Dostupni linkovi

logo-print

Kulturna saradnja u regionu


RSE: Našli smo hrvatskog režisera Rajka Grlića u završnici pripreme za početak snimanja novog filma, na čijoj će se špici naći imena sledećih država:

GRLIĆ: Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, vjerojatno i Srbija, to je još jedinina nepoznanica. Sa velikom vjerojatnošću će da se pridružiti Austrija i Engleska, a jedan od sufinansera i partnera u filmu je Euroimaž, Vijeće Europske komisije za film.

RSE: O kom filmu je reč i odkuda se na jednom projektu nadje toliko država naćićete u okviru naše teme.
Na početku ove nedelje naš radio zabeležio je pripremu jedne, po mnogo čemu, zanimljive baletske predstave u Beogradu.

RSE: Kultni film Slobodana Šijana „Ko to tamo peva?“, čije su replike postale deo slenga sve brojnijeg bratstva ljubitelja ovog ostvarenja, poslužio je kao inspiracija za jednu umnogome drugačiju umetničku formu kakav je balet. Do ove ideje došao je upravnik Beogradskog narodnog pozorišta Ljubivoje Tadić, nalazeći razumevanje za kompozitora Vojislava Vokija Kostića, pisca drame Dušana Kovačevića i soliste zagrebačkog baleta Staše Zurovca.

RSE: Ne samo da nije bilo očekivano da će jedno delo, poput filma Slobodana Šijana, poslužiti kao predložak za neku baletsku predstavu, nego je pre svega zanimljivo da je koreografija, režija, scenografija i kostimografija poverena umetnicima iz hrvatskih pozorišta. Tako se gosti iz Hrvatske, zajedno sa igračima Narodnog pozorišta iz Beograda, spremaju da ispričaju priču koja, pre svega, govori o mentalitetu srpskog naroda. To potvrdjuje i kostimograf baleta „Ko to tamo peva?“ Katarina Radošević–Galić, koja već godinama uspešno deluje na hrvatskoj pozorišnoj sceni.

RADOŠEVIĆ–GALIĆ: Mislim da će se osjetiti pravi duh baš srpskog naroda u
tom baletu.

* * * * *

RSE: Pre nekoliko nedelja zabeležili smo priču čuvene beogradske glumice Mire Stupice, koja je posle punih 25 godina otišla u Zagreb, u Hrvatsko narodno kazalište, na poziv svojih kolega. U teatar u kojem je davnih pedesetih godina, sa svojim suprugom, rediteljem Bojanom Stupicom, radila nekoliko godina, izmedju ostalog i „Gloriju“, koja je ponovo postavljena.

STUPICA: Bilo je izuzetno lepo, toplo, na visini, pa sam se vratila veoma ponosita što smo Bojan i ja ostavili takav trag, da nas jedan grad, posle svih ovih ratova koje smo imali izmedju sebe, primi na jedan takav topao i veliki način. Bilo je mnogo susreta i potresnih, sa starim kolegama, kao da se ništa dogodilo nije. Naravno, pristojan svet ovde, i pristojan svet tamo su isti. Bilo je vrlo uzbudljivo, i neka skoro vrsta romantike, bilo je puno aplauza i sve je bilo prekriveno laticama cveća, da sam morala nekoliko puta da ih molim da prestanu kako bi počela predstava.

* * * * *

RSE: Nešto malo ranije, u oktobru, jedan režiser iz Sarajeva je posle punih 12 godina došao u svoje nekadašnje pozorište, Jugoslovensko dramsko. Haris Pašović.

PAŠOVIĆ: Bio sam dosta iznenadjen sa koliko težine se govorilo o mojim predstavama „ Budjenje proleća“ i „ Izazivanje ptica“ koje sam radio pre nekih petnaestak godina u Beogradu. Te predstave su vrlo žive u sjećanju, na fotografijama u teatru, i po tome koliko o njima ljudi pričaju. Tako da je dobro kada pozorišna predstava koja je zapravo ipak samo pozorišna predstava, živi tolike godine jedne strašne istorije u svemu ovome što nam se dogadjalo.

* * * * *

RSE: Nekako u isto vreme, u Tuzli dodeljena je prva regionalna nagrada za književnost, dobio je prvenac Ivice Djikića, novinara splitskog „Ferala“, koga su predložile dve države: Hrvatska i Bosna.

DJIKIĆ: Bio je to slučaj sa Jergovićevom knjigom, njega je takodjer kandidirao i bosanski i hrvatski selektor, ali i sa knjigom Andrea Nikolaidisa, njega su kandidirali selektori iz Crne Gore i BiH, budući da je on rodjen u Sarajevu, a živi u Crnoj Gori. Mislim da je to nekako logična stvar, meni nisu draga ta književna svrstavanja. Nakon što sam dobio tu nagradu, bilo je puno pitanja: jeste li vi hrvatski ili bosanski književnik? Ne znam šta da kažem, najradije bih bio ničiji i svoj.

