Dostupni linkovi

logo-print

Vraćaju se oni koji vole Bosnu


U selo Sjedače, na obali jezera Perućac, četrdesetak kilometara kilometara od Srebrenice, do sada se vratilo šesnaest porodica. Svima su obnovljene kuće, osim Vehabu Beganoviću, koji se ovdje prvi vratio prije dvije godine:

„Prvu televiziju i Ujedinjene nacije sam ovdje doveo ja. Obećali su mi sve živo, a ništa nisam dobio. Kredit mi nisu dali. Da li su ga ukrali ili nisu, ne znam. Bio sam prošao za taj kredit Ujedinjenih nacija, ali nikakve mašine nisam dobio. Valjda što nisam član SDA ili SDS. Sjedače su bile najugroženije selo u toku rata, a najugroženije su selo i u toku povratka. Svi ratni profiteri vuku svojim selima, da budemo jasni.“

„Ja sam Vahrija Beganović. U selu smo dvije godine, a nisu nam još kuću napravili. Vode nemamo, puteva nemamo, nemamo ništa. Živimo u ovoj maloj kućici, nemamo nikakva primanja, nemamo od čega živjeti, nemamo ništa. Ako ko šta zatraži, odemo uraditi. Nemamo nikakvih prihoda, nemamo ništa. Kisne sa svih strana. Ako bi bilo nekakvih primanja, bilo kakvih sredstava, moglo bi se živjeti, ali ovako nema šanse da se preživi.“

„Ja se zovem Beganović Haso, imam šezdeset i pet godina. Niko se na nas uopšte ne obazire, niko ne dođe da te pita hoćeš li kravu ili neku pomoć ili ovaca ili koza, da bi opstao, da bi se održao. Nema ništa. Posla nema, niko te ne zove. Djeca zarade neku banku da uzmu brašna. Moraju dati deset maraka da odu u Srebrenicu da tamo uzmu brašno, dok dođu iz Srebrenice košta ih vreća brašna trideset maraka. Ali ostaćemo. Vratili smo se ovdje da umremo. Pa kako je, tako je. Evo vidite kako se obaziru, 2002. godine on je došao ovdje, prijavio se za povratak i još mu kuća nije gotova. Dobio deložaciju tamo u Federaciji, ali ne pitaju te gdje ćeš – kupi svoje stvari i napolje. Ako nemaš para da platiš prijevoz, nešto malo ti da opština, sto pedeset ili koliko maraka, stvari napolje i ti gledaj kud ćeš. Kako su nas deložirali, morali smo odmah krenuti i došli smo ovamo. Nismo došli svi, djeca su nam još tamo, nemaju gdje. Evo meni su izgradili samo prvi sprat. Nas je osmero, a ja imam samo jednu sobu i kuhinju. Imam četiri oženjena sina, svi bi se vratili, ali nemaju gdje. Tamo se potucaju, plaćaju stan, odu kod onoga ili ovoga da zarade deset maraka, od toga plaćaju stan, plaćaju struju, plaćaju sve. Nemaju tamo ništa, ali nemam ih ni ja gdje ovdje.“

S druge strane, kuće su završene onima koji se po svoj prilici ovdje nikad neće vratiti:

„Grade nekima koji nikada nisu imali kuće. Nabrojaću vam ljude koji su u Americi, dvadeset ljudi, u Švicarskoj i tako dalje.“

U neposrednoj blizini Sjedača je selo Prohići. Ovdje su se vratile samo četiri porodice, dvije bošnjačke i dvije srpske. Đorđe Gligić je sopstvenim sredstvima obnovio svoju kuću:

