RSE: Gospodine Grkavac, kako protiču Vaša nedjeljna jutra u vječnom gradu? Da li je to vrijeme kada izađete da kupite novine, popijete kapučino u baru ili ostajete kod kuće da se opustite, pošto nema stresa i žurbe koji su tipični za radne dane?
GRKAVAC: Dobro jutro vama i vašim slušaocima. Najsrdačniji pozdrav i onima koji slave božićne praznike, čestitam im Božić. Što se tiče mojih nedjeljnih jutara, ona mnogo zavise od toga koliko vremena mogu da priuštim sebi i svojoj porodici. Uglavnom smo kod kuće. Ako su lijepi dani, a bogami u Rimu je to gotovo redovna pojava, onda se vrlo često izađe, prošetamo malo, popijemo kapučino, razgovaramo, kao u nekadašnja lijepa, draga i slatka vremena u Bosni i Hercegovini.
RSE: Hitna pomoć je svakako najteži zadatak za svakog ljekara. Na tom poslu vrijeme i ispravna dijagnoza često znače mnogo u spasavanju života pacijenta. Možete li nešto reći o tome iskustvu? Ima li u popularnim televizijskim serijama, u kojima su ljekari i osoblje hitne pomoći glavni protagonisti, pretjerivanja ili svako dežurstvo potencijalno donosi novu dramu?
GRKAVAC: Pošto sam proveo određeno vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo dobro znam kako to tamo izgleda. Nije redovna pojava ono što se vidi u televizijskim serijama, ali moram priznati da je američki sistem vrlo efikasan. Meni je to bila jedna od najljepših stepenica u mojoj profesiji, ali i definitivno najnaporniji posao koji sam mogao raditi. I dan danas kada pomislim na to, čini mi se sa su svi moji trudovi i radovi u medicini, možda čak i na nekim višim stepenicama poput specijalizacije ili u operacionoj sali, neuporedivi sa količinom stresa u hitnoj pomoći. Iskreno, mislim da je to kod nas mnogo više i životnije, makar bivalo, a dosta tehnološki obrađeno u Sjedinjenim Američkim Državama. Amerikanci to uglavnom rade poput brojki. Ne mogu da kažem da ti ljudi nisu humani i da zaista ne plaču nakon nekakvog ružno odrađenog posla ili ružnog događaja u hitnoj pomoći, ali bukvalno se radi o robotizaciji unutar tog procesa, vjerovatno i zbog toga da bi čovjek ostao normalan, jer oni zaista vide mnogo toga u velikim gradovima.
RSE: Početkom devedesetih poslati ste na ratište u graničnom području između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vidjeli ste stradanja slabih i nemoćnih, ranjavanja i pogibiju vršnjaka i mlađih od vas. Kako gledate na to iskustvo? Rat je poraz humanosti koja je u osnovi Vašeg poziva.
GRKAVAC: Definitivno ste u pravu. Jedna od najcrnjih tačaka u čitavoj mojoj profesiji, naravno i u životu, jeste upravo ono što se desilo u našim krajevima. Rat je zaista ostavio ožiljke. Ovog puta se radi samo o ožiljcima psihološke prirode, ali ne mogu da garantujem da oni nisu crnji i gori od onih fizičkih. Na svu sreću nisam izgubio nikoga svoga, pa ne mogu sa te strane da ulazim u čitav problem, ali sve ono što sam tamo doživio primoralo me je ustvari da se pomjerim iz moje zemlje, jer tako nešto zaista niti mogu, niti želim da doživljavam i gledam, niti da u tome na bilo koji način učestvujem.
RSE: Izdržali ste nekoliko godina u hitnoj pomoći i krenuli na specijalizaciju. Zašto ste odabrali plastičnu hirurgiju?
GRKAVAC: Pa to je bila mala, sitna ljubav još sa Medicinskog fakulteta u Beogradu. Morajući da odradim dio staža na hirurgiji, zapala me plastična hirurgiju i po nekakvoj sreći ili nesreći sam završio na opekotinama. I moram priznati da me to nekako povuklo. Ponude koje sam imao u Trebinju za specijalizacije mi se nisu mnogo dopadale. Već tad sam išao nekako protiv stihije, protiv gomile, protiv pravila i otišao sam tamo gdje se mali broj usuđivao da ode. Već tada sam to radio u potpuno privatnom konceptu, to znači da sam sam sebe finansirao.
RSE: Specijalizirali ste dakle plastičnu hirurgiju i koja je sljedeća etapa?
