Dostupni linkovi

Gde je balkansko oružje?


Policija Holandije je još prošlog meseca, neposredno nakon ubistva režisera Tea Van Goga (Theo Van Gogh) utvrdila da je on ubijen pištoljem tipa "HS 2000", proizvedenim 2000. u Hrvatskoj. To oružje koristi i holandska policija. Protekle sedmice je, međutim, utvrđeno da pištolj koji je korišćen u ubistvu nije bio registrovan u Holandiji, što znači da je velika šansa da je prokrijumčaren iz Hrvatske.

Ovi slučajevi otvaraju pitanja gde se nalazi i kako se kontroliše sva ona ogromna količina oružja i vojne opreme gomilana decenijama na području bivše Jugoslavije?

Navedeni slučajevi pronalaženja ili korišćenja oružja proizvedenog u državama zapadnog Balkana nisu jedinstveni. Oružje i vojna oprema nekadašnje JNA, ali i oni proizvedeni nakon raspada Jugoslavije pronalaženi su proteklih godina u gotovo čitavom svetu – od Severne Irske, Bliskog istoka, Afrike, Azije do Latinske Amerike. U nekoliko slučajeva su kod pohapšenih terorista u raznim delovima sveta pronalaženi vojni efektivi nekadašnje Jugoslavije.

Neven Kazazović, vojni stručnjak iz Sarajeva, jedan od boljih poznavalaca ove oblasti u regiji, ukazuje Radiju Slobodna Evropa na još neke slučajeve pronalaženja ilegalnog oružja:

„Podsjetit ću vas da je recimo prije dvije-tri godine UNMIK na Kosovu otkrio jednu pošiljku krijumčarenog oružja iz Bosne i Hercegovine, koja se sastojala od 318 kalašnjikova (AK-47), raketa i 500 granata. Ili recimo, jedna španska televizijska grupa, pretvarajući se da radi za IRA-u i neke druge terorističke grupacije, napravila je posao u Republici Srpskoj kupivši 200 kalašnjikova, 75 mitraljeza "M-84", to je onaj čuveni „sijač smrti“, jedno strahovito oružje, 500 pištolja, 50 snajperskih pušaka, 500 granata, TNT, municiju i tako dalje.“

Krešimir Žabec, novinar zagrebačkog „Jutarnjeg lista“ koji se bavi vojnom problematikom opisuje Radiju Slobodna Evropa načine na koji kriminalci dolaze do oružja u Hrvatskoj:

„Hrvatska vojska ima veliki broj skladišta u kojima se to naoružanje, razbacano po cijeloj državi, čuva. Zbog činjenice da, prema nekim podacima, svake godine nedostaje broj ročnih vojnika, Glavni stožer ima problema sa osiguravanjem tih objekata. Dakle, ako je za čuvanje određenog objekta potrebno deset vojnika, čuva ga u pravilu do recimo četiri. Osim toga, ulaganje u sigurnost tih objekata – videonadzor, osvjetljavanje i tako dalje, se ne čini.

U pravilu se krade na više mjesta odjednom, dakle iz više vojnih skladišta. Primjerice kada su ukradene strojnice u Karlovcu, u kratkom razdoblju se dogodila i pljačka iz vojnog skladišta u Đakovu, a ubrzo je otkrivena i pljačka strojnica i druge opreme iz vojarne u Šepurinama, gdje je viđeno da je ograda oko vojarne bila slomljena i tuda se jednostavno provlačilo naoružanje i dalje dilalo. U principu, dođe narudžba, ona se obavi i jednostavno u pravilu to oružje onda završi preko granice Hrvatske.“

Viška oružja ima posvuda na Balkanu, ali su Bosna i Hercegovina i Kosovo specifični kao područja najkrvavijih ratova u protekloj deceniji. Tamo je oružja bilo najviše.

Ljudi u kućama drže oružje kao garanciju fizičke i političke sigurnosti, kaže Radiju Slobodna Evropa Niradž Sing (Neeraj Singh), portparol Odeljenja za policiju i pravosuđe Civilne misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK). Dodaje da je od završetka sukoba u junu 1999. godine na Kosovu u rukama civila ostalo nekoliko stotina hiljada komada oružja, i da brojne amnestije nisu bile uspešne:

„Neovlašćeno posedovanje oružja je ilegalno, doprinosi daljoj destabilizaciji situacije i potencijalna je pretnja budućnosti, što je opasno za društvo“.

