Dostupni linkovi

Muzičke ikone evropskih revolucija


Ukrajina, slika Kijeva podseća u mnogo čemu na Srbiju sredinom devedesetih – zima, danonoćni protesti zbog lažiranja izbornih rezultata, muzika, šatori i energija koja se danima ne smanjuje. Novinarka Radija Slobodna Evropa iz Ukrajinskog servisa Ljudmila Vanek:

„To se desilo na trgu u Kijevu. Prvi put se čula pjesma koju sada svi pjevaju. Pojavio se do tada potpuno nepoznati bend – Grin đoli. Inače malo ko zna šta to znači. Došli su iz malog zapadnoukrajinskog grada, napravili su rep pjesmu koja sadrži sve slogane koje su izvikivali demonstranti i govornici: ,Zajedno nas je puno!‘, ,Niko nas ne može pobijediti!‘ i slično. Odmah su svi naučili riječi ove pjesme i svaki put su je pjevali i oni koji su bili na trgu i oni koji su stajali na sceni, uključujući i Juščenka. I na televiziji se pušta ova pjesma, tako da je ovaj bend postao veoma popularan. Mislim da od njih nema većih zvijezda trenutno u Ukrajini. U pjesmi se nabraja protiv čega su sve demonstranti – protiv falsifikovanja izbornih rezultata i slično. Kada se pušta ukrajinska himna, to su najuzbudljiviji trenutci, jer se vidi gomile ljudi kojima se suze slijevaju niz lice. Ima puno bendova koji učestvuju u demonstracijama, ali ja bih izdvojila priču o pobjednici ,Evrovizije‘ Ruslani. Ona je veoma važna ličnost u Ukrajini, zato što je postala simbol ukrajinskog prodora u Evropu, ali i bila je u jednom trenutku izmanipulisana od premijera Janukoviča. Kada je bila na koncertu u Dnjepropetrovskoj oblasti, on je došao nenajavljeno na binu i zatražio da zapjeva zajedno s njim jednu rusku pjesmu. Poslije toga su odmah svi to osudili i nisu htjeli za nju da čuju. U intervjuu našem radiju, koji sam ja radila, ona je objasnila da je bila izmanipulisana i da više nikada neće stajati blizu Janukoviča i da neće dozvoliti da je upotrijebe u političke svrhe. Poslije drugog izbornog kruga, ona je ipak došla i objavila da nije htjela da se miješa u politiku, ali da se više ne radi o politici, već o manipulisanju ljudskim pravima. I tako je počela da pjeva na trgu u Kijevu.“

Komunizam ili postkomunističke diktature su rušene na različite načine u Evropi, najčešće protestima. Češka „plišana revolucija“ je jedna od najimpozantnijih. Stotine hiljada demonstranata na Vaclavaku tražilo je promene. Muzika je bila nezaobilazna. Ako danas pitate Čehe koja je muzička ikona 1989. godine, rećiće vam „Molitva za Martu“. Pevačica Marta Kubišova priča za naš program:

„Za mene je taj nastup na balkonu sa ,Molitvom‘ bio apsolutni šok. Takav povratak, posle dvadeset godina zabrane pojavljivanja pred ljudima, mislim da nijedna pevačica nije doživela.“

Objašnjavajući kako je „Molitva za Martu“ postala himna „somotne revolucije“, Marta Kubišova se priseća davne 1968. godine, kada su upali ruski tenkovi:

„Odbila sam da pevam pesmu ,Put‘, s kojom sam pobedila u Bratislavi na ,Zlatnoj liri‘. Ta pesma je bila posvećena Rusima u znak zahvalnosti za 1945. godinu. Smatrala sam da ne ide da se ta pesma pusti u trenutku kada su bili tenkovi na ulicama. Zatražila sam da mi nađu neku drugu i to je bila ,Molitva za Martu‘, pesma iz serije o Rudolfu III, iz dela koji se zvao ,Grof Montekristo‘. Tokom ,somotne revolucije‘, kada sam pevala ,Molitvu‘, ljudi su svi plakali. To su mi posle pričali televizijski novinari. Išli su između ljudi i nisu znali šta se događa. Ja sam pevala, a oni su plakali. To je pesma sa zagonetnim tekstom, neograničena vremenom, jer u refrenu pevam: ,Oblak polako plovi dalje, sklanja se sa neba, a svako žanje ono što je posejao…‘ Tako da se polako to ostvaruje. Naša zemlja se ipak obračunava sa prošlošću, ali zaista polako.“

Uz Martu Kubišovu, „plišana revolucija“ se veže uz još jedno ime, sada pokojnog pevača Karela Krila, koji je iz emigracije stigao na Vaclavak 1989. godine.

