Dostupni linkovi

logo-print

Između dvije Tanje


Subota, 18. prosinca 2004. godine
Presretna sam što je tjedan završio. Pod kraj godine svi se sjete da moraju organizirati okrugle stolove i simpozije. Na jedne trčim kao novinar, na druge kao sudionik. Najviše me se dojmio skup o položaju žena u vjerskoj zajednici, hrabro i argumentirano izlaganje sestre Rebeke Anić iz Splita o ženi u katoličkoj crkvi od koje muškarci očekuju da šuti i trpi, pa čak i nasilje u obitelji.

Nedjelja, 19. prosinca 2004. godine
Prvo dugo spavanje. Baš kao što bi rekao mačak Garfild: ''Volim da mi jutro počinje kasnije''. Zovu me znanci i prijatelji. Uglavnom iz dva razloga. Jedan mogu zahvaliti svom novom romanu ''Knjiga o ljubavi ili kako sam srela Anu Frank''. Drugi, nešto češćim pojavljivanjem na televiziji. To potiče memoriju nekih osoba da ipak još postojim.

Ponedjeljak, 20. prosinca 2004. godine
''Zima je pa vas ne vidimo'', reče mi jutros susjed dok sam žurila na autobus koji će me odvesti na pristavlje do redakcije. Tijekom ljetnjih mjeseci sjedi u kafiću ispred moje kuće s prijateljima i kada u jutro otvorim vrata svi u jedan glas poviču, kao da ravnaju po meni satove: ''Dobro jutro''. Sada toga nema.

U redakciji prvo podjela poslova, onda kava, novine, Internet i pitanje: ''Zna li neko kada će božičnica? Koliko u kešu, koliko u bonu? Piti ili ne piti?''

Utorak, 21. prosinca 2004. godine
Osjećam se pravom sretnicom. Ispod moga stane je umjetnički atelje nakita Tanje Ćurin. Upravo su stigle kutije s dragim kamenjem iz Indije. Koje uzbuđenje kada se otvore. Dogovor: naći ćemo se navečer uz sir i vino. Mali noćni razgovori. Ali, ne samo nas dvije. Tu je i druga Tanja. Kada me netko pita: ''Gdje stanuješ?'', ja odgovaram: ''Između dvije Tanje''.

Srijeda, 22. prosinca 2004. godine
Zrinjevac je sav u svjetlosti blagdanskog nakita. Svi su ubrzani i razdragani, osim onih koji žive sami i bez novca. Njih već uobičajeno u ovo doba godine hvata depra.

U Praškoj 7 ove godine prvi put je bila, u vrijeme blagdana Hanuke, virtualna projekcija osmerokrake židovske svjetiljke. Pitam se: ''Hoće li se čudo koje se jednom davno dogodilo u Jeruzalemu dogoditi ovdje među nama? Hoće li sinagoga biti ponovo izgrađena na mjestu gdje su je ustaše 1942. godine do temelja porušile?''

Četvrtak, 23. prosinca 2004. godine
Gradom jedre borovi, vrećice s hranom i poklonima. Banke između reklama za božićno pivo i ''Zvjezda'' margarin pozivaju gledatelje da dođu u banku i da samo za sat vremena podignu novce. To me rastužuje jer znam da ljudi teško žive i navlačenje na trošenje čini mi se nemoralnim.

Božićni zvončići zvone sa zvonjavom predsjedničkih kandidata. Gledajući i slušajući padam u fazu začudnosti: ''Što sam ja? Gdje ja to živim?'' Alisa u zemlji čudesa koja pješaći pokraj džambo plakata na kojem piše: ''Koga za predsjednika države - sir i vrhnje?''

Petak, 24. prosinca 2004. godine
Manjinske vjerske zajednice u Hrvatskoj nezadovoljne su svojim sudjelovanjem u medijskom kolaču i pitaju: ''Može li duhovni pluralizam imati samo jednog govornika? Može li se imati monopol na Boga?'' Ideje, znanje. Stavljam na glavu maramu i odlazim u sinagogu dok mi to Žak Širak nije zabranio. Nikada se ne zna. Ipak, važna je jedna riječ - šalom (mir) - gdje god da živimo - Zagreb, Prag, Jerusalem - uz svjetlost svijeća ili bez njih. Samo mir.
XS
SM
MD
LG