Program Ujedinjenih nacija za razvoj (United Nations Development Programme - UNDP) je prošle godine sproveo istraživanje koje je pokazalo da je oko 350.000 komada lakog naoružanja u rukama civila, od čega je oko 300.000 ilegalno.

Virtut Gacaferi (Virtyt), portparol UNDP-a u Prištini, kaže Radiju Slobodna Evropa da se do tog broja došlo na osnovu odgovora građana na pitanja – da li vaš sused ima oružje i, ako ima, koliko?

„Stav građana je veoma zabrinjavajući za Kosovo, jer se radi o velikoj količini oružja i to znači da kod ljudi postoji strah da njihove komšije imaju oružje“.

Portparol Kosovske policijske službe, Refki Morina, ističe da nema razloga da građani budu naoružani:

„Imamo vojnike KFOR-a, 3.500 međunarodnih policajaca, oko 7.000 pripadnika kosovske policije, zatim međunarodne i domaće institucije, čiji je cilj bezbednost za sve građane“.

Od 1999. godine sprovedene su tri amnestije, ali nijedna nije bila uspešna. Predstavnik UNMIK-a, Niradž Sing, kaže da su tokom prošlogodišnje kampanje, koju je organizovao UNDP, uz pomoć UNMIK-a i KFOR-a, uprkos brojnim medijskim kampanjama u cilju podizanja svesti, predata samo 152 komada oružja. UNMIK policija svakog meseca beleži više od 200 slučajeva posedovanja ilegalnog oružja ili eksplozivnih naprava. To se završava hapšenjem, ali ne i uvek zatvorom. Tako je u 2003. godini bilo oko 1.200 presuda povezanih sa posedovanjem ilegalnog oružja. Ističe se da su razlozi zbog kojih ljudi ne žele da predaju oružje, to što svoju bezbednost još uvek ne mogu da povere policiji, kao i da je veoma ukorenjena tradicija nošenja oružja na Kosovu, ali i na Balkanu uopšte.

Sing ocenjuje kako je najveći razlog zbog kojeg ljudi drže oružje nesigurna budućnost:

„Smatra se da je držanje oružja garancija sigurnosti za budućnost, u slučaju da se stvari ne odvijaju onako kako ljudi očekuju“, kaže Sing.

Refki Morina ističe da je nošenje oružja posledica zbivanja u prošlosti:

„Nošenje ilegalnog oružja je na Kosovu ostalo kao zaostavština prethodnih režima, s obzirom da je Kosovo bilo pod vladavinom drugih država u okruženju. Zato u kosovskom mentalitetu nošenje oružja predstavlja neku vrstu sigurnosti, ali za to više nema potrebe“, kaže Morina.

Neven Kazazović kaže Radiju Slobodna Evropa da je dobar deo oružja sa Balkana i dalje u tom području, iako su ratovi okončani. On otkriva još jednu interesantnu pojavu, zbog čega je toliko oružja na Balkanu:

„Ovdje su čak i pred ovaj rat nalažena skladišta naoružanja iz Drugog svjetskog rata koje su Nijemci ostavljali iza sebe. Nađena je konzervirana velika količina naoružanja, i to izvanredno konzervirana, tako da je to oružje pucalo i u ovom ratu.

Ja sam kao mlad novinar prije trideset i nešto godina pravio neku reportažu sa radnicima koji su proširivali, odnosno rekonstruisali put između Sarajeva i Tuzle. Tada je bager na Karauli udario u jedan podzemni bunker. Došla je policija, došle su snage bezbijednosti da to ispitaju i ustanovili su da je to jako veliki bunker, u kome ima nekoliko stotina šmajsera, mitraljeza, dvije rezervne radio-stanice i ne znam koliko sanduka municije za to naoružanje. To je sve bilo konzervirano i upakovano tako da je tu moglo biti uskladišteno sto godina. Potpuno nevjerovatno!

