Dostupni linkovi

logo-print

Liberalan uvoz, nikakav izvoz


Vanjsko trgovinski deficit BiH u 2004. godini bio je oko 6 milijardi konvertibilnih maraka. Isti račun pokazuje da je takozvani kumulativni deficit za posljednjih pet godina tako narastao na nevjerovatne 34 milijarde.
Privrednici i ekonomisti već godinama upozoravaju da je ovakvo stanje neizdrživo, te da nijedna država ne može da ima tri puta veći uvoz od izvoza.

Gotovo ukupan bh. izvoz čini desetak velikih sistema, uglavnom metalne industrije, kaže potpredsjednik Vanjsko-trgovinske komore BiH, Petar Milanović:

“Generalno, stanje je više nego nego neizdrživo, jer vrlo teško je da jedna privreda može da izdrži takav visok spoljno-trgovinski deficit. Generalno je da oko 40 posto izvoza čini 10 velikih sistema. To govori o vrlo, vrlo teškoj situaciji. Znači, u svijetu je uobičajeno da i u najrazvijenijim zemljama desetak posto čine velike sistemi, a ono čine mali i srednji. Međutim, mi smo klasičan primjer nerazvijene zemlje, tranzicijske zemlje koja nije uspjela da razvije mala i srednja preduzeća. Negdje 92 posto izvoza čini 500 firmi, a već 50 firmi čini nekih šezdesetak posto. Prema tome, situacija je dosta teška.”

Lider metalne industrije i najveći bh. izvoznik, Aluminij Mostar, i pored brojnih teskoća, 2004. godine proizveo je više od planiranog. Član uprave Aluminija Vladimir Božić kaže kako ova kompanija već godinama, zbog uplitanja politike, ne može da nađe zajednički jezik sa državom koja bi trebala pomagati, a ne odmagati:

“Probleme koje Aluminij ima nemaju ovakve tvornice nigdje u svijetu. Osnovni problem je osiguranje dovoljne količine lektrične energije. Cijena električne energije u cijeni proizvoda Aluminija veća je 50 posto nego 2003. godine. U svim tako teškim i nepovoljnim uvjetima, Aluminij će proizvesti 3 000 tona više nego što je planirao. Mi ćemo ove godine izvesti preko 200 miliona dolara. Problem koji Aluminij ima je petljanje politike ovih osam godina, osma godina kako smo ponovo pustili tvornicu u proizvodnju poslije pet godina zastoja u ratu, politike koja nema osjećaja da stvara ambijent za firme koje mogu raditi i proizvoditi i izvoziti. A kukamo daj da ulažemo, dajte kapital itd.

BH Steel Željezara Zenica, ovaj nekadašnji privredni gigant, prema riječima rukovodstva, trenutno radi sa 5 posto proizvodnje koja bi se trebala ostvarivati u narednom periodu. Jedan od menadžera, Aziz Mujezinović kaže:

“Šta znači sad to pet posto? Mi radimo praktično s nekim tehnologijama koje smo mi sami tu, prisilom, postavili. One se danas ne primjenjuju nigdje u svijetu. Proizvodimo čelik u tzv. esen pećima iz čvrstog uloška. To je danas jedini primjer u svijetu, ali je to nevolja za preživljavanje - da kompaniju ostavimo živom, da idemo na tržište sa proizvodima da ga zadržimo. Finansijski rezultat tog poslovanja je u izvozu 25,3 miliona eura, a na domaćem tržištu je oko 28 do 30 miliona eura. Mi mislimo da ćemo staviti u funkciju potpuno novu izgrađenu liniju za proizvodnju čelika, kapaciteta ukupno oko 800 hiljada tona, na potpuno novim proizvodnim kapacitetima, najsavremenije tehnologije danas u svijetu.”