„Ja sam oduvijek htio da se vratim. Tu kuću sam napravio 1984. godine i lijep mi je život bio i mislim da će opet biti lijepo. Tu je blizu i jezero i imanje, neko mora obrađivati, neko mora živjeti od imanja. Svako gleda da osposobi svoje imanje, neko sije malinu, i ja ću isto malinu sijati. Od nečeg se mora živjeti. Sad je malo teško, ali će vjerovatno za jedno godinu-dvije biti lakše. Trebalo bi učiniti više da se narodu pomogne, možda da se da više stoke, da se osposobe nekakve mašine. Kad ima čovjek traktor ili nešto, može lakše da obradi svoje imanje.“

Đorđe, Zoran i Vehab zajednički rade kao podizvođači radova na obnovi kuća povratnicima. Žele da se vrati još više prijeratnih stanovnika. Vehab kaže da je sada i sigurnosna situacija popravljena:

„Vraćaju se oni koji vole Bosnu. Mi ovdje kad smo bili nije bilo ni policije, nije bilo ni GDS-a (Granična državna služba), nije bilo ni čamaca, nije bilo ni države. Sad osjećam da ima malo i države. GDS dođe, prođu dole, voze se čamcem…“

Pošto izostaje međunarodna pomoć za sela Sjedače i Prohiće, Vehab, Zoran i Đorđe pozivaju svoje sugrađane širom svijeta da upute nešto sredstava kako bi se uradili putevi do sela u koja se želi vratiti još ljudi.

* * * * *

Predsjednik Udruženja za pomoć izbjeglicama iz BiH, koje se nalaze u Srbiji i Crnoj Gori, prof. dr Milorad Muratović, nedavno je upozorio na sporo rješavanje životnih problema ovih ljudi koji se još uvijek nalaze u susjednim zemljama, a posebno u Hrvatskoj i Srbiji. To je bio povod za razgovor u kojem smo nastojali ukazati na najizraženije probleme koje imaju izbjeglice:

MURATOVIĆ: Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, nema problema političkog karaktera. Problemi su više ekonomskog, finansijskog odnosno tehničkog karaktera. Međutim, oni su tako veliki da čine najozbiljniju prepreku povratku izbjeglica. Jer, šta ako porodica koja se vrati u Sarajevo ili bilo koje mjesto dobije samo četiri zida, a ne može dobiti nikakve druge uslove za život? A to je još teže u Hrvatskoj, zato što nisu riješena neka elementarna pitanja kao što je stanarsko pravo. Sad kad pogledate koliko stanarsko pravo u Hrvatskoj iznosi, kolika je vrijednost tog prava, ako bi se računalo po onome kako su građani hrvatske nacionalnosti otkupili svoje stanove u Hrvatskoj, to je oko tri milijarde eura, a vrijednost opreme u tim stanovima iznosi između petsto i sedamsto hiljada eura. Sad je otprilike tendencija da se tim alternativnim rješenjima, takozvanim stambenim zbrinjavanjem i tako dalje, prevaziđe taj problem, kako se ne bi otkrivala prava suština. Zato sam i reagovao, zato što se ustvari u tim kontaktima ne govori o ozbiljnim problemima, već se govori o problemima koji imaju periferni značaj.

RSE: Vjerovatno postoji neka procjena koliko ima izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u Srbiji i Crnoj Gori.

MURATOVIĆ: Taj problem je dosta složen, zato što on posljednje dvije godine nije istraživan. Kad sam prije dvije godine radio analizu, iz Bosne i Hercegovine je bilo oko sto šezdeset hiljada izbjeglica koje nisu riješile nijedan svoj problem. To sam naravno i dokazivao. Ali moguće je da je u posljednje vrijeme taj broj čak i povećan, s obzirom da su se mnogi koji su se vratili ponovo vratili, jer ovdje je vrijeme učinilo svoje, dvanaest godina izbjeglištva i tako dalje, pa su se pojedini članovi porodice nekako uklopili, rade makar na crno, nešto zarađuju da bi mogli da preživljavaju. To je jedna strana problema. A druga, koju niko ustvari ne istražuje, jeste da su ljudi kada se vrate u Sarajevo ili u druge centre, Mostar, Tuzlu i tako dalje, naprosto prisiljeni, s obzirom da nisu riješili ova druga pitanja svoje egzistencije, da prodaju stanove budzašto. Za šta im ta sredstva služe? Zato da bi ovdje, ne kupovali stanove, jer ih malo kupuje stanove, nego da bi plaćali stanarinu koja je ubjedljivo najveća u Evropi. Stanarina koju plaćaju ovdje izbjeglice za trećinu je veća nego na primjer u Londonu, da ne govorimo o drugim evropskim centrima.

