Dostupni linkovi

logo-print

Katastrofalno stanje ljudskih prava u BiH


U Bosni i Hercegovini oko 50 posto građana nema zaposlenja, niti zdravstvene usluge, a njih 25 posto živi na rubu egzistencije, podaci su državnog zavoda za zdravstvenu zaštitu. Alarmanatan podatak predstavlja i činjenica kako je u 21. vijeku 18 posto stanovništva bez električne energije u domovima, a jedna četvrtina građana svakodnevno živi u miniranim područjima.

Ministar civilnih poslova BiH, Safet Halilović, kaže da se zemlja nalazi na 41. mjestu, od ukupno 51 zemlje, po pitanju zdravstvene zaštite. Primjera radi, 1991. godine BiH je u ovoj oblasti zauzimala 26. mjesto. Svi podaci, prema njegovim riječima, ukazuju da je stanje ljudskih prava na život, zdravlje i socjalnu egzistenciju, katastrofalno:

“Trenutno je skoro nemoguće ocijeniti gdje se nalazi sigurnost zdravlja građana u BiH i njihov zdravstveni standard. Danas, niti u jednom komparativnom izvještaju Evropske zajednice, Svjetske zdravstvene organizacije i drugih međunarodnih tijela, o zdravlju naroda evropskih zemalja nema skoro nijednog relevantnog podatka o BiH. 35 posto stanovništva je u stanju izbjeglištva ili povratka, u traganju za pravima na svoju imovinu, na samoorganizovanje i zdravstvenu uslugu. Kretanje zaraznih bolesti u BiH se ne prati među stanovništvom BiH, kao ni kod stalno prisutnih 100 hiljada stranaca, osim u SFOR-u, odnosno EUFOR-u. O tome nema informacije nijedna državna institucija.”

I dok ministar Halilović ukazuje na alarmantne podatke u oblasti ljudskih prava, kao na i nemaran odnos države prema ugroženim kategorijama društva, njegov kolega, ministar za ljudska prava i izbjeglice, Mirsad Kebo kaže kako se radi o bolnom procesu tranzicijske zemlje. Kebo smatra da državne vlasti svakodnevno ulažu napore da bi se postojeći problemi riješili, ali da za to treba vremena. Za ministra Kebu, prednost je što je BiH postigla znatan napredak u odnosu na zemlje regiona:

“Mislim da smo sada, s ovim svim reformama, na putu da popravimo ekonomsko stanje u BiH, s aktivnošću na provođenju ekonomskih reformi i bliže provođenju ljudskih prava iz ove oblasti. Mislim da građani još nemaju jasnu viziju, čak jasan dojam o tome koje su sve promjene urađene. Za neke promjene treba vremena - da ih narod osjeti. Očigledno je da treba i razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazimo. Mi smo postkonfliktna zemlja. Uporedite to, recimo, sa bivšom Jugoslavijom i periodom poslije onog rata - koliko je trebalo vremena da se obezbijedi samo pravo na ishranu, a ne pravo na rješavanju drugih problema. Mi neuporedivo brže idemo. Mi se u odnosu na postkonfliktne zemlje u svijetu najbrže oporavljamo.”

Pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice, Mario Nenadić, kaže kako pitanja ljudskih prava okvirno treba rješavati na državnom, a ne na entitetskom nivou, kao što je to do sada bio slučaj. Nenadić kao primjer navodi zdravstvenu zaštitu, koja je zakonski riješena na entitetskom nivou. Kaže kako su upravo takva zakonska rješenje prepreka povratku ljudi u prijeratne domove, s obzirom na činjenicu da se, ukoliko ne ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu, ne mogu ni liječiti:

“Slikoviti su primjeri, također, izbjeglica u BiH, s obzirom da je pitanje povratka zaista i regionalni problem. Mi još uvijek imamo blizu 300 tisuća osoba koje negdje u regionu tragaju za trajnim rješenjem, bilo u BiH, SCG ili u Republici Hrvatskoj. I ovo je zaista problem za BiH - da izbjeglice unutar BiH nemaju na kvalitetan način riješeno zdravstveno zbrinjavanje, iako je to naša obveza, sukladno međunarodnim konvencijama koje smo ratificirali.”

Nevladine organizacije nezadovoljne su radom državnih institucija u oblasti rješavanja osnovnih ljudskih prava u zemlji. Predsjednica Saveza izbjeglih i prognanih, Mirhunisa Zukić, kaže kako se pitanje povratka ne svodi samo na vraćanje imovine:

“Znamo da su ljudi dobili krov nad glavom, ali ostalo ništa se nije apsolutno riješilo. Svi ostali segmenti života su u pregovorima, dogovorima, sporazumima, u nekim memorandumima, ali ne i u stvarnosti - da se oni realizuju i da zaštite elementarno ljudsko pravo, pravo na zdravstvenu zaštitu. Da ne govorim o pravu na rad, itd. Dakle, dešava se u praksi da nam ljudi, povratnici u toku boravka svog povratka po dva tri puta se vraćaju u mjesto trenutnog boravka u odnosu na mjesto povratka, u nemogućnosti da dobiju trajnu ljekarsku pomoć, naročito kada su u pitanju hronični bolesnici, ili osobe koje su samohrane majke.”

Direktor Direkcije za evropske integracije BiH, Osman Topčagić:

“Ja ovdje želim istaći značaj usvajanja jednog zakona koji će u BiH omogućiti uspostavu agencije za lijekove. To je jedan od uslova, jedan od 46 zakona koje smo planirali u našem programu. Uspostavljanjem ove agencije jačat će se jedinstveni ekonomski prostor BiH, omogućit će se slobodno kretanje roba kao što su lijekovi i medicinski materijal, a to spada u jednu od važnih pretpostavki za kvalifikovanje i otpočinjanje pregovora o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.”

Topčagić kaže kako je pitanje zdravstvene i socijalne zaštite jedan od osnovnih uslova koje BiH treba ispuniti da bi pristupila evroatlantskim integracijama. Sudeći prema podacima koji su izneseni na konferenciji, zemlji će za rješavanje postojećih problema iz ove oblasti trebati još najmanje nekoliko godina.
XS
SM
MD
LG