Dostupni linkovi

logo-print

Zločinci se šetaju, grobovi se ne znaju


“Osnovni sudovi u Crnoj Gori donijeli su presude po odštetnim zahtjevima rodbine pobijenih putnika otetih iz voza u stanici Štrpci, februara 1993., a na iznose u prosjeku po četiri hiljade eura, po članu familije ubijenog, na osam upućenih žalbi višim sudovima u Bijelom Polju i Podgorici, nema odgovora već godinu dana. Slično i namjerno odugovlačenje rađeno je i u slučaju šestogodišnjeg sudskog procesa protiv Nebojše Ranisavljevića, jedinog osuđenog zbog tog zločina, koji se na izdržavanju petnaestogodišnje kazne nalazi u Spuškom zatvoru”, kazao je na protestu punomoćnik rodbine žrtava Velija Murić:

“Smatram da će oni primijetiti značaj i suštinu ovog skupa koji je, kao što vidite, miran, dostojanstven. On imaju pravo na pravdu. Ja se bojim da zaludu kucamo na vrata Evrope, ako nam sudovi ne rade, jer bez dobrog suda nema države”.

“Viši sud u Bijelom Polju je zbog kadrovskih problema koje je imao minule godine napravio izvjestan zaostatak, što je uz proceduralno ograničenje da se predmeti moraju uzimati po redosljedu prispeća, dovelo do ove situacije”, kazao je predsjednik Višeg suda doktor Vukoman Golubović, obećavši intervencijiu po slučaju Štrpci:

“Ja sam u razgovoru sa Građanskim vijećem tražio onoliko koliko ja mogu da se ti predmeti uzmu i da se prioritetno odradi i završi postupak o tim predmetima”.

RSE: Hoće li to ograničiti zakon i to proceduralno što se sad mora po redosljedu uzimati predmet ili ćete napraviti intervenciiju?

GOLUBOVIĆ: Pravimo određenu intervenciju, jer se niko toj intervenciji toliko ni protiviti, s obzirom da su u pitanju posebna vrsta predmeta, gdje su porodice ugrožene, s obzirom zbog tih događaje već deset i više godina i da ubrzamo rad i da se ti predmeti što prije okončaju u Višem sudu.

A pred Višim sudom po ko zna koji put u minulih dvanaest godina nekoliko desetina rođaka i prijatelja čeka žrtava čekalo je pravdu. Đulsa, supruga otetog Ilijaza Ličine:

“Tu nam odštetu niko ne može platit. Taj naš bol niko ne može da plati. Kako se mi osjećamo, to samo mi znamo. Ne znamo ni grob, ništa ne znamo”.

U rukama rodbine bilo je više ispisanih transparenata. Jedan od njih je držao gluvi otac Esada Kapetanovića. Asim. On je bio jedini roditelj neke od žrtava koji je došao na protestni skup, što ilustrativno govori o učinku protoka vremena. Na transparentu je pisalo: “Zločinci se šetaju, grobovi se ne znaju”.

Kočićev “David Štrbac” i slučaj Štrpci ovako dobijaju tragičnu sličnost, primijećuje i Ragib Ličina:

“Možda i više nego sličnosti, još težega nečega. Nema carevine ovdje kod nas. Ovdje je nešto sasvim drugo. Nego sve idemo dalje u bestrag neki”.
XS
SM
MD
LG