Dostupni linkovi

logo-print

Politička instrumentalizacija zločina


O instrumentalizaciji zločina u političke svrhe na području bivše Jugoslavije govore u Temi sedmice predsednici helsinških odbora za ljudska prava postjugoslovenskih zemalja i entiteta: Žarko Puhovski iz Hrvatske, Sonja Biserko iz Srbije, Pajazit Nuši (Nushi) sa Kosova i Srđan Dizdarević i Branko Todorović iz Bosne i Hercegovine.

Našim sagovornicima postavili smo samo tri pitanja:

1. Koliko je važna bila važna politička instrumentalizacija zločina iz Drugog svetskog rata, koja se događala krajem osamdesetih godina i koja je predstavljala uvod u nacionalne homogenizacije i ratove?

2. Zašto još uvek postoje pokušaji, a ponegde i zvanične politike, skrivanja, prećutkivanja ili ignorisanja zločina iz ratova devedesetih?

3. Postoji li opasnost da u budućnosti budu za političke svrhe instrumentalizovani najteži zločini počinjeni protekle decenije na Balkanu, poput onih u Srebrenici, Vukovaru ili Račku?

Najpre se vraćamo u osamdesete i na početak devedesetih, u vreme čestog pominjanja Jasenovca i prekopavanja jama po Hercegovini.

PUHOVSKI: „Meni se čini da je bilo lako vidljivo da su se mnogi ljudi 1991. godine, kao nekim čudom, iznenada, psihološki prebacili u 1941. godinu. To je prije svega bilo očito u ponašanju dobrog dijela Srba u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A to je onda, naravno, bilo prihvaćeno i na svim drugim stranama. Pa su se onda Hrvati naglo sjetili, čak i oni koji to nisu znali, recimo ustaških pjesama i nekih ustaških likova, obrazaca i tako dalje, smatrajući da je to opravdano činjenicom da se, eto, na srpskoj strani govori o 1941. godini, dok su sa srpske strane smatrali da Jugoslavija nije izašla na kraj sa zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.

A racionalan element je zapravo sljedeći – Jugoslavija je službeno, ideologijski pokušavala desetljećima gurnuti, tako da kažem, povijest pod tepih, umjesto da se s njom suoči.“

DIZDAREVIĆ: „Jasno je da je ovim posljednjim ratovima na području bivše Jugoslavije prethodila jedna vrlo osmišljena propagandna kampanja, koja se naslanjala s jedne strane na koncept stvaranja Velike Srbije, s druge strane na koncept stvaranja Velike Hrvatske i da su one svoju energiju crpile najvećim dijelom iz Drugog svjetskog rata.

Srpski nacionalizam je nastojao da homogenizuje Srbe oko podsjećanja na zločine koji su nad Srbima počinjeni od strane ustaša i muslimana u toku Drugog svjetskog rata i da na tom temelju dakle izgradi jednu priču o kontinuiranoj ugroženosti Srba, o potrebi da se Srbi konačno organizuju u svojoj samoodbrani, što je ustvari bio uvod u jednu agresivnu politiku koja je trebala sve Srbe da ujedini u jednoj državi.

Očigledno je, kad se prisjetimo onoga šta je i kroz štampu rađeno u tim predratnim godinama, da su zlorabljeni i jednoznačno tumačeni događaji iz Drugog svjetskog rata na svim stranama koje su se pripremale za rat.“

TODOROVIC: „Očigledno je – za to ima mnogo konkretnih pokazatelja – da su zločini iz Drugog svjetskog rata, i kao dio jedne usmene tradicije, ali istovremeno i kao dio političkih strategija na području bivše Jugoslavije, imali itekako negativan uticaj na sve ono što se dešavalo prije desetak godina. Mislim zapravo da je to bilo i jedno od osnovnih polazišta, a istovremeno i jedan generator zločina i nesreće koja će zadesiti građane, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i regiona.

