Dostupni linkovi

Reforme ove, investicije sledeće godine


Ekonomista Radovan Kovačević kaže da verovatno ima svega ovoga po malo:

''Ako imamo u vidu ranije tradicionalne veze onda nesumnjivo da taj argument komunikacije sa bivšim partnerima ima na značaju. To su tradicionalne veze i one pružaju mogućnost za povećanu prodaju. Drugi, važniji argument je saznanje da još uvek traje proces ujednačavanja na celom prostoru Jugoistočne Evrope. Utvrđivanje pozicija u Srbiji znači odskočnu dasku i za ostale zemlje, s obzirom na potpisane sporazume o Zoni slobodne trgovine.''

Zato susednim zemljama koje su ušle u Zonu slobodne trgovine ide u prilog da jačaju veze sa srpskim preduzećima:

''Slovenija je izvan zone, ona je članica Evropske unije. Nema sumnje da joj je itekako značajno da utvrdi svoje pozicije ovde. To može učiniti indirektno ili direktno preko preduzeća gde bi se njeni građani pojavili kao vlasnici. Na taj način će delovati iznutra na ovom tržištu. Nema sumnje da i kod njih postoji naglašen razlog interesovanja za ovo tržište.''

Rast robne razmene u celom regionu prirodno upućuje na obnavljanje i uspostavljanje veza između zemalja regiona, smatra Kovačević:

''Granice će postati mekše, jer više neće biti prepreka na granici. Sva preduzeća unutar Zone slobodne trgovine mogu da računaju na nacionalni tretman u susjednim zemljama. Zona treba da omogući nesmetano kretanje robe i proizvodnje, kao i u Evropskoj uniji. Nešto se naslikava što će se verovatno u narednih deset godina oblikovati poput uslova koji vladaju u Evropskoj uniji. Ako posmatramo partnere iz Slovenije, jasno je da oni žele da budu na vreme na ovom tržištu, jer će imati prednost prvog angažovanja u odnosu na ostale zemlje.''

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, tokom raspada bivše Jugoslavije, u Srbiji je pokrenut bojkot slovenačke robe, sa obrazloženjem da oni koriste jeftine srpske sirovine i posle dolaze da prodaju svoje skupe proizvode. Srbija je u međuvremenu otišla unazad, a Slovenija u Evropsku uniju, te je razlika još uočljivija, ali ovakve argumente više niko ne pominje. Naprotiv, Slovenci se tretiraju kao vrlo poželjni ulagači:

''Posmatrano kako god hoćemo, na isto nam izađe. Ako za trenutak potisnemo naše emocije, onda je sigurno saradnja sa Slovencima, kao i sa svima koji donose kapital i kupuju preduzeća, dobra stvar. Mi bi smo to trebali posmatrati iz ugla superiornosti neke druge bivše članice SFRJ, u ovom slučaju Slovenije, jer niko nas ne sprečava da nađemo sopstveni menadžment i da zamenimo svojim ljudima mesta na kojima su se Slovenci ranije pojavljivali kao nakupci robe, kao kupci sirovina koje smo i mi mogli da preradimo. Postavlja se pitanje zašto to nismo radili.''

Srbija je, dakle, izgubila silne godine, da bi se sada vraćala na početak. Dodatni je problem što tamo više nikoga nema, svi su otišli napred:

''To potvrđuje da nema previše emocija u međunarodnoj trgovini. Pitanje efikasnosti organizovanja proizvodnje, pitanje nastupa na inostrana tržišta je stvar svakoga i svako može na svoj način da se organizuje na tom području. Što više ulažemo u izvoznu promociju, utoliko ćemo biti u prilici da imamo i druge partnere, ne mora samo Slovenija da bude taj partner. Ali, ako su Slovenci ranije dolazili, ne samo sa kamionom, nego i sa tvrdom valutom, i odlazili na livadu ili dolazili u magacine da otkupljuju pečurke, onda se moramo upitati zašto su oni bili efikasniji na tom finansijskom planu. Zar i mi nismo mogli nešto tako da uradimo pa da idemo na viši stepen prerade. Reč je o nekoj pasivnijoj poziciji koju smo mi lagodno prihvatili.''

Ipak, neke oblasti Srbije, uprkos raspadu bivše Jugoslavije, nikad nisu ni prekidale saradnju sa ex-ju teritorijom.

Subotička opština i čitav region Severne Bačke nakon raspada bivše Jugoslavije, čak i za vreme prekida svih komunikacija, uspevali su da održe izvesne kontakte sa većinom bivših jugoslovenskih republika, uključujući u to i privredne kontakte. Pojedine firme nisu ni prestajale sa izvozom na ranija tržišta, a to se u najvećoj meri odnosi na makedonsko. Mirko Strobonac, dosadašnji opštinski sekretar za privredu, o tome kaže:

''Sobotička preduzeća imaju saradnju sa preduzećima iz svih bivših jugoslovenskih republika. Naravno da intezitet saradnje nije ni blizu onome kakav je nekada bio, s obzirom na jednu novu geo-marketinšku strategiju koja je nastala parcelisanjem ovog tržišnog prostora. Može se istači da uglavnom preduzeća iz poljoprivredno-prehrambene industrije imaju najbolju saradnju. Nešto malo saradnje ima i u oblasti elektro-metalskog kompleksa i nešto malo u oblasti raznih usluga, transfera i slično.''