Fabrika alata iz Trebinja, najveći izvoznik prerađenog metala iz RS-u, u 2004. godinu na strano tržište plasirala je svoje proizvode u 26 zemalja svijeta, u vrijednosti od oko 22 miliona konvertibilnih maraka. Generalni direktor Milan Grubač naglašava da pored nesređenog stanja u državi fabrika trpi veliki pritisak i od monopolskih preduzeća, kao što su Elektroprivreda, Telekomi, i komunalnih naknada:

“I naravno, nerazumno visoke kamate koje su u RS-u ako dugujete budžetu, odnosno javnim prihodima ove zemlje. Obračunate su nam kamate, ne plaćamo ih, ne mogu reći da ih plaćamo, čak 36 posto na godišnjem nivou, što je, po meni, van svake pmatei. Također, 18 posto su kamate na godišnjem nivou na dugove Elektroprivredi. Ako se zna da je telefon skuplji osam, devet puta nego u evropskim zemljama ili u Americi, onda ne treba dalje pričati šta to za izvoznike znači. Naravno, rezultat ovih mehnizama je neprekidno gomilanje obaveza prema javnim prihodima i javnim preduzećima i to pritišće sva preduzeća. Jednostvano, jednom kad uđete u tu dužničku krizu, onda nema šanse više da se izvučete. Reprogramirani dugovi Elektreoprivredi su, sa naravno onim nerazumnim kamatama, oko 4 miliona, a to je reprogramirano do 2009. godine. Dugovi prema budžetu RS-a, znači prema fondovima, prema javnim prihodima: reprogramirani dio je oko 6 miliona, također s nerazumnim kamatama, i ovaj nereprogramirani dio oko 4 miliona.”

Rješenje problema Grubač vidi u brzom restruktuiranju preduzeća, što bi u bh. privredi napravilo više reda. Pojedina preduzeća bi otišla pod stečaj, neka bi bila likvidirana, ali bi bar imala šansu ona koja još uvijek posluju i proizvode, kaže Grubač:

“Puno se lutalo ovih zadnjih desetak godina. Mislim da je strateški promašeno zajedno sa međunarodnom zajednicom, naravno i domaća politika, što nisu na vrijeme uočili prednosti i neophodnosti održavanja ovih velikih sistema kakav je Aluminij, kakav je BH Stil, kakav je, na kraju-krajeva, Industrija alata i još neka preduzeća o kojima više ne vrijedi pričati jer su otišla pod led za ovo rijeme. Za to vrijeme, za ovih deset godina smo slušali priču o malim i srednjim preduzećima i čini mi se da je dobro što je u ovoj godini sazrelo mišljenje i jedna druga priča - da ipak trebaju ovi veliki sistemi da bi se pored njih razvila mala i srednja preuzeća.”

BiH do 1998. godine u ekonomskom smislu nije funkcionisala kao država, nije imala svoj monetarni i fiskalni sitem, i to su neki od razloga ovako visokog spoljno-trgovinskog deficita, pojašnjava ekonomski stručnjak Fikret Čaušević. Međutim, propusta je bilo i u spoljno-trgovinskoj politici koja je vođena proteklih godina, dodaje Čaušević:

“BiH je postala najliberalnija zemlja, ne samo u regionu jugoistočne Evrope, nego praktično najliberalnija zemlja od svih zemalja u tranziciji, najliberalnija zemlja u uvozu, a za izvoz su postojali brojni problemi koji nisu posljedica samo toga da BiH nema proizvoda za izvoz. Ustvari, BiH je trenutno jedina evropska zemlja koja nema nijedne državne institucije za certificiranje roba koje dolaze iz uvoza, tako da se suočavamo s problemom da za izvoz naših roba treba dosta potrošiti vremena da bi se pravile procedure certificiranja proizvoda za izvoz, a prilikom uvoza uvoznici ne prolaze nikakve procedure specijalne, tako da se na tržištu BiH prodaje velika količina roba vrlo sumnjivog kvaliteta. Također, mjerama carinske politike 1998. do 2002. godine BiH je postala zemlja s najnižnom carinskom stopom. Konačno, ovaj treći element je zaključivanje ugovora o slobodnoj trgovini.”

Zbog skromnog budžeta država BiH do sada realno nije imala sredstava kojima bi pomogla izvoz, kažu ekonomski stručnjaci i optimistično najavljuju da bi reforma poreskog sistema i uvođenje poreza na dodatu vrijednost u 2005. godini moglo dovesti do većih ulaganja u privredu.
XS
SM
MD
LG