Dostupni linkovi

logo-print

Hrvati su prvaci svijeta u kukanju


RSE: Kažu da se damu nikada ne pita za godine. Da li je isto i sa gospodom?

JELČIĆ: Mene možete pitati za godine, jer se ponosim svojim godinama, a napunio sam ih puno. Ovog ljeta, 8. augusta, sam napunio 57 godina. Izgledam deset godina mlađe i glumim one do 50. U scenarijima ovi što im je šezdesetak izgledaju dosta loše pa ih ne mogu igrati. Ima to i prednosti, ali je i veliki hendikep. Čak igram i ljubavnike. Puno je bolje biti ljubavnik u 58-oj nego igrati ljubavnika.

RSE: Prije Ciriha radili ste u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Dubrovniku, Rijeci.

JELČIĆ: Teško da ću više raditi u Dubrovniku. Malo sam ovo ljeto izvrijeđao šefove Ljetnih igara. Mislim da dok oni budu na vlasti, sljedećih pet-šest godina, neću igrati u Dubrovniku.

RSE: Šta se dogodilo?

JELČIĆ: Malo sam govorio o općoj kulturnoj klimi u Hrvatskoj, pa sam se dokačio i Ljetnih igara. Oni su objesili nosove, ali mislim da sam bio u pravu.

RSE: Vi ste poznat kao kapetan Ljubo iz Kapelskih kresova.

JELČIĆ: Da. Igrao sam i vješticu u Ivici i Marici.

RSE: Kako to žensku ulogu?

JELČIĆ: Da, žensku. Ja sam svestran.

RSE: Kapetan Ljubo je bio pozitivan lik. Jastreb se vratio u Zagreb.

JELČIĆ: Jeste, ali u Split. Bio je u Kanadi pa se vratio u Hrvatsku. Familija mu je ostala u Kanadi dok sinovi ne završe fakultete.

RSE: Jastreb se vratio na velika vrata. Prema posljednjim istraživanjima u Srbiji je hrvatska sapunica Vila Marija, u kojoj on glumi, gledanija nego u Hrvatskoj. Znate li za to?

JELČIĆ: Ne znam, ali drago mi je čuti da Hrvatska izvozi nešto od kulture, mada se to baš i ne može nazvati nekom velikom kulturom, mada u nju spada. Ja sam igrao ovdje u jednoj njihovoj sapunici. Ali ništa nije sramota. I to treba raditi. Sve je to glumački posao.

RSE: Da li je sapunica bolje plaćena od normalnog filma?

JELČIĆ: Nije po danu bolje plaćena, ali nakupi se. Honorari nisu veliki, veći su na filmu. Posao je redovan i plaćen je bolje nego neki drugi posao. Plaćen si po tjednu. Ako radiš cijelu godinu to su 52 tjedna. To ti je isto kao kada prodaješ nešto na veliko, uhvati se na količinu.

RSE: Tu je bitan kvantitet.

JELČIĆ: Sigurno da sapunice ne idu na kvalitet, nego na kvantitet, pa i po strukturi. Snima se elektronskim kamerama, vrlo se brzo radi. Sapunica nikada ne može biti na nivou filma snimanog filmskom kamerom. Mislim da narodu više i ne treba.

RSE: Zašto su sapunice osvojile svijet?

