Dostupni linkovi

logo-print

Mnogo obećanja, rezultati neizvjesni


Dom naroda Parlamenta Federacije BiH usvojio je Zakon o raseljenim osobama i povratnicima u Federaciji BiH i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon, koji je ranije usvojio Zastupnički dom Federalnog parlamenta, omogućava povratnicima pravo na pomoć za neophodne popravke stanova ili kuća i nakon isticanja šestomjesečnog statusa povratnika.

Vlada Federacije BiH je, na prijedlog resornog ministra, odlučila da bude nastavljena parlamentarna procedura o Prijedlogu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, uz prijedlog Federalnom parlamentu da ga razmatra na prvoj narednoj sjednici.

Vlada Federacije BiH se izjasnila o Inicijativi za autentično tumačenje Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, što ju je Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH podnijela Služba obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać. Kako je saopćio Ured za informiranje, Vlada je zauzela stajalište po kojem je rok za podnošenje zahtjeva za otkup stanova za sve nositelje stanarskog prava bio dvije godine od dana od kada je počela primjena Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Rok je istekao 6. septembra 2000. godine i svi zahtjevi podneseni nakon tog datuma smatraju se neblagovremenima. Rok za otkup napuštenih stanova je relativne prirode i teče od dana preuzimanja stana koji je bio dat na privremeno korištenje i traje godinu dana od tog dana.

* * * * *

Svjetski savez dijaspore BiH pokrenuo je dvije inicijative – prva je za ukidanje sporne odredbe Zakona o državljanstvu kojom se predviđa automatizam u gubljenju državljanstva Bosne i Hercegovine u slučaju prijema istog neke druge države, iako ona ne traži odricanje od matičnog državljanstva. Druga je, za izmjene Dejtonskog ustava BiH. O tome razgovaramo sa predsjednikom Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaposre, Namikom Alimajstorovićem:

RSE: Gospodine Alimajstoroviću, molim Vas da prvo informišete naše slušaoce o aktuelnoj problematici dvojnog, odnosno prijema državljanstva neke druge zemlje.

ALIMAJSTOROVIĆ: Ja sam bio u Sarajevu u decembru, kada je potpisan ugovor sa Švedskom. Potpisivanje tog ugovora je dobilo veliku medijsku podršku. Međutim, niko nije spomenuo da je to tek drugi potpisani ugovor za osam-devet godina koliko je to pitanje aktuelno. Nije problem ni u Ministarstvu, nije ni do ministra, ali mi jednostavno tražimo da se ta sporna tačka – da državljanin Bosne i Hercegovine koji uzme drugo državljanstvo automatski gubi državljanstvo Bosne i Hercegovine ukoliko nije potpisan bilateralni sporazum, pokuša iz zakona, odnosno iz Ustava izbaciti. Ako bi se ta odredba izbacila, sa dnevnog reda bi se skinulo i pitanje dvojnog državljanstva. To je ustvari ono što mi tražimo. Ako se nastavi ovim tempom, bilateralni sporazumi će se potpisivati narednih sto godina. Ako su se za osam-devet godina potpisala svega dva bilateralna sporazuma, to samo po sebi govori o brzini rješavanja ovog problema.

RSE: Svjetski savez je pokrenuo inicijativu za potpisivanje peticije za izmjenu Dejtonskog ustava u Bosni i Hercegovini. Zbog čega?

ALIMAJSTOROVIĆ: Svjetski savez je pokrenuo niz pitanja, ali na žalost do dana današnjeg nijedno od tih pitanja u potpunosti nije riješeno. Uvijek se ispriječi pred nas ili pred naše zahtjeve famozni Dejtonski ustav i njegove odredbe. Jednostavno, mi smo odlučili da pokušamo dati svoj doprinos, dići svoj glas da i bosanskohercegovačka dijaspora želi promjenu Dejtonskog ustava. Ne želimo ulaziti u detalje šta konkretno mijenjati, ali želimo jednostavno da te promjene naprave Bosnu i Hercegovinu jednom modernom evropskom državom u kojoj će se poštovati ljudska prava, gdje će biti jedinstveno ekonomsko tržište, znači gdje će, po uzoru na sve ostale normalne evropske zemlje, građani Bosne i Hercegovine, kao i njena dijaspora, moći ostvarivati sva svoja prava.

