Dostupni linkovi

logo-print

Od početka devedesetih živim u samostalnoj Crnoj Gori


Subota, 11. decembar 2004. godine
Kada ne možeš da smisliš prvu rečenicu, onda tekst počni drugom. Danas sam se, razmišljajući kako da započnem ovaj Dnevnik, opet sjetio tog recepta koji smo prije tri decenije rado prepisivali jedni drugima mi mladi novinari sarajevskog Oslobođenja. Genijalan izum. Evo me već u trećoj rečenici i pravom proljećnom danu. Podgoricu najviše volim zbog proljeća u novembru, decembru, a ponekada se prošvercuje i u januaru.

Subotom iz protesta ne čitam novine. Letim naslove samo jednog dnevnog lista, a na televiziji najčešće gledam seriju o životinjama i neki dobar film. Meni su životinje sve milije što više upoznajem ljude. Birajući TV programe naletjeh na Sjaj u travi. Davno li je to bilo kada sam ga prvi put gledao u sarajevskoj Kinoteci. S prve predstave gledaoci izlaze kao ožalošćena porodica. Bila su to vremena kada se cijenila romantika.


Nedjelja, 12. decembar 2004. godine
Zna se, nezaobilazno odredište - Klub boćara, stratište boćara, penzionera, novinara, gimnazijalaca, studenata, šetača sa Gorice, stono-tenisera. Sav komšiluk, osim sveštenika ovdašnje Anfilohijeve crkve. Oni u velikom luku zaobilaze naše šaroliko društvo. A kako i ne bi kada je tu redovno, pored novinara Monitora, i autor nedavno objavljene knjige ''Anfilohijeva sabrana nedjela'', to jeste, moja malenkost. Danas je u Klubu glavna tema novo pomjeranje roka crnogorskog referenduma. Ne učestvujem u burnoj polemici. Od početka devedesetih živim u samostalnoj Crnoj Gori. Od tada radim u nezavisnom crnogorskom nedjeljniku. U obrazac za popis stanovništva upisano je da govorim crnogorskim. Na registarske tablice zalijepio sam crnogorski grb: MN umjesto oznake YU. U stanu vijori stara crnogorska zastava. Oko toga se nisam konsultovao ni sa Solanom, ni sa Đukanovićem, ni sa Miloševićem. Toliko o politici.

Ponedjeljak, 13. decembar 2004. godine
Ponedjeljak bih zakonom ukinuo. U redakciji sam i danas proveo, što prije, što poslije podne, bar dvanaest sati. Dođe mi da na ulici istaknem firmu - Rudnik Monitor. Uvijek iste obaveze. Pripadam redu urednika koje zovu ''goniči robova''. U povjerenju, i ja pišem tekstove u posljednji čas, ali drugima teško praštam kašnjenje. I danas sam morao da istrpim armiju smarača - jedni prepričavaju šta će pisati, drugi traže telefonske brojeve, kao da na bilbordu reklamiram da imam najbogatiji imenik u redakciji, treći zovu na kafu.


Utorak, 14. decembar 2004. godine
Put do Kotora je jedna od relacija na kojima me vožnja skroz na skroz odmara. Deset je sati. Pogled na Cetinje i podsjećanje na događaj iz protekle decenije. Crnogorski badnjak, mitinzi za samostalnu Crnu Goru i obnovu Crnogorske crkve, Cetinsko bijenale. Onda je sve počelo da zamire. O tome najbolje svjedoči žuta metalna tabla na ulazu u grad. Ispod natpisa Cetinje, crnim sprejom dopisano ''Ne radi''.

Budva. Turistička metropola utonula u zimski san. Odmara od ljetošnjeg mravinjaka i tubno folka Ceca, Goca i Seka. Ne guši ni dim od leskovačkog roštilja. Još je lijepa, iako joj nemilosrdni graditelji svega i svačega ružnjaju lice. Prvu kafu u Kotoru najčešće pijem u San Đovaniju. Danas mi društvo pravi kćerka Milena i njeno društvo sa Fakulteta za turizam. Ostavljam ih u prekrasnom ambijentu i prelazim na radni dio.

Na povratku u Podgoricu zaključujem - nedjeljni izbor u Kotoru najbolje je ocijenio autor naslova u jednom podgoričkom dnevniku ''Miko srećan, Miko zadovoljan''. Miko je Miodrag Živković, prvi čovjek Liberalne partije.

Srijeda, 15. decembar 2004. godine
U novinama prvo pročitam pisma čitalaca. Redovno se čudim šta to tjera te ljude da pišu kada ne moraju, posebno jednom piscu pisama Monitoru. Za svaki broj pošalje po pet-šest komada uredno otkucanih na pisaćoj mašini. Koristi muška i ženska imena, a javlja se iz raznih crnogorskih gradova. Tako mjesecima. Ja sam jedini čitalac njegovih pisama. Žao mi je što ne mogu da mu odgovorim, te ih bacam u koš zato što ih potpisuje izmišljenim imenima. Valjda će se jednom javiti i pod svojim imenom da obojica budemo zadovoljni i da više ne izigravam detektiva.

Srijeda je inače najnaporniji radni dan u redakciji. Danas predajemo list u štampu. Danas je šef-deska, to jest ja, prava tegljeća snaga. U kasno poslije podne napuštam redakciju i polumrtav od umora stižem kući. I opet se, po ko zna koji put, prisjećam Radovana Jablana, reportera Radio Titograda, koji je davno, zahvaljujući se u ime nagrađenih novinara, rekao: ''Za naš uspjeh prvo želim da se zahvalim našim suprugama''. Kako da se zahvalim svojoj Bosiljki koja već trideset godina trpi moje izbivanje iz kuće, prijetnje, suđenja, ostajanje bez posla.

Četvrtak, 16. decembar 2004. godine
Prije podne plaćanje računa, malo šetnje po gradu, kafica, društvo u Maši kod automehaničara Bora. Kod njega godinama vozim na vizitu svog starog forda koji pod punim gasom ulazi u treću deceniju.

Potom se u Griniču nalazim se sa generalnim konzulom Republike Hrvatske, Petrom Poljanićem. Dug, srdačan i zanimljiv razgovor. Na red dolazi neprijatna tema - pohod crnogorskih rezervista na Dubrovnik. Razgovaramo i o mojoj knjizi ''Operacija Dubrovnik - sve je bilo meta''.

Danas sam konačno uspio da napišem prilog za beogradski Danas. Narednih dana moram biti revnosniji, da mi Grujica ne otkaže saradnju. Evo već sam smislio tekst za sutra. Počinje kampanja ''Poštuj zakon. Ne nosi oružje''. Da li će Crnogorci imati snage da raskinu sa tradicijom i da umjesto revolvera za pojasom nose mobilne?

Petak, 17. decembar 2004. godine
Kišovit, turan dan. Meteorolozi ovog puta nisu omanuli. Uvijek pogode kada će nevrijeme, a omanu kada najave sunce. Od danas, zajedno sa ostalim članovima redakcije, moram da hvatam veliki zalet. Paralelno treba pripremiti novi broj Monitora, plus novogodišnji broj.

Ne znam zašto ali volim uporedo da čitam po nekoliko knjiga. Dugo se zanosim idejom da napišem roman, ali to će najvjerovatnije ostati želja. U knjizi koju trenutno čitam ''Od Hemingveja do Markesa'' o tome govori Norman Majler. Jednom mu se, priča, Žan Malake žalio kako teško piše roman. ''Zašto se mučite'', pitao ga je Majler. Malake je iznenađen odgovorio: ''Prava istina se otkriva samo za vrijeme pisanja''. Slažem se uz malu dopunu. Veliki pisac nikada nije boravio u Crnoj Gori. Ovdje niko ne voli istinu.
XS
SM
MD
LG