Obrana Dragoljuba Ojdanića krenula je u „klasičnu ekspediciju pecanja u mutnom“ kad je članicama NATO-a i još nekim državama uputila „preširoko definiran“ zahtjev da joj dostave sve presretnute telefonske razgovore koje je Ojdanić vodio ili se njega tiču, u vrijeme zračnih udara na SR Jugoslaviju 1999. godine. Ovako je Ojdanićev zahtjev prokomentirao zastupnik Sjedinjenih Američkih Država, jedne od zemalja kojima bi, prema mišljenju Ojdanićeve odbrane, Tribunal trebao uputiti subpoenu – obavezujući nalog za dostavu materijala.
Sličan su stav na dvodnevnoj raspravi u Tribunalu iznijeli i predstavnici drugih država, koji su ocijenili da je Ojdanićev zahtjev preširok i nedovoljno konkretan. „Za dvije godine, otkako je podnijela zahtjev, odbrana nije ni pokušala da ga konkretizuje. General Ojdanić morao bi da zna koji su ključni sastanci kojima je prisustvovao ili razgovori sa predsjednikom ili premijerom koje je vodio“, rekao je zastupnik Velike Britanije Christopher Grinwood.
Predstavnici NATO-članica saglasili su se u ocjeni da Ojdanićeva odbrana ustvari ne zna za kojim konkretnim informacijama traga, već pokušava da pročešljavanjem obavještajnih arhiva dođe do relevantnih podataka. Većina zemalja je, međutim, izrazila spremnost da pokušaju da udovolje zahtjevima odbrane za pristup informacijama vezanim za predmet, ako oni budu konkretni i precizno određeni.
Ojdanićeva odbrana vjeruje da bi presretnuti razgovori mogli pokazati da optuženi nije izdavao naredjenja za zločine, niti ih podsticao. Po riječima odbrane, jedino je Hrvatska dostavila prisluškivane razgovore Ojdanića sa bivšim predsjednikom SRJ Slobodanom Miloševićem, kao i Miloševićeve razgovore sa predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem, u kojima se general spominje.
* * * * *
Iskaz nekadašnjeg ministra pravde Republike Srpske, Momčila Mandića, koji se kao svjedok tužbe pojavio u procesu Momčilu Krajišniku, trajao je punih sedam dana, mada odbrana još uvijek nije izvela unakrsno ispitivanje, jer nije bila spremna na njega. Odbrana je tražila da joj se to omogući naknadno.
Tužilac Alan Tieger je od Mandića kao insajdera dobio potvrdu nekih od bitnih tačaka optužnice. Prvo, da je u proljeće i ljeto 1992. godine sprovedeno etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata sa područja koje su zauzele srpske snage, te da su centralne vlasti bosanskih Srba bile upoznate sa tim. Tieger je Mandiću pokazao jedan strogo povjerljivi dokument od 17. jula 1992. godine, koji je MUP uputio Vladi Republike Srpske:
TIEGER: „Vojska, krizni štabovi i ratna predsjedništva zatražila su da vojska okupi i zarobi koliko god je moguće muslimanskih civila, a da te logore, te objekte, prepuste organima unutrašnjih poslova. Uslovi u nekim od ovih logora su vrlo loši, nema hrane, ne primjenjuju se neke opšte međunarodne norme. Gospodine Mandiću, vi ste nešto ranije pomenuli neregularnosti i neljudsko postupanje u logorima. Da li ovaj dokument, koji je uputilo Ministarstvo unutrašnjih poslova 17. jula, odražava uopšteno govoreći one informacije koje su bile na raspolaganju Vladi? “
MANDIĆ: „Da. U početku rata je bio veliki problem s tim ratnim predsjedništvom. To su bili civili koji su organizovali vlast, vojsku i paravojsku, rezervni sastav vojske u pojedinim opštinama na području Bosne i Hercegovine. Ti krizni štabovi traže da se zarobi što više Muslimana, što je neprimjereno i protivno svim međunarodnim aktima i konvencijama. To je bio jedan od većih problema za funkcionisanje civilne vlasti na teritoriji Republike Srpske. A posljedica toga su pljačke imovine i svega što je ostalo iza tih ljudi nezaštićeno. Paravojske, civili i svi ostali, kriminalci i stari i novi, iskorištavali su taj rat i nesreću, te pljačkali tuđu imovinu.“
U lošim životnim uvjetima u zarobljeničkim logorima, te mučenjima i ubijanjima logoraša, takođe su bili upoznati svi u vrhu vlasti, pa i optuženi Krajišnik, potvrdio je Mandić. Tužba je pustila i snimak jednog presretnutog razgovora jednog vojnog zapovjednika i samog Mandića. Oficir vojske bosanskih Srba traži „trideset do četrdeset Turaka za specijalne poslove“, a Mandić mu obećava da će ih poslati. Svjedok je objasnio da se pod „Turcima” mislilo na Bošnjake, a „pod specijalnim poslovima“ se podrazumijevalo kopanje rovova na linijama fronta, na kojima su zarobljenici često gubili život.