* * * * *

RSE: Počeli smo primerima uspostavljanja pojedinačnih institucionalnih kontakata. Da li ovi pojedinačni primeri mogu da zavedu, kakva je stvarno regionala saradnja u oblasti filma, pozorišta i izdavaštva? Evo i ocene iz Beograda.

RSE: Nakon kratkog oživljavanja saradnje, koja je usledila posle više godišnje apstinencije, kulturne veze Srbije sa novoformiranim zemljama u regionu kreću se ravnom linijom, bez nekih većih uzleta. Već je postalo uobičajeno da povremeno dolaze pozorišne kuće iz Hrvatske i BiH, da se sporadično pojavljuju na bioskopskim repertoarima filmovi iz ovih zemalja, ili da se medju novim izdanjima umeša i par naslova autora iz susedstva, ali ništa više od toga.

* * * * *

RSE: Krenimo redom: pozorište. Slušate priču dva umetnika, koji u grad u kojem su pre rata bili, nisu odlazili više od decenije. Dve različite priče, jedne Sarajke, sada Zagrebčanke, i jednog Sarajlije, bivšeg Beogradjanina. Dali su se rane zalečile? Šta je njima donela 2004?

Haris Pašović, pozorišni režiser koji je pre rata radio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, koga je rat zatekao van Sarajeva, i koji je u ratno Sarajevo ušao kada su mnogi pokušavali da izadju, sve vreme rata je radio pozorišne predstave. On smatra 2004 godinu prekretnicom, ističe saradnju pokrenutu od gradskih vlasti Beograda i Sarajeva. Ove godine su beogradski gosti iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Ateljea 212 otvorili pozorišnu sezonu u Sarajevu, a sarajevski, iz Kamernog teatra 55 i Narodnog pozorišta, sezonu u Beogradu. Haris Pašović se prvi put posle 12 godina vratio u Beograd sa predstavom „Pobuna u Narodnom pozorištu“.

PAŠOVIĆ: Igrali smo u mom starom teatru Jugoslavenskom dramskom poyorištu, sada u obnovljenoj zgradi. Moram reći da je to bila jedna vrlo uzbudljiva predstava, došlo je jako puno publike, medju kojima je bilo veoma mnogo mojih prijatelja, kolega, saradnika: od Mikija Manojlovića do mog profesora Bore Draškovića i Jovana Ćirilova, nekadašnjeg upravnika JDP. Naravno tu su bili svi sadašnji članovi JDP na čelu sa direktorom Brankom Cvejićem, zatim Branka Petrić, Bekim Fehmiu, Djurdjija Cvijetić, Vladica Milosavljević - jedna stara ekipa. Bila je tu i mlada ekipa glumica i glumaca, koje ja nisam ni poznavao, jer su to generacije koje su u medjuvremenu odrasle. Bio je to jedan uzbudljiv susret za nas stare, da se ispričamo, da se ponovo sretnemo, da vidimo gdje smo sada, a za ove mlade ljude iz Sarajeva i BiH, koji igraju u mojoj predstav, kao i njihove beogradske kolege, da se sretnu i da nekako sami odluče da li će se voljeti ili neće, da li će saradjivati ili neće saradjivati.

RSE: Da li ćete uskoro doći i režirati nešto ponovo u svom bivšem teatru?

PAŠOVIĆ: Bilo je poziva, ljudi sa kojima sam se sreo izrazili su tu želju, i mislim da će vjerovatno doći vreme u kojem će se i to dogoditi, kako smo uostalom i radili pre tih 15 godina, koje su tako dramatično promenili naše živote.

* * * * *

RSE: Druga priča je zabeležena u Zagrebu.

MOLNAR-TALAJIĆ: S obzirom na rat i na ovo rušenje mostova izmedju ljudi, nacija, čim mi spomenete Sarajevo ja sam gotova. Nikad me više Sarajevo neće vidjeti, promjenili su se ljudi, Sarajevo više nije to. Iz Sarajeva sam sve postigla: i školu, i magisterije, i svjetsku karijeru, sve iz Sarajeva. Iz njega sam došla pravo u ruke Zubina Mehte.

RSE: Nakon blistave svetske karijere, Ljiljana Molnat-Talajić je već godinama profesorica na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji. Pomaci su, kaže, učinjeni, ali ne dovoljno.

MOLNAR-TALAJIĆ: Meni je žao što neke kompozitore ne možemo izvoditi, nije to napisano pravilo, ali se zna da se ne treba izvoditi. Šteta, ima tako divnih kompozicija, naprimjer Petar Konjović ima famozne pjesme, ali ne smijem. Niko mi to nije rekao, ali se zna. Šteta, to su prekrasne pjesme, zahtijevne i za klaviristu i za ostale, i na jakom su muzičkom nivou. Pa, recimo, Milojević, a ima ih još.