JELČIĆ: Zato što govore jednim razumljivim jezikom, tako da srednje i niže obrazovani svijet može shvatiti o čemu se govori. Film od Bergmana ili Felinija ljudi teško primaju jer ih teško shvataju. Sapunica se može gledati uz ručak, večeru ili čišćenje stana. Problemi su općeniti, kao i jezik. Tako ljudi zamišljaju život. Vrlo rado bih igrao u sapunicama jer to ne predstavlja neki veliki problem za glumca. Sapunice su vrlo opasne jer prikazuju život drugačijim nego što jeste. Prikazuju život onakvim kakvim bi trebao biti. Ženi u sapunici se dešava više u jednom danu nego običnoj ženi za cijeli život. Ako se shvati da se tako mora živjeti, onda dolazi do strašnih poremećaja u mozgu žena koje to gledaju. Postaje vrlo opipljivo prevariti muža, zanemariti djecu, skitati se okolo. Slično je i sa političarima. Oni uvijek govore općenito. Ono što političar govori mora biti u glavi onoga kome on govori. On ne smije govoriti ništa što je izvan općeg mišljenja. Zato se političari stalno pravdaju čim kažu nešto pametno. Radi se o tome da sve ono što je autentično je “out”, a sve ono što je pseudo je “in”. Kako su političari izabrani demokratski, oni su mediokriteti. Kako je svijet sveden na osrednjost, tako sapunice imaju veliki uspjeh i zanimaju najveći dio čovječanstva. Na svijetu je oko pet posto idiota, šest do sedam posto visoko inteligentnih ljudi i oko 85 posto mediokriteta. Sapunice zanimaju 85 posto svjetskog stanovništva koji je pod televizijom, ali ima i onih koji za njih ne znaju.

RSE: Ispada da kulturni kritičari nisu u pravu kada kažu da se sapunicama obara kulturni nivo, jer sapunica oslikava društvo.

JELČIĆ: Da. Kritičari obično spadaju u elitu i onda oni smatraju da se obara kulturni nivo, ali nivo sapunice, pa i ove naše, je daleko iznad nivoa gledalaca. Gledaoci pristaju na to da se smatraju pametnim ako to gledaju. Sapunica i nije tako očajna kao što je očajan kulturni nivo u jednom kulturno zapuštenom narodu. Kritičari, ma kakvi bili, ne spadaju baš u onih sedam posto genijalaca, ali spadaju u višu elitu, pa im se to pomalo gadi jer su završili filozofiju ili slično. Narodu se to uopće ne gadi. Svuda u svijetu sapunice su gledane. Prikazuju život malo ljepšim nego što jeste, ljudi su malo čistiji nego u stvarnosti.

RSE: Vi ste apsolvirali uticaj sapunica na žene. Šta je sa muškarcima?

JELČIĆ: Ženama u Hercegovini kažem da ne gledaju sapunice jer se likovima u sapunici dešava u dva dana kao njima za cijeli život. Prosječna žena se ujutro probudi, ode na posao, pazi djecu, dođe s posla, skuha ručak, popodne sa komšinicama popije kavu, navečer dođe muž umoran sa posla pa mu skuva večeru. Na kraju dana legne da spava. Tako to traje od dvadesete dok ne krepa. Kažem im da će početi varati muža pa će ih muževi početi ubijati, počeće rastave braka, biće djeca zanemarena i počeće propadati u školi. Sapunice mogu uništiti strukturu života.

Na svijetu je 95 posto ljudi pošteno. Oni izvršavaju svoje obaveze i rade dobro svoj posao, nisu kriminalci, ne kradu, ne ubijaju. Deset posto ljudi spada u kriminalce, ubice, manekenke koje se skidaju i udaju za Talijana nakon čega zatrudne pa su ih pune novine. Tu su i fudbaleri, glumci, političari koji su u zadnje vrijeme postali estradne zvijezde i sve što kažu je humoristično. Ljudi pomisle da je istina ono što radi tih deset posto ljudi, a da ovaj život koji vodi 90 posto ljudi na svijetu nije istina. Ovih 90 posto ljudi, koji spadaju u statističke podatke, vode pravi život. Onih deset posto žive estradni život. Da je obrnuto i da je 90 posto ljudi na svijetu kriminalno, ne bi smo smjeli izaći na ulicu. Ovih deset posto se bavi nečim nepostojećim. U tome su nekakvi korijeni fašizma ili neke druge velike ideologije. Koelja u literaturi komotno mogu staviti rame uz rame sa najvećim fašistima na svijetu. O čemu on piše je toliko uopćeno, toliko izvan života, toliko se bavi korijenom nepostojećeg.