Bugarska je također na masovnim protestima rušila socijalistički režim, priseća se Tanja Kančeva, novinarka iz Sofije, zaposlena u našem radiju:

„Ova muzika se počela pojavljivati krajem 1989. godine, u vrijeme pada komunizma, i 1990-91. godine, u vrijeme prvih izbora. U predvečerje izbora su bili masovni mitinzi demokratske opozicije koja je tražila demokratiju, podržavala demokratske promjene. Neke pjesme su bile komponovane i napisane baš tada. Njihove poruke su bile, također kao i poruke demonstranata, protiv komunističkog režima, a podrška promjenama i slobodi. Te pjesme su napisali mladi kompozitori i izvodile popularne bugarske muzičke grupe. Godine 1997., prilikom povratka komunista, sve se ponovilo. Također su bili protesti, ljudi su ponovo bili na ulicama i pjevali te iste pjesme. Mi svi znamo tu muziku. Kada danas čujem tu muziku, a čula sam je poslije dugo vremena, ona izaziva u meni puno emocija, zato što sam i ja bila na tim mitinzima. Pjesme su melodične, borbene, to je dio istorije. Ovo je pjesma koja se zove ,Razvod‘. To je jednostavna ljudska priča o razvodu od žene, ali je to zapravo alegorijska slika Komunističke partije koja je bila omrznuta. Svega je ljudima bilo preko guše, oni su željeli slobodu i raskid. Dugu pjesmu ,Posljednji valcer‘ napisali su isti autori – Aleksandar Kiprov i Aleksandar Petrov. Ovdje je riječ o umiranju stare Komunističke partije. Ona je promijenila svoje ime na početku devedesetih i u pjesmi se kaže da čak i ako je partija promijenila svoje ime, ona se ne može više nikada vratiti, odigrala je svoj posljednji valcer.“

Borba u Poljskoj za demokratske promene započela je još davnih osamdesetih i već tada su neke muzičke grupe postale ikone promena. Neke od njih su stigle ovog decembra i do Kijeva. Govori za naš program Justina Prelić, iz Poljskog instituta u Pragu, koja je u vreme poljskih promena bila studentkinja:

„Simbol muzike tih vremena je prije svega pesma ,Muri‘, što znači zidovi, od Jaceka Kačmarskog. Svi su znali tu pesmu. I do dan danas pamte tu pesmu. To je pesma o zidovima koji treba da se ruše i kad se sruše ti zidovi, onda nastaje novi svet. Ona je bila toliko nabijena energijom, sve nas je nekako uspravljala, znali smo šta hoćemo, znali smo da zaista treba srušiti nešto staro i graditi nešto novo. Mada i sada kad je Kačmarski umro, pre par meseci, dosta mladih ljudi – danas sam videla na internetu – komentarišu njegovu muziku, znaju te pesme, što znači da se one još uvek negde vrte. Druga struja, pored te više pesničke, bio je rok. Tih osamdesetih godina bilo je jako puno rok grupa koje su pevale tako pomalo revolucionarno. Glavna grupa je bila Perfekt i njihova pesma ,Htio bih biti sam sobom‘. Čula sam da je grupa Perfekt sad otišla u Kijev i pevala tu pesmu i svi Ukrajinci su je pevali s njima. Oni su sad nama toliko bliski, oni pamte tu našu revoluciju i pevaju te naše pesme. Nisu to bile demonstracije na ulicama. Sjećam se, ja sam bila student, imali smo štrajkove u našim univerzitetskim zgradama. Tu smo svi spavali, tu smo svi celi dan vodili diskusije, pevali i slušali tu muziku, koja se tada snimala na nekakve kasete, svi smo to znali napamet, prepisivali reči… Na ulicama, na žalost, nismo mogli da se skupljamo, ali bili su koncerti koji su okupljali jako puno ljudi.“

Bivši Sovjetski Savez se postepeno menjao, da bi se manje-više mirno raspao, uz nekoliko žarišta koja i danas tinjaju. Ipak, muzika je u pripremi promena igrala značajnu ulogu, iako možda ne baš toliku koliku je odigrao Gorbačov, kaže novinar Ruskog servisa Radija Slobodna Evropa Andrej Šari:

