Dostupni linkovi

logo-print

Ne znam kako se moje ime našlo na optužnici


Branko Kostić je nekada bio generalni direktor Kombinata aluminijuma, potom potpredsjednik Vlade Crne Gore, a od maja 1991. do juna 1992. godine potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, u procesu raspada ove zemlje i vrhovni komandant Jugoslovenske narodne armije.

RSE: Krajem 2001. godine haško tužilaštvo je objavilo da su uz već optuženog Milana Martića i ubijenih Željka Ražnatovića i Radovana Stojičića, po istragom i svi ostali učesnici, kako je navedeno u zvaničnom saopštenju, zajedničkog kriminalnog poduhvata. Uz Boru Jovića, Veljka Kadijevića, Vojislava Šešelja, Momira Bulatovića i druge, je i Vaše ima, gospodine Kostiću. Da li su Vas haški istražitelji kontaktirali.

KOSTIĆ: Prije otprilike tri godine je bio jedan pokušaj koji ja nisam, moram reći, čak ozbiljno ni shvatio. Neka grupa od četiri neidentifikovane osobe, s kolima strane registracije, pojavila se u mojim rodnim Rvašima, u vrijeme kada nisam bio tamo i kada niko od mojih iz porodice nije bio tamo. Ostavili su vizitkartu nekog gospodina Cenčića sa na poleđini napisanom porukom da mu se javim, kao čoveku koji je u Tribunalu zadužen za svjedoke. Smatrao sam da to nije put kojim bi haško tužilaštvo kontaktiralo sa ljudima čiju saradnju traži, reagovao sam javno preko novina i medija i kazao da se svjedoci za Haški tribunal ne traže na takav način, da su Crna Gora i Savezna Republika Jugoslavija normalne pravne države i da postoje državni organi preko kojih se treba tražiti takav kontakt i ostvarivati komunikacija.

RSE: Da li biste otišli u Hag kao svjedok Slobodana Miloševića i da li Vas je on možda kontaktirao, ili biste ipak otišli kao svjedok optužbe?

KOSTIĆ: Ja ne znam, mogu samo da pretpostavim, otkud se i moje ime našlo na toj proširenoj optužnici. I da vas malo korigujem, u predstavljanju ste sve kazali u redu i kako treba, izuzev onoga što ste rekli da sam bio vrhovni komadant Jugoslovenske narodne armije u to vrijeme. Ja sam tad bio član Predsjedništva SFRJ i potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a Predsjedništvo je samo kao kolektivni organ bilo vrhovni komadant JNA. Prema tome, ni moja odluka, ni odluka bilo kojeg drugog člana Predsjedništva, pa čak ni predsjednika Mesića koji je tada bio predsjednik Predsjedništva, nije bila validna, niti se mogla provoditi, ukoliko nije bila rezultat kolektivne odluke Predsjedništva kao kolektivnog organa. Koji su razlozi da sam se ja našao na toj optužnici, to bi najvjerovatnije najbolje mogli objasniti oni koji su tu optužnicu formulisali. Moja je pretpostavka da je razloga za to više. Jedan je što se tome prišlo selektivno, a ne s jednim objektivnim pokušajem da se istraži odgovornost svih potencijalnih učesnika. Ako se htjelo imati objektivan pristup tome i provesti istraga o svim potencijalnim učesnicima tok, kako su oni u optužnici rekli, kriminalnog poduhvata, onda bi se na toj optužnici moralo naći svih osam članova Predsjedništva SFRJ kao kolektivnog šefa države i kolektivne vrhovne komande. Moralo bi se tu naći svih šest predsjednika svih šest republika i predsjednika vlada tih republika i predsjednika skupština tih republika, jer svi su oni aktivno učestvovali, u to vrijeme dok sam ja bio u Beogradu čak i mnogo više nego ja kao potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Tim prije što je i međunarodna zajednica, kao što je poznato, zaobišla Predsjedništvo SFRJ. Gospodin lord Karington je pokušao da nas ne pozove na hašku konferenciju kao Predsjedništvo. Prema tome, ako bi se objektivno htjelo ulaziti u istragu, normalno bi bilo da smo se svi našli tamo, pa da se onda kao rezultat istrage eventualno pomenu potencijalni krivci.

RSE: Zar ne mislite da je Vaše ime bilo u ovoj grupi koju sam pomenula baš zbog toga što ste Vi u jednom momentu tada de fakto bili šef Jugoslovenske narodne armije?

KOSTIĆ: Nijednog trenutka nisam bio u toj poziciji. Samo sam bio član Predsjedništva i član te vrhovne kolektivne komande. Pa čak i kad smo prešli na odlučivanje u uslovima neposredne ratne opasnosti, to je 1. oktobar 1991. godine, mi ni tada nismo uskratili pravo i mogućnost nijednom članu Predsjedništva da učestvuje u radu, samo smo tom odlukom njih onemogućili da blokiraju rad Predsjedništva kao kolektivne vrhovne komande, a njihov je cilj bio, i gospodina Mesića i gospodina Kučana prije svega, da blokadom rada Predsjedništva blokiraju Predsjedništvo kao kolektivnog vrhovnog komadanta Jugoslovenske narodne armije i da na taj način armija ostane bez civilne kontrole i civilnog vrhovnog komadanta i da to onda ubrza i raspad Jugoslovenske narodne armije kao glavne snage koja je njima prijetila kao opasnost koja bi mogla spriječiti raspad Jugoslavije, odnosno razbijanje Jugoslavije i secesiju njihovih republika.

RSE: Kazali ste u nekoliko navrata da kada je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija u pitanju, nije bio raspad nego razbijanje zemlje. Možete li mi ukratko obrazložiti takvu definiciju događaja?

KOSTIĆ: Kad se govori o raspadu, onda u našem, srpskom rječniku raspad podrazumijeva nekakvo prirodno nestajanje, truljenje, poslije raspada ne ostaje praktično ništa. A kad se govori o razbijanju, onda taj termin u našem, srpskom jeziku podrazumijeva primjenu neke sile, dakle uticaj nekog sa strane koji nešto razbija. Poslije tog razbijanja ostaje parčad, ostaju komadi. Više je nego jasno da su tu bili veoma naglašeni i veoma izraženi uticaji i unutrašnji i spoljni i da se radi o razbijanju zemlje, a ne o njenom raspadanju.

RSE: Vi ste vjerovali u kontinuitet Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Savezne Republike Jugoslavije? Događaji, čini se, idu u drugom smjeru. Mi danas imamo zajednicu Srbija i Crna Gora, a odnosi su u znaku rasprava o pitanju vremena za raspisivanje referenduma o statusu Crne Gore. Što danas mislite o tome?

KOSTIĆ: Čitav moj angažman dok sam se nalazio na tim najvišim državnim funkcijama bio je prije svega okrenut ka tome da sačuvamo prvo onu veliku Jugoslaviju, za koju i danas mislim da bi bila najbolje rješenje i najbolji okvir za sve republike i za sve narode, to mislim čak i danas. A kad smo vidjeli da se to ne može ostvariti, da je to nerealno, onda sam pokušao učiniti sve i sve moje snage su bile okrenute ka tome da od Jugoslavije sačuvam onoliko koliko se može sačuvati. Ja sam o svim tim stvarima i pisao u mojoj knjizi 1993. i 1994. godine. Tada sam kazao da je moja najveća zabluda iz toga perioda bila što sam takoreći do zadnjeg trenutka računao da u toj skraćenoj Jugoslaviji mogu da ostanu Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Crna Gora. Naime, vjerovao sam tada da će mirovne snage, ukoliko dođu na krizna područja, zaštiti srpski narod u srpskim krajinama u Hrvatskoj. Rata tada još nije bilo na području Bosne. Računao sam da bi kroz jedan takav aranžman uspjeli sačuvati jedan dio od te Jugoslavije i računao sam istovremeno da se Muslimani u Bosni neće okrenuti protiv Srba u Bosni, iz prostog razloga što sam smatrao da poslije Srba, koji su kao nacionalna zajednica bili najviše rastureni na prostoru prethodne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Muslimani su po brojnosti druga grupacija koja je bila najviše rasturena u više republika i u pokrajinama. I zato sam smatrao da je najveći interes, poslije Srba, upravo Muslimana da ostanu u zajedničkoj državi. Danas mislim na isti način kao što sam i tada razmišljao i zbog razmimoilaženja sa rukovodstvom iz moje republike oko tog pitanja državnopravnog statusa 1992. godine, konačno sam se i povukao iz politike, a 1992. godine kandidaturu za predsjednika Crne Gore sam prihvatio prije svega radi toga da građane Crne Gore upozorim da ondašnje rukovodstvo Demokratske partije socijalista vodi tiho i ispod žita Crnu Goru u otvoreni separatizam. Bilo bi mi milo da su se ta moja predviđanja pokazala kao pogrešna, ali na žalost razvoj događaja u ovih posljednjih deset godina je te moje tvrdnje i ta moja upozorenja potvrdio.

RSE: Da napravimo jednu paralelu – mlado crnogorsko rukovodstvo s kojim ste bili bliski nakon takozvane antibirokratske revolucije je i crnogorsko rukovodstvo danas.

KOSTIĆ: Ne može se govoriti o nekakvoj bliskosti. Ja sam tadašnje mlado crnogorsko rukovodstvo zaista doživio kao jednu ekipu mladih ljudi koji će svojim angažmanom i preuzimanjem tih najodgovornijih funkcija napraviti jedan krupan demokratski iskorak naprijed. Jer ja sam bio član Saveza komunista Jugoslavije od svojih sedamnaest i po godina do zadnjeg trenutka. Dok je ta partija postajala, bio sam njen član, iako sam više puta imao razloga da napustim tu organizaciju, ali stalno sam smatrao da se trebam unutar partije boriti za neke svoje principe, gledanja, ideje i tako dalje. Prema tome, ja sam tu vrlo brzo doživio jedno krupno razočarenje. Vidio sam da takvog krupnog demokratskog iskoraka u tom mladom rukovodstvu nema. Drugo, što se paralele tiče, mislim da nema mnogo razlike, to je isti sastav koji je bio i tada, prije trinaest godina, kada sam ja bio na tim najodgovornijim državnim funkcijama.

RSE: Samo bez Momira Bulatovića.

KOSTIĆ: Momir Bulatović se 1997. godine odvojio od njih, ali ne treba zaboraviti da je za tih desetak godina gospodin Momir Bulatović bio punih sedam godina i šef crnogorske države i šef partije, prema tome snosi suodgovornost za ovo što se desilo. A gospodin Đukanović, gospodin Svetozar Marović i ostala ekipa koja je bila i tada u tom sastavu, a koja je i danas, oni su u toj partiji, zapravo prije nego što su i promijenili svoj program partije, današnje Demokratske partije socijalista, već negdje oko 2000. godine otvoreno stali na te pozicije separatizma i odvajanja, a tek poslije toga su održali kongres partije i tu odrednicu o zajedničkoj državi izbacili iz programa, iako je nama ta odrednica za očuvanje zajedničke države dugo vremena, dok sam i ja bio u toj partiji, dok me nisu isključili 1992. godine, bila praktično jedan od ugaonih kamena.

RSE: Da razjasnimo, pogotovo za one mlađe slušaoce, Vas su dakle isključili iz partije.

KOSTIĆ: Mene su isključili krajem 1992. godine, kada sam se mimo odluka rukovodstva Demokratske partije socijalista, koja je tada bila jedinstvena, prihvatio predsjedničke kandidature na prijedlog dvije mjesne zajednice, na prijedlog grupe građana, dakle kao nezavisni kandidat.

RSE: Maloprije se nismo baš dobro složili oko Vašeg učešća u komandi nad vojskom. Imali ste dakle određena iskustva u vrijeme kada je, kako vi kažete razbijana država, ja kažem kada se raspala, kako Vi danas gledate na dešavanja u i oko Vojske Srbije i Crne Gore?

KOSTIĆ: Što se tiče komande i svega toga, mene su dosta puta u ove tri godine pitali ko je dao naredbu vojsci da jedinice idu na Vukovar, ko je naredio napade na Dubrovnik i tako dalje. Ono što je bitno i što treba razumjeti i shvatiti, to je da u tom sistemu komandovanja, u sistemu donošenja odluka postoji podjela nadležnosti. Predsjedništvo kao kolektivna vrhovna komanda i kolektivni vrhovni komadant armije, imalo je svoje nadležnosti u smislu donošenja odluka o podizanju borbene gotovosti vojske, o mobilizaciji, o proglašenju ratnog stanja i tako dalje. Generalštab JNA, kao štab vrhovne komande u ratnim uslovima ili u uslovima ratne opasnosti, dakle kao stručni organ i stručno tijelo je taj koji donosi odluke o rasporedu jedinica, o upućivanju jedinica i tako dalje. Ne vidim grešku Generalštaba u tome što je recimo donio odluku o upućivanju jedinica u dubrovačku hercegovačku regiju, iz prostog razloga što i danas mislim – još više nego onda sam vjeren u to – da je takvim angažmanom Jugoslovenske narodne armije spriječen pokušaj gospodina Tuđmana da ratni požar sa područja Hrvatske prenese i na Crnu Goru, kao što ga je kasnije, iako ne mnogo kasnije, poslije dubrovačke operacije, prenio na Bosnu i Hercegovinu.

RSE: Nakon nestanka zemlje, na čijem ste čelu bili, javio se snažan trend memoarskih zapisa – Stjepana Mesića, Bore Jovića, Veljka Kadijevića, pokojnog Ivana Stambolića, Vi ste također, kako ste i sami kazali, nešto kasnije objavili zapise iz tih vremena. Da li su, po Vama, te dnevničke zabilješke post festum na neki način pranje ruku od događaja u kojima je i sam autor bio učesnik?

KOSTIĆ: Ja ne bih preuzeo na sebe ulogu da sada dajem ocjene svih tih memoarskih zapisa svih tih pojedinaca koje ste vi pomenuli. Ja mogu samo da kažem koji su motivi koji su mene motivisali da praktično neposredno poslije povlačenja iz politike, dakle već 1993-94. godine neke stvari zapišem. Mislim da sam naslov te moje knjige –„1991 godina, da se ne zaboravi“, kazuje koji su motivi. Dakle, to što se dešavalo 1991. godine po mojoj procjeni predstavlja jedan najdramatičniji period svih jugoslovenskih naroda na ovim prostorima od Drugog svjetskog rata pa naovamo. I pošto sam se našao u žiži tih zbivanja, bio neposredni učesnik ili pratio sa strane, i to iz blizine, sve to što se zbiva, smatrao sam da je najbolje, dakle ne radi dnevno-političke upotrebe, niti zloupotrebe, već da kao učesnik tih zbivanja, na tako odgovornim mjestima na kojima sam bio, treba da svježe zapišem svoje viđenje tih događaja, iako ne isključujem mogućnost da sam u ponečemu bio subjektivan, želeći da opravdam ideju za koju sam se zalagao i za koju sam se borio i za koju bih bio spreman i danas da se borim.

RSE: Rijetko ste u medijima. Je li po srijedi neko negativno iskustvo?