Sličan su stav na dvodnevnoj raspravi u Tribunalu iznijeli i predstavnici drugih država, koji su ocijenili da je Ojdanićev zahtjev preširok i nedovoljno konkretan. „Za dvije godine, otkako je podnijela zahtjev, odbrana nije ni pokušala da ga konkretizuje. General Ojdanić morao bi da zna koji su ključni sastanci kojima je prisustvovao ili razgovori sa predsjednikom ili premijerom koje je vodio“, rekao je zastupnik Velike Britanije Christopher Grinwood.
Predstavnici NATO-članica saglasili su se u ocjeni da Ojdanićeva odbrana ustvari ne zna za kojim konkretnim informacijama traga, već pokušava da pročešljavanjem obavještajnih arhiva dođe do relevantnih podataka. Većina zemalja je, međutim, izrazila spremnost da pokušaju da udovolje zahtjevima odbrane za pristup informacijama vezanim za predmet, ako oni budu konkretni i precizno određeni.
Ojdanićeva odbrana vjeruje da bi presretnuti razgovori mogli pokazati da optuženi nije izdavao naredjenja za zločine, niti ih podsticao. Po riječima odbrane, jedino je Hrvatska dostavila prisluškivane razgovore Ojdanića sa bivšim predsjednikom SRJ Slobodanom Miloševićem, kao i Miloševićeve razgovore sa predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem, u kojima se general spominje.
* * * * *
Iskaz nekadašnjeg ministra pravde Republike Srpske, Momčila Mandića, koji se kao svjedok tužbe pojavio u procesu Momčilu Krajišniku, trajao je punih sedam dana, mada odbrana još uvijek nije izvela unakrsno ispitivanje, jer nije bila spremna na njega. Odbrana je tražila da joj se to omogući naknadno.
Tužilac Alan Tieger je od Mandića kao insajdera dobio potvrdu nekih od bitnih tačaka optužnice. Prvo, da je u proljeće i ljeto 1992. godine sprovedeno etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata sa područja koje su zauzele srpske snage, te da su centralne vlasti bosanskih Srba bile upoznate sa tim. Tieger je Mandiću pokazao jedan strogo povjerljivi dokument od 17. jula 1992. godine, koji je MUP uputio Vladi Republike Srpske:
TIEGER: „Vojska, krizni štabovi i ratna predsjedništva zatražila su da vojska okupi i zarobi koliko god je moguće muslimanskih civila, a da te logore, te objekte, prepuste organima unutrašnjih poslova. Uslovi u nekim od ovih logora su vrlo loši, nema hrane, ne primjenjuju se neke opšte međunarodne norme. Gospodine Mandiću, vi ste nešto ranije pomenuli neregularnosti i neljudsko postupanje u logorima. Da li ovaj dokument, koji je uputilo Ministarstvo unutrašnjih poslova 17. jula, odražava uopšteno govoreći one informacije koje su bile na raspolaganju Vladi? “
MANDIĆ: „Da. U početku rata je bio veliki problem s tim ratnim predsjedništvom. To su bili civili koji su organizovali vlast, vojsku i paravojsku, rezervni sastav vojske u pojedinim opštinama na području Bosne i Hercegovine. Ti krizni štabovi traže da se zarobi što više Muslimana, što je neprimjereno i protivno svim međunarodnim aktima i konvencijama. To je bio jedan od većih problema za funkcionisanje civilne vlasti na teritoriji Republike Srpske. A posljedica toga su pljačke imovine i svega što je ostalo iza tih ljudi nezaštićeno. Paravojske, civili i svi ostali, kriminalci i stari i novi, iskorištavali su taj rat i nesreću, te pljačkali tuđu imovinu.“
U lošim životnim uvjetima u zarobljeničkim logorima, te mučenjima i ubijanjima logoraša, takođe su bili upoznati svi u vrhu vlasti, pa i optuženi Krajišnik, potvrdio je Mandić. Tužba je pustila i snimak jednog presretnutog razgovora jednog vojnog zapovjednika i samog Mandića. Oficir vojske bosanskih Srba traži „trideset do četrdeset Turaka za specijalne poslove“, a Mandić mu obećava da će ih poslati. Svjedok je objasnio da se pod „Turcima” mislilo na Bošnjake, a „pod specijalnim poslovima“ se podrazumijevalo kopanje rovova na linijama fronta, na kojima su zarobljenici često gubili život.