RSE: Ima li još kolektivnih centara?

MURATOVIĆ: Kolektivni centri se smanjuju. Mi kao Udruženje održavamo brojne kontakte sa kolektivnim centrima. Tu se nalazi najveći broj ljudi koji su zaista u bijednom položaju i jedva sastavljaju kraj s krajem, jedva preživljavaju, jer je u centrima hrana sve lošija, a nedavno je bilo ukinuto čak i grijanje u pojedinim centrima, pa smo i mi reagovali, reagovali su i ti iz kolektivnih centara i tako dalje. Onda nije riješen problem s njihovim bivšim stanarima ovih pedeset centara koji su do sada ukinuti. Bio je sporan jedan broj stanova koji su građeni za izbjeglice i nedavno je objavljeno da idu na tender i da te stanove država prodaje. Oni su bili namijenjeni za izbjeglice, ali organi koji su na tome radili su učinili određene zloupotrebe i na taj način su izbjeglice praktično izgubile te stanove. Inače, u rješavanju ovog problema je uključen jedan momenat koji je veoma bitan, a to je korupcija. Dakle, u svemu što se tiče izbjeglica prisutan je faktor korupcije i to najteže pogađa zapravo ove koji su najsiromašniji, a najsiromašnije su svakako izbjeglice. Mi imamo bogato iskustvo u kontaktima s tim izbjeglicama, jer za posljednjih šest mjeseci, kako smo i konstatovali na sjednici izvršnih organa, imali smo kontakte sa 34 411 porodica, u kojima živi 104 273 izbjeglice. Radili smo neumorno svaki dan i radimo i sada, bez ijednog jedinog dana odmora, uključujući subotu, nedjelju, praznike i sve drugo, ali praktično evo ostajemo bez prostora, bez skromnog prostora koji nam je svojevremeno dodijelio Komesarijat za izbjeglice. Iako smo najstarija izbjeglička asocijacija, iako nas prema empirijskim istraživanjima podržava preko osamdeset odsto izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori, vjerovatno ćemo sada morati da završimo na ulici, dakle upravo odakle smo i počeli prije dvanaest godina.

RSE: Pa zar vas ne štiti neka zakonska odredba?

MURATOVIĆ: Štite nas sve zakonske odredbe odnosno sve međunarodne konvencije, ali to niko ne prihvata. Nema konvencije, od Ženevske pa nadalje, koja nas ne štiti, to uopšte nije sporno. Ali niko to ne poštuje. Mislim da je ovdje masovna pojava jedna politička tendencija koja je i dovela ove prostore bivše Jugoslavije do rata i ratnih konflikata i koja sada jača, a to je etnonacionalizam i promocija recimo ideoloških starudija i političkih promašaja, kakvi su na primjer četništvo, ustaštvo i druge retrogradne tendencije. One najviše pogađaju upravo tu izbjegličku masu, jer je ona u većini bila i protiv rata i protiv mržnje i protiv netolerancije i tako dalje. Naprotiv, zalagala se za sve ono što je suprotno i što zbližava, uspostavlja saradnju na ovim prostorima, katarzu, rekoncilaciju i druge vrijednosti, evropske i svjetske, civilizovanog svijeta, a ne ratne opcije. To je uvijek tako, u svim stradanjima baš oni koji to ne žele najviše trpe.

