Dostupni linkovi

logo-print

Djeca špediteri


Punih dvanaest godina, sve do maja ove, u Konatarima je naime bio lociran carinsko-policijski kontrolni punkt. Ostavljene kućice i kiosci, zatvorene kafane i štandovi danas svjedoče o tome. A da je granica samo dobro donijela njenom selu svjedoči i Marina Konatar, mada je lično politički protiv te granice, kaže:

''Što se tiče iz ovog sela sva su djeci upošljena u špedicije. Iz svake kuće skoro po jedno možda radi. To je jedno plus. Što se tiče granice protiv sam toga, ali donijelo jeste što se toga tiče. Ja sam u suštini mislila da to nije prava granica. Što se tiče graničnog prelaza dok je ovdje ja mogu da budem zahvalna. Iskreno da vam kažem tu su špedicije bile, a sad kada je to otišlo dolje sasvim je malo drugačije. Više nije živo, nema tih špedicija da se izdaje''.

Pravilo da bi se od granice moglo imati koristi potvrđuje, ali kao izuzetak, selo Dobrakovo u kome je napravljen novi carinski punkt. Osim što je nekolicina mještana prodala Opštini imanje pored puta, praktično, nikakve koristi od tog punkta oni nemaju, kažu Esad i Ruždija Hasanović:

''Tražio sam jedan manji objekat da napravim, da bi zaposlio mene i moju familiju. Pet puta sam išao u Podgoricu. Kažu: ''Pričekaj, polako. Pričekaj, polako''. Nema ništa od toga''.

''Oni su nam obećali da će se ovdje praviti neki mali objektići, neke radnje. Međutim, kako vidite, napravili su neku A,B i C zonu. Nikakav objekat ne more pored puta da se pravi. Ni na svoje rodno imanje, a ne na što drugo. I, navodno, nudiće nam ''brda i doline'', da će najmanje petnaest ljudi naći posao. Od te priče i toga danas nema ništa. Danas iz Dobrakove niko živi ne radi. Nijedan. ''.

''Dok su nas mamili, šećerom su nas hranili'', jer su nam obećali pretpostavljeni i da ćemo nas dosta biti odavde zapošljeni iz ovog naselja i da će nam kuće sve bit u fasadi i još puno nekih stvari su nam obećavali. Međutim, kada su oni svoje zauzeli Dobrakovo ovim carinskim punktom nije ništa dobilo, nego naprotiv, prokopali su kanale od trafo stanice do carinskog punkta sve na naš račun i preko naših imanja koje niko nije A im progovorio. Od toga ni hvala, ni berićat, što se kaže''.

Kako u Crnoj Gori Dobrakovci nemaju koristi, tako u Srbiji njihovi prekolimski susjedi Vrbničani imaju samo štetu. Iz godine u godinu je, kažu, sve teže i teže prenijeti par kaca sira na njima najbliži bijelopoljski pjac. Brdima na konjima jedino je antipod riješenje, kažu neki od njih:

''Jedno tele, ako 'oće da proda mora carinu platit''.

RSE: Toleriše li carina tako neke sitnice?

''Bogumi, slabo. Slabo. Najviše preko brda ćeraju sad. I sve namirnice iz Bijelog Polja za Vrbnicu ćeraju''.

''I liječenje i pijac i sve zato što je puno bliže. Liječenje svi obavljamo u Bijelom Polju. Sjenički Zavod nama plaća to. Mislim da kao pogranična zona imamo prava. Imamo porodicu u Bijelom Polju. Neko ima oca, neko brata, neko sestru i vodimo se ovamo. Dosta ljudi naših radi u Bijelom Polju''.

''Ipak je ovo granica meka'', kaže Ruždija Hasanović koji je dnevno i nekoliko puta pređe. Što zbog šetnje, što zbog livade na drugoj strani, što zbog ribolova, za koji su prilično definisani odnosi između Srbije i Crne Gore nijesu bitnije odrazili:

''Ova naša granica, kol'ko je tvrda, sad je to carinski punkt. To nije zvanično još država. Crna Gora jeste kao država, ali ona nije u pravom smislu da bude suverena država. Što se tiče granice gotovo svaki dan prođem preko punkta i to je korektan odnos što se tiče nas i granične službe. Odemo u ribe da pecamo pod sami objekat dolje. Nikad nam to nijesu osporavali. Uvijek kažu ''srećno'', ''bistro'' ono ribarski''.

RSE: Šta kada ode plovak onako niz Lim, pa u Srbiju, pa onda PDV? Ima li toga?

''Nema što se tiče PDV-a nema. Pustiš plovak i tako izvučeš. Uvijek dođu da vide kog smo ulovili, šta je ulovljeno i koja je riba i zainteresuju se ljudi''.

RSE: Mislio sam na ono kao: ''Dotle je skobalj bez PDV-a, a dolje plovak niže...''.

''Ne. Nema toga. Sa ribom nema PDV-a''.
XS
SM
MD
LG