RSE: Znači nakon 12 godina još uvek nije atmosfera.

MOLNAR-TALAJIĆ: Nije. Meni je žao zbog studenata i djaka, a zatim i što se tiče književnosti, pjesništva i tako dalje, govorim iz srca, nisam demagog i šovinista, niti nacionalista. Generacije i generacije će umrijeti, a neće uopće znati za pjesnika Zmaj Jovu Jovanovića, a to su meni najlijepše dečije pesme koje postoje. Zatim Nušić, Sterija Popović, to su predivne stvari, pa recimo „Nečista krv“. Neće se uopće znati za te pisce, to je šteta i doboga grijeh.

RSE: Ako bi vam se ponudilo iz bilo kojeg od susjednih centara na tom planu da pjevate?

MOLNAR-TALAJIĆ: Prihvatila bih oberučke, i sa studentima, i osobno.

* * * * *

RSE: Direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta, inače glumac Branko Cvejić kaže.
CVEJIĆ: Za teatar je jako važno poznavanje jezika i kad publika poznaje jezik onda to nekako ide lakše. Mi smo stvarno dosta gostovali: imamo izuzetno dobre kontakte sa Ljubljanom, Podgoricom, na festivalu u Rijeci smo već par puta učestvovali, bili smo u Skoplju sa tri naše predstave, imali smo jedno vrlo značajno gostovanje u Sarajevu. Tamo smo se dogovorili da zajedno sa Ateljeom 212 otvorimo pozorišnu sezonu u Sarajevu, a da je oni otvore kod nas. U Sarajevu smo gostovali sa pet različitih predstava. Mislim da je to vrlo značajno za početak nekih normalnih gostovanja, koje smo mi uvek imali.

* * * * *

RSE: Mnogi kulturni delatnici smatraju da se bez institucionalnog povezivanja, ne može napraviti neki odlučniji iskorak u kulturnoj razmeni sa zemljama u regionu. Umetnički direktor Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Aleksandar Milosavljević.

MILOSAVLJEVIĆ: Čini mi se da smo sada došli do trenutka kada treba povući onaj ključni korak koji će da potvrdi pravu saradnju, suštinsku saradnju kultura na prostoru bivše Jugoslavije. Sad je trenutak da Narodno pozorište u Beogradu gostuje u Hrvatskom narodnom kazalištu ili da Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada gostuje u HNK, ili da predstave HNK dodju u Beograd ili Novi Sad. Imam utisak da osim dobre volje pozorišnih stvaralaca, koji su uvek voljni da razgovaraju, da razmenjuju predstave, država treba da povuče te ključne korake. Očekujem da se na tom najvišem pozorišnom nivou nacionalnih kuća, realizuje razmena predstava, i ako i kad to prodje, onda ću moći da govorim da se stabilizovala situacija ili da se bar stabilizuje.

* * * * *

RSE: Glumci nisu vojnici, pa da im narediš kuda da idu, oni su druga vrsta komunikacije, i upravo njoj pripada protekla godina, ističe direktor Zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh, Duško Ljuština.

LJUŠTINA: Svedoci smo neki dan dolaska Mire Stupice u HNK, koja je bila sjajno primljena. U Beogradu, u Ateljeu 212 se radio Krleža, pa Tena Štivičić. Džamonja je imao veliku izložbu u Beogradu, koja je dosta skupo koštala ovu državu, ali se ozbiljno sve počelo micati.

RSE: Ove godine smo mogli čuti gospodina Relju Bašića, UNESKO-vog ambasadora za kulturu za jugoistočnu Evropu, koji je kazao: mislio sam dugo da će sport biti taj koji će otvarati granice i probijati, medjutim, sasvim sam sada uvjeren da je to kultura.

