Dostupni linkovi

Bugarin u Sarajevu


Otac je iz Sarajeva “donio pesmaricu i moje prvo upoznavanje uopšte sa tonom, sa muzikom” počelo je od sevdalinki, priča solista Sarajevske opere Duško - Dule Bugarin, rumunjski Srbin, oženjen Hrvaticom, a po osjećanju Bosanac.

BUGARIN: Pa slušaj, malo strpljenja, malo sreće, malo od Boga zdravlja, jedno na drugo, eto - stigli smo i do 50 godina.

RSE: Ima jedan, da kažem, vickasti kontekst: Bugarin iz Rumunije pjeva tri desetljeća u Bosni...

BUGARIN: A Srbin poreklom...

RSE: A Srbin porijeklom, eto...

BUGARIN: A po zanimanju Bosanac. A po ženi Hrvat...

RSE: Izvanredna prilika za jednu priču. Kako se Dule Bugarin uopšte obreo u Sarajevu?

BUGARIN: Pa slušaj, bio sam tvoj kolega skoro pola veka, u smislu što sam bio sportski novinar, pa sam došao 1971., znači bila je Jugoslavija, u Novi Sad, da pišem za utakmicu Rumunija - Jugoslavija koja se igrala tog dana. To je bila jedna sreda ’71. godine, 21. april, dobro se sećam. I onda sam došao s rumunskim timom, prijavio sam se u pozorište. Bio je slobodan dan, ali oni su me saslušali ko sam, šta sam i zašto sam, doveli neku ad hoc komisiju, ja sam otpevao nekoliko arija i oni su me angažovali od jeseni, znači od jeseni ’71. Ja sam došao u Novi Sad i tu sam bio tri sezone. Onda me Tošo Romanić, kao direktor Sarajevske opere, pozvao na jedno gostovanje. I ovde su me slušali, bila neka komisija koju nisam znao, “Rigoleta” - i oni su mi predložili da od ’74., od jeseni budem njihov član. Ponudili su mi uslove koji su bili duplo bolji, i finansijski, nego u Novom Sadu. A za godinu dana su mi ovde, u Bosni, dali stan. I eto... Uplivao sam u sretne vode braka - i ostao sam tu. Bio sam tu ceo rat i tu mislim da umrem i da ostanem, bez obzira što svi moji su, od grobova roditelja, pa do kćerke, zeta, unuka, svi su u Bukureštu, svi su u Rumuniji.

RSE: U tvojoj porodici, naravno i u tvojoj emociji, u tvojoj glavi zapravo se lomi cijeli ovaj naš prostor. Da li je Sarajevo samo privlačno, ili BiH samo privlačna, zbog uvjeta iliti uslova koje je ponudio Tošo Romanić, ili upravo zato što jedna tako komplicirana duša korespondira s ovdašnjim?

BUGARIN: Pa, mislim sve zajedno. A postoji još jedna dimenzija. Moj je otac došao ovde 1924. i završio ovde bogosloviju. Vratio se 1930. u Temišvar - i on je rodom iz Temišvara. Dobio je parohiju, ja sam se rodio 1931. On je bio vrsni muzičar, jedan izvanredan glas, daobog da sam ja imao njegov bas-bariton. I on je doneo pesmaricu, jer je ovde imao jedan bend, oni su svirali. Donio je pesmaricu i moji prvi utisci i upoznavanje uopšte sa tonom, sa muzikom, to je sevdalinka. On mi je pričao, ja sam odrastao s pričom o Sarajevu. Jer znate što je - od kolevke pa do groba najlepše je đačko doba - a on je ovde završio bogosloviju. I to je mene povuklo. I tačno kao prst sudbine - posle pedeset godina ja sam došao u Sarajevo.

RSE: Znači, jedna duša se prepoznala, prepoznala svoje porijeklo...

BUGARIN: Ma ko to zna šta je, kako je, ne mogu sada sam da izmišljam, ali, eto, tako se desilo. Tako je i sad.

RSE: Dule, kako cijeniš sadašnje stanje, sadašnje potencijale sarajevske kulture, posebno Sarajevske opere?

BUGARIN: Ja mogu da kažem, Sarajevska opera 1992. godine, dok nisu počeli belaji na ovim prostorima, ne znam da li je bila prva u ex-Jugoslaviji, ali je sigurno bila druga ili treća. 41 stranac je ovde radio - u baletu, u orkestru, kod solista, kao ja npr. i drugi, dirigenti itd. Za to, svi ovi stranci su dobili ili stan, ili plaćeni stan, vrhunske plate. Znači, država je dosta toga iz svog budžeta odvojila za operu i za pozorište. Ona sad to ne može da učini objektivno, jer ima dosta finansijskih problema. Tako da naša opera ima pet, šest stalno zaposlenih, koji su vrlo dobri pevači, odlični, to je perspektiva opere BiH, ali još se repertoar može graditi u velikoj većini sa pevačima sa strane, a to strašno mnogo košta. Ti znaš da ima privatnih pozorišta koliko hoćeš, privatnih ansambala baleta koliko hoćeš, ima orkestara privatnih u svetu, ali još nisam čuo za privatnu operu, jer opera znači ansambl kompletan, kompletan orkestar, kompletan balet, kompletan hor i veliki broj solista. Doći do tog momenta, to treba da prođe neko vreme. Moraju se ovi mladi ljudi, hteli-ne hteli, strpeti malo dok to dođe, da se ustali to, da počne stalan repertoar. Ovako je sve u skokovima rađeno, ali takva je situacija. Tako da je vrlo teško doći do onog nivoa. Ti znaš da smo mi imali jedan “Turandot”, jednu “Carminu Buranu”, predstave koje su obišle svet i koje su bile ponos ove kuće, ali to je bilo sve sa domaćim snagama.

RSE: Reci mi da li razmišljaš o tome postoji li mogućnost da ovaj grad i ova država jednog dana mogu imati operu koja će moći igrati neke od ovih složenijih, iz klasike?

BUGARIN: Ja mislim da će moći. Kroz par godina. Ali mora da se ustale neke stvari. Dotle će doći i Evropska unija i sve to. Ja mislim da mora. Pa slušaj, pa i opera koja je počela 1946. godine, kada se prvi put osnovala, i ona je imala velike probleme sedam, osam, deset godina.

RSE: Dule, ja se nadam da će biti prilike za još neki razgovor, gdje ćemo zajednički konstatovati da je ovo čemu smo se i nadali ostvareno, da će Sarajevo ponovo imati jednu veliku, veliku opersku ekipu, da će moći igrati klasiku, da će moći igrati sve glasove i sve generacije.

BUGARIN: I ja se nadam. I ne samo to, nego se nadam da to doživim.
XS
SM
MD
LG