Ima ljudi kod nas u Hrvatskoj bez kojih se ne može zaklati janje u provinciji, ne može se održati premijera opere u Zagrebu, viđeni su na prijemima u Šeretonu, na otvaranju butika u Staroj Vlaškoj, kod pčelara na Velebitu, u Beču su na balu u Operi, na svadbi tajkuna dijele stolice sa kriminalcima, pri otvaranju tunela svečano presijecaju vrpcu, presijecaju vrpcu i pri otvaranju 500 metara duge magistrale od Prdečeva sela do Mrcina, da bi skočili na otvaranje muzeja moderne antičke umjetnosti. Ostaje im samo da ih neko pošalje u materinu. Oni su stalno u novinama a ništa ne rade. Poslije, kada izgube izbore, tuže se da narod ne valja.

RSE: Trenutno snimate film u Njemačkoj. Kakav je to film?

JELČIĆ: Mislim da je scenarij dobar. Napisao ga je jedan momak iz Brčkog koji živi dugo u Njemačkoj. Zove se Edin Hadžimahović. Počeli smo snimati u Brčkom, pa smo nastavili u Portorožu, u Sloveniji. U zadnje vrijeme snimamo u Avenu i u Ulmu, u Njemačkoj. Glavni lik je jedna djevojka Senada koja je bila u srpskim logorima. Igra je jedna krasna mlada glumica, Makedonka koja je sada velika zvijezda u Engleskoj. Senadino dijete je ostalo sa mužom. Kako je muž morao ići na front, dijete od dvije godine dana je dao nekim ljudima na čuvanje. Kada su došli ljudi iz Crvenog križa da skupljaju djecu, ti ljudi su to dijete dali na usvajanje. Senadino dijete je usvojeno i odvedeno negdje u Njemačku. Kada se Senada vratila iz logora rastavila se od muža jer je dao dijete, mada on nije ništa kriv, takvo je bilo vrijeme. Ona nastavi normalan život dok ne nađe sliku nekog djeteta koje je u Njemačkoj usvojeno i koje sliči na njeno. Počne ga tražiti po Njemačkoj i na kraju ga nađe. Nakon izvjesnih peripetija ona se upozna s tim ljudima. Sada je to curica od 14 godina i potpuno je Njemica, ne razumije naš jezik, ne pozna tu ženu. Htjela je oteti dijete, ali kada vidi da je potpuno suludo uzimati dijete od 14 godina i voditi ga u Bosnu za koju ono i ne zna da postoji, ostavi to dijete, vrati se u Bosnu i pomiri se s mužem. Edin kaže da je pisao scenarij po istinitom događaju.

RSE: Koga vi glumite?

JELČIĆ: Uloga je pravljena baš kao za mene. Glumim jednog vrlo simpatičnog Bosanca, Džigeru. On kao trguje ribom, ali u stvari šverca ljude preko granice: tri Kineza, dva kosovska Albanca, familiju Bugara i dvije-tri Bosanke na uobičajenim turama. Vrlo je simpatičan, tako da i nije s one strane zakona, ali se vrti po rubu zakona.

RSE: Je li jeres za jednog Hercegovca da glumi Bosanca?

JELČIĆ: Nije, bona. Režiser filma, Kristijan Vagner, me nije znao, ali me gledao u nekom drugom filmu gdje sam igrao jednog simpatičnog Bosanca, barabu, kojem je žena silovana. Pobjegao je u Berlin, u Njemačku, gdje nađe neke naše dečke koji su silovali žene po Bosni pa s njima razgovara. Htio je da mu odigram nešto iz scenarija bez kastinga i pozvao me u Brčko. Kada sam stigao u Brčko rekao mi je da sam se sigurno spremao za ulogu. Rekao sam da nisam. Bio je iznenađen. Rekao sam mu da sam Hercegovac, a nama švercovati preko granice je zanat. Sutra na snimanju režiser pita jesu li svi spremni, a ja šutim. Pita me jesam li spreman ili ne. Ja mu odgovorim da su Hrvati uvijek spremni. Naš dramaturg, Miljenko Zoranović iz Sarajeva mu je preveo šta to znači, a on se nije prestao smijati do kraja filma.

