Pod punom opremom i sa nekoliko pasa, pirotehničari „Mungosa“ stigli su jutros s minskih polja na Markov trg, s čije je lijeve strane upravo zasjedala Vlada, a s desne strane Sabor:
„Svaki dan ideš sa pretpostavkom da ćeš možda poginuti, a radiš za džabe.“
„Teže je preživjeti u stvarnom životu nego u minskom polju gdje radimo. Tamo se snalazimo, znamo što ćemo i kako ćemo, a ovdje moramo smišljati kako ćemo i gdje ćemo naći novac da bi preživjeli bez plaće.“
Podsjećaju da su prije nekoliko godina za taj opasan posao primali duplo veću plaću od saborskih zastupnika, danas primaju duplo manje i to sa zakašnjenjem od dva-tri mjeseca:
„Devedeset dana radimo bez kune. Obećali su nam kolektivni granski ugovor. Kolektivni granski ugovor bi riješio sve probleme u razminiranju u Republici Hrvatskoj. I što je još najveći problem u razminiranju, za dvjesto miliona kuna razminirati što veću površinu za što kraće vrijeme, gospodo, to je nemoguće. Imamo još milion mina iza sebe. Koja to evropska država ima, osim Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Albanije?“
Tvrde da uz takvu politiku i neadekvatno plaćanje pirotehničara, nacionalni planovi o Hrvatskoj bez mina 2010. godine nimalo nisu realni:
„Mi imamo 1174 kilometara razminiranih. Kad bi svi pirotehničari radili na tom poslu sa onom prosječnom kvadraturom koja je rađena do sada, to bi trebali raditi negdje oko dvadeset i dvije godine. Od toga imamo 633 kilometra šuma, što ne mogu raditi strojevi nego samo pirotehničari. A nas hoće na ulicu. Meni to nije jasno.“
„Mungos“ je jedina državna firma za razminiranje, ima puno balasta, ali i bez njega, tvrde, teško bi se nosila sa pedeset privatnih tvrtki koje nižim cijenama dobivaju poslove i diktiraju opasan tempo u razminiranju, zbog kojeg stradava sve više ljudi:
„Jurenje za kvadratima, poslodavac pritišće, stalno vrši nekakav presing da se radi više kvadrata, ucjenjuju se ljudi, ljudi rade više kvadrata, žure i to je to.“
Nakon obećanja iz Vlade da će im do Božića isplatiti dvije zaostale plaće i ubrzati zakonsko reguliranje statusa pirotehničara, prosvjed je prekinut, iako mnogima nije bilo baš sve jasno:
„Uglavnom ista meta, isto odstojanje, kao i prije. Sve isto.“
„Svaki dan ideš sa pretpostavkom da ćeš možda poginuti, a radiš za džabe.“
„Teže je preživjeti u stvarnom životu nego u minskom polju gdje radimo. Tamo se snalazimo, znamo što ćemo i kako ćemo, a ovdje moramo smišljati kako ćemo i gdje ćemo naći novac da bi preživjeli bez plaće.“
Podsjećaju da su prije nekoliko godina za taj opasan posao primali duplo veću plaću od saborskih zastupnika, danas primaju duplo manje i to sa zakašnjenjem od dva-tri mjeseca:
„Devedeset dana radimo bez kune. Obećali su nam kolektivni granski ugovor. Kolektivni granski ugovor bi riješio sve probleme u razminiranju u Republici Hrvatskoj. I što je još najveći problem u razminiranju, za dvjesto miliona kuna razminirati što veću površinu za što kraće vrijeme, gospodo, to je nemoguće. Imamo još milion mina iza sebe. Koja to evropska država ima, osim Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Albanije?“
Tvrde da uz takvu politiku i neadekvatno plaćanje pirotehničara, nacionalni planovi o Hrvatskoj bez mina 2010. godine nimalo nisu realni:
„Mi imamo 1174 kilometara razminiranih. Kad bi svi pirotehničari radili na tom poslu sa onom prosječnom kvadraturom koja je rađena do sada, to bi trebali raditi negdje oko dvadeset i dvije godine. Od toga imamo 633 kilometra šuma, što ne mogu raditi strojevi nego samo pirotehničari. A nas hoće na ulicu. Meni to nije jasno.“
„Mungos“ je jedina državna firma za razminiranje, ima puno balasta, ali i bez njega, tvrde, teško bi se nosila sa pedeset privatnih tvrtki koje nižim cijenama dobivaju poslove i diktiraju opasan tempo u razminiranju, zbog kojeg stradava sve više ljudi:
„Jurenje za kvadratima, poslodavac pritišće, stalno vrši nekakav presing da se radi više kvadrata, ucjenjuju se ljudi, ljudi rade više kvadrata, žure i to je to.“
Nakon obećanja iz Vlade da će im do Božića isplatiti dvije zaostale plaće i ubrzati zakonsko reguliranje statusa pirotehničara, prosvjed je prekinut, iako mnogima nije bilo baš sve jasno:
„Uglavnom ista meta, isto odstojanje, kao i prije. Sve isto.“