RSE: Ovih dana je ovdje u Sarajevu održan investicijski, odnosno poslovni forum. Da li je učestvovao neko od Vaših predstavnika?

ALIMAJSTOROVIĆ: Upravo odavde iz Londona su u Sarajevu na toj konferenciji bili predstavnici Bosansko-britanske komore. Rekli su mi da scenario bio sličan kao i na mostarskoj konferenciji, odnosno je bilo puno obećanja, ali da ćemo rezultate tek vidjeti. Na kraju krajeva, u biznisu se nikad ne zna. Ulaganje je jedna vrlo čudna stvar, pogotovo što se zna recimo da na polju Buldožer komisije, koja je tako bučno najavljivana od strane međunarodne zajednice, možemo reći da do sada ama baš ništa konkretno nije urađeno.

RSE: A to je za Vas, kao i za nas koji smo ovdje, vrlo značajno – da naši ljudi iz inozemstva investiraju.

ALIMAJSTOROVIĆ: Naši ljudi su voljni da investiraju. Ja sam više puta ponavljao da su naši ljudi vojni da investiraju, oni će investirati, ali naravno pod određenim ekonomskim uslovima. Emocije same po sebi nisu dovoljne za investiranje. Ko je lud da investira milion-dva maraka i da mu taj novac propadne. Znači, bez obzira što se radi o našim ljudima, treba stvoriti ekonomske uslove da se te investicije otplate u nekom ekonomskom roku i kada to bude, onda će sigurno investicije biti mnogo veće, kao i uposlenost naših ljudi u Bosni i Hercegovini.

RSE: Kako ste zadovoljni posljednjim ili trenutnim aktivnostima Svjetskog saveza i glavnog odbora? Šta radite?

ALIMAJSTOROVIĆ: Mi imamo svoj program rada. Radimo ustaljenim tempom. Evo za april mjesec smo zakazali sastanak glavnog odbora koji će biti u Izmiru u Turskoj. Osim ove inicijative za promjenu Dejtonskog ustava, u toku je i naša biznis komisija koja vodi jedan projekat sa kompanijom iz Sarajeva da se pokuša napraviti jedinstveni spisak svih biznismena i kompanija u kojima rade bosanski državljani u svijetu. To je jedan veliki projekat koji će trajati možda i godinu dana, ali je to prvi pravi pokušaj da se konačno dođe do adresa svih naših ljudi koji žive i rade u dijaspori i njihovih kompanija.

* * * * *

U nastavku govorimo o obnovi i povratku u Bosansko-podrinjski kanton. Sagovornik je Nazif Uruči, ministar za socijalnu politiku, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica ovog kantona, sa sjedištem u Goraždu:

RSE: Kako ocjenjujete proteklu godinu s aspekta povratka, obnove i inače situacije u kojoj se nalaze izbjegla i raseljena lica?

URUČI: Moglo bi se reći da je protekla godina u Bosansko-podrinjskom kantonu i u gornjedrinskoj regiji – obzirom da ljudi u Goraždu i oko Goražda stalno traže logistiku u Goraždu i okolnim opštinama, tako da je to jedna neraskidiva nit za potrebe tih ljudi, a one su u osnovi iste – bila bolje nego pretprošla, iako nismo imali izvornih prihoda i sredstava u našem budžetu sasvim dovoljno, niti više nego pretprošle godine. Ali zahvaljujući projektima i angažmanu ljudi iz svih ovih općina i opština gornjedrinske regije na tim projektima i konkurisanju kod raznih donatora i implementatora sredstava, uspjeli smo obezbijediti više sredstava za sve građane, više kuća i više ispunjenih želja. Tako da je u protekloj godini u ovoj regiji napravljeno odnosno obnovljeno više od tri stotine kuća.

RSE: Koji dio potreba može zadovoljiti tih tristo kuća, odnosno koliko je još onih koji čekaju na obnovu?

URUČI: Onih koji čekaju je puno. Ilustracije radi, u cijeloj ovoj regiji je maltene finansijska situacija slična, da ne kažem identična. Tako da kada bi se udružila sva sredstva koja su u budžetima svih ovih općina i opština u gornjedrinskoj regiji, obaveza prema građanima, u smislu rekonstrukcije stambenog fonda, bi se mogla ispuniti u narednih petnaest-dvadeset godina. Zahvaljujući donacijama iz entitetskih ministarstava, proradila je konačno i državna komisija, koja po prvi put iz državnih sredstava donira dio sredstava i za ove općine i opštine u gornjedrinskoj regiji. Naravno, ne smijemo zaboraviti HELP, Karitas i slične projekte, kao ni KARS 2003, koji su prošle godine bili dominantni u pomoći da se ovo obezbijedi. Prema najavama za ovu godinu će sredstava biti još više, ali još uvijek više od šezdeset posto ljudi čeka na rekonstrukciju svojih objekata u ovoj regiji, odnosno u Bosansko-podrinjskom kantonu.

RSE: Da li su i kod Vas, slično kao i na drugim područjima, ostale uglavnom one zgrade, odnosno stambeni objekti sa visokim stepenom oštećenja?

URUČI: Da, to je jedan aspekt, a drugi je što su uglavnom ostala staračka domaćinstva, čiji nositelji nisu u stanju da obnove svoju prijeratnu imovinu, tako da im donacija, recimo u materijalu, puno ne znači, jer ne mogu da ugrade taj materijal, niti imaju novčanih sredstava. Zbog toga smo se u protekloj godini posebno angažovali da probamo obezbijediti projekte kroz koje će se vršiti obnova objekata po sistemu „ključ u ruku“, pa makar i po cijenu da u ovoj godini bude urađeno manje objekata, ali da budu potpuno završeni. Ima ljudi koji su dobili materijal prije dvije godine, ali zbog nedostatka sredstava i zbog fizičke nemoći taj materijal stoji nedovršen. Ti ljudi su se opredijelili da se vrate kući, a još uvijek negdje vegetiraju u nekim kolektivnim centrima i sličnim mjestima.

RSE: Kad ljudi uspiju da dobiju taj građevinski materijal i da naprave kuću, onda se često žale da nemaju puta, da nemaju ambulante, da nema škole… Iako je, na žalost, sve manje ljudi koji ukazuju na problem nedostatka škola, jer je sve manje mladih ljudi sa djecom koji se vraćaju.

URUČI: To je različito u različitim sredinama. Simptomatično je da je u ovoj regiji povratak krenuo dvije do tri godine kasnije nego recimo u zapadnoj Bosni, pa otuda se ovdje još uvijek javljaju i neki problemi koji su u drugim sredinama prevaziđeni. Ali se ipak stvari mijenjaju. U oba entitetska ministarstva postoje stavke koje planiraju sredstva za rekonstrukciju infrastrukturne mreže. To su putevi, voda, električna energija i tako dalje. Uspostavljeni su i jedinstveni kriteriji u sistemu obrazovanja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, pa tako i uključivanje djece u nastavni proces bez obzira gdje. Imamo djecu povratnika u Bosansko-podrinjski kanton koja pohađaju osnovnu, odnosno srednju školu. Broj te djece ni u jednoj sredini nije adekvatan broju koji je bio prije rata, ali ohrabruje činjenica da se počinju vraćati ljudi koji imaju djecu školskog uzrasta, dakle koji vide šansu da mogu i kod kuće zaraditi za egzistenciju cijele porodice.

RSE: Koliko se ljudi vratilo prošle godine?

URUČI: U prošloj godini se, prema našim saznanjima, vratilo oko dvije hiljade ljudi koji stalno borave u gornjedinskoj regiji.

RSE: Dakle to nisu samo ljudi u statističkim podacima, nego oni koji su se zaista vratili.

URUČI: Kad bi se radilo o statističkim podacima, tih ljudi bi bilo više od deset hiljada, dakle onih kojima je vraćena imovina, ali koji je posjećuju samo povremeno. Onih koji tu stalno borave, prema našim podacima, nešto je više od dvije hiljade.

RSE: Vi ste prvi od brojnih s kojim sam razgovarala ko govori o broju stvarnih povratnika, a ne o onom kojim se služe uglavnom međunarodne organizacije. To znači da i brinete o tim ljudima.