GRKAVAC: Pravi naziv specijalizacije je plastična i rekonstruktivna hirurgija. U još uvijek ratnim vremenima, živio sam u Beogradu prilično jadno, ali sam već tada radio u jednoj privatnoj bolnici za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju. Radi se o prvoj privatnoj bolnici za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju na prostorima čitave bivše Jugoslavije, uključujući i Sloveniju. Radeći tamo, uspijevao sam nekako da izdržavam sebe i familiju i ono što se počelo tamo dešavati je otprilike odredilo moj put. O čemu se radi? Već tada sam shvatio i vidio da se strašno mnogo ljudi javlja za estetsku hirurgiju, koja je dobar dio našeg posla u plastičnoj i rekonstruktivnoj hirurgiji, jer ona je nekako po prvobitnim konceptima pripadala samo nama. Naravno, to je danas potpuno preokrenuto, mnogi ljudi koji se bave recimo oftalmologijom također rade estetsku hirurgiju vezanu za kapke, dijelove lica, otorinolaringolozi rade noseve, liftinge, svi rade sve i svašta. Shvatajući da imam veliku rupu u obrazovanju tog tipa, dakle u estetskoj hirurgiji, jednostavno sam u jednom momentu odlučio da je popunim. Moram da priznam i da kažem da su naše škole – kad kažem „naše“, pri tom mislim na čitavu bivšu Jugoslaviju – izvanredno funkcionisale po pitanju specijalizacije za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju, a to mogu s punim pravom tek sad da kažem, znajući otprilike kako to izgleda „vani“, negdje na Zapadu. Naše škole su zaista bile sjajne i pomislio sam – je li moguće da mi ne možemo da odrađujemo estetiku na način kako se to radi na svjetskim nivoima. I tako sam krenuo vani. Kad sam shvatio da i mi iz takvih škola možemo da pronađemo svoje mjesto u plastičnoj hirurgiji, odlučio sam i da ostanem. Pogotovo što su ponude bile više nego dobre. Oni jednostavno nisu mogli shvatiti da neko tako mlad može tako dobro da radi u operacionoj sali, a to je kod nas bila dosta normalna pojava. Tako sam krenuo na put estetske hirurgije. Moj sadašnji posao je praktično baziran, u devedeset posto slučajeva, isključivo na estetskoj hirurgiji.
RSE: O Vašem sadašnjem poslu ćemo još govoriti, ali dozvolite jednu malu digresiju. Pratite li muzičku scenu u Italiji, pošto znam za Vašu ljubav prema muzici?
GRKAVAC: Uglavnom da. To je ovdje prosto jedna stvar koju ne možete da preskočite, jer u Italiji nema čovjeka koji ne sluša muziku. Oni jednostavno u bilo kom restoranu, u bilo kojoj kafani, ukoliko ima muzike, svi redom, i mladi i stari, ustaju i pjevaju. Rade to s velikim zadovoljstvom.
RSE: Ranih devedesetih ste se našli u Rimu. Otkud takav izbor? Da li ste imali problema sa nostrifikacijom diplome? Jeste li počinjali od nule, kao mnogi naši mladi stručnjaci kada se nađu u tuđini?
GRKAVAC: Ja imam običaj da kažem mojim drugarima i kolegama koji imaju želju i volju da izađu vani, nešto što izgleda jako grubo, ali vjerujte mi da je velika istina, da nisam kretao od nule nego ispod nule. Do 1993. godine sve diplome sa fakulteta iz bivše Jugoslavije su bile direktno priznavane u Italiji. Sa 1993. godinom, vjerovatno zbog velikog priliva visokoobrazovanog kadra, oni su to unilateralno ukinuli i ostavili na fakultetima da odlučuju o našim diplomama. Onda je to jedna jako velika birokratska gungula, u kojoj se čovjek jako teško može snaći. Ali eto, kad nemate neki drugi izbor ili kad jednostavno hoćete da ostanete u nekoj zemlji ili tako nešto, to se na kraju sredi. A otkud Italija? Putujući ustvari za Sjedinjene Američke Države, upoznao sam jednog velikog italijanskog hirurga. Radeći u bolnici u Beogradu, zajedno sa mojim drugarima, sjajnim prijateljima – oni su vlasnici te bolnice, još uvijek tamo rade, to su Miljana i Dušan Smiljanić – na njihov i moj poziv gospodin Gasparoti je došao u Beograd i napravio par operacija. Kad je čuo da ja imam namjeru da odem ponovo za Sjedinjene Američke Države i vjerovatno da ostanem tamo, predložio mi je da dođem u Rim. Tako se to desilo i na kraju sam ostao u Rimu. A u Rimu nije tako teško ostati. To je jedan od najljepših svjetskih gradova. Nisu stari Rimljani uzalud ovdje pravili prijestolnicu svog carstva. Zaista je mnogo lijep.
RSE: Imate li vremena da otkrivate taj čarobni grad? Da li su Rim oteli od Rimljana i osvojili turisti?
GRKAVAC: Uveliko ste u pravu. A što se tiče mog vremena, ubijeđen sam u to da svako uvijek može da pronađe vrijeme za takvu vrstu zadovoljstva. Radi se samo o nekakvom unutrašnjem naboju, emotivnom, da li vam je stalo da upoznate jedan grad, pogotovo Rim, u kome imate toliko mnogo umjetnosti i umjetničkih djela da se jednostavno isprepadate. To je nešto što je meni jako pomoglo u moja teška vremena kad sam se tek snalazio u ovoj zemlji i pokušavao da napravim nostrifikaciju diplome. To je trajalo poprilično dugo, jedno tri i po godine, baš zbog toga što je čitav sistem bio neinformisan. Ne samo ja, nego ni oni nisu znali šta da rade sa mnom. U to vrijeme sam se spašavao od pritiska jalove i sive svakodnevice time što sam hodao po ovom gradu i vjerujte mi da sam ga toliko dobro upoznao da vrlo često moji prijatelji koji ga posjećuju biraju mene kao turističkog vodiča. Hoću da kažem da imam sasvim dovoljno slobodnog vremena da grad pokažem i prijateljima, a i da mu se sam posvetim.
RSE: Plastična, ili da budem precizniji, estetska hirurgija postaje veliki biznis. Kako Vi gledate na te trendove, plaši li Vas pomalo ta komercijalizacija i kako doživljavate tu žudnju savremenog čovjeka za mladalačkim izgledom?
GRKAVAC: Iskreno rečeno, imam jako ružnu sliku o svijetu koji me okružuje. Kad to kažem, ne mislim isključivo na Rim, nego uopšte. Definitivno smatram da se radi o jednoj dekadenciji. Na žalost, ono što ovog momenta jeste u trendu – to je u posljednjih možda petnaestak godina i ne vidim uopšte kraja čitavoj toj priči – jeste tendencija da po svaku cijenu biva istaknuto lijepo tijelo, lijep izgled, a vrlo rijetko neka lijepa pamet ili neka lijepa rečenica iz usta ne znam ni ja kakvog tipa koji nije adekvatan po standardima te univerzalne ljepote. Upravo zbog toga je došlo do stravičnog procvata te estetske hirurgije. Kad kažem stravičnog procvata, pri tom mislim na onaj njegov užasni dio – došlo je do jedne stravične komercijalizacije, u kojoj se zaista jako teško snaći. Ni sam ne bih znao da vam kažem koliko sam ja sam korektan ili nekorektan prema mojim pacijentima, a trudim se i svakog dana se sve više ubjeđujem u to da prvo moram biti ljekar, pa tek onda da prodam taj moj proizvod. Toliko mnogo novca se vrti u toj estetskoj hirurgiji i jednostavno je neuhvatljivo i neshvatljivo koliki broj ljudi radi tu estetsku hirurgiju. Rekao sam da to nije posao samo plastičnih hirurga, nego jednostavno bilo koji ljekar u posljednje vrijeme radi estetsku hirurgiju, jer je u pitanju stravična zarada. Radi se zaista o velikim sumama. Zbog te dekadentnosti, u svijetu ima jako mnogo zahtijeva za tom estetskom hirurgijom. Moram priznati da se pliva u jako čudnim vodama. Ne bih rekao mutnim, ali jako čudnim vodama i teško mi je da čak i definišem koliki je broj mojih kolega korektan, a koji manje korektan.
RSE: Koliki je rizik za pacijenta u operacijama estetske hirurgije?
GRKAVAC: Reći ću vam ono što kažem svim mojim pacijentima kad kod mene dođu, a to nije moja rečenica i ne bih da se tako provuče, to sam čuo od jednog velikog estetskog hirurga, čovjeka kod kojeg je dolazila Liz Tejlor i glumci na tim nivoima. To je čovjek koji je izgovorio dvije rečenice koje su mene kosnule na početcima moje karijere i koje sam zapamtio za sva vremena. Kad pacijent uđe i sjedne ispred njega, prvo što izgovori je: „Ja nisam čarobnjak i ovo je hirurgija“. Hoće da kaže da rizici moraju da postoje. Estetska hirurgija zvuči skoro bajkovito i to vas prosto poziva da tako nešto i napravite, ali je akcenat na hirurgiji, estetika je puka konsekvenca onoga što radimo. Rizici su prisutni kao i u svakoj drugoj intervenciji, kao i u svakoj drugoj hirurgiji i to je nešto što pacijent mora spoznati na svim intervjuima koje prolazi prije operativnog zahvata i pristati na to da taj rizik podnese sa mnom.
RSE: Otkuda ta medijska pompa oko estetske hirurgije? Da li je to zato što su uglavnom velike zvijezde pacijenti ili iz nekih drugih razloga, ili su promašaji hirurga tako vidljivi?
GRKAVAC: Promašaja sigurno ima kao i u svakom drugom poslu. O tome ne bih mnogo da mudrujem, jer se to svakog dana otprilike može vidjeti u novinama. Vrlo često su informacije apsolutno neprecizne i netačne. Reći ću vam samo jedan primjer, pa da time zatvorim te navodnike vezane za greške. Kad sam došao ovdje u Italiju, dvoje nesretne djevojke su umrle u toku operativnog zahvata famozne liposukcije ili liposkulpture, u kojoj se pomoću jedne kanile izvlači masno tkivo iz određenih dijelova tijela. Naravno, svi su odmah napali estetsku hirurgiju i pričali vrlo ružno o plastičnim operacijama, pogotovo o toj liposukciji. A morate znati da je to jedna od intervencija koja je najizvođenija ovog momenta u svijetu, uključujući i bilo koji drugi dio hirurgije, medicine, čega god hoćete. Kasnije je izašlo na površinu, a to više nije objavljeno u novinama, da su te dvije djevojke mrtve zato što je hirurg koji je to radio ubrizgao preveliku količinu lokalnog anestetika, jer je radio tu operaciju na lokalnoj anesteziji. To bi otprilike značilo kad bi neko otišao da vadi zub i kad bi mu ubrizgali istu količinu lokalnog anestetika, isto bi tako umro. Radi se o tome da se vrlo često optužuje jedna grana hirurgije, kakva je estetska hirurgija, za nešto što suštinski apsolutno nema nikakvu naučnu potku. Što se tiče tih grešaka, odgovor bi se praktično sveo na to da je to zaista uvijek rizičan posao i da takvih grešaka ima sve više i više. Naravno, veći broj pacijenata – veći broj mogućnosti takvih grešaka. A priča se mnogo o estetskoj hirurgiji najvjerovatnije zbog toga i prije sveg azbog toga, već sam to rekao, što svijet ima tu tendenciju. Postoji kult prelijepog mladog tijela koje nikad ne stari, koje nema nikakvih problema. Koje će čitav život biti – zezam se i vrlo često tako nešto izgovaram s mojim kolegama – s osmijehom na zadnjici. Naravno, kad imate takvu tendenciju u medijima, onda je sasvim normalno da se u glavama ljudi koji to redovno čitaju i gledaju, htjeli ili ne htjeli pojavljuju ideje o tome da bi i oni tako nešto mogli da urade. I to izgleda uopšte ne prestaje. Vjerujte mi, ovdje u Italiji svaki dan imate makar jednu emisiju na televiziji vezanu za estetsku hirurgiju. I to me ponekad plaši.