Trebamo se samo sjetiti devedesetih godina, početka prekopavanja jama po Hercegovini, početka govora o zločinima koje su počinili prije svega ustaše i četnici, a kasnije su se naravno počele otvarati priče i o onome što su počinili partizani, i na neki način to je kod građana i velikog broja običnih ljudi probudilo jedan osjećaj nekažnjenog zločina, potrebe za jednom određenom vrstom revanšizma i jednostavno to je sve devedesetih godina, uz jednu brutalnu političku manipulaciju, eksplodiralo i rezultiralo zločinima koje smo imali.“

BISERKO: „Već osamdesetih godina, znači odmah nakon Titove smrti, počinje se sa mobilizacijom, a kasnije sa homogenizacijom srpskog naroda širom Jugoslavije. A bilo je i mnogo aktivnosti izvan zemlje, znači kod dijaspore u Evropi i Americi. Prvi, rekla bih, aktivista na tom projektu bila je Srpska pravoslavna crkva, a zatim i istaknuti intelektualci, kulturni poslanici, koji su bili operativci tog projekta, koji su pre svega u to vreme mobilisali Srbe na dva pitanja: jedno je pitanje srpskih žrtava u Drugom svjetskom ratu - simbol te žrtve je pre svega Jasenovac, i drugo pitanje jeste položaj Srba na Kosovu - što je kasnije ušlo i u Memorandum SANU kao deo osnovne uporišne tačke u ovom drugom delu o položaju srpskog naroda u Jugoslaviji. To se kasnije racionalizovalo kroz medijsku kampanju.

Znači, u tom vremenu, umesto da se Jasenovac na jedan, da kažem, racionalan način prezentira javnosti, pošto u to vreme već imamo ozbiljne studije dva naučnika koji su izašli sa dosta realnom slikom o tome koliko je bilo žrtava u Drugom svetskom ratu, na jedan vrlo vulgaran način se pokreće emocija Srba u Hrvatskoj. Oni se mobilišu do te mere da kada smo 1995. godine mi u Helsinškom odboru intervjuisali brojne izbeglice koje su se našle u Srbiji, i kada smo ih pitali šta se dešavalo 1991. godine, većina njih je odgovarala sa tekstom koji je očigledno preuzet iz te propagandne kampanje – to su događaji 1941. i 1942. godine, i to su govorili mladi ljudi koji nisu mogli imati lično sećanje na to.

Znači, tada se glorifikovala ta žrtva i naravno vrlo često se poredilo stradanje Srba u Drugom svetskom ratu sa stradanjem Jevreja. Iz tog vremena takođe datira i osnivanje srpsko-izraelskog udruženja, na čijem čelu su bili Klara Mandić i Ljuba Tadić. Oni su zapravo koristili to udruženje i uopšte tu vezu sa Izraelom kao neku usporedbu sa žrtvama srpskog naroda iz Drugog svetskog rata. Vuk (Drašković) je tada govorio o Kosovu kao srpskom Jerusalemu i tako dalje. Znači, upotrebljeno je sve kako bi se emotivno pokrenuo taj narod na tom užasnom zločinu, da bi se kasnije on kondicionirao za neku vrstu ratnih događanja koji su usledili.

Ali istovremeno su takvim jednim osećanjem ugroženosti i žrtve sprečili bilo kakvo promišljanje i solidarnost sa žrtvama drugih naroda, koji su se dešavali na teritoriji bivše Jugoslavije, upravo zahvaljujući tom ratnom pohodu srpske politike.

RFE: Jedan od slučaja karakterističan za Bosnu i Hercegovinu, bilo je čuveno vezivanje zastava Stranke demokratske akcije i Srpske demokratske stranke u Foči, u gradu u kojem je u Drugom svetskom ratu počinjen zločin nad Bošnjacima. Je li to bila politička instrumentalizacija zločina, ili je političarima u predizbornim kampanjama sve dopušteno?

