Dostupni linkovi

logo-print

Domaće, nego šta


“Radije uzmem domaće, pošto sam ja proizvođač, pa bih ja volio da neko uzme moje domaće, a izbjegava strano. Mislio sam uzeti dječici nešto slatko, ali ću uzeti domaće.”

“Pa, najvolim ovo gradačačko, ovo kiselo što uzimam.”

“Svi koji se direktno od naših sirovina proizvode i na našem tržištu.”

“Pa, eto ja “vegetu” još uvijek doživljavam kao našu.”

“Mi smo baš sad tražili domaće proizvode. Ne možemo da se orijentišemo. Ova nova mljekara što se otvorila da nađemo, da kupimo. Ne mogu da se snađem gdje je. Domaće, brate, najbolje nam je. Nego šta nego domaće kupovati.”

Marketinška katedra Ekonomskog fakulteta provela je istraživanje o uticaju nacionalnosti na izbor potrošača prilikom kupovine proizvoda. Rezultati su pokazali da Srbi, Hrvati i Bošnjaci nemaju isto mišljenje o tome šta je domaći proizvod. Tako proizvode iz susjednih zemalja smatraju domaćim, u ovisnosti od etničke pripadnosti. Profesor Ekonomskog fakulteta Anto Domazet:

“Najveću etnocentričnost imaju potrošači bošnjačke nacionalnosti, što znači da su oni najviše spremni da kupuju domaći proizvod BiH, ali u smislu kako ga oni razumiju, a to je proizvod proizveden u BiH. Iza njih slijede Srbi, koji su međutim spremni da kupuju domaći proizvod, ali kako ga oni razumiju. Skoro njih jedna trećina razumije to kao proizvod iz Srbije i Crne Gore. I na kraju, najmanju etnocentričnost, dakle najmanju spremnost da kupuju proizvod domaći, u čemu je i proizvod iz Hrvatske uključen u kategoriju domaćih proizvoda, pokazuju Hrvti, što znači da su Hrvati spremni da kupuju i proizvode iz Njemačke, Austrije, Francuske, čak i prije nego što je to spremnost da kupe proizvode domaće, u koje su uključeni i proizvodi iz Hrvatske.”

Prema rezultatima istraživanja, 83,2 posto Bošnjaka domaćim smatraju proizvode koji su proizvedeni u BiH, 44 posto Srba bh. proizvode smatraju domaćim, a 33 posto domaćim zovu proizvode iz SCG. Nasuprot njima, 44 posto bosanskih Hrvata proizvode iz Hrvatske smatra domaćim, a 37 posto njih bh. proizvode doživljava kao domaće. Prilikom izbora kupovine bh. proizvoda ulogu igra i to u kojem entitetu su proizvedeni:

“Tako da će i oni hrvatski potrošači koji prihvataju bh. kao domaći, pri tome imati u vidu proizvod koji je proizveden na području Federacije, a da će potrošači iz RS-a, dakle potrošači srpske nacionalnosti, uglavnom pod domaćim proizvodom podrazumijevati proizvod proizveden u RS-u.”

Osim što preferiraju određene proizvode po mjestu proizvodnje, istraživanje govori o tome da građani imaju i animozitet prema proizvodima koji dolaze iz susjednih zemalja. Animozitet može biti politički (zbog nedavnih ratnih sukoba), ili ekonomski zbog veće ekonomske razvijenosti druge zemlje. Tako Bošnjaci i Srbi imaju ekonomski animozitet prema proizvodima iz Hrvatske, jer je razvijenija zemlja, Bošnjaci politički animozitet prema proizvodima iz SCG, a Srbi i Hrvati prema bh. proizvodima. Stavovi potrošača proistekli iz tradicije, stvaranja navika u vrijeme kada smo bili u jednoj državi i zbivanja u protekloj deceniji teško će se promijeniti, upozorava profesor Domazet, ali na tome treba raditi:

“Prije svega, treba da se radi na osvajanju domaće proizvodnje, niza proizvoda. Vi danas nemate domaće košulje, nemate domaćih cipela, nemate viših, kvalitetnih marki domaćih odijela i niza drugih proizvoda uopće nemate u izboru kao domaće proizvode. Drugo, treba podići kvalitet domaćeg proizvoda, ne samo kvalitete u smislu fizičkih svojstava, nego još više u smilsu proširenih svojstava, u smislu brenda, imidža koji taj brend izaziva kao asocijacija potrošača.”

O kupovnim navikama pitali smo i one koji odlučuju o domaćoj proizvodnji i privrednom razvoju naše zemlje. Sudeći prema njihovim odgovorima, bh. proizvodnja cvjeta, a bh. proizvodi su nadaleko poznati. Miloš Jovanović, zastupnik u državnom parlamentu:

“Ja u principu preferiram sve domaće proizvode. Kad idem u trgovinu da kupujem, ja gledam da li su domaći proizvodi ili su uvozni, bez obzira da li je mlijeko, da li je kisela voda, da li je obična voda, da li su sokovi, ili bilo šta drugo.”

Dragan Doko, ministar u Vijeću ministara:

“Recimo, domaće vino, s obzirom da preferiram vino i mlijeko. Uglavnom su to hercegovačka vina.”

Seada Palavrić, zastupnica državnog parlamenta:

“Ja moram priznati da otkad znam za sebe koristim “vegetu” i da druge začine stvarno nisam ni probala.”

Kad su pitanju sokovi, da li je to “Fructal” ili “Vegafrut” ili neki drugi?

“Bio je “Fruteks” iz Čelića, jer su zaista imali istu tehnologiju kao što je imao “Fructal”. Sad kad kupujem sok, onda je to “Fructal” - isključivo zbog kvaliteta.”

Iako većina političara tvrdi da kupuje samo domaće, primjer gradačačke mljekare “Imer” dovoljno govori o odnosu vlasti prema domaćoj proizvodnji. Subvencije mljekara kod naših susjeda u odnosu na bh. mljekare su dvadesetostruko veće, a zbog ugovora o slobodnoj trgovini domaće mlijeko sve teže pronalazi kupce. Osman Mujanović, farmer iz Krepa:

“Dosad smo radili s Mljekarom “Imer” koja je u situaciji izuzetno teškoj, koja više ne može otkupljivati naše mlijeko. I najvjerovatnije da će moja porodica i porodice koje žive od te farme biti u situaciji da budu socijalni slučajevi. Mislim da je politika drežave, vlasti koja može riješiti problem, da ona više želi da napravi nas socijalnim slučajevima nego da pomogne, da potpori poljoprivrednu proizvodnju.”

Dok domaći mljekari prosipaju mlijeko za koje ne mogu pronaći tržište, BiH godišnje uveze milijardu i po konvertibilnih maraka prehrambenih proizvoda. Ako se tome doda i podatak da je godišnji trgovinski deficit više od 6 milijardi konvertibilnih maraka, nije teško zaključiti da se BiH ne smiješi svijetla budućnost.
XS
SM
MD
LG