Sjećam se dobro, istraga je vođena i tako dalje, i tada je rečeno da takvih skladišta ima više u Bosni i Hercegovini, nalaze se u planinskim, nepristupačnim dijelovima. To su Nijemci ostavljali prilikom povlačenja. Na šta su oni računali, ja pojma nemam, ali to naoružanje sam vidio svojim očima i to je bilo nešto nevjerovatno impresivno.

Na početku rata u Sarajevu, u maju mjesecu, vidim jednog taksistu sa šmajserom, potpuno novim, ali totalno novim, vidjelo se da je skinuta konzervacija sa njega maltene prije pet dana. Bio sam potpuno zaprepašten otkud taj šmajser kod njega, pitam ga: ,Odakle ti taj šmajser?‘, kaže: ,Kupio sam za 800 maraka‘. Automat što je imala JNA, odnosno što se proizvodio u Jugoslaviji po licenci šmajsera (automat M-56), od šmajsera se razlikovao po tome što je imao onaj krivi okvir za municiju i od šmajsera manji kalibar - šmajser je imao kalibar 9 mm. Znači, kad je buknuo rat, odjednom se iz nekog skladišta – ne znam kojeg i ne znam ko je to uradio – pojavljuje oružje koje je proizvedeno negdje 1942-1944. godine, i to potpuno novo. On to nije dobio iz Njemačke, on je to dobio iz Bosne i Hercegovine.

Ista stvar je bila recimo i sa špaginima koji su se odjednom pojavili. To je onaj ruski automat sa dobošem. Odjednom su se pojavili i to su se baš kod nas pojavili. E sad možete misliti šta se sve ostavlja i šta se sve čuva nakon ovog posljednjeg rata ovdje. Tako da ovo pitanje krijumčarenja, odnosno skladištenja i čuvanja naoružanja, to je jedno pitanje koje ovdje ima neku jako dugu i bogatu tradiciju i ne mislim da će se to vrlo lako iskorijeniti.“

Međunarodne vojne snage i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu često sprovode akcije prikupljanja ili prijavljivanja ilegalnog oružja. Dogovorom između predstavnika vojski Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, bilo je predviđeno uništavanje ili predaja dvadeset do trideset hiljada komada lakog oružja. U proteklih nekoliko godina u više navrata oružje je uništavano i to tako što je završavalo u visokim pećima Željezare "Zenica". Portparol EUROFOR-a Kris Persival (Chris Percival) iznosi detalje Radiju Slobodna Evropa:

„Zaključno sa 30. decembrom prošle godine, uništeno je preko 130.000 tona municije. Nakon što su entitetske oružane snage preuzele veću ulogu u uništavanju ilegalnog naoružanja i municije, uloga međunarodnih snaga u tom poslu je umanjena, međutim EUFOR, odnosno multinacionalne snage, raspoređene po sektorima, nastaviće i dalje pomagati entitetske vojske u akcijama uništavanja oružja i municije.“

EUFOR je preuzimanjem mandata od SFOR-a nastavio sa operacijom „Žetva“, koja je pokrenuta u martu 1999. godine. Činjenice kazuju da je SFOR 2003. godine prikupio preko 11 hiljada pištolja i pušaka, te oko 45 hiljada komada ručnih bombi. Sve to jasno govori da je dosta municije i oružja ostalo u rukama građana.

Pukovnik Iv Kermorvan (Yves Kermorvant) iz Službe za informisanje KFOR-a na Kosovu kaže Radiju Slobodna Evropa da je na tom području i dalje mnogo oružja:

„Svake sedmice mi zaplenjujemo oružje kad pretražujemo vozila ili kuće. To je tako. Uglavnom je reč o lakom oružju, često lovačkom. Na početku, 1999. godine, zaplenjivali smo razno oružje, ali sada uglavnom, mogu reći, ono što zaplenimo jeste lako oružje. Možda to znači da nema više teškog oružja.“

Pukovnik Kermorvan kaže da bez obzira na to što je na Kosovu mnogo oružja, ne veruje u novinske podatke, koje je video, po kojima čak svaki osamnaestogodišnjak na Kosovu ima neko oružje:

„To je glupost. To nije tačno. I ti ljudi koji to pišu nisu novinari, to su lažovi i opasno je to što rade, jer kad to kažu, stvaraju strah kod ljudi, a to nije dobro rešenje. To je loše rešenje.“