TODOROVIĆ: „Naravno, radi se o instrumentalizaciji zločina. Radi se o pobuđivanju osjećaja kod jedne etničke grupe kako je ona bila žrtva, kako ne treba dozvoliti ponovo da bude žrtva i kako bi trebalo na zločin uzvratiti zločinom. Jasno je da je u politici puno toga dopušteno, ali zaista to prestaje biti politika. To su jednostavno zločinački pozivi. To je jedno podstrekivanje zločina, što samo po sebi podrazumijeva jednu krivičnu odgovornost. Odgovornost političara je bila zaista ogromna, a oni u Bosni i Hercegovini nisu bili spremni preuzeti ni minimum te odgovornosti. Jednostavno u želji za vlašću nisu birali sredstva i nisu birali način kako će doći i osvojiti vlast.“

DIZDAREVIĆ: „Prvo, mislim da je to bio jedan krajnje nezreo potez, jedan antibosanski potez. Vezivanje zastava većinskog naroda u Bosni i Hercegovini sa obilježjima jednog od dva naroda, to je moglo u trećem narodu biti prihvaćeno i shvaćeno samo kao neprijateljsko, kao pokušaj isključivanja trećeg naroda. To je još jedno od lutanja u bošnjačkoj politici.“

RFE: Drugo pitanje koje smo postavili čelnicima helsinških odbora za ljudska prava je da li se zločini počinjeni u ovom ratu, poput Srebrenice, Vukovara ili Račka, koriste sada u političke svrhe?

TODOROVIĆ: „Srebrenički zločin se posljednjih deset godina mnogo više eksploatiše u političke svrhe i u svrhe političkih obračuna, čak i unutar bošnjačkih političkih struktura, naravno i na nivou Bosne i Hercegovine i regiona. Helsinški odbor priprema jednu veliku konferenciju, zajedno sa Međunarodnim krivični tribunalom, u maju, gdje će predstavnici Tribunala prezentirati lokalnoj zajednici sve ono što je Tribunal do ovog trenutka uradio po pitanju kažnjavanja počinilaca zločina u Srebrenici.“

BISERKO: „Srpska nacionalistička elita minimizira taj zločin i ostavlja taj prostor da se veruje da je to neka konspiracija. Jer, prihvatanje činjenica u vezi s tim zločinom odmah otvara i pitanje odgovornosti, upravo ono što se ovde sprečava vrlo strateški, pogotovo otkad je počelo suđenje Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom. Svi mediji u Srbiji su instrumentalizovani u sprečavanju stvaranja dijaloga, u sprečavanju prave slike o onome što se dešava u sudnici. Interpretacija onog što se dešava u sudnici vrši se preko određenih takozvanih stručnjaka koji daju ključ za tumačenje građanima Srbije, znači oni profilišu javno mnenje preko tih medija. I upravo taj monopol nad medijima, upravo onih struktura koje su najodgovornije za rat, sprečava zapravo stvaranje bilo kakvog dijaloga na tu temu.“

NUŠI: „On (zločin u Račku) je još u početku dobio političku dimenziju. Recimo, drugog dana od događaja u Račku, Vojislav Šešelj je izjavio da je to bila snažna i odlučna akcija srpskih policijskih snaga i istakao da srpska politika zahteva da se oslanja na ovakve akcije.“

PUHOVSKI: „Meni se čini da je u zadnjih godinu i nešto malo više, koliko je na vlasti, Vlada premijera Sanadera pokazala da važi jedan obrazac koji će sada, mislim, biti mjerodavan za čitav ovaj dio Evrope. Naime, upravo političari s desnice, kad i ako se koliko-toliko civiliziraju, jedini mogu izaći s time na kraj. Kad god to ljevičari i liberali pokušaju učiniti, bit će okrivljeni da su, recimo to tako, izdajice, grubo govoreći.