RSE: Jesu li Italijani, koji diktiraju modne trendove u oblačenju i dizajnu, jednako tako zahtjevni kada je riječ o vlastitom izgledu? Premijer Silvio Berluskoni ne krije da je ljetos bio podvrgnut zatezanju bora i nedavno implantaciji kose. Na ovo pitanje ste već djelimično odgovorili.
GRKAVAC: Upravo tako. To je jednostavno tendencija i jedna od važnih stavki u bilo kakvoj vrsti posla, pogotovo famoznog menadžmenta. Strašno je važno kako izgledate, koji sat nosite, koje cipele oblačite i slično. Jako je ružno da pominjem, ali oni jednostavno preko tih sitnih detalja su u stanju da vam kažu kako vi radite vaš posao. Dakle, pored onoga što nosite, važno je i kako izgledate. Tako da je dobro izgledati praktično postala jedna obaveza, a rekao sam već da je to ono što me plaši.
RSE: Kako ste prihvaćeni od italijanskih kolega? Radite, kao što ste rekli, u oblasti medicine koja je postala ogroman i unosan biznis.
GRKAVAC: Moram da priznam da su Italijani jako okrenuti ljudima, jako humani i ne bih volio da se miješaju problemi birokratske prirode, kakve sam imao tokom priznavanja moje diplome ovdje u Italiji, sa odnosom samih ljudi u Italiji. Oni su zaista nevjerovatan svijet, užasno su humani i svaka moguća humanitarna akcija potiče od njih. Upoznao sam bezbroj naših ljudi koji su izlazili u toku rata s ranjenom djecom, upoznao sam ih upravo radeći s tom djecom, odnosno radeći neke operacije, rekonstruišući neke dijelove tijela, i saznao sam da su tim ljudima najviše pomagali Italijani. Bukvalno naiđe Italijan, vidi dijete operisano u bolnici, pita čije je to dijete, pokupi te ljude, nađe im posao, nađe im stan i tako dalje. Upravo takve odnose sam imao i sa kolegama. Ali naravno, sve što imate bilo gdje drugdje imate i ovdje. Imate kolega koji nisu kolege, koji nisu korektni, koji nisu humani, koji se ponašaju vrlo jadno i bijedno, ali mislim da je to pojava u svijetu sasvim normalna.
RSE: Sigurno ćete se složiti sa mnom, upravo ste o tome i govorili na neki način, Italija možda nije primila najveći broj izbjeglica tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, ali ih je sigurno tretirala na najhumaniji i najprijateljskiji način.
GRKAVAC: Apsolutno se slažem i opet podvlačim da se radi o ličnom stavu ljudi, građana, Italijana, nikako o državnom sistemu. Dakle, država kao institucija uopšte nije rješavala taj problem. Ona je jednostavno davala humanitarne, boravišne dozvole praktično svima iz naših krajeva koji su ulazili u ovu zemlju, čak i onima koji to ni po čemu nisu zasluživali. Kad to kažem mislim na ljude koji su dolazili iz krajeva koji nisu bili zahvaćeni ratom, iz Makedonije, Beograda, Kosova i tako dalje, dakle i ti ljudi su dobijali boravišne dozvole. Za dobijanje boravišne dozvole nije bilo nekakvih velikih kriterijuma, ali također niste dobijali nikakvu pomoć države, za razliku od nekakvih drugih zemalja za koje pouzdano znam da su to rješavale na drugi način. Međutim, odnos ljudi unutar zemlje je potpuno drugačiji. Oni su zaista užasno human svijet. Mislim da je možda ta dvije i po hiljade godina stara istorija učinila da oni ne gledaju stranca kao neko čudo, nekog neprijatelja, čovjeka koji im može oteti posao ili učiniti ne znam ni ja šta. Njima je to sasvim normalno, čak bivate egzotičniji i vjerujte mi da nekad imam prednost na mnogobrojnim šalterima u Italiji zato što sam stranac.
RSE: Zbog prirode Vašeg posla gostujete na raznim klinikama, putujete Apeninskim poluostrvom uzduž i poprijeko. Kada biste u toj zemlji, koja je jedna od najljepših na planeti, birali mjesto za sebe, da li biste odabrali možda neki gradić u Toskani, neko mjesto nadomak Napulja ili možda Siciliju, da li razmišljate o nekoj svojoj bazi u koju ćete se vratiti kad ne bude potrebe za svakodnevnom trkom za poslom, kada dođe neko mirnije vrijeme? Razmišljate li možda da otvorite neku malu kliniku za plastičnu hirurgiju u domovini?
GRKAVAC: O tome zaista vrlo rijetko razmišljam, jer je to gotovo neizvodljivo. Nisam siguran da bih se u budućnosti želio nastaviti baviti ovim poslom, pogotovo ne u našim krajevima. Ne znam kad će u naše krajeva zaista zakoračiti estetska hirurgija u punom smislu te riječi. Što se tiče plastične i rekonstruktivne hirurgije, one su van mog domena već pet-šest godina, bavim se skoro isključivo estetskom hirurgijom. Iskreno, ne predstavljam si budućnost, starost, nazovite to kako hoćete, tako što ću se vratiti u domovinu. Tamo su mi roditelji i sva rodbina i neki dragi prijatelji koji su ostali i ti povratci će uvijek biti onako sjetni povratci u nešto što je pretpostavljam nekada bilo moje. To vrlo ružno zvuči, ali na žalost je tako. Što se tiče Italije, ne mislim da bih se pomjerao iz Rima, mada ono što ste pomenuli je živa istina, gdje god kročite ovom Italijom, naći ćete prelijepe krajeve. Sjever Italije je prelijep, Toskana je prelijepa, Napulj također, ali mislim da je Rim sasvim dobro mjesto.
