Dostupni linkovi

logo-print

Umjesto trnja izniknut će ruže


U Auschwitzu Tonka Petričević, rođena Sirišćević, nije ni sanjala da će ga nadživjeti za čitavih 60 godina:

„Ma kakvi, tko je to mislio. Kada smo odlazili na spavanje nismo znali hoćemo li živjeti još jedan dan.“

Tonkina teška ratna priča počela je kad je imala svega 16 godina i počela je, paradoksalno, vrlo sretno – zarukama za svog današnjeg supruga Nebodara:

„On je dolazio kod moje braće. Onda stari kaže: ,Rat je, može biti među vama nešto, pogine li, pa nek‘ se zna ko mi je bio mladić.‘„

Zajedno s ocem i dva brata, Tonka je otišla u partizane. Stigla je do Korčule, gdje su je 1944. zarobili Nijemci:

„Imala sam pušku, da sam se barem srećom ubila, ali nisam.“

Put do Auschwitza je od Korčule vodio preko Metkovića, Zenice, Slavonskog Broda i Mosburga u Njemačkoj gdje su bili vojni zarobljenici. Tamo su mlade zarobljene partizanke:

„…osnovale organizaciju. Jedan Dragića Perišić, on je bio beogradski novinar, inače četnik, kokardaš, vojni zarobljenik one stare Jugoslavije, on nas je odao komadantu logora i onda nas spakuju i u Auschwitz.“

Dolazak Tonke, tada Sirišćević, i grupe mladih partizanki u logor Birkenau-Auswchwitz, opisala je poljska književnica, isto logorašica, Seweryna Szmaglewska:

„Onaj dan kad su na kapije Birkenaua doveli četicu potpuno uniformiranih djevojaka, jugoslavenskih partizanki, bio je neobičan dan. Od usta do usta pronosili su se glasovi o onome što se dogodilo. Nisu dopustile da im oduzmu uniforme, nisu dale da im ošišaju kosu. Istukle su i izbacile kroz prozor esesmanku koja je htjela da im vrijeđa vojnička odlikovanja. Kad su pritrčali naoružani esesmani, one su zatražile da se sa njima postupa kao s vojnicima i da smjesta budu otpremljene u logor ratnih zarobljenika. Nijemci nisu poštovali te žene vojnike, jer nisu poštovali nikakav zakon, niti međunarodne ugovore. Istina, kose im nisu odsjekli, ali su ih prisilili da obuku prugasto ruho roba umjesto uniformi.“

I onda je počeo užas. Tonka je postala brojka 76.326. U njenom sjećanju se najviše urezao dolazak Židova iz Mađarske:

„Svaki dan je dolazilo nekoliko transporta Židova, pa odvajanje djece i bolesnih na jednu stranu i zdravih i mladih odraslih na drugu. Poslije sat-dva ovi prvi su se već pušili u krematoriju, vidio se veliki plamen i dim. Kad smo mi došli u logor, tri mjeseca nam nisu dozvolili da idemo van električne žice raditi u polju, tako da smo gledali sve te strahote, dolazak tih transporta. Jednom je jedan kompletan vagon ljudi – valjda su čuli putem što ih čeka – skočio u vodu, u cisternu. Poslije su nekoliko dana vadili nabrekle leševe. Ili u tim bolničkim blokovima, tu je svaki dan bila hrpa leševa. Međutim, tada me se to nije toliko doticalo kao sada kad se toga sjećam. Kad ste tamo, oguglate.“

Kroz to vrijeme Tonkin suprug, tada zaručnik, Nebodar Petričević, bio je u partizanima:

„Saznali smo da je u logoru Auschwitzu tek polovinom 1944. godine, jer je napisala jedno pismo mami u Spit. Mi smo na Visu od mame saznali da je dobila pismo iz Auschwitza. Poslije toga ništa nismo znali, dok se nije vratila natrag.“

A povratak iz Auschwitza je bio dug. Najprije je bila u njemačkom transportu do logora u Ravensbrücku:

„Ubijali su svakoga tko nije mogao ići. Morali smo paziti da ne gazimo po mozgovima, krvi, leševima… Došli smo do Loslau, tu smo prenoćili u jednoj otvorenoj staji i sutradan su nas ukrcali u vagone, koji su bili od ugljena i snijega, u njih su nas utrpali i tri dana i tri noći smo putovali u otvorenim vagonima do Ravensbrücka. Tu umrlo jako mnogo ljudi. Kad bi tko umro, imali bismo više prostora, mogli smo na njih sjesti…“

Tonka je oslobođena dolaskom Rusa 3. svibnja. U Split je uspjela doći tek početkom rujna. Ona se vratila, ali njena dva brata nisu, poginuli su u partizanima:

„Kad sam se vratila, mati mi je rekla da su mi oba brata poginula. Ja sam onda rekla: ,Majko, što ja nisam poginula, a da se makar jedan vratio‘. Bilo mi je tako teško kad mi je to rekla, i danas mi je teško.“

Po povratku u Split, srela se sa svojim zaručnikom Nebodarom, udala se 1946. godine. Na ulicama je tada još sretala njemačke zarobljenike:

„Kad sam došla u Split, u početku mi je bilo teško da se naviknem na njihovo prisustvo. Baš ondje gdje je Radio Centar ide četa Nijemaca i pjeva. Meni je došlo da ih tučem. Danas nemam ništa protiv njih. Generacije su se promijenile.“

Posljedice logora trajale su dugo:

„Kako su oni nama davali taj brom u hrani, više nismo imale menzes, ali i hvala bogu za to da ga tamo nismo imale. Međutim kasnije, kada smo se udale, rijetko koja od nas je dobila djecu. Ja sam dobila prvo dijete nakon 10 godina braka, međutim mnogo žena uopšte nije dobilo djecu.“

Danas Tonka, zajedno sa svojim Nebodarom, uz kćeri ima i četiri unuke. Koliko generacija njenih unuka znaju u zločinima poput Auschwitza:

„Mislim da znaju jako malo.“

A treba se spominjati, kaže i himna logorašica Birkenau - Auschwitza:

„Umjesto trnja izniknut će ruže, vječni mir će zavladati svud, spomen na ove dane gnusne mnogima će pokazati put.“

* * * * *

Posljednji logoraš koji je u veljači 1945. godine izišao iz zloglasnog njemačkog koncentracionog logora Auschwitz zove se Oleg Mandić i danas živi u rodnoj Opatiji. Postoji o tome i filmski zapis u samom Auschwitzu u koji je, zajedno s mamom i bakom, dopremljen kao jedanaestogodišnji dječak, a nekoliko mjeseci proveo je čak i u odjelu zloglasnog doktora Mengelea.


„Ja sam posljednji zatvorenik koji je u veljači 1945. godine napustio Auschwitz. Sa mnom su bile u tom času moja mama Nevenka i moja baka koju smo svi zvali Babuškom, jer je ruskog podrijetla.“

Jedanaestogodišnjeg Olega Mandića, njegovu mamu i baku, Nijemci su uhapsili u svibnju 1944. godine, u rodnoj kući u Voloskom, zbog oca i djeda koji su bili u partizanima. Prva dva mjeseca proveli su u riječkom zatvoru Via Roma, zatim u zatvoru Coronea u Trstu, a onda su ih u srpnju 1944. godine u stajskim vagonima deportirali u Auschwitz. Ime koje im tada, kaže, baš ništa nije značilo:

„Vlak je prošao kroz taj tunel, ona simbolična ulazna vrata, i dokle god vam je sezao pogled – s lijeve strane zidane barake, s desne strane drvene barake, a tamo u daljini, gdje je nestajala pruga, šumarci sa nekim čudnim zgradama sa nekim čudnim dimnjacima iz kojih je sukljao jedan teški, masni dim.“

Za vrijeme prozivke, svaki peti red je odveden u krematorij. On je stajao u četvrtom. Spašen smrti, ali ne i ostalih strahota:

„Spavao sam s jednim dječakom, zvao se Tolja, bio je Rus, bili smo se sprijateljili. On je pričao o ukrajinskim poljima, a ja njemu o moru. Imao je temperaturu, stalno se tresao. Jedno veče je zaspao tresući se i više se nije probudio. Kad sam se ja probudio, pomislih da mu je konačno bolje jer se više ne trese, a on se više nikada nije tresao. Evo i sad ne mogu da govorim kad se toga sjetim.“

Nakon dva mjeseca su ga odvojili od mame i bake i dospio je u zloglasni odjel blizanaca doktora Mengelea, jedini odjel s dječacima starijim od deset godina:

„Međutim, tamo je bilo dosta dobro. U bolničkom odjelu se nije radilo, spavalo se na udobnim, daščanim krevetima, tu je i hrana bila znatno bolja.“

Da li ste shvaćali uopće što se događa?

„Ne. Mengele sam po sebi je bio i pristojan i uljudan i mi smo ga razlikovali od drugih liječnika. A nitko od nas nije znao što se događa. Blizanci su odlazili i nisu se više vraćali, nitko nije znao kako i što. A dolazili su drugi. Jedini sam ja stalno ostajao.“

Jer niste bili blizanac?

„Jer nisam bio blizanac.“

Najcrnji humor i ironija, kao u Benignijevom filmu „Život je lijep“, zloglasni doktor Mengele, autor monstruoznih medicinskih eksperimenata na logorašima, u dječjem sjećanju ostavlja dojam prijatnog čovjeka:

„Zvuči šokantno. Puno sam o tome razmišljao, imao sam za to vremena šest desetljeća. Ti ljudi su imali izvitopereno, nacističko gledanje na medicinu – ti to činiš jer tako mora biti, jer vjeruješ da je to boljitak, da radiš nešto pozitivno, prema tome nema razloga da danas ne budeš uljudan i zabavan prema tim istima koje ćeš sutra masakrirati.“

Kad su 27. siječnja u Auschwitz stigli sovjetski vojnici, očito zbog visokog položaja Olegovog oca i djeda, ravno iz Moskve dolazi nalog ruskom komandantu da pronađe obitelj Mandić i o njoj se osobno pobrine:

„I tako su dani prolazili, i kad je zadnji zatočenik – osim nas – otišao, komandant logora nas je utrpao u auto i odvezao nas u Krakov. I samim tim činom ulaska u auto i izlaska iz Auschwitza, mi smo bili zadnji zatočenici koji su napustili logor, jer su svi ostali već bili evakuirani. Za nama se kapija Auschwitza zauvijek zatvorila.“
XS
SM
MD
LG