Pred prigodno postavljenim štandom na zagrebačkom Cvjetnom trgu povodom 1. prosinca, Međunarodnog dana borbe protiv AIDS-a, jedan slučajno zaustavljeni Zagrepčanin pristao nam je ispričati svoju priču:
''Imam Hepatitis C. To je strašno. Bilo da idem zubaru, bilo vaditi krv, moram da upozorim ljekara da stavi rukavice. Primjetio sam da zbog toga ljudi jako zaziru od mene. Bolje prođu oni koji šute.''
Baš to je opasno, ali društvo ih na to tjera. Najstrašnije je što diskriminaciju doživljavaju upravo od zdravstvenih djelatnika:
''Kod zubara je to jako vidljivo. Naručuju me, ali ipak čekam i do pet sati, dok se svi izredaju. Neki me i ne žele uzeti na pregled. Jako nezgodno.''
Tomislav Vurušić iz hrvatske Udruge oboljelih od AIDS-a, navodi i neke od drastičnijih primjera:
''Jednom je jedan naš bolesnik stradao u prometnoj nesreći. Kada je došla hitna pomoć, stradalnik je upozorio bolničare na svoju bolest i oni su mu pružili pomoć na putu za bolnicu. Bolnica ga nije htjela primiti i gotovo dva sata je ležao ispred ulaza u bolnicu dok su raspravljali o tome hoće li ga primiti ili ne. Na kraju su ga prebacili u drugu bolnicu.''
Početkom ove godine u lokalnom domu zdravlja šezdesetsedmogodišnja žena otkriva liječnici da je HIV pozitivna:
''Nakon što liječnica opće prakse saznaje za dijagnozu, više je ne želi niti pregledati, niti primiti u ordinaciju, već je ona svoju zdravstvenu iskaznicu stavljala na prozor ordinacije izvana i tamo je primila recepte i sve što treba.''
Ni jedan ovaj slučaj nije procesuiran, niti je itko kazneno odgovarao za kršenje ljudskih prava, iako u Hrvatskoj liječničkoj komori ističu da postoji čitav niz mjera kojima se može kazniti liječnika koji odbije pacijenta, sve do privremenog ili trajnog oduzimanja licence. Sami pacijenti ne žele svoj slučaj dati u javnost.
''Ako izađu u javnost može ih netko prepoznati. Zbog toga se povlače u sebe. Ne žele imati takav kontakt sa svijetom, iako bi to bilo vrlo potrebno, jer bi oni najbolje znali senzibilirati društvo. Kada pogledamo jedan svijetli primjer u inozemstvu, Medžika Džonsona koji se odlučio na jedan takav korak su svi bez problema prihvatili. Kod nas ljudi rade i imaju svoje obitelji. Boje se da ne ostanu i bez onog osnovnog u slučaju da kažu da su HIV pozitivni.''
''Imam Hepatitis C. To je strašno. Bilo da idem zubaru, bilo vaditi krv, moram da upozorim ljekara da stavi rukavice. Primjetio sam da zbog toga ljudi jako zaziru od mene. Bolje prođu oni koji šute.''
Baš to je opasno, ali društvo ih na to tjera. Najstrašnije je što diskriminaciju doživljavaju upravo od zdravstvenih djelatnika:
''Kod zubara je to jako vidljivo. Naručuju me, ali ipak čekam i do pet sati, dok se svi izredaju. Neki me i ne žele uzeti na pregled. Jako nezgodno.''
Tomislav Vurušić iz hrvatske Udruge oboljelih od AIDS-a, navodi i neke od drastičnijih primjera:
''Jednom je jedan naš bolesnik stradao u prometnoj nesreći. Kada je došla hitna pomoć, stradalnik je upozorio bolničare na svoju bolest i oni su mu pružili pomoć na putu za bolnicu. Bolnica ga nije htjela primiti i gotovo dva sata je ležao ispred ulaza u bolnicu dok su raspravljali o tome hoće li ga primiti ili ne. Na kraju su ga prebacili u drugu bolnicu.''
Početkom ove godine u lokalnom domu zdravlja šezdesetsedmogodišnja žena otkriva liječnici da je HIV pozitivna:
''Nakon što liječnica opće prakse saznaje za dijagnozu, više je ne želi niti pregledati, niti primiti u ordinaciju, već je ona svoju zdravstvenu iskaznicu stavljala na prozor ordinacije izvana i tamo je primila recepte i sve što treba.''
Ni jedan ovaj slučaj nije procesuiran, niti je itko kazneno odgovarao za kršenje ljudskih prava, iako u Hrvatskoj liječničkoj komori ističu da postoji čitav niz mjera kojima se može kazniti liječnika koji odbije pacijenta, sve do privremenog ili trajnog oduzimanja licence. Sami pacijenti ne žele svoj slučaj dati u javnost.
''Ako izađu u javnost može ih netko prepoznati. Zbog toga se povlače u sebe. Ne žele imati takav kontakt sa svijetom, iako bi to bilo vrlo potrebno, jer bi oni najbolje znali senzibilirati društvo. Kada pogledamo jedan svijetli primjer u inozemstvu, Medžika Džonsona koji se odlučio na jedan takav korak su svi bez problema prihvatili. Kod nas ljudi rade i imaju svoje obitelji. Boje se da ne ostanu i bez onog osnovnog u slučaju da kažu da su HIV pozitivni.''