LJUŠTINA: Sport, nažalost, jednim djelom vodi sa sobom navijačke skupine, pa je problem organizirati utakmicu Hajduk – Dinamo, a kamoli Dinamo – Zvijezda. Kazalište i kultura su nešto sasvim drugo. Konkretno, Kerempuh je gostovao u Beogradu, na medjunarodnom festivalu u Kazalištu na Slaviji. Tu je naš glumac Edo Vujić proglašen najboljim glumcem tog festivala. Gostovali smo sa „Balkanskim špijunom“ Duška Kovačevića, koga je radio Kerempuh. Treba objektivno reći da kada bi govorili o 1997. godini, da bi bilo prerano i postavljanje Duška Kovačevića u Zagrebu, bez obzira što svi dobro znamo kako se on ponašao i šta je radio. Prema tome, absolutno je vrijeme najbolji mogući lijek, za sve. Stvari se otvaraju, tačno onako kako se trebaju otvarati. U Kerempuhu je gostovala Zvezdara teatar, gde su glumci bili zapanjeni kako su primljeni. Mislili su da će imati problema, da će im se nešto ružno dogoditi, ali su bili fantastično primljeni. Kao što smo i mi bili primljeni sa „Balkanskim špiunom“, gdje se skoro sva elita glumačka, redateljska, kazališna, skupila u Beogradu na toj predstavi. Pogledati predstave je privatno doputovao bivši ministar Srbije i Crne Gore Lečić, koji je ove godine u Zagrebu zatvorio Dane satire sa predstavom Duška Kovačevića „Kontejner sa četiri zvezdice“, u kojoj je igrao. Sve je sjajno primljeno, i mislim da je kazališna publika prosto iznad svih priča.

* * * * *

RSE: Proteklih se dana sa velike turneje po Bosni i Hercegovini vratio ansambl zagrebačkog kazališta „Gavela“, gdje je, prema ocjeni ravnatelja Darka Stazića, uspješno nastupio sa Krležinim „Filipom Latinovićem“.

STAZIĆ: Bilo je fantastično. Od toga kako je publika ptihvatila tu predstavu, pa do domaćina, koji su nas dočekali sa radošću, sretni da Zagreb i „Gavela“ gostuje u njihovim sredinama, i da imaju prigodu videti nešto od naše produkcije. Zadnji puta je „Gavela“ u Bosni i Hercegovini bila prije 15 godina, prije rata.

* * * * *

RSE: Iako ove godine najmanje crnogorsko Narodno pozorište, svakako je prvo i najranije probilo led u obnavljanju veza sa državama u regionu, još od 1997. uspostavljena je, praktično redovna saradnja sa pozorištima iz okruženja. Pozorišni kritičar i predsednik crnogorskog PEN-a Sreten Perović kaže da su crnogorski ljubitelji pozorišta imali priliku da uživaju u najznačajnijim pozorišnim ostvarenjima proteklih godina. Crnogorski umjetnici takodje su se predstavili u okruženju.

PEROVIĆ: Projekti Crnogorskog narodnog pozorišta su sa uspehom prikazani na uzvratnim gostovanjima, i dobili zavidna priznanja na poznatim festivalima kao što su Sterijino pozorije u Novom Sadu, Eksponto u Ljubljani, MOT u Skoplju, MES u Sarajevu. Ono što je posebno zanimljivo i značajno jeste da je Crnogorsko narodno pozorište ostvarilo niz veoma vrijednih pozorišnih koprodukcija, u čijem ostvarenju su učestvovali umjetnici iz više sredina. Najvažnije medju tim zajedničkim projektima su drama „Odpad“ Ljubomira Djurkovića, u izvedbi CNP i ljubljanskog festivala Eksponto, a u režiji Nika Goršića. Zatim Čehovljev „Galeb“ u koprodukciji CNP i zagrebačkog kazališta „Gavela, u režiji Paola Madjelija, i Bondov komad „Nigdje nikog nema“, u saradnji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada i Makedonskim pozorištem, u režiji Egona Savina. U projektima CNP, pored Madjelija i Savina, gostovali su poznati reditelji Edvard Miler i Dejan Mijač, zatim poznati kompozitori, scenografi i kostimografi iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, zatim kompozitor Ljupče Konstantinov iz Makedonije, kao i desetine dramskih umetnika iz tih sredina. Beogradski: Mira Stupica, Predrag Ejdus, Djurdjija Cvijetić, Gutović i Ljuba Tadić, slovenačke glumice: Milene Grac, Milene Trdin, Ksenije Misić i Milene Grm, te hrvatskih dramskih umjetnika Žarka Radića, Predraga Bušovića, Milene Pleštine, Barbare Nole i Jelene Miholjević. Iz Bosne je gostovao Izudin Bajrović, iz Makedonije Meto Jovanoski, Gabrijela Petruševska i Nikola Ristanov. To je intenzivna i trajna saradnja.

* * * * *

RSE: Kosovo, osim sa Albanijom, sa ostalim zemljama u regionu nema neku institucionalnu saradnju u oblasti kulture. I sporazum sa Albanijom je ostao mrtvo slovo na papiru, kaže za naš program Hačim Mulići, dramaturg iz Prištine.

