Helsinški komitet za ljudska prava u BiH u godišnjem izvještaju je posebno obradio odnose među etničkim grupama i položaj nacionalnih manjina, navodeći kako su posljedice etničkog čišćenja i dalje vidljive u svim segmentima bosanskohercegovačkog društva.
Iako je proteklo devet godina od uspostavljanja mira i otpočinjanja procesa povratka, prema riječima Srđana Dizdarevića, predsjednika Komiteta, nezadovoljavajući je broj povratnika koji su se vratili na područja gdje njihova etnička grupa predstavlja brojčanu manjinu:
“Podsjećamo na to da je prije rata svega u dvadesetak bh. opština jedan od tri konstitutivna naroda imao aposlutnu brojčanu nadmoćnost, a da u 80 posto opština nijedna nacija nije bila u apsolutnoj brojčanoj većini. U današnjoj BiH je stanje takvo da u većini opština jedan narod je zastupljen u procentu između 92 i 99,9 posto. Izuzetak čine Tuzla i opština Centar iz Sarajeva, koje su jedine s procentom koji je manji od 90 posto. Vladajuće nacionalističke stranke nastoje očuvati posljedice etničkog čišćenja, etničku homogenost. U tu svrhu se služe raspirivanjem i održavanjem straha od drugih.”
Osjetljive i ranjive međunacionalne odnose dodatno opterećuju i zaoštravaju naredni oblici ispoljavanja netrpeljivosti:
“Akti nasilja, skrnavljenje nadgrobnih spomenika, ataci na vjerske objekte, ispisivanje parola prožetih mržnjom i šovinizmom - iako su ove pojave nasilja manje brojne nego neposredno nakon rata, one i dalje imaju izuzetno poguban odjek.”
U Izvještaju se navodi tridesetak slučajeva koji ilustriraju prethodnu tvrdnju, a najdrastičniji su ubistvo župnika na području Bosanske Gradiške, te povratnika i predsjednika mjesne zajednice u okolini Teslića:
“Ono što je karakteristično to je da veliki broj počinilaca ovakvih i sličnih akata, ne samo u 2004. nego i u prethodnim godinama, nije nikada otkriven, niti procesuiran, što dodatno otežava međunacionalne odnose. Mislimo da policija, tužilaštva i sudovi nisu na visini zadatka, iako su oni ključni faktori u izgradnji pravne države, stabilnosti, lične i imovinske sigurnosti građana.”
I proces povratka prati neodgovarajuća nacionalna struktura, uz neke druge negativne pojave, navodi Dizdarević:
“Primjećujemo i dalje diskrimnicaju na etničkoj osnovi, čija su žrtva povratnici, neravnopravnost povratnika, kao i još uvijek u velikom broju slučajeva neadekvatne osnovne, elementarne uslove stanovanja, što ukazuje na potrebu da i domaće vlasti, koje su sada preuzele teret povratka, uz finansijsku podršku međunarodne zajednice moraju učiniti dodatni napor kako bi se ovaj proces održao i omogućilo svakom građaninu da izabere mjesto stanovanja.”
Upravo kad je u pitanju izbor mjesta stanovanja, ova žena, izbjeglica iz Bratunca, kaže:
“Oni su nas mnogi izdali. Da nam hoće napraviti negdje kuću, ja bih voljela bolje nego išta na svijetu, a ne bih želila se vratiti tamo u RS.”
U malobrojnim selima gdje je obnovljen multietnički život postepeno se vraća slika starih komšijskih odnosa. Povratnik Bošnjak u jednom dobojskom selu i njegov komšija Srbin kažu:
“Ne mimoilazimo se nego se pozdravljamo, zajedno štošta radimo što se tiče i poljoprivrede i svih drugih stvari koje su od opšte važnosti za selo. Znači, nema nikakve netrpeljivosti.”
“Pazimo se, on je nama dao, i mi njima. Lijepo živimo. Treba se lijepo paziti sa svakim, bez razlike ko je i odakle je.”
Većina građana koje smo anketirali smatra da je za mirnu Bosnu, a naravno i Hercegovinu, dovoljno ako ljudi budu živjeli jedan pored drugog:
“Nema više bratstva i jedinstva i ne treba nam bratsvo i jedinstvo. Nama trebaju sloga i suživot. Svak na svom i svak o svom. Da gleda svak da živi kako treba, da niko nikom ne smeta.”
Za ukupnu sliku stanja međunacionalnih odnosa u BiH treba podsjetiti da Zakon o zaštiti nacionalnih manjina, iako je usvojen 2003. godine, još nije doživio punu primjenu u praksi. Na posljednjim lokalnim izborima nacionalne manjine nisu mogle birati svoje predstavnike, pa su oni i dalje van parlamenata i bez mogućnosti da utiču na politička zbivanja u BiH.
Iako je proteklo devet godina od uspostavljanja mira i otpočinjanja procesa povratka, prema riječima Srđana Dizdarevića, predsjednika Komiteta, nezadovoljavajući je broj povratnika koji su se vratili na područja gdje njihova etnička grupa predstavlja brojčanu manjinu:
“Podsjećamo na to da je prije rata svega u dvadesetak bh. opština jedan od tri konstitutivna naroda imao aposlutnu brojčanu nadmoćnost, a da u 80 posto opština nijedna nacija nije bila u apsolutnoj brojčanoj većini. U današnjoj BiH je stanje takvo da u većini opština jedan narod je zastupljen u procentu između 92 i 99,9 posto. Izuzetak čine Tuzla i opština Centar iz Sarajeva, koje su jedine s procentom koji je manji od 90 posto. Vladajuće nacionalističke stranke nastoje očuvati posljedice etničkog čišćenja, etničku homogenost. U tu svrhu se služe raspirivanjem i održavanjem straha od drugih.”
Osjetljive i ranjive međunacionalne odnose dodatno opterećuju i zaoštravaju naredni oblici ispoljavanja netrpeljivosti:
“Akti nasilja, skrnavljenje nadgrobnih spomenika, ataci na vjerske objekte, ispisivanje parola prožetih mržnjom i šovinizmom - iako su ove pojave nasilja manje brojne nego neposredno nakon rata, one i dalje imaju izuzetno poguban odjek.”
U Izvještaju se navodi tridesetak slučajeva koji ilustriraju prethodnu tvrdnju, a najdrastičniji su ubistvo župnika na području Bosanske Gradiške, te povratnika i predsjednika mjesne zajednice u okolini Teslića:
“Ono što je karakteristično to je da veliki broj počinilaca ovakvih i sličnih akata, ne samo u 2004. nego i u prethodnim godinama, nije nikada otkriven, niti procesuiran, što dodatno otežava međunacionalne odnose. Mislimo da policija, tužilaštva i sudovi nisu na visini zadatka, iako su oni ključni faktori u izgradnji pravne države, stabilnosti, lične i imovinske sigurnosti građana.”
I proces povratka prati neodgovarajuća nacionalna struktura, uz neke druge negativne pojave, navodi Dizdarević:
“Primjećujemo i dalje diskrimnicaju na etničkoj osnovi, čija su žrtva povratnici, neravnopravnost povratnika, kao i još uvijek u velikom broju slučajeva neadekvatne osnovne, elementarne uslove stanovanja, što ukazuje na potrebu da i domaće vlasti, koje su sada preuzele teret povratka, uz finansijsku podršku međunarodne zajednice moraju učiniti dodatni napor kako bi se ovaj proces održao i omogućilo svakom građaninu da izabere mjesto stanovanja.”
Upravo kad je u pitanju izbor mjesta stanovanja, ova žena, izbjeglica iz Bratunca, kaže:
“Oni su nas mnogi izdali. Da nam hoće napraviti negdje kuću, ja bih voljela bolje nego išta na svijetu, a ne bih želila se vratiti tamo u RS.”
U malobrojnim selima gdje je obnovljen multietnički život postepeno se vraća slika starih komšijskih odnosa. Povratnik Bošnjak u jednom dobojskom selu i njegov komšija Srbin kažu:
“Ne mimoilazimo se nego se pozdravljamo, zajedno štošta radimo što se tiče i poljoprivrede i svih drugih stvari koje su od opšte važnosti za selo. Znači, nema nikakve netrpeljivosti.”
“Pazimo se, on je nama dao, i mi njima. Lijepo živimo. Treba se lijepo paziti sa svakim, bez razlike ko je i odakle je.”
Većina građana koje smo anketirali smatra da je za mirnu Bosnu, a naravno i Hercegovinu, dovoljno ako ljudi budu živjeli jedan pored drugog:
“Nema više bratstva i jedinstva i ne treba nam bratsvo i jedinstvo. Nama trebaju sloga i suživot. Svak na svom i svak o svom. Da gleda svak da živi kako treba, da niko nikom ne smeta.”
Za ukupnu sliku stanja međunacionalnih odnosa u BiH treba podsjetiti da Zakon o zaštiti nacionalnih manjina, iako je usvojen 2003. godine, još nije doživio punu primjenu u praksi. Na posljednjim lokalnim izborima nacionalne manjine nisu mogle birati svoje predstavnike, pa su oni i dalje van parlamenata i bez mogućnosti da utiču na politička zbivanja u BiH.
