Prostitucija ili najstariji zanat po definiciji je forma seksualne eksploatacije, gdje žensko tijelo, a i muško, postaje roba za kupovinu i prodaju. Prostitucija je globalna pojava karakteristična i za moderne, bogate i za sirotinjske države. U nekim zemljama bavljenje prostitucijom je legalno, u drugim se žene najstrože kažnjavaju zbog prodaje tijela. Podgorički advokat Nikola Martinović za naš radio kaže da evropsko zakonodavstvo pitanje prostitucije reguliše na dva načina. Ili dozvoljava bavljenje prostitucijom,pod nadzorom države ili država zabranjuje taj posao. Crna Gora se, kaže Martinović, opredijelila za prohibiciju, a po našem zakonu prostitutke i njihovi klijenti ne odgovaraju krivično, dok su zatvorske kazne predviđene za podvodače i organizatore tog posla:
''Kazna predviđena za omogućavanje vršenja prostitucije kreće se do jedne godine zatvora, a to lice koje omogućava, odnosno posreduje u vršenju prostitucije, može se novčano kaznit. Kada je u pitanju maloljetno lice koje će podvodit, kazna zaprijećena za takvu vrstu djela kreće se od jedne do deset godina zatvora. Prostitutke nijesu krivično odgovorne. One imaju slobodu da to rade i one se mogu samo prekršajno kažnjavati za povrede Zakona o odredbi javnog reda i mira. Takođe i klijenti''.
O prostituciji, koja je unosan i u Crnoj Gori protivzakonit biznis, malo je ko spreman da govori. Ljiljana Raičević, upravnica ''Sigurne ženske kuće'' za naš radio kaže da, iako su u Crnoj Gori prostitutke ne mogu zapaziti pored puta, kao u evropskim metropolama, to ne znači da je nema:
''Kod nas egzistira i organizovana prostitucija, ima u nekom manjem broju i individualne prostitucije kada žena hoće sama da se bavi tim poslom, ali, po našim saznanjima, to je jedan izuzetno nizak procenat''.
Raičevićeva tvrdi da se prostitucija u Crnoj Gori, prema kazivanjima žena koje su boravile u njenom skloništu, mahom organizuje na skrovitim mjestima: po stanovima, privatnim kućama i specijalizovanim noćnim barovima, koji su posljednjih sedam, osam godina preplavili Crnu Goru. Djevojke koje rade u ovim klubovima mahom su iz Srbije, ali u posljednje vrijeme, tvrdi Raičevićeva, ima sve više Crnogorki, a nije rijedak slučaj da se tim poslom bave i maloljetnice. U barovima koje, prema njenim riječima, obično drže ljudi sa dobrim vezama u društvu, te žene registrovane su kao plesačice, a policija, prema riječima Raičevićeve, malo šta čini kako bi suzbila tu pojavu.
U crnogorskoj policiji kažu da nemaju specijalizovani odsjek za suzbijanje prostitucije. Kako nam je rečeno u MUP-u, jedina osoba koja bi mogla govoriti o tom fenomenu jeste Veselin Šaranović, šef crnogorskog Antitrafiking tima, koji je zbog bolesti odsutan sa posla. Naš sagovornik iz policije, koji nije želio da javno govori na ovu temu, kaže da policija u racije obično kreće ako ima dojavu da je organizovana prostitucija skopčana sa krivičnim djelom trgovine ljudima i da se djevojke u nekom baru eksploatišu pod prisilom. U policiji, takođe, tvrde da ova pojava nije uzela maha u Crnoj Gori. Ljiljana Raičević se ne slaže, navodeći da policija slabo tretira ovu problematiku i da je razlog često neuspjelih racija i činjenica da na obezbijeđenju lokala, u kojima borave prostitutke, obično rade policajci koji gazde obaviještavaju kada se sprema racija. Čak i kada racija uspije, prema riječima Raičevićeve, policija se ne trudi previše da ispita da li djevojke u noćnim klubovima zaista rade dobrovoljno ili u Crnoj Gori i dalje egzistira seks trafiking:
''Vrlo mali broj slučajeva je da mi znamo da se neko od istražnih organa bavio pravim ispitivanjima, nego je dovoljna njena izjava da se ona bavi s tim dobrovoljno, a ona to uvijek mora da kaže, naravno, jer bi inače gazda, koji je kontroliše i ima njenu adresu i zna njeno kretanje, bio drastičan prema njoj''.
Crna Gora još nije započela javnu dobatu o načinu kontrole prostitucije. Pitanje legalizacije uvijek je kontroverzno. Prema riječima Ljiljane Raičević i svjetska javnost je podijeljena oko ovog pitanja. Dio ženskih organizacija smatra da treba legalizovati prostituciju, dok su druge apsolotno protiv toga:
''Zato što misle da bi se tada država našla u ulozi makroa''.