VULIČIP: Dobar primer za nas bi bila Albanija, gde ima značajan broj dramskih i drugih festivala, na kojima sem Albanaca sa Kosova i iz Makedonije, učestvuju i predstavnici drugih zemalja u regionu. Ako uzmete u obzir sredstva koja su prošle godine na Kosovu dodeljena za kulturu to je groteskno, mi nikako ne treba da budemo zadovoljni. Da je na Kosovu postoji bar jedan dobar medjunarodni pozorišni festival, da imamo Dok Fest u Prizrenu, i festival filmova o ljudskim pravima i slobodama i druge festivale, jer su to, prema gospodinu Mulićiju improvizacije. Ponekad sam ubedjen kao da smo sami sebi dovoljni, kaže Mulići, i sa tom filozofijom treba prestati, jer u vreme svetske globalizacije i mi treba da se otvorimo prema drugima. Veze koje smo imali ranije smo prekinuli, i treba vrlo ozbiljno analizirati zašto se to dogodilo. Koji su razlozi što gde god idu predstavnici sa Kosova, to se realizuje samo kroz privatne i lične veze i poznastva.

* * * * *

RSE: Prethodna informacija nas uvela u sledeći segmen: film i saradnja u regionu. Rajko Grlić, režiser iz Zagreba, autor jednog izuzetno značajnog regionalnog projekta, Motovunskog filmskog festivala, završio je pripremu filma „Karaula“ po romanu Ante Tomića „Ništa nas ne sme iznenaditi“. Na naše pitanje o 2004. i regionalnoj saradnji, ispričao nam je priču o filmu koji je pripreman u ovoj godini, a teško da bi u nekoj ranijoj mogao biti realizovan.

GRLIĆ: Momentalno slažem film koji bi trebao biti neka regionalna suradnja. Film se zove Karaula radjen je po romanu Ante Tomića, i regularno je išao u natječaje u svim mogućim državama nastalim iz države zvane bivša Jugoslavija. Dobio je potporu Slovenije, bio je prvi od četrdeset i nekoliko na natječaju u Hrvatskoj, u Makedoniji, potporu u Bosni, a sad je na natječaju u Srbiji.

RSE: Šta je zajednički interes? Kako ste uspeli da sve njih zainteresujete za vaš film?

GRLIĆ: Ne znam šta ih je zainteresiralo. Zainteresirala ih je jedna knjiga, koja je bila najčitanija u Hrvatskoj lani, knjiga koja je izašla i u Srbiji, i u Sloveniji, i imala je isto tako veliku čitanost. Možda delimično sam ih ja zainteresirao temom: to je pred sam rat jedna karaula na makedonsko–albanskoj granici, gdje vojnici iz mnogih krajeva te bivše zemlje provode zajedno dane. Prvog trećeg ekipa tamo kreće, i 1. 5. počinje snimanje. Mi smo u desetom mjesecu već snimali tjedan dana neke predjesenje stvari.

RSE: Da li je ekipa regionalna?

GRLIĆ: Ekipa j, kao i u svim europskim koprodukcijama, države imaju svoje uvjete. Svaki novac ima svoje uvjete, pa tako i svaka država: zahtijevaju odredjeni broj ljudi u kreativnom timu, odredjeni broj glumaca i tako dalje.

RSE: Da li se takav projekat mogao realizovati pre nekoliko godina i da li je bilo lakše 2004. nego što bi bilo 2003.- 2, ili 2000?

GRLIĆ: Nije mogao iz mnogih, kao što se to nekada znalo reći, bitivnih i objektivnih razloga. To je probijanje leda u jednom obliku koji nije ovde još složen, to je neki pionirski rad, gde se zajedno učimo, kako prespojiti te vrlo raznorodne posude, ali je to moguće, jer je to jedna sudbina projekata ovde. U Evropi vrlo teško složiti projekte, male zemlje imaju malo novca, a druge strane vi nemate evropskog projekta na čijoj špici ne vidite 4 – 5 zemalja, jer je to jedina moguća realnost.

* * * * *

RSE: Nakon filma „Ledina“ Ljubiše Samardžića, autori iz susednih zemalja nisu ove godine sudelovali u većim filmskim projektima koji su nastajali u Srbiji. Jedino je nekoliko glumaca iz Srbije, medju kojima je i Dragan Bjelogrlić, učestvovalo u nekoliko bosanskih igranih projekata, medju kojima je i serija „Crna hronika“.

BJELOGRLIĆ: Ako je u početku postojala ta neka neprijatnost: „otkud to ponovo da dolaze glumci iz drugih sredina, da se uspostavlja saradnja“, pa se to sve politički tumačilo, sada to više ne postoji, te vrste obrade nema. Medjutim, moram reći da sam ja kao nepopravljivi optimista, očekivao da ipak to ide brže, jer je to prosto toliko logično, i sve ide u tom pravcu neke regionalne saradnje.

* * * * *

RSE: U Crnoj Gori je prvi put nakon skoro 12 godina snimljen film u sopstvenoj produkciji „I opet pakujemo majmune“, po scenariju Milice Piletić i režiji Marije Perović i premijerno je prikazan na Hercegnovskom filmskom festivalu a zatim je uspešno obišao mnoge festivale u regionu.

