Znam da je to dobro, kad je u pitanju esejistika, da imam dobre pjesme i tako dalje, ali to mi je sve sumnjivo. Ja samo znam da sam rođeni predavač. Jedino u to ne sumnjam. Izlazim sa svakog časa mokar, znojav. Dekan mi kaže: „Pa šta ti je, bolan, jesi li ti vadio panjeve ili držao predavanje?“ Ja znam da sam rođeni predavač i najviše bih volio svoje studente da naučim da se dive ljudskom duhu, da se dive pjesmi, da se dive književnosti. Pročitao sam kod Tomasa Mana kad sam bio klinac, odnosno ne baš klinac – imao sam četrdeset godina, da je divljenje ono najbolje što ljudska rasa ima, dakle snaga divljenja, moć da se diviš. To pokušavam da naučim svoje studente, neki od njih to i nauče, ali to je teško naučiti. Kad kažem da se dive, to znači da osjećaju, da razumiju, ne moraju čak to ni da izraze. Ja imam tu sposobnost divljenja ljudskoj tvorevini, ljudskom duhu i ljudskom stvaralaštvu i idem tamo da im pokažem cijelim svojim bićem kako se treba i zašto se treba diviti poeziji. I ne samo poeziji. Sada predajem poeziju. Ja sam predavao svašta na fakultetu – jugoslovensku književnost, svjetski roman, jedino dramu nisam, o tome najmanje znam. To je najteže naučiti, a istovremeno i najjednostavnije, morate imati od prirode tu sposobnost divljenja i tom divljenju bih htio da ih naučim. Zašto? Kao što su mene učili moji divni predavači. Ivan Foht, koji meni nije predavao, ali sam išao da ga slušam, on je za mene bio najveći estetičar na Balkanu. Ono sve što sam ja pročitao, bilo je spram njega ništa. Dakle, Ivan Foht je predavao estetiku, a mi smo išli kao ovce da ga slušamo. Onda profesor Begić, koji nam je predavao modernu književnost. Uzme Šimunovića i Rastka Petrovića i dva semestra ih analizira. I treći, Svetozar Koljević, ni on mi nije predavao, ali čitao sam njegove knjige i išao na njegova predavanja. Jednom sam slučajno zalutao na njegovo predavanje, bilo je o „Don Kihotu“, izašao sam kao pijan s tog predavanja. Od takvih ljudi, kojih ima koliko hoćeš, ja ističem ove s kojima ne mogu da uporedim nikoga, od njih sam naučio to divljenje ljudskom duhu i to pokušavam da prenesem svojim studentima. Ali uspijevam vrlo malo.

RSE: Koliko su Vaše pjesme angažovane danas?

VEŠOVIĆ: Ako shvatimo da je moralna čovjekova svijest, svijest o mogućnostima smisla našeg života, smisla ili besmisla, onda je to sve moral, a čim govorite o moralu, to se može nazvati angažovanim. Međutim, postoji nešto drugo. Postoji knjiga pjesama „Poljska konjica“, u toj knjizi se susreo individualni talent, moj, i kolektivni duh. Tu sam pisao na osnovu onog što sam čuo, dakle to su narativne pjesme, odnosno nisu samo narativne, ima i drugih pjesama, ali to je knjiga gdje sam pustio Sarajlije da pričaju svoje subdine, svoje događaje, svoja mišljenja. To je jedan hor glasova, tu se susrelo to iskustvo kolektiva – Sarajevo jeste bilo kolektiv u ratu, jedan čudesan kolektiv – sa individualnim talentom, i to možemo da nazovemo angažovanom poezijom, ali mene baš briga je li to angažovana poezija ili nije. Čak me nije briga je li to poezija ili nije, to je književnost, to je umjetnost. To može da se nazove angažovanim, ali meni je to besmisleno. Angažovana književnost može da ima neke učinke, recimo Sartrov angažman je zaista imao učinka, ali Sartr je pripadao velikoj kulturi, velikom jeziku, velikom narodu, i on je mogao da vjeruje da je njegova riječ imala neki učinak u svijetu. Mi ovdje smo svi postali šaka jada, svako se zatvorio u svoj nacionalni tor i potpuno je smiješno vjerovati da ovdje angažovanost može da ima nekakav učinak. U kom smislu? Gete je rekao: „Neka ne uzima pero u šake onaj koji ne očekuje milion čitalaca“. Na teritoriji cjelokupne propale Jugoslavije, ako ima više od 50 hiljada čitalaca, glavu dajem. I kako onda mogu da govorim o angažovanoj poeziji, književnosti odnosno umjetnosti? Ona se zasniva na pretpostavci da treba da uđe u ljude, u njihovu svijest.

RSE: Pisali ste mnogo o uticaju Srpske pravoslavne crkve na rat na prostorima bivše Jugoslavije. Koliko je taj uticaj crkve danas veliki među pravoslavnim narodom?

VEŠOVIĆ: Mislim da je pogibeljniji nego ikad. Vidjeli smo kako se izblamirala Srpska pravoslavna crkva u ratu, a ona je opet sad nekakav autoritet. Ali jednog dana će Srbi shvatiti da im se ludilo ne isplati i moraće da se vrate univerzalnom ljudskom moralu. Kako paravladika Koštunica ne vidi da on vodi u 16. stoljeće svoj narod? Ako on to ne vidi, onda šta mene briga.
  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Povezani članci

XS
SM
MD
LG