KOSTIĆ: Prvo sam htio da vidim jesu li moja gledanja na ponašanje crnogorskog rukovodstva sa kojim sam se razišao na pitanju državnopravnog statusa pogrešna ili nisu. Vrijeme mi je pokazalo da sam bio u pravu, na žalost. A onda 1997. godine, na čelu tih snaga u Crnoj Gori se našao i gospodin Momir Bulatović. Svaki moj javni nastup tada i u to vrijeme ne bi mogao mimoići ni moj kritički osvrt na djelovanje gospodina Momira Bulatovića koji je sedam godina bio šef države i vladajuće partije. Prema tome, smatrao sam da je pametnije ne pojavljivati se u javnosti nego pojaviti se u javnosti, a onda kritički govoriti i o gospodinu Bulatoviću, jer bi to značilo razbijanje fronta tih snaga koje se bore za očuvanje zajedničke države. Naravno, kasnije sam se javljao nekoliko puta u predizbornim utakmicama.

U vezi s onim prvim pitanjem koje ste postavili, mislim da jedan od razloga za to što sam se našao na optužnici može biti i zalaganje aktuelne crnogorske vlasti da me moralno diskredituju u očima građana, jer sam ja, povlačeći se iz politike 1993. godine, kazao da to moje povlačenje iz političkog života ne znači i odustajanje od borbe za očuvanje Jugoslavije.

RSE: Da li ste danas u bilo kakvim relacijama sa aktualnim političkim vrhom u Crnoj Gori?

KOSTIĆ: Ni u kakvim relacijama. Dakle ne samo sa aktuelnim vrhom, nego ni sa ljudima iz opozicije. Potpuno sam se povukao iz političkog života, iskoristio sam ovo vrijeme i pored rada na Univerzitetu napisao još jednu knjigu, rukopis s naslovom „Zapisi iz života“, gdje sam, pored ostalog, za svoju dušu malo pisao i o porodici i o svom pređenom životnom putu, ali sam dao jedan dosta detaljan osvrt i na sva ova zbivanja čiji sam savremenik i koja posmatram sa strane kao građanin. Dakle, jedan kritički osvrt i gledanje na to, uključujući čak i jedan kritički osvrt na dio knjige gospodina Momira Bulatovića koja se pojavila upravo sada kada sam taj rukopis završavao.

RSE: Što biste ubrojili u svoje životne poraz, a to u uspjeh?

KOSTIĆ: Da počnem s porazom. Rano sam ostao bez oca, strijeljali su ga italijanski fašisti 1942. godine, ovdje blizu Titograda odnosno Podgorice, tako da oca nisam ni zapamtio. Čitavo djetinjstvo sam proveo po dječjim domovima. Tako da sam se od malih nogu naučio da ne dijelim ljude ni po naciji, ni po vjeri i tako dalje. Živjeli smo i vaspitavali se u tim domovima na jedan način koji je kod mene budio, da kažem, jedno očekivanje i želju da taj sistem i taj socijalizam s ljudskim likom, kako smo ga mi tad zvali, razvijamo dalje. Pokazalo se da nismo našli poluge, nismo našli elemente koji bi obezbijedili da taj sistem ide naprijed i neuspjeh u tome vidim kao svoj nakrupniji poraz.

A što se uspjeha tiče, mislim da najveći uspjeh moj i moje supruge, koja je isto tako doktor nauka i bila je profesor univerziteta i sada akademik Crnogorske akademije nauka, najveći uspjeh su nam naša djeca. Imamo dvije kćerke, obadvije su doktori nauka, jedna je doktor elektrotehnike, druga doktor pravnih nauka, obadvije govore po pet stranih jezika i mislim da je to zaista naš najveći uspjeh. A moj lični uspjeh i najkreativniji period mog rada bi bilo mojih deset godina provedenih u Kombinatu aluminijuma kao komercijalni generalni direktor.
XS
SM
MD
LG