Dostupni linkovi

Sentimentalnost prema svojim najgorim osobinama


Počela je još jedna nedelja za koju veći deo aktera i posmatrača smatra da bi mogla biti po mnogo čemu bitna i presudna za međunarodni položaj Srbije i za perspektive njene evropske integracije – ukoliko je to ono čemu Srbija, oličena u svojoj političkoj eliti, zaista teži. Ovu malu ogradu nužno je napraviti zato što to ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo: na načelnim rečima sve vrvi od reformističkog elana, ali kad god treba potkrepiti te proklamacije nečim konkretnijim, počinju nevolje. Kako god bilo, Oli Ren, evropski komesar za proširenje Evropske unije, dolazi u Beograd da se na licu mesta uveri ima li nade da se ova apsurdna agonija oko saradnje, to jest nesaradnje sa Haškim tribunalom okonča u dogledno vreme. A bez zaklapanja te nezaobilazne stranice jedne tragične i sramne predevropske predistorije, jasno je, nema ni govora o pozitivnoj Studiji o izvodljivosti, što će reći da Srbija na neodređeno dug period ostaje u limbu samoiskrivljene izolacije. A iz nje ne može da profitira ama baš niko, osim naravno onih koji ionako uvek profitiraju iz svih nenormalnih okolnosti, kao što su tokom devedesetih bezbroj puta dokazali.

Gde se u svemu ovome nalazi Vlada Srbije, na čelu s premijerom Koštunicom, čovekom koji će, po prirodi svog položaja, morati konačno da donese odluku i nešto da preduzme? E, to je ona enigma – ako se napravimo nevešti pa poverujmo da nekakve enigme, svemu uprkos, još ima – koju će Oli Ren pokušati da razjasni u direktnoj komunikaciji sa onima koji bi mogli u tome da mu pomognu, mada će pre biti da će pokušati da prolongiraju bilo kakvu odluku, u nekom samosvrhovitom činu kupovanja vremena za neku nejasnu namenu. Doduše, i prolongiranje rešenja i izbegavanje odluke takođe je neka odluka, i svakako greše oni koji drže da je to ustručavanje od zauzimanja jasnog političkog stava: pasivno držanje u ključnim pitanjima budućnosti zemlje i te kako je jasan politički, moralni, intelektualni, uostalom ljudski izbor. Zato će onaj ko to izabere morati da snosi konsekvence svog izbora, jer se našao na mestu na kojem bira u ime svih građana zemlje, slagali se oni s tim ili ne.

Da nam je do pretresanja gotovo pa metafizičkih pitanja, mogli bismo se upitati kako da je Srbija ponovo upala u jedan bizaran cajtnot i potpuno suvišnu nevolju, zašto ovde niko nadležan baš ništa ne uči iz neverovatne i tužne istorije srpskog posrtanja kroz postkomunističku istoriju? Možda jednom ponovo i bude vremena i prilike za tako nešto, za sada je dovoljno reći da su i države, baš kao i pojedinci, najveći neprijatrelji samima sebi onda kada iskažu višak sentimentalnosti prema svojim najgorim osobinama, postupcima i događajima iz svoje istorije. A Srbija je, ne bez krivice građana s pravom glasa, ponovo talac upravo takvih sentimenata i ljudi koji za njih i od njih žive.
XS
SM
MD
LG