URUČI: Trudimo se koliko je moguće. Budžetska sredstva u ovom kantonu su nedovoljna i za minimalno funkcionisanje sistema, ali zahvaljujući ljudima koji imaju sredstva i razumiju ove potrebe, a i onima koji su obavezni, uspijevamo izlogisticirati makar takozvani humanitarni program u hrani. Bar jedanput godišnje obezbijedimo za najveći broj ljudi u ovoj regiji jedan paket hrane. Naime, još uvijek u povratničkim populacijama ima ljudi, u svim općinama i opštinama, koji su bukvalno i gladni. I tom prilikom, kad god je to moguće, ih posjetimo ih, tako da znamo i za njihove probleme i za stvarno stanje povratka.

RSE: Kako ste zadovoljni sa tim takozvanim ili, uslovno rečeno, manjinskim povratkom?

URUČI: On oslikava jedno stanje koje je, na žalost, prisutno u cijeloj državi. Stvoren je onaj osnovni zakonski okvir ustavnim amandmanima – ravnopravnost, konstitutivnost i tako dalje, i to se medijski posebno eksploatira. To svugdje funkcioniše formalno, ali stvarno, iz različitih razloga, ipak je protok vremena učinio svoje, mnogi su se snašli na različitim mjestima i svugdje je slična situacija. Takozvani manjinski povratci čine približno deset posto prijeratnog procenta stanovništva na tom području i smatraju se manjinskom grupom ili manjinskim povratnicima. Mada ja taj termin u osnovi nikad nisam ni volio, niti ga volim.

RSE: Kakvi su planovi za ovu godinu?

URUČI: Prije svega će se morati provesti proces takozvane reregistracije. Trajaće do 15. februara u oba entiteta, što znači u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovo je prilika da se svi građani Bosne i Hercegovine koji to nisu uradili jave najbližoj službi u općini gdje borave i da ispune tu svoju obavezu. Mou se registrirati i oni koji do sada nisu nikako bili registrovani, a morali bi biti da bi ostvarivali prava po ovom osnovu, popunjavajući elementarne podatke o sebi i članovima svojih porodica, kako bi se stvorila baza podataka, ovoga puta jedinstvena u Bosni i Hercegovini i planirana sredstva se racionalno usmjerila. A ono što je posebno bitno, po prvi put će se iz tih sredstava, po jednakim standardima, bez obzira na ime i prezime i područje, jednako donirati sredstva građanima koji su u stanju potrebe. I otuda apel da svi to urade. Ukoliko to ne učine, prema kriterijima koji će se kasnije donijeti u Vijeću ministara, odnosno Državnoj komisiji, pitanje je ko će moći aplicirati za sredstva za obnovu i rekonstrukciju.

RSE: Dakle mogu se prvi put registrovati oni koji to do sada nisu uradili?

URUČI: Da. U zakonu jasno stoji da oni koji su propustili mogućnost da se ranije registruju, a nalaze se u statusu izbjeglih i raseljenih lica, i oni interno raseljeni (to su oni koji su ostali u istom gradu ili u istom naselju, ali njihova imovina im nije bila dostupna zato što je uništena), mogu to pravo u ovom trenutku ostvariti. Ali to za njih ne može uraditi niko drugi, već moraju lično otići u općinu u kojoj prebivaju da to sami urade. To bi trebali uraditi jer prije svega oni sami od toga imaju koristi. Pored toga, mislim da će u ovoj godini biti prioritetni zadatak takozvani projekat pražnjenja kolektivnih centara, što znači da će prioritet u dobivanju sredstava imati ljudi koji se nalaze u kolektivnim centrima, a izrazili su volju da se vrate na prijeratne adrese, a to su uglavnom staračke populacije. Nisam sreo nijednu osobu koja je vegetirala u nekim kolektivnim centrima, kad se vratila na prijeratnu adresu da nije promijenila svoj stav i prema životu i prema radu ikojoj se nije vratila vedrina i osmijeh.

* * * * *

U Republici Srpskoj je u pripremi novi Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, a nacrt tog zakona usvojili su poslanici Narodne skupštine i on će u narednih mjesec dana biti na javnoj raspravi. Nakon toga će ocijeniti da li će taj zakon biti usvojen u predloženoj formi ili će se pronaći neka druga rješenja, izjavio je direktor Fonda PIO RS Slavko Bašić. Detaljnije o ovom zakonu, Milorad Milojević:

Vlasti Republike srpske namjeravaju da 20 hiljada penzionera u martu mjesecu skinu sa budžeta PIO RS, a s druge strane su nepoželjni i u Federaciji BiH, koja i dalje odbija da ispoštuje odluku Doma za ljudska prava da se penzije isplaćuju tamo gdje su zarađene.