PILETIĆ: Film je prikazan u Vrnjačkoj Banji, to je festival filmskog scenarija, a potom je prikazan u Nišu na festivalu glume. Tamo je Jelena Djokić, koja igra u filmu, proglašena za glumicu večeri, i film je tamo dobio nagradu kritike,koja nam je bila posebno draga. Onda je film prikazan u Novom Sadu na filmskom festivalu domaćeg filma i dobio je: Zlatnu novosadsku arenu za najbolji film, potom nagradu za najbolju režiju dobila je Marija Perović nagrade, a za najbolju žensku ulogu Jelena Djokić, i najbolju žensku epizodu Ivona Čović. Film je krajem leta prikazan u Sarajevu, i bio je to veliki uspeh za naš film zato što su to neki prostori koje mi nanovo osvajamo, jer smo nekada bili svi zajedno. Za deset godina Sarajevski festival postao je pravi evropski festival, koji je možda najznačajniji na ovim prostorima, i koji je po svim kriterijumima veoma kvalitetan filmski festival.

RSE: Iako je Crna Gora malo tržište na kojem je samim tim teško sakupiti sredstva da se uradi jedan dugometražni film, Piletić podseća da su poslednjih godina ovi prijedeli bili vrlo atraktivni i primaljivi za snimanja stranih koprodukcija.

PILETIĆ: Crna gora je vrlo interesantna kao prostor da se tu snimaju filmovi, pre svega, svojom geografskom specifikom: more, planine, jezera, kamen, šuma, to može biti dobro upakovano u kadar. Zato ljudi dolaze ovde i snimaju filmove. Svi smo pratili kada je Džeremi Airons radio ovde film, boravio je na Svetom Stefanu, a to je radila hrvatska rediteljka (to je isto region) Nina Mimica, ćerka čuvenog Vatroslava Mimice.

* * * * *

RSE: Miro Purivatra direktor Sarajevo film festivala, koji je postao svetski prestižan festival na kome je ustanovljena i regionalna nagrada za film godine, kaže da je u 2004. načinjen iskorak u kvalitetu filmova u regionu zahvaljujući manjim produkcijama, koje su upućene na koprodukcije.

PURIVATRA: Možemo navesti nekoliko primjera filmova koji su nastali saradnjom izmedju producentskih kuća izmedju zemalja iz regiona, mada su neke od njih i dobile pomoć iz Evrope. Mislim da je došlo do odlučujućeg razumijevanja lokalnih regionalnih producenata da mi prvo sebe moramo uvažiti, da moramo izmedju sebe saradjivati, da je to možda i najbolji put ka Evropi i osvajanju dodatnih budžeta za snimanje filmova. Tako da je sve to što sada govorim našlo i svoje mjesto u okviru naše koprodukciskog marketa Sarajevskog film festivala, i da se u tom okviru pokazalo da imamo talentovane scenariste, režisere, i da imamo razumevanje kako televiziskih kuća, tako i nacionalnih fondova. Kao rezultat svega toga je došla i ideja o stvaranju jednog regionalnog koprodikciskoga fonda, koji bi verovatno bio poduprt od lokalnih, nacionalnih ministarstava kulture, i od strane televiziskih kompanija. Što bi sigurno bio možda najznačajniji korak ka jednoj stabilizaciji i produkciji u regionu, i jačanju koprodukciskih relacija, odnosno koprodukcije u čitavom regionu.

* * * * *

RSE: Čak i na Kosovu, koje je u ovom trenutku najdalje od regiona, jedan beogradski autor je letos nagradjen prvom nagradom za dokumentarni film pod nazivom „Dijana na festivalu u Prizrenu“. Ali to bi se ipak moglo nazvati incidentom, jer Beograd i Priština su, pa i u kulturi, potpuno prekinuli kontakte.
Mirazim Salihu, direktor Agencije za prikazivanje filmova u Prištini.

SALIHU: Uspeli smo da ostvarimo kontakte sa svim proizvodjačima filmova na Kosovo smo dobili bosansko i hrvatski film. Na jednom festivalu sam se susreo sa Goranom Markovićem iz Beograda, čestitao sam mu na premijeri filma „Srbija godina nulta“, i pozvao ga da sa filmom dodje na Kosovo. Rekao mi je: Hvala na čestitci, ali za dolazak u Prištinu još nije vreme. Nije krivica do sineasta da ne mogu da dodju, već je pored aktuelne situacije prisutan i nedostatak gradjanske smelosti da predstavnici srpske kinematografije dodju i prikažu premijere na Kosovu, a kulturni poslaneci su oni koji otvaraju puteve političarima.

* * * * *

RSE: Prelazimo na izdavaštvo. Izdavači u Srbiji nisu otišli korak dalje od nekoliko hrvatskih ili bosanskih pisaca, koji su objavljeni ove godine, pre svega Dubravke Ugrešić, Aleksandra Hemona ili Slavenke Drakulić. Urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga, Dejan Ilić.

ILIĆ: Saradnja izmedju izdavačkih kuća u Srbiji i Hrvatskoj postoji, i ona je tolika koliko treba da bude, kolike su potrebe ljudi tamo i nas koji živimo ovde. To znači da sam ja, kao urednik u jednoj izdavačkoj kući, poslednjih nekoliko godina objavio jedno 7 ili 8 knjiga autora iz Hrvatske. Neke od tih knjiga su prošle, a neke ne. Razlog nije to što su to neki ljudi iz Hrvatske koji objavljuju, a ovde ih niko ne želi, već su kupci uzimali knjige za koje su bili zainteresovani, a neke ih nisu zanimale, isto kao i kod domaćih pisaca, neki se prodaju, a neki ne. Naši autori u Hrvatskoj prolaze u skladu sa interesovanjem koje za to postoji tamo.

RSE: Mada se često stiče utisak da neka ozbiljnija kulturna saradnja izostaje zbog još uvek prisutnih tenzija i opterećenja svime onim što se dogodilo, izdavač Dejan Ilić poriče da takve svari bitno utiču na kulturne kontakte.

ILIĆ: Kada pričamo o toj saradnji, ne treba tu učitavati odnose izmedju te dve države, izmedju ljudi koji tamo i ovde žive, to je, jednostavno, jedna logika koja funkcioniše i na svim ostalim nivoima. Da li to sada treba da bude u nekom većem obimu, ali zašto bi bilo, i šta bismo time hteli da postignemo? Šta bi značilo da sve što se objavi u Hrvatskoj treba dodje u Srbiju, a sve što se objavi u Srbiji treba da ide u Hrvatsku? Ljudi biraju, kao što je od uvek i trebalo da se bira, i kao što će se i ubuduće birati.

RSE: U izdavačkoj delatnosti na Kosovu, koja je u glavnom prepuštena privatnim izdavačima, nije bilo izdanja iz drugih delova bivše Jugoslavije, uglavnom su to knjige autora sa Kosova i po neko izdanje autora iz Albanije.

* * * * *

RSE: Mlada generacija crnogorskih pisaca u proteklom je periodu na postjugoslovenskim prostorima doživjela ne manje ovacije književne kritike nego u Crnoj Gori, ako ne i veće. Autor izvanrednim kritikama ocijenjenog romana „Mimezis“ Andrej Nikolaidis, objašnjava kako se njegova knjiga našla u hrvatskom izdanju.

NIKOLAIDIS: Nije bilo nikakvih posebnih kontakata izmedju mene i ljudi koji su objavili knjigu, dakle zagrebačkog „Diriea“. Znao sam da je to eminentni izdavač, poslao sam im rukopis, njima se to dopalo i objavili su. I to je, kao na kraju „Kazablanke“, bio početak jednog divnog prijateljstva. Naravno da je to dobro, sada je situacija nešto drugačija, jer su barem trojica savremenih crnogorskih u vrhu savremene književnosti.

RSE: U prilog tome da su savremeni crnogorski književnici samostalno uspostavili izuzetno dobre kontakte sa kolegama u regionu govori i sledeća činjenica:

NIKOLAIDIS: Pre neki dan održana je promocija „Haselove djece“ Ognjena Spahića, gdje je Rade Dragojević, jedan od najeminentnijih hrvatskih književnih kritičara, došao u Podgoricu i poslovično nezainteresovanoj i neobaviještenoj crnogorskoj javnosti saopštio da, po sudu tamošnjih kritičara, četiri najvažnija nova pisca na ovom prostoru jesu: Ognjen Spahić, Balša Brković, Goran Samardžić iz Sarajeva i moja malenkost.

RSE: Prema Nikolaidisu, izuzetno je značajno uspostavljanje i obnavljanje kontakata, ali kao je kazao, riječ je uvijek o pojedincima, nedostaje institucionalna saradnja.

NIKOLAIDIS: Sve kontakte koje sam napravio, svi kontakti koje su Balša Brković i Ognjen Pahić napravili, i svi kontakti koje uopšte pisci prave, uvijek njihovi lični kontakti. Oni uvijek govore u lično ime, jer jednostavno nemamo mandat da govorimo u ime nekakve kulturne scene, pošto se ovde novci ne troše na nas, nego na megalomanske projekte poput onih pozorišnih, tako da ja niti imam mandat, niti volju, a na kraju i obavezu, da zastupam bilo koga. Uvijek govorim u svoje ime, ali pretpostavljam da ljudi koji čitaju naše knjige mogu da zamisle da mi predstavljamo neku drugačiju Crnu Goru, bitno drugačiju od one koja ih je ne tako davno bombardovala.

* * * * *

RSE: Damir Uzunović, suvlasnik sarajevske knjižare „Bajbuk“ i književnik, kaže da postoji jedan projekat u Podgorici koji će mnogo značiti za proboj knjige iz Bosne u Crnu Goru.

UZUNOVIĆ: Imamo na umu jednu knjižaru koja se tek razvija u Podgorici, a zove se „Karvert“. Mislim da ćemo negde već u maju prisustvovati otvorenju te značajne nove konceptualne knjižare u Podgorici, gdje ćemo ostvariti jako dobru saradnju.

RSE: Naš sagovornik iz Sarajeva kaže da je prodor knjige iz Bosne i Hercegovine u region omogućio jedan projekat, koji je predhodno probio granice unutar same Bosne.

UZUNOVIĆ: Mi jesmo, zahvaljujući Fondaciji za izdavaštvo Federalnog ministarstva kulture, uspeli da pokrenemo jedan projekat „Grupe 7“, odnosno novih BiH izdavača. Ta asocijacija se zove „BH Novi izdavači“, a sačinjava je grupa iz Sarajeva, Zenice, iz Hercegovine, Banja Luke, a to je i „Bajbuk“ iz Sarajeva, „Zora“ iz Sarajeva, „Vrijeme knjige“ iz Zenice, „Litera“ iz Banja Luke, „Hercegtisak“ iz Širokog Brijega, „Obzor“ iz Medjugorja i „Oko“ iz Sarajeva. Dio projekta na koji smo i dobili pomoć od Fondacije jeste upravo izlazak na susedna tržišta, Hrvatske i Srbije, i mi smo to pokrili sa dva sajma za koji smo dobili sredstva od fondacije, u Zagrebu i u Beogradu. Sajam u Beogradu je stvarno jedan veliki iskorak ka zajedničkom tržištu, i ukidanju jedne vrste prećutne blokade koju smo do sada imali od strane srbijanskih knjižara. Ne više ni publike, nego politike knjižara koji nisu željeli bosansku knjigu na svojim policama, ignorisali su je do kraja zato što je, nakon svega što se desilo, još i bosanska knjiga. Naše knjige su se vraćale u istom paketu kako smo ih i poslali, sa oznakom „Nečitljivo“, odnosto da ljudi nemaju interes. Mi smo razbili tu ideju da ljudi nemaju interes; naše knjige na zajedničkom štandu u Beogradu bile su dostupne čitalačkoj publici, i reakcija je bila sjajna. Mislim da će sledeća godina biti daleko bolje primećena i daleko bolje najavljena, i da ćemo već tad imati dobru priliku da udjemo sa knjigama i u knjižare na teritorije Srbije.

* * * * *

RSE: Predrag Lucić urednik Biblioteke „Feral Tribjun“ iz Splita.

LUCIĆ: Samo bih dodao da lično mislim kako će ova godina pred nama, 2005., ipak doneti jedno značajno pogoršanje, jer će mali i srednji izdavači biti prisiljeni na suradnju, jer će ih ovi veliki novostvoreni mamuti pojesti. Već dugo vremena je problem što se, recimo, odštampaju tri prevoda jedne te iste knjige, i onda niko ta tri izdavača u Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj, ne može da proda čitav tiraž, bio on od 500 ili od 1000 primeraka. Za neke naslove koji su visokokomercijalni i dalje će svako htjeti svoje izdanje, ali za ove druge mislim da će tu biti najnormalniji put da se izdavači, koji imaju slične izdavačke politike, koji preferiraju nekog autora, udruže i da knjigu rade zajedno. Veliki je problem ekonomske prirode, strašna je razlika u cenama knjiga izmedju Hrvatske i Bosne, sa jedne strane, i Srbije i Crne Gore, jer ako se uspostavi ta regionalna suradnja izmedju izdavača i ako se bude štampalo gdje je jeftinije, onda se ta knjiga ne može prodavati po najskupljim cenama.

RSE: Ipak se u 2004. godini dogodilo se na tom polju nešto značajno: to je književna regionalna nagrada dodeljena u Tuzli za roman godine, koju je dobio vaš kolega iz „Ferala“.

LUCIĆ: Naš autor Ivica Djikić za svoju knjigu „Cirkus Kolumbija“, za svoj prvi roman objavljen u „Feralovoj biblioteci“. Koliko god da sam ponosan na tu činjenicu, sa druge strane mi je jako žao da je čitaoci u regionu, koji su sigurno zainteresirani za tu knjigu, na primer u Beogradu i Novom Sadu, s ne mogu nabaviti jer je ona preskupa.
XS
SM
MD
LG