Prema tome, stvari su se krenule zaista mijenjati onda kada se HDZ, kao stranka koja je bila odgovorna za rigidni nacionalizam i za pokrivanje ozbiljnih zločina nad pripadnicima srpskog nacionalnog identiteta u Hrvatskoj, počela ponašati, da tako kažemo, na civiliziran način. Tako dugo dok se nešto slično ne dogodi među nacionalističkim strankama u Bosni i Hercegovini i Srbiji, dok se one ne počnu ponašati, ostajući u matici nacionalizma, na pristojan način i na taj način obračunavati sa svojim vlastitim stranačkim i ideologijskim grijesima, nema nikakvog rješenja u tim dijelovima bivše Jugoslavije.“

RFE: I konačno, naši sagovornici odgovaraju na pitanje može li se dogoditi u budućnosti da neki od najtežih zločina budu politički argument, odnosno da na primer jedan poslanik u nekom parlamentu, u nedostatku argumenata ili u žučnoj raspravi protiv političkog protivnika, pokrene pitanje počinjenih zločina.

PUHOVSKI: „Ja sam uvjeren da će takvih instrumentalizacija biti. Mi smo imali neki dan situaciju da se u Njemačkoj nakon šezdeset godina ta pripovijest ponavlja i ne vidim da bi se moglo očekivati da se u hrvatskom političkom životu pojave viši obrasci pristojnog ponašanja nego u Njemačkoj koja je, osim toga, prošla jednu radikalnu denacifikaciju i suočavanje s prošlošću.

Takve će se stvari događati. Međutim, kad se one počnu događati, to će, po mom sudu, biti znak normaliziranja. Normaliziranje će biti na djelu onda kad se o tim stvarima bude moglo, htjelo i smjelo govoriti. Upravo ono što je bila jedna od bitnih tragedija koje su dovele do ovakvog kraja Jugoslavije, to je činjenica da se u Jugoslaviji o tome naprosto nije smjelo govoriti, da su ljudi učili u školama jednu priču, a kod kuće slušali drugu, i onda u toj shizofreniji pokušavali naći nekakvu svoju poziciju koja je obično bila bliža obiteljskoj priči negoli službenoj. Tako dugo dok tu situaciju mi doživljavamo – da se o stvarima ne govori, da se pokušava ponašati po onom obrascu koji je neukusno svojevremeno ponavljao YUTEL na čelu sa Milićem (Goran, urednik na RTS-u, Yutelu i HRT-u) i društvom – mir, mir, niko nije kriv, dotle se zapravo ne može izaći na kraj s problemom. Tako dugo dok se ne kaže Srbima da su kolektivno odgovorni, ali ne krivi za neke stvari, dok se ne kaže Hrvatima da su kolektivno odgovorni, a ne krivi za neke stvari, imat ćemo zapravo samo potiskivanje, a svako potiskivanje – kako je lijepo rekao Njegoš: ,što ga više stišćeš, on više skače‘ – dovodi do potencijalno dalekosežnije eksplozije.

TODOROVIĆ: „Sve zavisi zapravo od političkog razvoja situacije u Bosni i Hercegovini. Ako Bosna i Hercegovina krene jednim istinski demokratskim putem i ukoliko nađe unutrašnju snagu za jedan preobražaj, za reintegraciju bosanskohercegovačkog društva na onim civilizacijskim vrijednostima koje smo posjedovali mi u Bosni i Hercegovini i koje i danas postoje, ali koje još ne mogu u potpunosti da kreiraju društvenu stvarnost, onda je moguće da Srebrenica recimo jednoga dana bude mjesto gdje će dolaziti školske ekskurzije iz Bosne i Hercegovine i iz cijelog regiona i gdje će se reći – evo, to je mjesto gdje se desilo nešto što nas sve treba da opomene koliko zlo može da nanese tragedije ljudima, koliko zlo može da bude strašno i zastrašujuće i mi u životu treba da učinimo puno toga da se to više naravno ne ponovi. Dakle, to je jedna mogućnost. Ako Bosna i Hercegovina bude demokratska zemlja, to će se tako dešavati. Ako Bosna i Hercegovina bude i dalje ili trajno pod kontrolom nacionalista, etnički podijeljena, sa visokim stepenom međuetničkog nepovjerenja, međureligijske netolerancije, sa mržnjom, sa strahom kao preovlađujućim osjećanjem kod građana, onda ćemo mi biti i dalje slijepi od mržnje i jednostavno nećemo imati snage da izađemo iz tog začaranog kruga samoobmane i laži.“
XS
SM
MD
LG