GRKAVAC: Dobro jutro vama i vašim slušaocima. Najsrdačniji pozdrav i onima koji slave božićne praznike, čestitam im Božić. Što se tiče mojih nedjeljnih jutara, ona mnogo zavise od toga koliko vremena mogu da priuštim sebi i svojoj porodici. Uglavnom smo kod kuće. Ako su lijepi dani, a bogami u Rimu je to gotovo redovna pojava, onda se vrlo često izađe, prošetamo malo, popijemo kapučino, razgovaramo, kao u nekadašnja lijepa, draga i slatka vremena u Bosni i Hercegovini.
RSE: Hitna pomoć je svakako najteži zadatak za svakog ljekara. Na tom poslu vrijeme i ispravna dijagnoza često znače mnogo u spasavanju života pacijenta. Možete li nešto reći o tome iskustvu? Ima li u popularnim televizijskim serijama, u kojima su ljekari i osoblje hitne pomoći glavni protagonisti, pretjerivanja ili svako dežurstvo potencijalno donosi novu dramu?
GRKAVAC: Pošto sam proveo određeno vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo dobro znam kako to tamo izgleda. Nije redovna pojava ono što se vidi u televizijskim serijama, ali moram priznati da je američki sistem vrlo efikasan. Meni je to bila jedna od najljepših stepenica u mojoj profesiji, ali i definitivno najnaporniji posao koji sam mogao raditi. I dan danas kada pomislim na to, čini mi se sa su svi moji trudovi i radovi u medicini, možda čak i na nekim višim stepenicama poput specijalizacije ili u operacionoj sali, neuporedivi sa količinom stresa u hitnoj pomoći. Iskreno, mislim da je to kod nas mnogo više i životnije, makar bivalo, a dosta tehnološki obrađeno u Sjedinjenim Američkim Državama. Amerikanci to uglavnom rade poput brojki. Ne mogu da kažem da ti ljudi nisu humani i da zaista ne plaču nakon nekakvog ružno odrađenog posla ili ružnog događaja u hitnoj pomoći, ali bukvalno se radi o robotizaciji unutar tog procesa, vjerovatno i zbog toga da bi čovjek ostao normalan, jer oni zaista vide mnogo toga u velikim gradovima.
RSE: Početkom devedesetih poslati ste na ratište u graničnom području između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vidjeli ste stradanja slabih i nemoćnih, ranjavanja i pogibiju vršnjaka i mlađih od vas. Kako gledate na to iskustvo? Rat je poraz humanosti koja je u osnovi Vašeg poziva.
GRKAVAC: Definitivno ste u pravu. Jedna od najcrnjih tačaka u čitavoj mojoj profesiji, naravno i u životu, jeste upravo ono što se desilo u našim krajevima. Rat je zaista ostavio ožiljke. Ovog puta se radi samo o ožiljcima psihološke prirode, ali ne mogu da garantujem da oni nisu crnji i gori od onih fizičkih. Na svu sreću nisam izgubio nikoga svoga, pa ne mogu sa te strane da ulazim u čitav problem, ali sve ono što sam tamo doživio primoralo me je ustvari da se pomjerim iz moje zemlje, jer tako nešto zaista niti mogu, niti želim da doživljavam i gledam, niti da u tome na bilo koji način učestvujem.
RSE: Izdržali ste nekoliko godina u hitnoj pomoći i krenuli na specijalizaciju. Zašto ste odabrali plastičnu hirurgiju?
GRKAVAC: Pa to je bila mala, sitna ljubav još sa Medicinskog fakulteta u Beogradu. Morajući da odradim dio staža na hirurgiji, zapala me plastična hirurgiju i po nekakvoj sreći ili nesreći sam završio na opekotinama. I moram priznati da me to nekako povuklo. Ponude koje sam imao u Trebinju za specijalizacije mi se nisu mnogo dopadale. Već tad sam išao nekako protiv stihije, protiv gomile, protiv pravila i otišao sam tamo gdje se mali broj usuđivao da ode. Već tada sam to radio u potpuno privatnom konceptu, to znači da sam sam sebe finansirao.
RSE: Specijalizirali ste dakle plastičnu hirurgiju i koja je sljedeća etapa?
GRKAVAC: Pravi naziv specijalizacije je plastična i rekonstruktivna hirurgija. U još uvijek ratnim vremenima, živio sam u Beogradu prilično jadno, ali sam već tada radio u jednoj privatnoj bolnici za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju. Radi se o prvoj privatnoj bolnici za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju na prostorima čitave bivše Jugoslavije, uključujući i Sloveniju. Radeći tamo, uspijevao sam nekako da izdržavam sebe i familiju i ono što se počelo tamo dešavati je otprilike odredilo moj put. O čemu se radi? Već tada sam shvatio i vidio da se strašno mnogo ljudi javlja za estetsku hirurgiju, koja je dobar dio našeg posla u plastičnoj i rekonstruktivnoj hirurgiji, jer ona je nekako po prvobitnim konceptima pripadala samo nama. Naravno, to je danas potpuno preokrenuto, mnogi ljudi koji se bave recimo oftalmologijom također rade estetsku hirurgiju vezanu za kapke, dijelove lica, otorinolaringolozi rade noseve, liftinge, svi rade sve i svašta. Shvatajući da imam veliku rupu u obrazovanju tog tipa, dakle u estetskoj hirurgiji, jednostavno sam u jednom momentu odlučio da je popunim. Moram da priznam i da kažem da su naše škole – kad kažem „naše“, pri tom mislim na čitavu bivšu Jugoslaviju – izvanredno funkcionisale po pitanju specijalizacije za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju, a to mogu s punim pravom tek sad da kažem, znajući otprilike kako to izgleda „vani“, negdje na Zapadu. Naše škole su zaista bile sjajne i pomislio sam – je li moguće da mi ne možemo da odrađujemo estetiku na način kako se to radi na svjetskim nivoima. I tako sam krenuo vani. Kad sam shvatio da i mi iz takvih škola možemo da pronađemo svoje mjesto u plastičnoj hirurgiji, odlučio sam i da ostanem. Pogotovo što su ponude bile više nego dobre. Oni jednostavno nisu mogli shvatiti da neko tako mlad može tako dobro da radi u operacionoj sali, a to je kod nas bila dosta normalna pojava. Tako sam krenuo na put estetske hirurgije. Moj sadašnji posao je praktično baziran, u devedeset posto slučajeva, isključivo na estetskoj hirurgiji.