RSE: Mi smo u Bosni i Hercegovini obilježili prije nekoliko dana devet godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mislite li da se cjelokupna ova problematika sporo rješava?

MURATOVIĆ: Nema problema u smislu slobode kretanja. Bio sam šezdeset i četiri puta u raznim mjestima Bosne i Hercegovine i nisam imao nikakvih problema s kretanjem, što nije u toj mjeri slučaj u Hrvatskoj. Međutim, tu su problemi odnosa između entiteta, dakle između Republike Srpske i Federacije BiH. U tim entitetima je etničko zaokruženje dosta izraženo. To je jedan od osnovnih problema koji se, na žalost, ne rješava, on se zaobilazi. Ne rješavaju se problemi pokrenuti aneksima Dejtonskog sporazuma, naročito Aneksom VI o ljudskim pravima i Aneksom VII. Ali mene ljuti što ti najodgovorniji predstavnici Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore i Hrvatske, kad se sastanu, ne govore o tim stvarnim problemima, ne govore o tome da ne treba mijenjati Dejtonski sporazum i tako dalje, zaobilazeći ovo pitanje koje se vi postavili, dakle zašto se to ne rješava.

RSE: Vi ste član i najužeg rukovodstva Svjetskog saveza dijaspore. Šta možete reći o značaju ove organizacije, odnosno da li se dovoljno uvažava snaga koju ona objektivno ima?

MURATOVIĆ: Bio sam na kongresu Svjetskog saveza dijaspore početkom juna u Sarajevu, ali nisam bio sad u Oslu, nisam mogao da putujem, međutim uputio sam jednu poruku Glavnom odboru Svjetskog saveza dijaspore upravo o ovim pitanjima o kojima vam govorim. Da oko toga treba se okupi trideset i pet zemalja koje Savez obuhvata i da se ta pitanja internacionalizuju, posebno pitanje Bosne i Hercegovine. Mislim da tu postoji zadovoljavajući broj entuzijasta koji zaista pošteno i odgovorno rade na čelu sa nama, dakle Alimajstorovićem i drugima, i mislim da bi se zaista putem toga Saveza mnoge stvari mogle uspješnije rješavati i u zemljama u kojima postoje izbjeglice, uz jedan aktivniji odnos vlasti BiH prema tom Savezu. To je multietnička organizacija, ona je politički prihvatljiva za Evropu i svijet i bilo bi normalno da se to koristi, međutim to se, na žalost, koristi nedovoljno.

* * * * *

O toku zasjedanja Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore, koji je održan prošlog vikenda, govori predsjednik organizacije koja okuplja bosanskohercegovačke građane u inostranstvu, Namik Alimajstorović:

„Na sastanku Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore, koji je održan u Oslu, Glavni odbor je kao prvu tačku analizirao rad proteklog kongresa u Sarajevu. Nakon duge diskusije je usvojen zaključak da je kongres, i pored svih organizacionih i nekih drugih manjkavosti, postigao svoj cilj: da je ponovo uspio animirati bosanskohercegovačku javnost, javnost u dijaspori, da je ponovo okupio dijasporu na jednom mjestu i da je doneseno čak četrdeset zaključaka koji su, na žalost, zbog nekih drugih stvari prošli nezapaženo nakon održavanja kongresa. Posebno je istaknuto da je rad na okruglim stolovima, ustvari srce kongresa, bio izuzetno uspješan. Od ovih četrdeset zaključaka, na Svjetskom savezu je da realno sagleda one koje može u narednom periodu izvršiti, a koje ne. Druga stvar o kojoj se razgovaralo, bio je Dejtonski ugovor. Naime, Svjetski savez dijaspore je u proteklom periodu istupio prema državnim organima Bosne i Hercegovine sa osam svojih zahtjeva. To su sve statusna pitanja. Na žalost, u čak šest se Dejtonski sporazum postavio kao prepreka. Dakle, jednostavno se ta pitanja ne mogu riješiti dok se ne promijeni Dejtonski sporazum. Stoga je odlučeno da Glavni odbor Svjetskog saveza, da bi riješio ta statusna pitanja i druga pitanja koja proizlaze zaključaka, podrži promjenu Dejtonskog sporazuma. U tom smislu će se Svjetski savez oglasiti bosanskohercegovačkoj javnosti, Vijeću Evrope i Venecijanskoj komisiji jednim pismom u kojem će tražiti da Bosna i Hercegovina bude jedna normalna evropska zemlja, zemlja integrisana u Evropu, u kojoj će se poštovati ljudska prava, gdje će biti jedno ekonomsko tržište, a ne kao do sada više njih, gdje će država BiH voditi računa o svojim mladima, da ne odlaze, gdje će im stvoriti uslove za normalan život, gdje će voditi računa o svim građanima Bosne i Hercegovine koji žive u BiH, ali i o milion i trista hiljada građana Bosne i Hercegovine koji, zbog poznatih okolnosti, žive u dijaspori, a o kojima, na žalost, slabo ko vodi računa.