RSE: Zašto često igrate negativce?

JELČIĆ: To je najljepše za igrati, jer negativci imaju karakter. Pozitivci samo okolo hodaju i rade nešto pozitivno. To je potpuno nerealno i potpuno glupo. Zbog petominutne uloge u filmu me zapamte za cijeli život. U Okupaciji u 26 slika imam pet minuta filma i danas me po tome pamte. Imam takvu facu, mada sam ja optimističan i vrlo pozitivan čovjek koji nikome ne želi zlo. Čitav se život samo zafrkavam sa sobom i sa svim ljudima oko sebe. Imam upečatljivu facu i tvrdo, četvrtasto hercegovačko lice. Čim se namrštim već mogu igrati ubojicu. Sada ima mnogo uloga gdje su Balkanci na rubu zakona. Igram i Ruse, Moldavce, Rumune, Bugare, Turke, Srbe, Hrvate, Makedonce. Tu ima jako puno posla. U švicarskoj sapunici sam igrao Rusa, podvodača žena. Zapadnjaci tako zamišljaju zločaste Istočnjake. Kako je film inače stereotip, daju ti ulogu, tekst naučiš, dođeš na snimanje. To je sve.

RSE: Zašto ste otišli iz Hrvatske i kako ste stigli u Cirih?

JELČIĆ: Bio sam dosta nezadovoljan mojim životom u Hrvatskoj, ne mojim privatnim životom, već načinom rada u teatru i na filmu. Već 1985. godine je počelo neko ludilo, počelo se pripremati za rat, počelo se previše lajati o nacijama, što je strašno. Kada gledam ko je taj rat vodio, koga su sve povukli u rat i ko je sve poginuo u ratu radi nekakvih budaletina koji su zamislili da se može praviti nacionalna država u globaliziranom svijetu, uhvati me jeza. Nisam baš tada tako razmišljao. Postoje na svijetu razne vrste emigracija, kao što su politička ili ekonomska. Ja sam ljubavna emigracija. Upoznao sam se sa jednom prekrasnom ženom. Kada smo se htjeli vjenčati, dogovarali smo se da li da ostanemo u Hrvatskoj ili da idemo u Švicarsku. Kao normalan Hercegovac sam rekao: “Ajmo mi lijepo tamo gdje se živi mirnije, gdje ljudi rade svoje poslove i ne bave se tuđim životima”. Tu smo već sedamnaest godina.

Kod nas na Balkanu se sve stvari ponavljaju neprestano na žaljenje vrijedan način. Tu je bitan tetra-valentni kod. On upravlja ljudskim ponašanjem. Obuhvaća sve: shvaćanje, mišljenje, osjećanje, psihološko funkcioniranje. Kao prvi je koncepcionalni kod. Definira kako promatramo svijet, kako ga opisujemo, kako razjašnjavamo da bi ga mogli razumjeti. Onda ima tehnički kod - kako čovjek na bazi razumijevanja pravilno, djelotvorno, ciljano i efikasno treba djelovati. Sljedeći je estetski kod – kako to da bude formalno i estetički zadovoljavajuće. Na kraju je tu i etički kod - šta je korektno. Gdje su ti kodovi koherentni i definirani, tu se bolje živi. Kod nas su ti kodovi loše definirani, ili ih uopće nema. Kodovi proturječe jedan drugom. Ako si etičar - ne valja ti koncepcija za život. Kako ćeš tehnički riješiti problem ako nemaš estetski kod. U visokorazvijenim društvima ti kodovi su definirani i koherentni i otvaraju ti veće polje za kreativnost - sposobnost pronalaženja nečeg što je jedinstveno, dobro funkcionira, a uz to je lijepo, dobro i općenito. To se kod nas ne može primijeniti.

RSE: U teatru, u Cirihu, na njemačkom jeziku ste igrali neke uloge.