RSE: O Vašem sadašnjem poslu ćemo još govoriti, ali dozvolite jednu malu digresiju. Pratite li muzičku scenu u Italiji, pošto znam za Vašu ljubav prema muzici?
GRKAVAC: Uglavnom da. To je ovdje prosto jedna stvar koju ne možete da preskočite, jer u Italiji nema čovjeka koji ne sluša muziku. Oni jednostavno u bilo kom restoranu, u bilo kojoj kafani, ukoliko ima muzike, svi redom, i mladi i stari, ustaju i pjevaju. Rade to s velikim zadovoljstvom.
RSE: Ranih devedesetih ste se našli u Rimu. Otkud takav izbor? Da li ste imali problema sa nostrifikacijom diplome? Jeste li počinjali od nule, kao mnogi naši mladi stručnjaci kada se nađu u tuđini?
GRKAVAC: Ja imam običaj da kažem mojim drugarima i kolegama koji imaju želju i volju da izađu vani, nešto što izgleda jako grubo, ali vjerujte mi da je velika istina, da nisam kretao od nule nego ispod nule. Do 1993. godine sve diplome sa fakulteta iz bivše Jugoslavije su bile direktno priznavane u Italiji. Sa 1993. godinom, vjerovatno zbog velikog priliva visokoobrazovanog kadra, oni su to unilateralno ukinuli i ostavili na fakultetima da odlučuju o našim diplomama. Onda je to jedna jako velika birokratska gungula, u kojoj se čovjek jako teško može snaći. Ali eto, kad nemate neki drugi izbor ili kad jednostavno hoćete da ostanete u nekoj zemlji ili tako nešto, to se na kraju sredi. A otkud Italija? Putujući ustvari za Sjedinjene Američke Države, upoznao sam jednog velikog italijanskog hirurga. Radeći u bolnici u Beogradu, zajedno sa mojim drugarima, sjajnim prijateljima – oni su vlasnici te bolnice, još uvijek tamo rade, to su Miljana i Dušan Smiljanić – na njihov i moj poziv gospodin Gasparoti je došao u Beograd i napravio par operacija. Kad je čuo da ja imam namjeru da odem ponovo za Sjedinjene Američke Države i vjerovatno da ostanem tamo, predložio mi je da dođem u Rim. Tako se to desilo i na kraju sam ostao u Rimu. A u Rimu nije tako teško ostati. To je jedan od najljepših svjetskih gradova. Nisu stari Rimljani uzalud ovdje pravili prijestolnicu svog carstva. Zaista je mnogo lijep.
RSE: Imate li vremena da otkrivate taj čarobni grad? Da li su Rim oteli od Rimljana i osvojili turisti?
GRKAVAC: Uveliko ste u pravu. A što se tiče mog vremena, ubijeđen sam u to da svako uvijek može da pronađe vrijeme za takvu vrstu zadovoljstva. Radi se samo o nekakvom unutrašnjem naboju, emotivnom, da li vam je stalo da upoznate jedan grad, pogotovo Rim, u kome imate toliko mnogo umjetnosti i umjetničkih djela da se jednostavno isprepadate. To je nešto što je meni jako pomoglo u moja teška vremena kad sam se tek snalazio u ovoj zemlji i pokušavao da napravim nostrifikaciju diplome. To je trajalo poprilično dugo, jedno tri i po godine, baš zbog toga što je čitav sistem bio neinformisan. Ne samo ja, nego ni oni nisu znali šta da rade sa mnom. U to vrijeme sam se spašavao od pritiska jalove i sive svakodnevice time što sam hodao po ovom gradu i vjerujte mi da sam ga toliko dobro upoznao da vrlo često moji prijatelji koji ga posjećuju biraju mene kao turističkog vodiča. Hoću da kažem da imam sasvim dovoljno slobodnog vremena da grad pokažem i prijateljima, a i da mu se sam posvetim.
RSE: Plastična, ili da budem precizniji, estetska hirurgija postaje veliki biznis. Kako Vi gledate na te trendove, plaši li Vas pomalo ta komercijalizacija i kako doživljavate tu žudnju savremenog čovjeka za mladalačkim izgledom?
GRKAVAC: Iskreno rečeno, imam jako ružnu sliku o svijetu koji me okružuje. Kad to kažem, ne mislim isključivo na Rim, nego uopšte. Definitivno smatram da se radi o jednoj dekadenciji. Na žalost, ono što ovog momenta jeste u trendu – to je u posljednjih možda petnaestak godina i ne vidim uopšte kraja čitavoj toj priči – jeste tendencija da po svaku cijenu biva istaknuto lijepo tijelo, lijep izgled, a vrlo rijetko neka lijepa pamet ili neka lijepa rečenica iz usta ne znam ni ja kakvog tipa koji nije adekvatan po standardima te univerzalne ljepote. Upravo zbog toga je došlo do stravičnog procvata te estetske hirurgije. Kad kažem stravičnog procvata, pri tom mislim na onaj njegov užasni dio – došlo je do jedne stravične komercijalizacije, u kojoj se zaista jako teško snaći. Ni sam ne bih znao da vam kažem koliko sam ja sam korektan ili nekorektan prema mojim pacijentima, a trudim se i svakog dana se sve više ubjeđujem u to da prvo moram biti ljekar, pa tek onda da prodam taj moj proizvod. Toliko mnogo novca se vrti u toj estetskoj hirurgiji i jednostavno je neuhvatljivo i neshvatljivo koliki broj ljudi radi tu estetsku hirurgiju. Rekao sam da to nije posao samo plastičnih hirurga, nego jednostavno bilo koji ljekar u posljednje vrijeme radi estetsku hirurgiju, jer je u pitanju stravična zarada. Radi se zaista o velikim sumama. Zbog te dekadentnosti, u svijetu ima jako mnogo zahtijeva za tom estetskom hirurgijom. Moram priznati da se pliva u jako čudnim vodama. Ne bih rekao mutnim, ali jako čudnim vodama i teško mi je da čak i definišem koliki je broj mojih kolega korektan, a koji manje korektan.
RSE: Koliki je rizik za pacijenta u operacijama estetske hirurgije?
GRKAVAC: Reći ću vam ono što kažem svim mojim pacijentima kad kod mene dođu, a to nije moja rečenica i ne bih da se tako provuče, to sam čuo od jednog velikog estetskog hirurga, čovjeka kod kojeg je dolazila Liz Tejlor i glumci na tim nivoima. To je čovjek koji je izgovorio dvije rečenice koje su mene kosnule na početcima moje karijere i koje sam zapamtio za sva vremena. Kad pacijent uđe i sjedne ispred njega, prvo što izgovori je: „Ja nisam čarobnjak i ovo je hirurgija“. Hoće da kaže da rizici moraju da postoje. Estetska hirurgija zvuči skoro bajkovito i to vas prosto poziva da tako nešto i napravite, ali je akcenat na hirurgiji, estetika je puka konsekvenca onoga što radimo. Rizici su prisutni kao i u svakoj drugoj intervenciji, kao i u svakoj drugoj hirurgiji i to je nešto što pacijent mora spoznati na svim intervjuima koje prolazi prije operativnog zahvata i pristati na to da taj rizik podnese sa mnom.
RSE: Otkuda ta medijska pompa oko estetske hirurgije? Da li je to zato što su uglavnom velike zvijezde pacijenti ili iz nekih drugih razloga, ili su promašaji hirurga tako vidljivi?
GRKAVAC: Promašaja sigurno ima kao i u svakom drugom poslu. O tome ne bih mnogo da mudrujem, jer se to svakog dana otprilike može vidjeti u novinama. Vrlo često su informacije apsolutno neprecizne i netačne. Reći ću vam samo jedan primjer, pa da time zatvorim te navodnike vezane za greške. Kad sam došao ovdje u Italiju, dvoje nesretne djevojke su umrle u toku operativnog zahvata famozne liposukcije ili liposkulpture, u kojoj se pomoću jedne kanile izvlači masno tkivo iz određenih dijelova tijela. Naravno, svi su odmah napali estetsku hirurgiju i pričali vrlo ružno o plastičnim operacijama, pogotovo o toj liposukciji. A morate znati da je to jedna od intervencija koja je najizvođenija ovog momenta u svijetu, uključujući i bilo koji drugi dio hirurgije, medicine, čega god hoćete. Kasnije je izašlo na površinu, a to više nije objavljeno u novinama, da su te dvije djevojke mrtve zato što je hirurg koji je to radio ubrizgao preveliku količinu lokalnog anestetika, jer je radio tu operaciju na lokalnoj anesteziji. To bi otprilike značilo kad bi neko otišao da vadi zub i kad bi mu ubrizgali istu količinu lokalnog anestetika, isto bi tako umro. Radi se o tome da se vrlo često optužuje jedna grana hirurgije, kakva je estetska hirurgija, za nešto što suštinski apsolutno nema nikakvu naučnu potku. Što se tiče tih grešaka, odgovor bi se praktično sveo na to da je to zaista uvijek rizičan posao i da takvih grešaka ima sve više i više. Naravno, veći broj pacijenata – veći broj mogućnosti takvih grešaka. A priča se mnogo o estetskoj hirurgiji najvjerovatnije zbog toga i prije sveg azbog toga, već sam to rekao, što svijet ima tu tendenciju. Postoji kult prelijepog mladog tijela koje nikad ne stari, koje nema nikakvih problema. Koje će čitav život biti – zezam se i vrlo često tako nešto izgovaram s mojim kolegama – s osmijehom na zadnjici. Naravno, kad imate takvu tendenciju u medijima, onda je sasvim normalno da se u glavama ljudi koji to redovno čitaju i gledaju, htjeli ili ne htjeli pojavljuju ideje o tome da bi i oni tako nešto mogli da urade. I to izgleda uopšte ne prestaje. Vjerujte mi, ovdje u Italiji svaki dan imate makar jednu emisiju na televiziji vezanu za estetsku hirurgiju. I to me ponekad plaši.