Borislav Bratić bi se također uskoro mogao nazvati penzionerom bez penzije. Nakon 41 godine rada na sarajevskoj željeznici, sada, kaže, nije prispio ni tamo, ni ovamo:

„Ja sam išao u Sarajevo, vratio stan, ali nisam mogao dobiti penziju tamo. Zbog toga sam bio prisiljen da se vratim u Banjaluku.“

Federacija BiH jeste ispoštovala odluke Doma za ljudska prava u pojedinačnim slučajevima, ali, kaže Radovan Vignjević, federalni ministar rada i socijalne politike, za ostale i dalje važi dogovor iz 2000. godine, po principu – ko se gdje zatekao, tamo mu penzija bila:

„Zamagljuje se suština pravog problema. Mi moramo jasno reći da bi građani koji su proveli dugo godina u penzijskom osiguranju Bosne i Hercegovine prije rata, do 1992. godine, za to osiguranje, za staž navršen do tada, trebali da imaju ista prava i isti nivo penzija. To ne može obezbijediti jedan entitet, to moramo obezbijediti zajednički, naći rješenja, bar za taj staž do 1992. godine, dakle jedinstven način uređivanja tih prava, način prikupljanja sredstava i način isplate penzija za te građane.“

Rajko Kličković, pomoćnik ministra rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske:

„Republika Srpska ne bježi ni od krovnog zakona kojim bi se uredili odnosi među entitetima u sistemu penzijsko-invalidskog osiguranja. Niko ne bježi u Republici Srpskoj od takvog rješenja. Ono bi zamijenilo sve dosadašnje sporazume, memorandume, sve komisije i tijela.“

Prosta računica je jasna – manje korisnika, više para, odnosno veće penzije za ostale. Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera Republike Srpske:

„Mi ćemo insistirati da naša Narodna skupština donese zakon koji će skinuti obavezu Republike Srpske prema ljudima koji nemaju staž u Republici Srpskoj a vratili su se, odnosno otišli iz Republike Srpske, ili su tamo negdje u Srbiji.“

Sigurno je da postoji zainteresovanost da se penzionerska problematika reguliše na državnom nivou.

* * * * *

Godina 2005. je proglašena godinom održivog povratka. Ako se to ostvari, najsretniji će biti oni koji su se vratili ponukani obećanjima, koja su se uglavnom ispostavila bez pokrića.

Porodica Lučić je među prvima stigla na svoje u Buni kod Mostara i započela težak povratnički život. Govore Goran Lučić i njegova majka Zorka:

„Prije nego što je kuća obnovljena, vratili smo se otac, brat i ja. Spavali smo u garaži pola godine. U dvanaestom mjesecu 1999. godine se vratila kompletna familija.“

„Nas sedmero povratnika, sedmero u kući, a samo jednu sobu su nam napravili. Ali dobro, hvala im i za to. Čim se pružila prilika, muž mi se odmah vratio, među prvima. Odmah iza njega stariji sin, mlađi nešto kasnije, pošto nije bio najboljeg zdravlja. Mi smo jedva čekali kad ćemo se vratiti na svoje.“

„Što se tiče zaposlenja, bilo je nekih obećanja, ali to sve pred izbore. Biće ovo, biće ono, međutim od toga nas ništa nije zapalo.“

Zoran Lukić se vratio prije pet godina u Zavidoviće, ali se ne bavi poslom za koji je kvalifikovan:

„Supruga i ja radimo na pijaci, bavimo se trgovinom, što do sad nismo nikad radili. Ovo što sad radimo je čisto borba za život, za preživljavanje. Nisam čuo da se iko hvali da je dobio nešto, posebno ne od ovih povratnika koji su se vratili u grad. Neki od onih koji su se vratili na periferiju, u sela, su dobili, ali za nas u gradu nema ama baš ništa. Tako da smo se počeli baviti trgovinom po pijacama čisto iz nužde.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG