Hrvatski mediji ove godine po prvi put od osamostaljenja države, sa zavidnom pozornošću pišu o godišnjici oslobađanja fašističkog logora Aušvic, a po prvi put se održava i seminar za nastavnike povijesti, koji bi svojim đacima trebali govoriti o holokaustu, ističe publicist i predsjednik Savjeta Spomen područja Jasenovac Slavko Goldštajn, ocjenjujući to vrlo ohrabrujućim:
„Za Hrvatsku danas u međunarodnim razmjerima nema ničega goreg dugoročno nego da ju se poistovjećuje, da ju se bilo kako identificira sa pojmom ustaštva i NDH. Nema ničeg goreg u međunarodnim razmjerima.“
Hrvatskoj je, kaže, neopravdano nametnuta stigma ustaške zemlje, ali tome je posljednjih petnaestak godina itekako pridonijela i domaća politika:
„Ali čini mi se da ipak sve manje, jer recimo ta poznata parada u Zadru je ipak jedna mnogo izoliranija pojava. Ali još uvijek smo daleko od, kako Nijemci kažu, vergangenheit bewältigung, dakle od prevladavanja prošlosti.“
Potkrepljuje to i najsvježijim primjerom:
„Ja sam predsjednik Savjeta Spomen područja Jasenovac i sada sam čuo da nakon ponovnih poziva biskupu požeškome da dođe u Jasenovac i da zajedno sa svećenicima ostalih religija, čiji su pripadnici stradali u Jasenovcu, moli, on je ponovno rekao ne, uz objašnjenje da oni mole samo u crkvama, ne na otvorenom. E pa sad, u redu, to je argument, ali tek onda ukoliko katolički svećenici neće moliti na Blajburgu. Ali dok oni mole na Blajburgu, a ne dođu u Jasenovac, to sasvim sigurno daje jednu lošu sliku o odnosu jednog važnog dijela Hrvatske javnosti prema tim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu.“
Zora Dirnbah, koja je i sama preživjela nacističke logore, smatra da hrvatska javnost po tom pitanju još uvijek nije dovoljno senzibilizirana:
„Mladi ljudi naprosto nisu dovoljno informirani. To je bila nebriga vlasti koja je zadnjih petnaest godina zapravo bila izuzetno okrenuta prema samoj sebi, odnosno problemima nacionalnog buđenja, osvješćenja i tako dalje. Što je s jedne strane i razumljivo, nakon ovog neposrednog rata koji je vladao na ovim prostorima devedesetih.“
Slavko Goldštajn smatra da mlade generacije moraju naučiti da ustaštvo nije nešto čime se mogu ponositi:
„A ne da je to nešto što je ipak uredu, ali nije zgodno da se spominje kao neko zabranjeno voće.“
Jedan od preživjelih iz ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška, Šimo Klajić, tvrdi da aktualna hrvatska vlast, manje nego u Tuđmanovo doba, ali još uvijek, dok svijetu priča o antifašizmu, drži fige u džepu:
„Šta ako vam kažem da mi invalidi Drugog svjetskog rata dobivamo invalidninu mjesec dana kasnije nego ovi iz Domovinskog rata, a da ne govorim kolike su razlike u primanjima. Ne može se pričati o antifašizmu, a prema antifašistima se ovako ponašati.“
IDS-ov saborski zastupnik, Damir Kain, tvrdi povijesni revizionizam još uvijek prijeti Hrvatskoj:
„Sa tim revizionizmom ili na tom revizionizmu dugi niz godina koketirala je Tuđmanova vlast. Mnogi ministri koji su tada bili u toj vlasti i danas obnašaju visoke državne funkcije u Hrvatskoj vladi, međutim na svu sreću su shvatili da u ovom novom tisućljeću, sa tom politikom, ne možemo omogućiti Hrvatskoj prosperitet, odnosno budućnost.“
„Za Hrvatsku danas u međunarodnim razmjerima nema ničega goreg dugoročno nego da ju se poistovjećuje, da ju se bilo kako identificira sa pojmom ustaštva i NDH. Nema ničeg goreg u međunarodnim razmjerima.“
Hrvatskoj je, kaže, neopravdano nametnuta stigma ustaške zemlje, ali tome je posljednjih petnaestak godina itekako pridonijela i domaća politika:
„Ali čini mi se da ipak sve manje, jer recimo ta poznata parada u Zadru je ipak jedna mnogo izoliranija pojava. Ali još uvijek smo daleko od, kako Nijemci kažu, vergangenheit bewältigung, dakle od prevladavanja prošlosti.“
Potkrepljuje to i najsvježijim primjerom:
„Ja sam predsjednik Savjeta Spomen područja Jasenovac i sada sam čuo da nakon ponovnih poziva biskupu požeškome da dođe u Jasenovac i da zajedno sa svećenicima ostalih religija, čiji su pripadnici stradali u Jasenovcu, moli, on je ponovno rekao ne, uz objašnjenje da oni mole samo u crkvama, ne na otvorenom. E pa sad, u redu, to je argument, ali tek onda ukoliko katolički svećenici neće moliti na Blajburgu. Ali dok oni mole na Blajburgu, a ne dođu u Jasenovac, to sasvim sigurno daje jednu lošu sliku o odnosu jednog važnog dijela Hrvatske javnosti prema tim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu.“
Zora Dirnbah, koja je i sama preživjela nacističke logore, smatra da hrvatska javnost po tom pitanju još uvijek nije dovoljno senzibilizirana:
„Mladi ljudi naprosto nisu dovoljno informirani. To je bila nebriga vlasti koja je zadnjih petnaest godina zapravo bila izuzetno okrenuta prema samoj sebi, odnosno problemima nacionalnog buđenja, osvješćenja i tako dalje. Što je s jedne strane i razumljivo, nakon ovog neposrednog rata koji je vladao na ovim prostorima devedesetih.“
Slavko Goldštajn smatra da mlade generacije moraju naučiti da ustaštvo nije nešto čime se mogu ponositi:
„A ne da je to nešto što je ipak uredu, ali nije zgodno da se spominje kao neko zabranjeno voće.“
Jedan od preživjelih iz ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška, Šimo Klajić, tvrdi da aktualna hrvatska vlast, manje nego u Tuđmanovo doba, ali još uvijek, dok svijetu priča o antifašizmu, drži fige u džepu:
„Šta ako vam kažem da mi invalidi Drugog svjetskog rata dobivamo invalidninu mjesec dana kasnije nego ovi iz Domovinskog rata, a da ne govorim kolike su razlike u primanjima. Ne može se pričati o antifašizmu, a prema antifašistima se ovako ponašati.“
IDS-ov saborski zastupnik, Damir Kain, tvrdi povijesni revizionizam još uvijek prijeti Hrvatskoj:
„Sa tim revizionizmom ili na tom revizionizmu dugi niz godina koketirala je Tuđmanova vlast. Mnogi ministri koji su tada bili u toj vlasti i danas obnašaju visoke državne funkcije u Hrvatskoj vladi, međutim na svu sreću su shvatili da u ovom novom tisućljeću, sa tom politikom, ne možemo omogućiti Hrvatskoj prosperitet, odnosno budućnost.“