RSE: Jesu li Italijani, koji diktiraju modne trendove u oblačenju i dizajnu, jednako tako zahtjevni kada je riječ o vlastitom izgledu? Premijer Silvio Berluskoni ne krije da je ljetos bio podvrgnut zatezanju bora i nedavno implantaciji kose. Na ovo pitanje ste već djelimično odgovorili.
GRKAVAC: Upravo tako. To je jednostavno tendencija i jedna od važnih stavki u bilo kakvoj vrsti posla, pogotovo famoznog menadžmenta. Strašno je važno kako izgledate, koji sat nosite, koje cipele oblačite i slično. Jako je ružno da pominjem, ali oni jednostavno preko tih sitnih detalja su u stanju da vam kažu kako vi radite vaš posao. Dakle, pored onoga što nosite, važno je i kako izgledate. Tako da je dobro izgledati praktično postala jedna obaveza, a rekao sam već da je to ono što me plaši.
RSE: Kako ste prihvaćeni od italijanskih kolega? Radite, kao što ste rekli, u oblasti medicine koja je postala ogroman i unosan biznis.
GRKAVAC: Moram da priznam da su Italijani jako okrenuti ljudima, jako humani i ne bih volio da se miješaju problemi birokratske prirode, kakve sam imao tokom priznavanja moje diplome ovdje u Italiji, sa odnosom samih ljudi u Italiji. Oni su zaista nevjerovatan svijet, užasno su humani i svaka moguća humanitarna akcija potiče od njih. Upoznao sam bezbroj naših ljudi koji su izlazili u toku rata s ranjenom djecom, upoznao sam ih upravo radeći s tom djecom, odnosno radeći neke operacije, rekonstruišući neke dijelove tijela, i saznao sam da su tim ljudima najviše pomagali Italijani. Bukvalno naiđe Italijan, vidi dijete operisano u bolnici, pita čije je to dijete, pokupi te ljude, nađe im posao, nađe im stan i tako dalje. Upravo takve odnose sam imao i sa kolegama. Ali naravno, sve što imate bilo gdje drugdje imate i ovdje. Imate kolega koji nisu kolege, koji nisu korektni, koji nisu humani, koji se ponašaju vrlo jadno i bijedno, ali mislim da je to pojava u svijetu sasvim normalna.
RSE: Sigurno ćete se složiti sa mnom, upravo ste o tome i govorili na neki način, Italija možda nije primila najveći broj izbjeglica tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, ali ih je sigurno tretirala na najhumaniji i najprijateljskiji način.
GRKAVAC: Apsolutno se slažem i opet podvlačim da se radi o ličnom stavu ljudi, građana, Italijana, nikako o državnom sistemu. Dakle, država kao institucija uopšte nije rješavala taj problem. Ona je jednostavno davala humanitarne, boravišne dozvole praktično svima iz naših krajeva koji su ulazili u ovu zemlju, čak i onima koji to ni po čemu nisu zasluživali. Kad to kažem mislim na ljude koji su dolazili iz krajeva koji nisu bili zahvaćeni ratom, iz Makedonije, Beograda, Kosova i tako dalje, dakle i ti ljudi su dobijali boravišne dozvole. Za dobijanje boravišne dozvole nije bilo nekakvih velikih kriterijuma, ali također niste dobijali nikakvu pomoć države, za razliku od nekakvih drugih zemalja za koje pouzdano znam da su to rješavale na drugi način. Međutim, odnos ljudi unutar zemlje je potpuno drugačiji. Oni su zaista užasno human svijet. Mislim da je možda ta dvije i po hiljade godina stara istorija učinila da oni ne gledaju stranca kao neko čudo, nekog neprijatelja, čovjeka koji im može oteti posao ili učiniti ne znam ni ja šta. Njima je to sasvim normalno, čak bivate egzotičniji i vjerujte mi da nekad imam prednost na mnogobrojnim šalterima u Italiji zato što sam stranac.
RSE: Zbog prirode Vašeg posla gostujete na raznim klinikama, putujete Apeninskim poluostrvom uzduž i poprijeko. Kada biste u toj zemlji, koja je jedna od najljepših na planeti, birali mjesto za sebe, da li biste odabrali možda neki gradić u Toskani, neko mjesto nadomak Napulja ili možda Siciliju, da li razmišljate o nekoj svojoj bazi u koju ćete se vratiti kad ne bude potrebe za svakodnevnom trkom za poslom, kada dođe neko mirnije vrijeme? Razmišljate li možda da otvorite neku malu kliniku za plastičnu hirurgiju u domovini?
GRKAVAC: O tome zaista vrlo rijetko razmišljam, jer je to gotovo neizvodljivo. Nisam siguran da bih se u budućnosti želio nastaviti baviti ovim poslom, pogotovo ne u našim krajevima. Ne znam kad će u naše krajeva zaista zakoračiti estetska hirurgija u punom smislu te riječi. Što se tiče plastične i rekonstruktivne hirurgije, one su van mog domena već pet-šest godina, bavim se skoro isključivo estetskom hirurgijom. Iskreno, ne predstavljam si budućnost, starost, nazovite to kako hoćete, tako što ću se vratiti u domovinu. Tamo su mi roditelji i sva rodbina i neki dragi prijatelji koji su ostali i ti povratci će uvijek biti onako sjetni povratci u nešto što je pretpostavljam nekada bilo moje. To vrlo ružno zvuči, ali na žalost je tako. Što se tiče Italije, ne mislim da bih se pomjerao iz Rima, mada ono što ste pomenuli je živa istina, gdje god kročite ovom Italijom, naći ćete prelijepe krajeve. Sjever Italije je prelijep, Toskana je prelijepa, Napulj također, ali mislim da je Rim sasvim dobro mjesto.