„U Sovjetskom savezu nikada nisu bile tako masovne demonstracije kao recimo ove sada u Ukrajini. Više se pjevalo u društvu, kasnije na koncertima, s tim da to tada već nije bilo striktno zabranjeno od strane vlasti. Pjesma ,Hoćemo promjene‘ je tada bila himna. To je pjesme jedne, sad već kultne, tada lenjingradske, sada petrogradske grupe, koja se zvala ,Kino‘. Na žalost, frontmen te grupe je poginuo početkom devedesetih. On je bio Korejanac, sovjetski državljanin, ali porijeklom Korejanac, zvao se Viktor Coi. On se sada poredi s Džonom Lenonom. U Moskvi, na primjer, postoji zid Viktora Coia, gdje ljudi donose cvijeće i tako dalje. On je sada apsolutno kultna figura. To je prava ruska rok muzika, vrlo tužna i vrlo depresivna, kao ruska duša. Dio pjesme ,Hoćemo promjene‘ glasi ovako: ,Crveno sunce gori do pepela, nema sijenki u gradu koji gori, naša srca traže promjene, naše oči traže promjene, promjene su u našoj svijesti, promjene su u našim dušama… Hoćemo promjene, hoćemo promjene…‘. To je bio kraj osamdesetih, dakle već i kraj ,Perestojke‘, ali je još postojao Sovjetski Savez, bio je prisutan taj osjećaj ropstva, osjećaj da smo svi u jednom zatvoru, recimo to tako. U rok tekstovima je to naravno sve prenaglašeno, sve je to prejako, ali bitan je bio taj osjećaj koji se stvarao pjevajući uz gitaru u društvu. Tada je još jedna pjesama bila izrazito bitna za tu generaciju, pjesma jedne uralske grupe koja se tada pojavila u sadašnjem Jekaterinburgu, tadašnjem Sverdlovsku, što je jedan depresivni i tužni industrijski grad. Ta pank grupa, koja se zove Nautilus Pompilius, se dakle tu tada pojavila i još uvijek je u Rusiji vrlo popularna. Oni su tada napisali jednu pjesmu koja se zove ,Mi smo zakovani u jedan lanac‘, jedan njen dio glasi ovako: ,Imamo jedne riječi za kuhinje...‘ Kod Rusa su se naime političke priče vodile, ne u kafanama, već u kuhinjama. To je i sad tradicionalno mjesto za rusku inteligenciju, dakle da tu popije malo votke i popriča o slobodi. ,Imamo jedne riječi za kuhinje, a druge za ulicu. Ovdje je skinut je orao…‘ Misli se na kremaljskog orla, koji je skinut i umjesto njega su postavljene zvjezdice. ,...moram biti na oprezu i kada se ljubim‘. Zanimljivo je se čitava ova briljantna generacija ruskih rokera nekako izgubila. Neki su postali narkomani, neki su umrli, neki su poginuli, a neki su postali savjetnici Jeljcina, kao kod vas Bora Čorba, ušli su u nekakve predsjedničke savjete, savjete za kulturu i slično. Većina njih su sada dobro osigurani pedesetogodišnjaci, vode nekakav biznis ili nekakvu kulinarsku emisiju na televiziji. Kad pogledam te naše simbole od prije dvadeset godina, koji su nas tada pozivali na promjene, njihovi životi su se promijenili i za njih je to dovoljno.

Iako je Milošević skinut sa vlasti tek 2000. godine, otpor njegovom režimu je bio najveći 1996. i 1997. godine. A u tim višemesečnim protestima bubnjari predvođeni Dragoljubom Đuričićem postali su simbol otpora Miloševićevom režimu:

„To je bila puka slučajnost. Nosio sam neke bubnjeve kroz Knez Mihajlovu ulicu do jednog kluba gdje sam trebao da sviram, neki klinci mi se ponudili da mi pomognu, počeli smo da lupamo, skupio se narod oko nas ispred Elektrotehne u Knez Mihajlovoj i tako je sve počelo, davne 1996. godine. I onda je to trajalo koliko je trajalo. Mislim da je 2000. godine bilo onako malo i organizovanije, mislim da je već cijela zemlja bila na nogama, protiv tog režima, ne samo Slobodana Miloševića, nego dakle protiv čitavog tog režima, sistema i načina života. Sad iz ovog ugla kad pogledam, ponekad mi se učini da su vlasti tada same sebe srušile, a da mi nismo bili toliko moćni koliko je to izgledalo u tom trenutku. Ali u svakom slučaju ja sam ponosan na to vrijeme, ponosan sam na jednu zdravu, divnu energiju koja je stvarno puno obećavala. Dobio sam jedan kompliment od dva visoka funkcionera Srpske partije socijalista, koji su mi rekli: ,Mi smo na našim sastancima razmatrali i bili smo sretni da vi, Đuričiću, sa vašim bubnjarima ponekad neki bunt prevedete i okrenete na zabavu‘, jer uvijek je postojala opasnost da se pređe granica i da dođe ne daj bože do nečega što je ozbiljno. Taj doboš je jedna nevjerovatna fundamentalna energija, ne samo za muziku, nego za pulsiranje svakog pojedinca. I ja sam svojevremeno u novinama, negdje 1996-97. godine, u jednom intervjuu rekao da bih bio sretan da je gospodin predsjednik pravio parade ispred Skupštine, da dobošari udaraju ritam vojnicima dok marširaju, a ne da vodi ratove.“