* * * * *

Naš pravni savjetnik Milan Račić, iz Američkog komiteta za izbjeglice, govori o ostvarivanju prava izbjeglica iz Hrvatske. Danas o stambenom zbrinjavanju, a u narednoj emisiji o ostvarivanju prava na mirovinu:

Vlada Republike Hrvatske donijela je nekoliko odluka koje se tiču stambenog zbrinjavanja bivših korisnika stanova u društvenom vlasništvu, a koji se žele vratiti u Hrvatsku.

Bivši nosioci stanarskih prava, do kraja ove godine, mogu podnijeti zahtjeve za stambeno zbrinjavanje, pod uslovom da ne posjeduju drugu imovinu u Hrvatskoj ili nekoj od država nastalih raspadom SFRJ.

Njima se nudi nekoliko mogućnosti. Jedna je najam državne imovine, prvenstveno stanova ili porodičnih kuća, uz plaćanje zaštićenog zakupa koji iznosi jednu kune i pedeset i dvije lipe po kvadratnom metru. Ovim Programom nudi se i mogućnost uključivanja u stambenu gradnju, koji porodicama bez stana, uz subvenciju države, omogućava da odmah mogu postati i vlasnici stana koji se gradi kroz ovaj program. Mjesečna rata za kupovinu ovih stanova ne bi trebala biti veća od tri eura po kvadratu. Za ovakvu kupovinu nisu potrebni žiranti, nego kreditna sposobnost, odnosno da primanja budu tri puta veća od rata, dok je osiguranje hipoteka na stan.

Prema riječima Lovre Pekovića, pomoćnika ministra, od 1. oktobra 2004. godine primljeno je 1059 zahtijeva za stambeno zbrinjavanje, od čega 379 za najam stana i 681 za kupovinu stana. U budžetu Republike Hrvatske, za ove namjene, osigurano je oko tri miliona evra, što je dovoljno za trista do četiristo stanova.

Obzirom da se zahtjevi za ovaj vid zbrinjavanja podnose do kraja godine, a i da se vodi kampanja i u mjestima izbjeglištva, očekivati je da će broj zahtijeva biti mnogostruko veći.

Ipak, ono što su duže godina očekivali bivši nosioci stanarskih prava, da će im kao u Bosni i Hercegovini biti vraćeni njihovi stanovi, na osnovu dosadašnjih sudskih presuda i prakse, to neće, na žalost, biti ostvareno. Ostaje jedino mogućnost da kroz programe za stambeno zbrinjavanje dobiju neki drugi stan, bilo u najam ili da kroz povoljne kreditne uslove postanu i vlasnici tih novih stanova.

Inače, Vlada Republike Hrvatske je predvidjela da se ovi programi realizuju do kraja 2006. godine.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG