Dostupni linkovi

logo-print

Definitivna podjela Crne Gore na suvereniste i unioniste


Dva državotvorna pokreta formirana su u dva dana protekle sedmice. U Miločeru su se delegati Osnivačke skupštine Pokreta za evropsku Srbiju i Crnu Goru obavezali da će uraditi sve za održanje zajedničke države. Sljedećeg dana u Podgorici na Osnivačkoj sjednici Pokreta za nezavinsnu Crnu Goru svečano je obećana suverena crnogorska država.

Osnivanjem pokreta konačno je formalizovana podjela na suvereniste i unioniste. Sada ostaje da se rastumači je li to dobra ili loša vijest i kakve se političke posljedice mogu očekivati. Mnogi su, među njima i predsjednik državne zajednice Svetozar Marović, požurili da ocijene kako je osnivanje dva pokreta ustvari dobar znak, jer će se sada lakše kontrolisati i kanalisati političke strasti. Teoretski gledano, ima razloga takvom razmišljanju. Formiranje pokreta je određivanje pravila igre i imenovanje odgovornih. To jeste prvi korak ka fer političkoj borbi. No, teorija je jedno. Život obično piše drugačije, strastvenije priče. Mirna budućnost Crne Gore zavisiće prije svega od sposobnosti dvije strane da savladaju teške izazove koji su pred njima.

Pokret za nezavisnost mora da se izbori sa sjenkom prošlosti, teretom Beogradskog sporazuma. Kada je marta 2002.godine Đukanović preko noći okrenuo vlastitu politiku i potpisao Beogradski sporazum, istovremeno je slomio vjeru običnih građana u obećanja koja daje vlast. Šansa da se povrati izgubljena nada i povjerenje postoji samo ako Pokret za nezavisnost bude organizovan kao sredstvo pritiska na vlast, ako bude garant referenduma, a ne posluži samo kao paravan za nove prevare i bogaćenja u procesu privatizacije. Tek tada se može pronaći zaustavljena suverenistička energija i objediniti suverenističke stranke. U tom slučaju, ideja o koncenzusu i ideja o samostalnoj Crnoj Gori može imati budućnost. U suprotnom, Pokret će da posluži samo za ''anesteziranje'' kritičke javnosti i održanje sadašnje ekipe na vlasti.

Još su teži zadaci pred drugom stranom. Pokret za evropsku Srbiju i Crnu Goru održan je bez zvanične podrške najjače opozicione snage, Bulatovićeve Socijalističke narodne partije. U isto vrijeme, ko zna da li slučajno, u Beogradu je osnovan Pokret istog imena sa akademicima Tadićem i Bećkovićem na čelu. Tek što je objavljena vijest, Zoran Žižić je pohitao da predloži blisku saradnju sa akademicima koji ne priznaju postojanje crnogorske nacije. To svakako nije dobar početak. Ako se Žižić lakše dogovara sa predstavnicima drugih stranaka i drugih pokreta, nego sa kolegama iz svoje partije, ako član ratnog Predsjedništva Branko Kostić na osnivačkom skupu Pokreta poziva na odbranu svim sredstvima, Smajo Šabotić na ''Larazevu kletvu'', a skupu prisustvuju samo svještenici srpske crkve, onda se valja zapitati kakva je stvarna namjerna Pokreta. Da li je zaista riječ o objedinjavanju svih snaga koje su za zajedničku državu ili se pod firmom Pokreta za opsatanak zajednice obnavlja staro nacionalističko klerikalno bratstvo? U danima koji slijede Zoran Žižić i njegovi sljedbenici moraju da se odrede da li hoće da uspostave vladavinu crkve i nacionalista i ostvare pobjedu koja bi značila poraz i aneksiju Crne Gore ili zaista žele dogovor.

Ne treba, dakle, žuriti sa optimizmom, jer pravi motivi i pravi zadaci tek treba da se uoče. Uostalom, još se ne zna da li svi zaista žele da se izbjegnu tenzije ili dio Crne Gore želi upravo suprotno. Da se udruživanjem ekstremista razbuktaju prljave strasti koje bi onemogućile slobodan referendum. To nije tek retoričko pitanje. To je razlika između budućeg mira i stabilnosti i sadašnjeg vegetiranja u tranziciji koja jede budućnost generacija.
XS
SM
MD
LG