Pored bubnjara, i mlađa generacija rok muzičara se priključila protestima. Govori Goran Vasović, frontmen bečejske grupe Eva Braun:

„Pre svega ta priča je malo duža. Ona ustvari ne kreće od 1995-96. godine, kada smo počeli da se pojavljujemo na koncertima opozicije i na tim protestima protiv režima. Lično sam već učestvovao u tom nekom opozicionom delovanju otkad je krenuo rat, od 1991. godine, a od 1992. godine sam bio član Građanskog saveza Srbije, do 2001. godine, kada sam izašao. U onim vremenima, uoči samog rata, kada smo videli kakva se nesreća – ustvari nisu svi videli, ali neki su to mogli pretpostaviti – sprema, bilo je možda logično da svako od nas proba nešto da uradi. To je bio eto taj neki moj mali, čini mi se vrlo mali i zanemarljiv doprinos. Mislim da smo svi mogli mnogo više da uradimo. Naravno, postavlja se pitanje da li uopšte muzika i umetnost može nešto da promeni i da li može da utiče i da se bori protiv pendreka, pušaka i svega ostalog, protiv te sulude koncepcije rata i mržnje. Možda je moglo da je bilo drugačije organizovano. Mnogi od nas, pa i sebe ću uključiti u to, smo se u određenim periodima mirili sa sudbinom i prihvatali da budemo, ne mogu reći deo sistema i deo tog kulturnog establišmenta, ali prihvatali smo i da gostujemo na nekim televizijama, gde možda iz nekih moralnih razloga nismo trebali da gostujemo. Opet, kada malo razmislim, čini mi se da je svega par ljudi sačuvalo obraz muzici, rokenrolu. Nisu svi baš rokenrol provenijencije, ali ta tri čoveka koje ja volim da spomenem su pokojni Milan Mladenović, Rambo Amadeus i Đorđe Balašević. Mislim da su njih trojica bili najčvršći u tim svojim stavovima borbe protiv tog narastajućeg ludačkog fašizma u Srbiji. Mi ostali smo to radili na momente i pokušavali da nešto promenimo. Pesmom ne možeš mnogo toga uraditi. Možeš možda malo pomoći i ubediti sebe da nešto bitno radiš. Čini mi se ipak da je to sve, evo ponovo kažem, ipak bilo premalo. Trebalo je jednostavno sve da stane. Činilo se da je u tom momentu ipak bilo besmisleno i svirati i glumiti i bilo šta raditi. Da su ljudi iz kulture lupili šakom od sto i rekli: ,E sad je bilo dosta, nećemo više!‘, sve bi to bilo drugačije. Ali na žalost, morali smo svi da pravimo… Zapravo morali možda i nismo, ali jednostavno smo pravili određene kompromise. I ako postoji nešto za čim žalim, onda iskreno žalim za tim. Sećam se dosta dobro tih protesta 1996-97. godine i lepe uspomene me vežu za to. Zbog čega? Naravno zbog cele te energije i optimizma koji je tada provejavao kroz sve to i jedne vere da se stvarno radi nešto veliko i da će to doneti nešto bolje. Ubrzo smo bili svedoci da se to nije promenilo, dočekali smo taj 5. oktobar – ja volim da kažem da mi je to, posle rođenja deteta, bio najsrećniji dan u životu – ali na žalost moram priznati da sam sad, kada je prošlo već više od četiri godine, prilično razočaran. Skinut je jedan režim, ali čini mi se da je način mišljenja i ta ideologija još uvek preovlađujuća u ovoj zemlji. Tako da sada taj neki osećaj koji imam jeste neka određena vrsta razočarenja i postajem već polako skeptičan da bi išta moglo da se promeni.“
XS
SM
MD
LG