JELČIĆ: Jesam, igrao sam dosta. Režiser tog teatra, koji je najbolji u Evropi, je preko birokratskih mahinacija smijenjen, mada je imao teatar koji je četiri godine za redom bio najbolji u Evropi. Kako birokracija ima svoja mjerila, nakon četiri godine, pošto je bio najbolji u Evropi, su ga smijenili jer je trošio previše novca, mada se zna da je kultura jedna vrlo skupa igračka. Cirih će sada imati nekoliko teatara koji će biti osrednji, ali će to odgovarati birokratskim mozgovima, umjesto da imaju jedan koji je najbolji.

Kako sam politolog, dugo sam razmišljao o mediokritetu i Prokrustu. Nesporazumi na svijetu dolaze zbog nekompetentnosti ljudi. Kada takvi ljudi vladaju svijetom, onda se ljudima čini da je Aušvic ili logor u Dretelju ili Gabeli potpuno normalan, kao potres ili kiša. Međutim, nije. Potres i kiša su prirodne nepogode, a ovo su napravili nekompetentni ljudi. Prokrust je živio u šumi, na jednom brdu između Atene i Sparte. Pljačkao je ljude, ali mu to nije bilo dovoljno. Počeo je odvoditi ljude kod sebe kući. Na krevet bi polagao te ljude. One, koji su bili kraći, je rastezao do dužine kreveta. Duže je skraćivao za glavu. Birokracija hoće da sve bude po njihovoj mjeri i po mogućnosti mrtvo. To sam nazvao birokratski sindrom Prokrust.

Problem je u tome što se meni više ne da raditi u takvom teatru. U Hrvatskoj sam trinaest godina bio bez teatra. Nisam htio raditi.

RSE: Lakše je sinhronizirati na filmu?

JELČIĆ: Jeste.

RSE: Kako je bilo glumiti na stranom jeziku?

JELČIĆ: Na nivou jezika, nisam ni blizu njemačkim glumcima. Cirih je imao najbolje njemačke glumce koji su i najbolje govorili. Na nivou obrazovanja sam daleko iznad. Kada se to dvoje spoji, uhvatimo se negdje na sredini. Imam trenera koji mi pomaže da naučim dobro njemački. Dobijem tekst malo ranije nego ostali. Namučim se duplo više nego u Hrvatskoj. Kada stanemo na scenu, ništa se ne razlikujem od njih.

Mi smo imali vrlo dobre škole, vrlo dobre fakultete. Naravno da se na tim fakultetima može proći i bez učenja. Ali oni ljudi koji su na našim fakultetima dobro učili, oni funkcioniraju i u zapadnoj Evropi i u Americi. Oni koji nisu dobro učili, funkcioniraju i u Hrvatskoj. Funkcioniraju na krivi način tako da vode krivo ekonomiju, vode krivo umjetnost, kulturu, vanjsku i unutrašnju politiku. Hrvatsku vode loši đaci.

RSE: Jer su oni dobri otišli negdje. Kakve su veze sa domovinom? Koji je pogled iz Švicarske?

JELČIĆ: Imam vrlo određen pogled prema Hrvatskoj. Više se bavim kulturnom politikom. Mislim da bi naša umjetnost morala imati uticaj i na evropsku umjetnost. Kako čovjek najbolje ulazi u opću kulturu preko lokalne, to bi naša umjetnost morala imati korijene u našoj kulturi i morala bi biti nacionalna. Ne možemo biti barbari kod nas, a uglađeni geniji u svijetu. Evropa mora biti jedno bogato kulturno društvo, jer je ona materijalno već bogata. Ljudi u njoj trebaju živjeti, a ne biti brojevi ili ljudski resurs. Takva Evropa neće nastati sama od sebe. Takva kulturna bi napadala na privatni interes birokracije. Kultura mora braniti i čuvati čovjeka pred premoćnim i oholim vladarima naših života. To se dešava i u Hrvatskoj. Hrvatska nešto stalno luduje da je u Evropi. Jeste geografski u Evropi, ali u onoj u koju hoće nije. Već petnaest godina hoće u Evropu a ne radi ništa, ili vrlo malo, da u nju uđu. Za neulazak su krivi neki generali kao Gotovina, što ne može biti istina. Da su petnaest godina radili bolje i drugačije i da su se pripremili za zahtjeve Evrope, nikakvi generali to ne bi spriječili jer su oni samo smokvin list za loše vođenu unutarnju i vanjsku politiku.