Neven Kazazović:

„Tu ima jedan podatak koji je vrlo alarmantan. Trupe SFOR-a, međunarodne jedinice, pronalazile su vrlo skrivena skladišta u nepristupačnim predjelima, ali skladišta gdje je oružje bilo vrlo znalački pohranjeno, uskladišteno; o tim skladištima i oružju se brinuo neko ko se razumio u vojne poslove. Više puta se dogodilo da je SFOR ispraznio takva skladišta, a onda u novim kontrolama, recimo poslije šest ili devet mjeseci, nalazili su ta skladišta ponovo puna naoružanja. Ljudi bi se zaprepastili kada bi čuli čega sve tu ima, od pištolja, eksplozivnih naprava, eksploziva, pa maltene do tenkova.“

Ministar inostranih poslova Crne Gore Dragan Đurović je izjavio u utorak, 14. decembra, da u Crnoj Gori prosečno svaki treći građanin poseduje oružje. Ministar je najavio za naredni mesec početak akcije registracije ilegalnog oružja. Kaže da je u Crnoj Gori registrovano 102.000 komada pušaka i pištolja. Čuli smo od naših sagovornika da je slično i na Kosovu. Postoji li ta ljubav prema oružju i u Bosni i Hercegovini?

Neven Kazazović:

„Ta ljubav prema naoružanju se vidi u Bosni i Hercegovini po tome što recimo negdje oko 350.000 ljudi ima dozvole za držanje oružja, znači posjeduje oružje legalno. To su lovačke puške, pištolji, revolveri i tako dalje. Međutim, oni su manjina prema onom broju ljudi koji ilegalno posjeduju naoružanje. A to ilegalno naoružanje, ono se ne ograničava samo na lovačke puške, lovačke karabine ili pištolje i revolvere, već tu ima svega i svačega.“

Šta je sa velikim oruđima, tenkovima, topovima itd?

„To veliko oružje, prije svega po dogovoru u Beču i Firenci, potpada u one regule o smanjenju odnosno o kontroli. Tu se pojavio jedan drugi problem – to oružje treba uništiti, a to nije besplatno, to je jako skupo. Recimo uništavanje jednog tenka T-55 košta petnaest-šesnaest hiljada maraka. Znači to nije baš tako jeftino ako se mora sto tenkova uništiti.“

Da Vas kao stručnjaka pita recimo Vlada Bosne i Hercegovine odnosno Savet ministara kako rešiti problem tog viška naoružanja, šta bi bio Vaš odgovor, šta je najbolje rešenje za Bosnu i Hercegovinu? A to što je rešenje za Bosnu, praktično je rešenje i za čitavu regiju, jer su problemi slični, a u BiH i na Kosovu su zapravo samo najizraženiji.

„Ne mislim da postoji samo jedna ili dvije mjere, već je potreban čitav niz mjera. Potrebno je stvaranje jedne potpuno nove percepcije i odnosa prema naoružanju. Tako da je tu potrebna edukacija, tu je potreban jedan rad sa stanovništvom da se stanovništvo ubijedi da to naoružanje, bez obzira koliko se nekome sviđalo i koliko je ta neka mitomanija za oružjem prisutna, bitno ugrožava bezbijednost svih. Recimo, u većini kriminalnih akata, ubistava, pljački ili nasilnih sukoba, korišteno je ovo ilegalno naoružanje. Niko ko je pucao ili ubio, dakle u nekom sukobu iskoristio vatreno oružje, nije imao dozvolu za posjedovanje tog oružja.

Znači, oružja ima još veoma mnogo i mislim da će to biti problem koji će se rješavati godinama. Slično kao sa minama. To ne može da se riješi preko noći. Toliko je tih skrivenih skladišta, toliko je naoružanja, toliko je na neki način straha među ljudima da će im to oružje ipak jednog dana zatrebati, i na kraju krajeva toliko je tih nekih grupa koje u tom višku naoružanja vide mogućnost svoje neke ilegalne zarade i tako dalje, da ja stvarno mislim da donijeti jedan zakon o tome ne znači ništa, već bi time morao da se bavi čitav niz zakona iz više oblasti da bi se to uspjelo napraviti.“
XS
SM
MD
LG