Postojeća saradnja se uglavnom svodi na prodaju tradicionalnih proizvoda, onih koji su već poznati na tim tržištima. U standardne izvoznike spadaju Pionir, Fidelinka, Podrum Palić, kao i preduzeća koja se bave prometom poljoprivrednih proizvoda, a svi oni svoje proizvode plasiraju na celoj ex-ju teritoriji. Jedan od stabilnih izvoznika u oblasti poljoprivrede je preduzeće Zrnko, čiji je direktor Blaško Kopilović:

''Bosansko tržište treba negde oko 400 hiljada tona pšenice. Mi smo od toga imali zaključen posao na nekih dvadesetak hiljada tona. Tvrdim da bi Vojvodina mogla da pokrije polovinu bosanskih potreba, najmanje 200 hiljada tona. Što se tiče kukuruza mi ćemo, ako bude sve išlo kako treba, završiti negde na desetak hiljada tona.''

Pogotovo nema očekivanog rezultata u sferi investicionih projekata. Dejan Zvekić, nedavno izabrani član Opštinskog saveta za međunarodnu i regionalnu saradnju, ocenjuje da Subotica tu vrlo loše stoji:

''Ove godine sam se u nekoliko navrata sretao sa privrednicima iz Oseka i razgovarali smo o potencijalu investiranja Hrvatske u region Vojvodine, pogotovo u region Subotice za koji postoji izvesno interesovanje, ali ne postoji prava akcija. U Hrvatskoj postoji interesovanje za investiranje u poljoprivredu, a tu su kombinati u lošem položaju jer oni imaju malo svoje zemlje. Zakon o denacionalizaciji nije donet, te su u strahu. Dok to ne bude do kraja rešeno, ljudi nisu spremni da investiraju. Ne postoje velike kuće ni u Vojvodini, a pogotovo ne u Subotici, koje bi došle sa ozbiljnim novcem da pokrenu privredni razvoj. Dok se to ne desi, ne vidim neku perspektivu da ćemo moći regionalno privredno da se povezujemo i ulazimo jedni drugima u sistem.''

Privreda severne Bačke je tradicionalno bila usmerena ka Hrvatskoj i Sloveniji i stoga je ostatak nedavnih razaranja, u vidu još uvek oštećenog mosta kod Bogojeva, objektivni komunikacijski problem.

''Sombor se nalazi na granici i udaljen je tridesetak kilometara od Bogojeva. Upućeni smo da idemo na Šid i Tovarnik koji su odavde udaljeni dvesta kilometara. Za toliko smo skuplji u konkurenciji.''

Preduzeće iz Srbije postalo je nedavno vlasnik hrvatske kompanije. Druga firma je postala slovenačko vlasništvo. Nije bilo nikakvih nacionalnih i drugih predrasuda.

Vlasnik najpoznatije srpske fabrike Kreča i kamena, Jelen do, u Požegi, pre godinu i po postala je hrvatska kompanija Našice cement. Direktor, Milovan Gavrilović, zadovoljan je odnosom hrvatskog vlasnika, jer su do sada poštovani svi uslovi iz kupoprodajnog ugovora.

''Za 19 posto smo povećali prodaju u odnosu na prošlu godinu, a za 19 posto smo prebacili plan. Prave uspehe tek očekujemo kada počnu da nam pristižu mašine koje su uplaćene.''

Prosek primanja u Jelen dolu je preko 20 hiljada, ali radnici su očekivali veće plate i bolje uslove rada:

''Ljudi u Jelen dolu su navikli da rade. Bitno je samo da se plati taj rad. Nije bitno da li je vlasnik Austrijanac, Nemac, Holanđanin, Belgijanac ili Hrvat. Nama je svejedno. Želimo samo da se plati onaj posao koji uradimo. Nadamo se da će biti bolje nego što je bilo.''

''Radim na krečani četvero brigadni radni sistem. Nemamo dovoljno ljudi. Neki ljudi koji su bili u proizvodnji napuštaju svoja radna mesta. Ne možemo ni slobodan dan da uzmemo.''

Hrvatska kompanija Našice cement kupila je dobru srpsku firmu i očekuje uspeh na obostrano zadovoljstvo, kaže direktor iz Našica, Zoran Bartolović:

''Imamo tvrtku koja sigurno ima velike potencijale. Tu smo da uvedemo najbolju tehnologiju koja se može kupiti na tržištu i da napravimo maksimalan rezultat u ovoj firmi.''

Da li ste možda osluškivali reakcije radnika?

''Naravno. Vidim pozitivnu energiju. Ljudi su prihvatili i shvatili da radimo u zajedničkom interesu. Zarade su u ovoj tvornici sigurno daleko iznad prosjeka. Kada napravimo tehnološki iskorak, kada povećamo obim, onda ćemo ići samo prema plusu.''