RSE: Da je drugačije rađeno ne bi ni postojao problem generala Gotovine.

JELČIĆ: Nisu dovoljno napravili da Hrvatska bude sposobna za ulazak u Evropu. Tu ne pomaže ni propaganda ni stvaranje želje u narodu. Bez demokracije se u Hrvatskoj može desiti isto što se Hrvatima desilo 1990. godine kada su prešli u kapitalizam. Svi hoće u kapitalizam. Ući u kapitalizam bez znanja i kapitala je glupost, kao što je glupost ulazak u Evropu bez znanja i kapitala. Tu će šansu iskoristi pet posto Hrvata, kao i devedesete, koji imaju znanje i kapital, ili neke mutne političke podrške, dok će ostali biti sirotinja. Evropa će ih zapošljavati tamo negdje iza polarnog kruga ostavljajući svoju zemlju sposobnijim. Mislim da bi Hrvatska strašno puno trebala ulagati u kulturu. Mi se ponašamo kao da između Kaligule i današnjeg vremena nije postojao ni sveti Avgustin, ni Kant, ni majka Tereza. Upravlja se ljudskim životima, umjesto da čovjek upravlja svojim životom. To se specijalno odnosi na naše zemlje u tranziciji, koje su stalno u tranziciji. Mislim da će ostati u tranziciji još 50 godina.

RSE: Zašto, unatoč svemu što postoji u Hrvatskoj, svih priča koje su se desile, cijelog tog života, hrvatski se film tako loše probija?

JELČIĆ: Od Štrosmajera do Mihajlovića u Evropu ide samo gerila. Ta gerila radi evropski. Sve što finansira službena Hrvatska ne može u Evropu jer je to finansiranje balkanskih ideja u koje ovakva Hrvatska duboko spada. Kao treba raditi bolju sliku Hrvatske u očima inozemstva. Ne. Treba raditi bolju Hrvatsku u Hrvatskoj pa će onda njena slika u inozemstvu biti bolja. Kultura se mora finansirati. Kultura je ono što ostaje iza jednog naroda. Kultura je ono što može jedan narod izvesti na pravi put. Kultura može odrediti gdje su strateški ciljevi tog naroda. Politika to ne može. Politici se ne smije dati da upravlja jednom državom. U politici su mediokriteti. To su ljudi koji stvaraju polu probleme da bi ih polu rješavali. Elita rješava probleme. Kako je pseudo elita preuzela funkciju elite i uzima plaću kao da je elita, ne rješava niti jedan problem. Kada finansira kulturu, ne finansira kulturu koja bi mogla dovesti Hrvatsku u Evropu. Šta će oni u Evropi? Možeš zamisliti njih u Evropi sa zamašćenim rukama, masnim gubicama, sa komadom janjetine u jednoj ruci, a u drugoj sa komadom luka. Takvi upravo i finansiraju kulturu koja je na njihovom pseudo nivou. Naravno da takva kultura ne može proći u Evropu jer je Evropa kulturna. Ono što prodaju Bosanci i Srbi, to je balkanski divljaluk.

RSE: Da li baš zbog toga i postoji stereotip o nama?

JELČIĆ: Naravno da postoji. Kada pogledate zadnjih dvadeset naših uspješnih filmova, onda vidite da smo i ja i Senad Bašić i mali Davor Janjić zarasli u brade i izgledamo kao kreteni. Dok Nijemci izgledaju vrlo dobro i lijepo su obučeni.

RSE: Elita Balkana se nigdje ne pojavljuje.