Nikola Martinović kaže da se ne može sa sigurnošću reći šta je bolji model, jer svaki ima svoje prednosti i dodaje da oko eventualne legalizacije prostitucije treba otvoriti široku društvenu raspravu:
''Sistem kontrole omogućava da se izvrši tačan uvid u to što se radi i da se ono što je najvažnije omogući zaštita zdravlja. Sistem prohibicije to ne omogućava. Međutim, i jedan i drugi sistem imaju i dobre i loše strane''.
''Kazna predviđena za omogućavanje vršenja prostitucije kreće se do jedne godine zatvora, a to lice koje omogućava, odnosno posreduje u vršenju prostitucije, može se novčano kaznit. Kada je u pitanju maloljetno lice koje će podvodit, kazna zaprijećena za takvu vrstu djela kreće se od jedne do deset godina zatvora. Prostitutke nijesu krivično odgovorne. One imaju slobodu da to rade i one se mogu samo prekršajno kažnjavati za povrede Zakona o odredbi javnog reda i mira. Takođe i klijenti''.
O prostituciji, koja je unosan i u Crnoj Gori protivzakonit biznis, malo je ko spreman da govori. Ljiljana Raičević, upravnica ''Sigurne ženske kuće'' za naš radio kaže da, iako su u Crnoj Gori prostitutke ne mogu zapaziti pored puta, kao u evropskim metropolama, to ne znači da je nema:
''Kod nas egzistira i organizovana prostitucija, ima u nekom manjem broju i individualne prostitucije kada žena hoće sama da se bavi tim poslom, ali, po našim saznanjima, to je jedan izuzetno nizak procenat''.
Raičevićeva tvrdi da se prostitucija u Crnoj Gori, prema kazivanjima žena koje su boravile u njenom skloništu, mahom organizuje na skrovitim mjestima: po stanovima, privatnim kućama i specijalizovanim noćnim barovima, koji su posljednjih sedam, osam godina preplavili Crnu Goru. Djevojke koje rade u ovim klubovima mahom su iz Srbije, ali u posljednje vrijeme, tvrdi Raičevićeva, ima sve više Crnogorki, a nije rijedak slučaj da se tim poslom bave i maloljetnice. U barovima koje, prema njenim riječima, obično drže ljudi sa dobrim vezama u društvu, te žene registrovane su kao plesačice, a policija, prema riječima Raičevićeve, malo šta čini kako bi suzbila tu pojavu.
U crnogorskoj policiji kažu da nemaju specijalizovani odsjek za suzbijanje prostitucije. Kako nam je rečeno u MUP-u, jedina osoba koja bi mogla govoriti o tom fenomenu jeste Veselin Šaranović, šef crnogorskog Antitrafiking tima, koji je zbog bolesti odsutan sa posla. Naš sagovornik iz policije, koji nije želio da javno govori na ovu temu, kaže da policija u racije obično kreće ako ima dojavu da je organizovana prostitucija skopčana sa krivičnim djelom trgovine ljudima i da se djevojke u nekom baru eksploatišu pod prisilom. U policiji, takođe, tvrde da ova pojava nije uzela maha u Crnoj Gori. Ljiljana Raičević se ne slaže, navodeći da policija slabo tretira ovu problematiku i da je razlog često neuspjelih racija i činjenica da na obezbijeđenju lokala, u kojima borave prostitutke, obično rade policajci koji gazde obaviještavaju kada se sprema racija. Čak i kada racija uspije, prema riječima Raičevićeve, policija se ne trudi previše da ispita da li djevojke u noćnim klubovima zaista rade dobrovoljno ili u Crnoj Gori i dalje egzistira seks trafiking:
''Vrlo mali broj slučajeva je da mi znamo da se neko od istražnih organa bavio pravim ispitivanjima, nego je dovoljna njena izjava da se ona bavi s tim dobrovoljno, a ona to uvijek mora da kaže, naravno, jer bi inače gazda, koji je kontroliše i ima njenu adresu i zna njeno kretanje, bio drastičan prema njoj''.
Crna Gora još nije započela javnu dobatu o načinu kontrole prostitucije. Pitanje legalizacije uvijek je kontroverzno. Prema riječima Ljiljane Raičević i svjetska javnost je podijeljena oko ovog pitanja. Dio ženskih organizacija smatra da treba legalizovati prostituciju, dok su druge apsolotno protiv toga:
''Zato što misle da bi se tada država našla u ulozi makroa''.
Nikola Martinović kaže da se ne može sa sigurnošću reći šta je bolji model, jer svaki ima svoje prednosti i dodaje da oko eventualne legalizacije prostitucije treba otvoriti široku društvenu raspravu:
''Sistem kontrole omogućava da se izvrši tačan uvid u to što se radi i da se ono što je najvažnije omogući zaštita zdravlja. Sistem prohibicije to ne omogućava. Međutim, i jedan i drugi sistem imaju i dobre i loše strane''.
