Dostupni linkovi

logo-print

442 do Beograda/Zagreba


Jesu li putovanja političara na relaciji Zagreb – Beograd, pogotovo posljednjih mjeseci mnogo češće na relaciji Beograd – Zagreb, nerealno forsiranje normalizacije odnosa za koje građani nemaju razumijevanja, ili povijesna nužda, ako zemlje jugoistoka kontinenta žele postati dio uljuđene Evrope?

Pobrojimo samo unazad trideset dana: u Beogradu su bili hrvatski premijer Ivo Sanader i ministrica pravosuđa Vesna Šakre Ožbolt, a Zagreb je pohodio cio niz ministara što Srbije, što Crne Gore, što državne zajednice: Labus, Davinič, Drašković, Vlahović. Što o svemu tome misle hrvatski građani? Zvoni li njima u glavi još uvijek govor mržnje iz devedesetih, ili su poruke političara posljednjih pet godina, u prvom redu predsjednika Mesića o individualizaciji krivnje i prestanku kolektivne odgovornosti, ali i Račana i Sanadera, uspjele smiriti strasti?

Anketirali smo građane na mjestu koje nam je najbolje garantiralo da ćemo dobiti realan presjek stavova o normalizaciji odnosa – je li prerano i je li on potreban - u čekaonici zagrebačkog autobuskog kolodvora.

''Vrijeme pokazuje svoje. Možda toga nije ni trebalo biti, što se tiče onoga što je bilo prije. Živjeti se mora. Ljudi, kada se posvađaju, na kraju se i pomire.''

''Moji prijatelji se upravo spremaju u Novi Sad jer su na Rabu ljetos bili ljudi iz Novog Sada. Treba zaboraviti neke stvari i krenuti dalje.''

''To je potrebno, ali uz puno razuma.''

''Vjerojatno bi trebalo, ali je nekom potrebno vrijeme, a nekome ne. Svako ima svoje mišljenje o tome. Neko ne može baš lako preći preko svega toga, a neko bi iz nekih interesa sve zaboravio.''

''Za mene tu nema ničega spornog. Normalno da je narodu uvijek teže, a političarima lakše. Pučanstvo to emotivno teže prima. Političarima je lakše jer na to gledaju s neke druge strane. Nivoi obrazovanja su drugačiji, pa su drugačija i stajališta.''

''Neka se odnosi normaliziraju. Bolje je kada su ljudi dobri i složni.''

''To je pogotovo bitno za mladi naraštaj. Ako krenemo u Evropu trebali bi se definitivno orjentirati na pomirenje, a ne stalno se vraćati unazad.''

Pola sugovornika odbilo nam je dati izjavu. Neki možda zbog toga što o nekoj normalizaciji odnosa sa Beogradom ne žele niti razmišljati. Zasigurno ima i onih kojima normalan odnos sa susjedima ne odgovara – čelnicima raznih domoljubnih udruga koji svoj patriotizam razumiju kao profesiju, ratnim stradalnicima koji su u ratu u Hrvatskoj izgubili najmilije, onima koji nakon trineaest godina ne znaju koja je sudbina njihovih očeva, majki ili djece, niti gdje su sahranjeni. Još nešto manje od 1200 ljudi je na popisu nestalih i otkrivanje njihove sudbine prvo je na listi prioriteta u razgovorima sa Beogradom i u Sanaderovom, a prije u Račanovom kabinetu. Naravno da nakon završetka ratnih sukoba nacionalizam, kao jedan od temeljnih zapreka normalizacije odnosa, splašnjava. O tome, sociolog Jasenka Kodrnja, stručna suradnica zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja:

''Nacionalizam je tijekom rata i u situacijama kada su nacionalna prava potisnuta i kada jedna zajednica nema svoju nacionalnu državu na razini frustracije, pa se onda kao frustracija isto tako i realizira kroz negativizme i bijes. Na kraju vodi u ratne zločine. Kada rat završava javljaju se i druga vremena i to se zaboravlja, više se vodi računa o tome da je čovjek univerzalno biće, a ne samo lokalno, vodi se računa o tome da je čovjek građanin Evrope, građanin svijeta.''

Na sreću, kao i uvijek do sada u povijesti, nakon razdoblja rata uslijedilo je razdoblje mira. Namjesto jednih vrijednosti dolaze druge.

''Mi smo sada u jednom razdoblju kada liječimo te rane i kada smo više skloni univerzalnim, a ne nacionalnim, vrijednostima. Čovjek je tijekom svoje civilizacije njegovao i univerzalizam i nacionalizam i sve druge –izme. Jako mi je drago da smo sada u ovoj drugoj fazi.''

* * * * *

Nema sumnje da ni Hrvatsku ni Srbiju ne bi trebalo da iznenađuju pojedinačni incidenti sa nacionalnim predznakom. U to uverava kako težina istorijskog nasleđa, tako i to što su sećanja na krvave devedesete još uvek i te kako sveža. Međutim, ako je postojao pogrešan trenutak za ovakve incidente onda je to svakako bila prošla sedmica - u kojoj je po prvi put po završetku rata jedan hrvatski premijer posetio Beograd. Najpre se dogodio slučaj Gurović, a zatim još nekoliko neprijatnosti, zbog kojih se čak i najdobronamernijima nametnulo pitanje - da li je moguća potpuna normalizacija odnosa dve nekada zaraćene drzave?


“Šta da dođe neko iz Kube i pokaže kubansku zastavu u Zagrebu. To je problem.”

“Znam tog dečka, on je onako malo bombolea i otprilike šta je tražio to je dobio.”

Da li bi ti posle ovog incidenta otišao u Zagreb?

“Pa ja ne idem tamo gde nisam dobrodošao.”

“Ne bih otišao u Zagreb zato što su stvari takve kakve su. Nemam ništa ni protiv koga, mislim da nemam tamo šta da tražim.”

“Otišao bih u Zagreb na Pikasovu izložbu, to je jedino pozitivno tamo.”

“Mnogo nas mrze. Ne vredi protiv njih.”

“Zaista nisam čuo da je neki Hrvat vadio sliku Ante Pavelića i tako nekog u našem gradu. Mislim da bi dobio batine isto.”

Ovo su reči studenata arhitekture u Beogradu nekoliko dana nakon što su dvoje njihovih kolega umesto na izložbi Pabla Pikasa u Zagrebu, završili u zatvoru. Jedna od privedenih pa oslobođenih, studentkinja Tanja Božanić.

“Bilo je koškanja. Došlo je do incidenta tako što je posle fotografisanja, što sam ja naknadno saznala, Stevana počeo da tuče jedan mladić, i bio je krvav svuda. Imao je krv po licu, pa sam ja prišla da im pomognem. Trg je bio pun, približavali su se neki hrvatski građani pokušavajući samo da potpire tu vatru. Znači nisu prilazili da ih razdvoje.”

A sve je počelo zahvaljujući tetovaži sa likom Draže Mihailovića na ruci košarkaša Milana Gurovića, što on ovako objašnjava:

“Malo čitam knjige, proučavam to, gledam obe strane. Volim istoriju i svideo mi se Draža.”

Dan nakon što su beogradski studenti fotografisanjem na Trgu bana Jelačića pokušali da odbrane Dražino delo i Gurovićev gest, nepoznate osobe Molotovljevim koktelom u Zagrebu su zapalile kombi kojim su plivači Partizana iz Beograda doputovali na međunarodni miting. Direktor plivačog kluba Partizan Petar Popović:

“Nemili incident koji se dogodio je po meni plod klasičnog nacionalizma i to nema nikakve veze sa navijanjem.”

Koliko su Srbija i Hrvatska u sedmici u kojoj je trebalo sve da krene ka još boljem, zbog ovih incidenata dodatno udaljene? Profesor Filozofskog fakulteta Todor Kuljić ocenjuje da ovakvi slučajevi ne bi trebalo da budu nešto što je nemoguće nadvladati. Takođe smatra da bi politika morala da podstiče stvaranje kulturnih modela koji bi građane dve zemlje zbližavali, i predlaže:

“Ali je sasvim sigurno da se sa Titom može ići u sve bivše centre Jugoslavije, a sa Dražom samo na Pale.”

Kuljić ne želi da predviđa moguće političke reakcije na poslednja zbivanja:

“Ono što Evropa danas poručuje, na primer da se okrenemo kulturnoj istoriji a da izostavimo ratove i konflikte, o tome bi trebalo voditi računa, ali to nije rešenje problema jer je čitava naša kultura prožeta tim epom. Zbog toga mislim da bi trebalo, pre svega suočavati se sa zločinima vlastitog naroda, i onda to uzajamno politički pokušati da se operacionalizuje. A ja stvarno ne znam kakve posledice i na koji način će politika instrumentalizovati ovaj incident u Zagrebu. Politika je na ovim prostorima uvek bila nepredvidiva.”

Prilikom susreta u Beogradu premijeri Ivo Sanader i Vojislav Koštunica gledali su da se previše ne upliću u slučaj Gurović. Distanca političara osetila se i po pitanju studenata iz Beograda. Da li se politika zaista može distancirati od ovakvih incidenata i time stvoriti uslove da oni ne utiču na normalizaciju odnosa dve države, pitali smo istoričarku Oliveru Milosavljević:

“Politika bi mogla da se drži sa strane kada bi ta politika bila drugačija od one koju mi ovde upravo imamo. A mi ovde imamo politiku koja ne smatra da ima ičega nenormalnog u tome da se sa slikama Draže Mihailovića šeta po Zagrebu i utoliko politika ne može od toga da se ogradi. A kod nas ne da se ne ograđuje već se upravo ta vrsta ponašanja odobrava. Naravno da bi neka druga vrsta politike mogla da se izdigne iznad toga, ali mi je, nažalost, u ovom trenutku ovde nemamo. Ja nisam čula nijednog značajnijeg državnog funkcionera koji je imao konkretniji stav po ovom pitanju. Uglavnom su to bilo minimiziranje mladalačkog ponašanja ili u nekom sličnom smislu, što je prosto neadekvatno ako znamo kako je izgledala situacija u odnosima između dve države krajem 80-tih godina.”
XS
SM
MD
LG