Nedavno je u valjaonici alminijuma Sevojno obeležena dvogodišnjica privatizacije. Predsednik uprave većinskog vlasnika, slovenačke kompanije Impol, Jernej Čokl, kaže da je produktivnost u ovoj valjaonici udvostručena, a neki pogoni su modernizovani, ali je to još uvek sve daleko od evropskih standarda. Problem je u velikom broju zaposlenih:

''Utisak je posle dve godine dobar, ali nam treba više vremena nego smo u početku mislili. Zbog toga je na svim područijima zaostatak dosta veliki za Zapadnom Evropom. Mi u Zapadnu Evropu izvozimo i preko 80 posto naših proizvoda. Bez produktivnosti koja je poznata u Zapadnoj Evropi ne možemo postići onakve rezultate kakve bi trebali.''

Sevojno je napustilo 350 radnika. Ostalo je 780. Prosečna primanja trenutno su oko 34 hiljade dinara. Mnogo se radi. Zarade ne prate količinu rada, kažu radnici:

''Radim kao poslovođa energetike. Zarada je možda malo veća od prosečne republičke. Mnogo se više radi nego što se zarađuje.''

''Radim na održavanju. Dosta toga se promenilo, ali još toga treba da se promeni. Ide se na bolje, ali ne brzinom koju mi očekujemo. Visina plate trenutno ne odgovara našem radu.''

Predsednik uprave većinskog vlasnika, slovenačke kompanije Impol Seval, Jernej Čokl:

''Ovde su niže plate, ali ovde radi i više ljudi nego bi trebalo. Uložili smo oko deset miliona dolara u nove mašine kao i u opravu starih. Još ćemo puno toga ulagati. Nadamo se da ćemo u vremenu od pet godina da postižemo one rezultate koje bi trebali da postignemo da možemo preživeti na zapadnom tržištu.''

* * * * *

Privredna saradnja među državama ex Jugoslavije se odvija na regionalnoj osnovi, odnosno, u okviru saradnje slobodne trgovine Balkana.

Iako se konstantno intenzivira, privredna razmjena je još uvijek daleko od nivoa s kraja osamdesetih godina, što se u Crnoj Gori tumači uglavnom kao rezultat bojazni naglog otvaranja koje bi za neke od ovih zemalja značilo spoljno-trgovinski deficit u odnosu na susjede.

Saradnja sa državama prostora nekadašnje Jugoslavije se uglavnom razvija kroz sporazume o slobodnoj trgovini, rekla je Gordana Đurović, crnogorski ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom i evropske integracije, ocjenjujući kvalitet privredne saradnje Crne Gore sa bivšim jugoslovenskim državama. Dodaje i da smo sporazume sklopili sa svima, osim Slovenije, ali smo uključili Albaniju. Ostali oblici saradnje realizuju se kroz zajedničku inicijativu Pakta stabilnosti, saradnje slobodne trgovine Balkana na novom tržištu koje zajedno sa Rumunijom, Bugarskom i Moldavijom čini tržište od 60 miliona stanovnika. Da bi smo Evropi dokazali da smo sposobni da sarađujemo sa njima, moramo prvo pokazati da razvijamo saradnju sa susjedima. Saradnja ne ide lako zbog procjena prisutnih u ovim državama da bi naglo otvaranje dovelo do spoljno-trgovinskog deficita u odnosu na susjede. Proces saradnje ipak napreduje, a sklopljeni sporazumi tek treba da daju puni efekt po okončanju svih prelaznih perioda, što znači do 2007. godine.

''Region je značajan i treba poticati veze. Mislim da smo na dobrom putu da regionalna robna razmjena i opšta ekonomska saradnja i dalje rastu. U tom kontekstu, kada govorimo o spoljno-trgovinskoj politici Crne Gore, posmatramo ravnopravno i Srbiju kao tržište prema kojem imamo specifične odnose i želimo da potaknemo saradnju, ali isto tako i Kosovo koje polako ulazi u matricu međurepubličke razmjene jer ima potpisan Ugovor o slobodnoj trgovini sa Albanijom koji je verifikovan od strane Pakta stabilnosti i međunarodne zajednice. U toku su, koliko saznajemo, isti takvi sporazumi i sa Bosnom i sa Makedonijom. Kosovo zvanično ulazi u trgovinsku matricu regiona, bez obzira na politički status. Što se tiče ekonomije i robne razmjene to je dobro da bi se bolje harmonizovale procedure, da bi se povezale carinske uprave i da bi se mogao kontrolisati cijeli proces trgovine između zemalja.''

Iako iz godine u godinu napreduje privredna saradnja sa državama koje su bile republike članice nekadašnje Jugoslavije, još uvijek nije dostigla nivo s kraja osamdesetih godina, kaže Leliša Nemezić, šef Sektora za odnose sa inostranstvom crnogorske Privredne komore, koji je dodao da je za poboljšanje kvaliteta te saradnje neophodno preduzeti niz aktivnosti u čemu upravo privrednim komorama pripada značajna uloga:

''Strategija naše komore je da se prvenstveno radi na razvijanju i unapređenju privredne saradnje sa zemljama u okruženju, jer su tu i najveće mogućnosti za našu privredu. Naša komora ima intezivnu saradnju sa svim komorama zemalja članica bivše Jugoslavije. Imamo zaključene sporazume o saradnji, organizujemo susrete privrednika, predstavnici svih komora učestvovali su u izradi Sporazuma o slobodnoj trgovini između bivših republika SFRJ. Informacioni centri privrednih komora sarađuju na implementaciji i izgradnji jedinstvenog informacionog sistema u cilju protoka informacija između privreda zemalja bivše SFRJ. Imamo skoro svakodnevne kontakte sa kolegama iz komora radi pružanja, ili dobijanja, informacija koje nam traže privrednici, a to su informacije iz domena spoljno-trgovinskog poslovanja.''

Najavljujući skoro održavanja sastanka, čiji bi cilj upravo bilo unapređenje privredne saradnje među državama regiona, u čijem radu bi učestvovali relevantni subjekti, od samih privrednika preko Privredne komore do vlade, Predrag Mitrović, predsjednik crnogorske Unije poslodavaca, je rekao da se među unijama poslodavaca država sa prostora nekadašnje Jugoslavije odvija veoma razvijena višegodišnja saradnja koja se tiče uloge unije u socijalnom dijalogu, ali da je saradnja među preduzećima koja konstituišu ove asocijacije na vrlo niskom nivou.

''Tek treba da se počnu rješavati problemi. Treba stvoriti klimu koja će omogućiti privrednicima da na jednom pozitivnijem nivou počnu rješavati te probleme.''

Među državama sa prostora slobodne trgovine Balkana prije rata na području nekadašnje Jugoslavije nivo privredne razmjene je bio oko 30 posto. Danas je to daleko niže. Gordana Đurović, crnogorski ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom i evropske integracije:

''Kada govorimo o Crnoj Gori, po najnovijim podacima, svega 8,2 posto ukupne razmjene se ostvaruje sa ovim zemljama. To je na nivou od nekih 60 miliona eura. Svakako je za očekivati da će se sa punom implementacijom sporazuma, kada ne bude carine, poslije 2007. godine i kada se ukinu mnoge necarinske barijere u regionu, ovaj obim robne razmjene podići bar do nivoa od 20 posto. To je jako bitno i za nove investicije u regionu, jer su ovo mala tržišta koja tek sa dokazom da predstavljaju jednu carinsku uniju mogu biti još interesantnija za investitore. Možemo očekivati još veću mobilnost robe, usluga rada i kapitala između ovih zemalja.''

* * * * *

Mi ne treba da imamo iluzije da neko ovde dolazi zato što nas voli, nego zato što ima interes. Ali mi treba da napravimo pravila igre – da on ostvaruje profit, podiže zaposlenost i izvoz, a time i naš društveni proizvod i standard. To je onda u redu - investitorima profit, Srbiji veći broj radnih mesta, plate, izvoz i bolji standard. Zato se treba potruditi da se napravi bolje okruženje. Dosta je već urađeno, smatra potpredsednik vlade Srbije, Miroljub Labus:

''Nismo mi toliko loši koliko mi o sebi loše mislimo. I samo veliko interesovanje za investicije znači da ljudi očekuju za par godina da će ovde biti potpuno druga ekonomska klima. Ko opre dođe, on će veći deo kajmaka da pokupi u odnosu na one koji će kasnije da dođu. Upravo to interesovanje pokazuje da mi imamo perspektivu za dosta brz privredni razvoj.''

A na šta se žale investitori?

''Obično ih pitam da mi kažu šta je najveća prepreka. Verovali, ili ne, prvo što kažu je zemljište, dobijanje dozvola, dobijanje priključaka na električnu energiju, na vodu, na telefone. Niko više ne kaže poreski sistem. Niko više ne kaže da nema kapitala, niko ne kaže da nema dovoljno radne snage. Niko ne kaže slabo je tržište. Svi bi verovatno voleli da vide drugačiju situaciju, ali po našim propisima vlada u tom smeru ima malo ingerencije, jer lokalna samouprava uglavnom ima ovlašćenja da prodaje zemljišta i uređuje dobijanje raznih dozvola. Mnoge lokalne samouprave još uvek nisu shvatile da trebaju zemljište skoro besplatno da daju.''

U visokim cenama prednjači Beograd – gradsko zemljište se naplaćuje odmah, a infrastruktura se izgradi kad se stigne:

''Kada sam to rekao pre šest meseci u Skupštini, napali su me do neba. Neka pogledaju oko nas. Zašto je u Slovačkoj u tako kratkom vremenu napravljen najveći pomak? Zato što su gotovo besplatno davali zemljište. Dolazili su investitori na pripremljeno zemljište sa infrastrukturom i sada imaju sto novih fabrika koje mi nikada nećemo imati.''

Zbog podele ovlašćenja između lokalne samouprave i republičke vlade, zemljište i komunalne usluge su glavni problem za dolazak stranih investitora, a onda se svi čude što nema novih fabrika. Odgovor je vrlo jednostavan – ne damo ljudima da dođu, smatra Labus. A šta je srpska prednost:

''Naša je prednost niži troškovi jer možemo da izvozimo u Evropsku uniju bez carina. Verujem da će i tekstil da bude rešen za nedelju dana, te da će i to biti dobra vest. Imamo niže troškove radne snage. Verujte, ne možemo mi sa nižim troškovima radne snage da kompezujemo sve ostale prepreke koje se stvaraju. Ljudi na kraju kažu - napravićemo fabriku u kojoj će manje ljudi da radi, ali ćemo je napraviti u Slovačkoj, a ne u Srbiji.''

Najvrednija imovina svakog preduzeća, pa i nacionalne ekonomije, je tržište, i zato ne treba da čudi interes i slovenačkih i hrvatskih kompanija za Srbiju, zato što je to veliko tržište, smatra Slobodan Milosavljević, direktor Privredne komore Srbije:

''Sa druge strane i mi imamo neka tržišta koja su nama bitna i prioritetna i na kojima ostvarujemo dobre ekonomske rezultate. Pre svega mislim na tržišta Bosne i Hercegovine, a primarno mislim na tržište Republike Srpske. Imamo značajan suficit u spoljno-trgovinskoj razmeni, naročito u uspostavljanju slobodne trgovine, koji raste u našu korist. Slična je situacija i sa tržištem Republike Makedonije. Isto tako, sve je veća prisutnost naših preduzeća i konkretnih proizvoda na tržištima Slovenije i Hrvatske.''

Pošto je pristup tržištima Zapadne Evrope vrlo otežan, treća tržišta su daleka, a sa druge strane postoji strategija povezivanja regiona, logično je da se obnavljaju veze i saradnja koji su postojali i nisu zaboravljeni:

''I u tome vidim jednu veliku šansu srpske privrede, da na jednom, ipak manje konkurentom tržištu, regionalnom tržištu, popravi konkurentnost svojih preduzeća i konkretnih proizvoda i pokuša da se pozicionira na način da regionalno može da bude konkurentna.''

Ono što povezuje Srbiju sa ostalim zemljama regiona jeste Zona slobodne trgovine, smatra Milosavljević. Za strateške investitore je bitno da se ulaganjem u jednu od osam zemalja regiona, ulazi na tržište od 60 miliona stanovnika, što veliki broj kompanija želi da iskoristi:

''U situaciji kada je ekonomija u pitanju, kada je tranzit u pitanju, kada pokušavamo prirodne predispozicije da stavimo u funkciju ekonomskog rasta, oporavka i razvoja, položaj naše zemlje je jedna velika razvojna šansa.''

Namera je Evropske unije da zemlje koje su ostale izvan nje brže prilaze evropskim integracijama. To je i osnovni smisao Pakta stabilnosti Jugoistočne Evrope. Pitanje je samo šta Srbija ima da ponudi ostalim zemljama, kad već ima šansu da izvozi sa znatno manjom carinom, a neke proizvode i bez carine. Dok jedni ekonomisti smatraju besmislenim da agrarna zemlja, kao što je Srbija, sada mašta o izvozu visokih tehnologija, drugi ukazuju da je poljoprivreda i u razvijenoj Evropi neprofitabilna grana koja živi zahvaljujući pomoći države. Milosavljević o tome kaže:

''Ne mogu da se složim sa ekonomistima koji smatraju da poljoprivreda nije dovoljno atraktivna i da nije dovoljno profitabilna. Neke južnoameričke i afričke zemlje koje prodaju egzotično voće žive od prodaje poljoprivrednih proizvoda. Turska godišnje izvozi milijarde dolara poljoprivrednih proizvoda na tržište Nemačke, Austrije, Zapadne Evrope. Grčka takođe. Kipar je jedan od većih izvoznika krompira na tržište Evropske unije. Mislim da upravo blizina našeg tržišta Evropi, u odnosu na Tursku ili druge zemlje, je šansa koju treba da iskoristimo, jer kod jeftinijih proizvoda, kao što su poljoprivredno-prehrambeni proizvodi, smanjiti troškove transporta zbog manje kilometraže čini proizvode konkurentnim.''

Nije poljoprivreda jedino što možemo da ponudimo svetu, smatra Milosavljević:

''Pored poljoprivrede mislim da imamo šansu da budemo i u nekim drugim granama konkurentni, regionalno pa i šire. To je industrija nameštaja i tekstilna industrija. Upošljavanje radnika i novi kapaciteti omogućavaju zarade onima koji se tim poslom bave. Nisam skeptik ni za IT tehnologije iz jednog prostog razloga što sam iz razgovora koji sam imao sa poslovnim ljudima iz Motorole, Microsofta i nekih drugih kompanija saznao da u njihovim istraživačko-razvojnim centrima rade desetine ljudi srpskog porekla, nova migracija tokom devedesetih. Našli su svoje mesto, pre svega zahvaljujući svome znanju i obrazovanju. Mogućnost da se oni vrate u Srbiju kao igrači tih velikih kompanija je velika i za mene je posticaj razvoja koji smo imali.''

Uvek treba pogledati šta je to što već imamo i šta možemo da usavršimo i podignemo na viši nivo, a onda da to ponudimo svetu, smatra Radovan Kovačević:

''Sigurno da postoje u sektoru primarnih proizvoda neki proizvodi koji se mogu podići na viši stepen prerade, kao što su voće i povrće. Ne treba da ga izvozimo u sirovom obliku. Treba da ga prerađujemo u neke forme koje prolaze na inostranom tržištu. To će značiti sigurno i više cene. Setimo se prerade mesa i kože u bivšoj SFRJ. Te proizvode smo izvozili na američko tržište i zarađivali od 2 do 5 miliona dolara, zavisi od godine. Nije nemoguće napraviti neke prehrambene komplekse i pojaviti se na najrazvijenijim tržištima koja imaju visoke kriterijume za kvalitetom i ostvariti znatno veće zarade. Tu si i industrijski delovi koji za sada predstavljaju problem.''

* * * * *

O ekonomskoj saradnji u regionu i svim političkim smetalicama, razgovaramo i sa doktorom Goranom Granićem, bivšim hrvatskim vicepremijerom, uglednim ekonomistom.

Pakt stabilnosti Jugoistočne Evrope, koji povremeno ima uticaja u oblasti ekonomske saradnje u regionu, u julu mesecu ove godine ukazuje na to da se nedovoljno uradilo na području sporazuma o slobodnoj trgovini što se tiče zajedničkog energetskog tržišta. Da li možete da nam date svoj pogled na tu vrstu saradnje i da nam kažete zbog čega se tu kasni, ili nedovoljno radi?

''Mislim da je tu nekoliko razina problema. Za tržištem moraju postojati pretpostavke, koje su tek sada stvorene povezivanjem cijelog tog sustava, posebno kada je riječ o elektroenergiji. Sporije se razvijaju projekti koji su vezani za plin. Kada su u pitanju druge pretpostavke, kao zakonodavne, tu su problemi u svim zemljama gdje se zakonodavna regulativa za restrukturiranjem tog sektora kao i izgradnja potrebnih institucija odvija usporeno i objektivno ne postoje pretpostavke, po zakonodavstvima tih zemalja, da se ostvari trgovina na razini potrošača iz Srbije sa proizvođačem u Hrvatskoj i obratno.''

Gledate iz Hrvatske na ekonomsku saradnju između Srbije i Hrvatske. Šta mislite da za kompanije iz Hrvatske predstavlja najveću prepreku kada je u pitanju efikasnija ekonomska saradnja sa Srbijom?

''Govorio sam o nužnim pretpostavkama kada je riječ o energetici. Nismo dodirnuli određene političke probleme koji, na ovaj ili onaj način, ne u direktnim odnosima zemalja, već u percepciji događaja u zadnjem desetljeću na području bivše Jugoslavije, izazivaju određene traume. Tu nisam pesimista jer mislim da, usprkos svemu tome, robna razmjena i gospodarska suradnja ide brže nego što su traume i moguće barijere koje iz trauma rata proizlaze na ovom području. To bih okarakterizirao time da potrošač brže reagira pozitivno, nego što je politika u stanju to osjetiti. Možda je politika najsporija u tim reakcijama, ali i najviše komplicira razvoj gospodarskih odnosa na cijelom ovom području.''

Na šta se privrednici iz Hrvatske, koji imaju interesa da investiraju u Srbiju, žale najčešće?

''Mislim da su to dvije stvari. Prva je funkcioniranje pravnog sustava i mogući protekcionizam. Drugo, u ukupnom političkom okruženju svako malo iskrsne određeni problem ako se govori o tome da bi neka tvrtka iz Srbije kupila u Hrvatskoj neku tvrtku. Isti problem se pojavio i u Bosni i Hercegovini na razini vlada oko Croatia osiguranja i Sarajevo osiguranja. Stvaranje tih negativnih odnosa prema investitoru, podizanje toga na razinu simbola, nije samo problem u Hrvatskoj. U posljednjih godinu i pol dana je dosta razvijen taj odnos mi – oni. Razvijala se jedna negativna klima, medijski dosta agresivno, što je rezultiralo time da je danas prihvaćanje ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, izraženo putem istraživanja javnog mijenja, dostiglo nivo ispod 50 posto. Došli smo do problema kada se diskutira o investitorima sa pozicija mi – oni. To je u investiranju i u biznisu dosta opasna situacija, jer je investitor dobar ili loš, neovisno o tome koje je on nacionalnosti. Ako je neko dobar investitor, onda je on pozitivan, neovisno iz koje je zemlje.''

Znamo da je to nasleđe ratova, koji su se tek nedavno završili, itekako teško, da su traume teške i da treba vremena da se to prevaziđe i da se čovek suoči sa onim što se dogodilo. Češka već duže vremena razvija odličnu investicionu klimu. Imaju određene probleme sa Nemačkom, kompleks Sudetskih Nemaca i njihove imovine, ali se nema utisak da se to oseća u investicionoj klimi i nemački kapital je veoma prisutan. Može li to da nam posluži kao neka ideja vodilja?

''Ne mislim da je moguće imati neku spasonosnu formulu koja sama po sebi rješava te probleme. Jedna od realnih činjenica je da rani investitori nisu donosili previše u uređivanju gospodarskog sustava, nego su se u dobroj mjeri uklapali u iskorištavanje svih onih nelogičnosti koje su funkcionirale u tom sustavu. To znači da strani investitori, kao banke, nisu pomogli smanjenju kamata, jer se nisu ni trudile da konkurencijom smanjuju kamate, već su prihvatile to stanje koje je njima odgovaralo, da kamata bude visoka i da budu dobri prihodi. Tek kada je država počela funkcionirati i plaćati svoje obveze i kada se smanjio pritisak na cijeli finansijski sustav, tada su se same po sebi počele stvari razmotavati. Želim reći da ni strane investitore ne bih gledao u smislu apsolutnog dobra, već su i sami doprinosili svojim ponašanjem stvaranju negativne klime. To govorim sa aspekta onoga što i sam uočavam u Hrvatskoj kao problem. Vjerojatno se to događalo i u zemljama regije. Mislim da su i oni doprinjeli da se stvara jedna takva klima. Drugi problem je vezan za razinu racionalnosti koja postoji kod građana, a to je da je lakše adresirati problem na nekoga izvana, nego prihvatiti odgovornost da sam moraš stvari mijenjati da bi ti bilo bolje. To je jedan prostor za jednostavniju manipulaciju u kojem se može adresirati da su stranci krivi jer oni žele uzeti kolač, žele dodanu vrijednost uzeti sebi. Lakše je prihvatiti da je problem izvan tebe, nego se suočiti s tim da Hrvatska ima vrlo jakih strukturnih problema. Za Hrvatsku je i dalje karakteristična, prema rezultatima ispitivanja javnog mijenja, niska obrazovanost. Ključ uspjeha je u mijenjanju, ne samo investicijske klime, već i razine obrazovanja i stvaranja jednog novog obrazovnog proizvoda koji bi mogao raditi na visokozahtjevnim poslovima. Dodanu vrijednost ostvaruje znanje, ne prodaja ruku, jer prodajom samih ruku ne možemo konkurirati onome što se događa istočno od Evrope, prema Kini i ostalim zemljama. Jedina mogućnost je da se obrazovanjem osposobiš, da si u stanju imati višu razinu znanja i sa većim znanjem sudjelovati u nekom proizvodu koji ima i veću dodanu vrijednost. To je malo teško prihvatiti jer to znači da se neće ništa bitno, revolucionarno, dogoditi u narednim godinama dok se svaka od ovih zemalja sama ne počne uređivati u onom smislu da bude kvalitetnija zemlja.''

Da li i vi vidite da je u Hrvatskoj popustio kompleks osetljivosti što se tiče odrednice regionalne saradnje? Čini se da od kada više nema sumnje u to da će pristup zemalja regiona ulasku u Evropsku uniju biti individualan, da nema govora o paketu, da se otvorio prostor za saradnju i da se od Hrvatske očekuje na neki način da bude ekonomski motor regiona.

''Dok sam bio u vladi, na tu temu sam dosta raspravljao sa diplomatima vani i pokušavao sam im objasniti da Evropska unija mora voditi jednu pretpostavku da oslobodi regiju pritiska prošlosti, a pritisak prošlosti je stvaranje bilo kakvih asocijacija bez evropske budućnosti. Onog trenutka kada napravite potez prema Hrvatskoj i kada je njena budućnost nesporna u Evropi, ovisno o tome koliko će ona biti sposobna i brza, oslobađate jedan potencijal Hrvatske prema regiji, jer tada se ona ne mora boriti sa nekim političkim problemima prošlosti, jer to je uvijek pitanje kako savladati svoje traume prošlosti. To se događa. Niko nije više zainteresiraniji od Hrvatske da Srbija, Bosna i Crna Gora budu uspješne. Po svim elementima, bolje je imati susjeda bogatog, pravno uređenog, demokratski ustrojenog, nego susjeda koji ima problema. Svi negativni elementi se uvijek sele preko granice. Nema sigurnosti na granici ukoliko drugi partner nije sam postigao tu razinu. Regija je nešto što je toliko vezano za Hrvatsku, jer ona ne može od svoga susjeda pobjeći i ima najveći interes da susjed bude na što većoj razini. Onda niz problema, sami po sebi nestaju, koji su generirani, ili iz kriminala, ili siromaštva, ili socijalno slabe politike, ili iz nefunkcioniranja pravne države.''

U perspektivi nekog srednjoročja, pod pretpostavkom relativnog normaliteta u regionu, to nije ni zanemarljivo malo tržište.

''Naravno. Tržište od 20 miliona je znatno veće nego tržište od četiri miliona.''

* * * * *

O ekonomskoj saradnji između zemalja Zapadnog Balkana govori i naš gost Bernard Snoy, šef takozvanog Stola dva - koji se bavi ekonomskim razvojem u regionu u okviru Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu.

Snoy kaže da sada postoji razvijenija regionalna saradnja na prostoru Zapadnog Balkana nego do pre samo dve godine, i to u različitim oblastima – razvoju infrastrukture, privatnog sektora i socijalne politike. Što se tiče infrastrukture, veliki broj projekata od regionalnog značaja je već završen: recimo auto-put od Zagreba do Rijeke, u Makedoniji rekonstrukcija 75 kilometara koridora 10 između Negotina i Demir kapije. Može se pomenuti i obuhvatni program koji se odnosi na rekonstrukciju mnogih manjih puteva u Srbiji i Crnoj Gori, na Kosovu – rekonstrukcija mnogih saobraćajnica.

''Ono što je možda još važnije od završetka ovih projekata jeste da dolazi do mnogo većeg stepena koordinacije u vezi sa regionalnom strategijom. Imamo već sporazum koji su potpisali svi ministri za saobraćaj zemalja Zapadnog Balkana u kome se definišu regionalni prioriteti i bazična regionalna saobraćajna mreža, a u tom smislu i to šta su investicioni prioriteti za godine koje dolaze.

Što se tiče energije, u toku su pregovori za formiranje zajednice Jugoistočne Evrope za proizvodnju i distribuciju energije, jedinstvenog tržišta, koje će obuhvatiti, ne samo Zapadni Balkan, nego i Bugarsku, Rumuniju, čak i Tursku. To znači da će postojati ista pravila igre u svim tim zemljama sto se tiče proizvodnje i kupoprodaje struje i gasa. To će biti pravila koja važe i u samoj Evropskoj uniji. Dakle, kad je energija u pitanju, vaša zemlja će biti deo jedinstvenog energetskog tržišta Evropske unije, što će, razume se, olakšati investiranje od strane međunarodne zajednice, međunarodnih finansijskih institucija – Svetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj i drugih. Međunarodni investori će na taj način sa mnogo više sigurnosti moći da ulažu u zemlje regiona.

O ovome bi trebalo da se potpiše sporazum i bude ratifikovan do 2007. godine. Predviđa se i izvestan period tranzicije, u kome će se uspostaviti konkurentska pravila igre. Najpe će industrijski potrošači moći da kupuju energiju od kog hoće proizvođača i distributera, a verovatno u sledećoj dekadi će to moći da ostvaruju i domaćinstva. To će, dakle, biti tržište u pravom smislu reči. Što se tiče Srbije i Bosne i Hercegovine, s obzirom na njihove hidro-energentske potencijale, to će stvoriti uslove velike šanse da te dve zemlje ostvaruju velike prihode kroz izvoz energije.

Pakt stabilnosti veoma intenzivno radi na liberalizaciji trgovine između zemalja Zapadnog Balkana. Do sada imamo 28 sklopljenih bilateralnih ugovora o režimu slobodne trgovine, koji povezuje sve zemlje regiona, uključujući, uzgred budi rečeno, i Moldaviju. Do sada je liberalizovano 90 odsto njihove bilateralne trgovine. To je izuzetno važno u privlačenju stranih investitora. Znate, strani investitori neće doći, recimo, u Srbiju, samo zbog srpskog tržišta. Oni žele da znaju da iz Srbije, u koju su došli i investrirali mogu izvoziti bez barijera i u Hrvatsku, Bosnu, Bugarsku.

U srednjoročnom periodu mi ćemo nastojati da se sklope i multilateralni ugovori o slobodnoj trgovini u regionu, koji bi bili slični onima u okviru CEFTE – Centralnoevropske asocijacije slobodne trgovine, koja je bila izuzetno plodotvorna u zemljama kao sto su Slovenija, Mađarska, Slovačka, pre nego što su se pridružile Evropskoj uniji. Sada su Rumunija, Bugarska i Hrvatska članice CEFTE, koja će se proširivati i na druge zemlje Zapadnog Balkana.

Kao što znate, mi radimo i na unapređivanju investicione klime u zemljama regiona. Mislim da je veoma važno da države regiona shvate da imaju izvesnu vrstu kolektivne odgovornosti – za imidž svake od njih kao i celog regiona. Znate, investor koji je iz Čikaga ili Tokija, ponekad ne pravi razliku između, recimo, Srbije i Makedonije, Bosne ili Bugarske. I ako se negativne i nepovoljne stvari događaju u jednoj od tih zemalja, to je loše po investiranje u ceo region. Imali smo nekoliko ministarskih konferencija, poslednja je bila u julu mesecu u Beču, gde su ministri ekonomija regiona obećali da će poštovati izvestan broj zajedničkih principa. OECD će veoma pomno pratiti da li se ta obećanja i sprovode. Uzmite veoma prost primer: pratiće se, recimo, koliko vremena i birokratskih regula je potrebno da bi se registrovala kompanija u svakoj od zemalja regiona, koliko kompetentna i poštena je sudska vlast, ako se pojavi parnica, koliko efektivne su agencije za promociju investicija i tako dalje.

I konačno, sistem socijalne zaštite najugroženijih. Da bi se sve ove, često bolne, reforme sprovele, morate formirati mrežu socijalne zaštite najugroženijih, ali to morate raditi na način koji će biti finansijski odgovoran i koji neće ugroziti reforme. Pakt stabilnosti ima takođe radne grupe za reformu penzionih sistema, kao i za radno zakonodavstvo. Da biste privukli strane investitore, morate razviti stabilan sektor male privrede, ali uz to morate imati i kvalifikovanu radnu snagu koja će biti motivisana da radi u formalnoj, a ne samo sivoj, neformalnoj ekonomiji. Mogao bih ovako nastaviti još dugo. Jednom rečju, u svim ovim oblastima mi utičemo na zemlje regiona da zajedno rade na održivim rešenjima i modelima. Sada se otvorio prostor šansi i jasna perspektiva za zemlje Zapadnog Balkana na njihovom putu ka evropskim integracijama. Strani investitori imaju ovaj prostor u vidu, ali razume se, samo ukoliko reforme ne dožive stagnaciju i ne zaustave se. Zato i ponavljamo formulu da su reforme ove godine, ma koliko bile bolne, investicije sledeće godine.''
XS
SM
MD
LG