JELČIĆ: Koliko dole imate pametnih ljudi? Tamo je sve moguće. Zbog toga čovjek više ne razlikuje šta je pravo, a šta krivo, šta je dobro, a šta zlo. Što manje čovjek razmišlja o svijetu to mu je nerazumljiviji. O svijetu može razmišljati samo slobodan, autentičan čovjek. Zato i umjetnost mora biti autentična i istinita. Čuvajmo ljudskost. Ako je umjetnik odgojen na splačinama, biće samo naizgled umjetnik, političar će postati razbojnik, a glumac i književnik nekakvi pomoćnici privatnog poduzimača koji organizira predstave u cirkusu sa krvlju. Prezentirati kulturu na nekulturnim pretpostavkama samo mogu političari koji je finansiraju. Finansiraju ono što njima odgovara.

RSE: Kod nas se govorilo da treba odvojiti crkvu od države, ali ovdje treba odvojiti politiku od društva.

JELČIĆ: Treba odvojiti politiku od svega. Politiku, kao prvo, treba odvojiti od naroda. Biti demokratski izabran znači biti osrednji. To nije uvreda za političare. Demokratski izabran mora govoriti kako mu demokracija nalaže. Takvi ljudi, ljude ne smatraju ljudima, ali biračima. Moraju govoriti kako drugi misle, a to znači da ne smiju govoriti pametno, nego kako mu kažu. Izbori se ne dobijaju mozgom, nego srcem i trbuhom.

RSE: Kada se vraćate na Balkan, gdje se najbolje osjećate?

JELČIĆ: Najbolje se osjećam kada dođem kući u Čapljinu, bez obzira što je to jako duboko na Balkanu. Evropska zajednica nam je sjela na grbaču da je to strašno. O našim mentalitetima, o našoj kulturi, o našim sevdalinkama, našim pametima oni nemaju pojma. Niko mi ne ide na živce kao međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini. Oni završe nekakve fakultete i za četiri godine budu specijalisti za Balkan. Pročitaju dvije knjige o Balkanu, i to neprovjerene, napisane od istih takvih budala kakvi su i oni sami. Onda dođu u Bosnu i vladaju. Već su u Bosni devet godina. To se nije maklo s mjesta. Svakim danom je gore. Svaki dan je više nezaposlenih. Svaki dan je veće nezadovoljstvo kod ljudi. Svakim danom se teže živi. Kada dođem dole, meni se srce kida, ali volim biti dole jer su mi dole moji prijatelji, majka, sestra, brat. Dole se osjećam kao da nikada nisam ni otišao.

Sada se osjećam dobro i u Rijeci. Mani me je pozvala prije godinu dana da sudjelujem u jednoj drami koju je napisao Filip Šovagović. Bio sam dva mjeseca u Rijeci i naišao na jednu vrlo kulturnu sredinu čestitih ljudi koji rade vrlo ozbiljno svoj posao i koji se bave teatrom na jedan ozbiljan način, na što nisam nailazio prije. Radi se o intenciji da se napravi nekakav teatar.

I u Zagrebu se osjećam izvrsno. Osjećam se izvanredno u tom društvu koje se pomalo zove elita i koje je pomalo izdvojeno iz one kukačke Hrvatske. Hrvati bi bili prvaci svijeta u kukanju. Dole se sve prolama od kukanja. Svima je grozno. Valjda su očekivali više. Oni su očekivali da će svi biti kapitalisti. Prestali su čitati Marksa 1990. godine. On piše da je kapitalizam iskorištavanje čovjeka po čovjeku. U kapitalizmu moraš imati makar devet ljudi koje bi mogao iskorištavati da bi dobro živio. Mora biti deset posto kapitalista i devedeset posto radnika koji rade za te kapitaliste. Hrvati su bili protiv marksizma u školama, mada tu ima nekoliko istina koje bi im trebalo utjerati u glavu. Ima ljudi kojima je puno lakše utjerati odstraga nego u glavu.
XS
SM
MD
LG