Oružani sukobi na teritoriji bivše Jugoslavije doveli su do nestanka oko 40 tisuća ljudi. Iako je u periodu nakon završetka sukoba do danas ekshumirano nekoliko tisuća posmrtnih ostatak iz masovnih grobnica, najveći dio još uvijek nije identificiran, podaci su Međunarodnog povjerenstva za traženje nestalih, koje procjenjuje da se oko 25 tisuća ljudi još uvijek vode kao nestali. Samo u BiH taj broj iznosi oko 17 tisuća.
Proces traženja i dalje se smatra sporim. Iskustva BiH, odnosno stručnih timova koji rade na utvrđivanju mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica, ekshumaciji, ali i identifikaciji posmrtnih ostatak žrtava potvrđuje da je u BiH još uvijek prisutan problem sekundarnih grobnica, kao jednog od najvećih prepreka u identifikaciji žrtava. Predsjednik federalne komisije za traženje nestalih, Amor Mašović:
“U Bosni smo se sreli sa dodatnim problemom, a to je izmiještanje iz primarnih u sekundarne masovne grobnice, što je gotovo potpuno onemogućilo identifikaciju žrtava klasičnim metodama identifikacije, tako da smo upućeni isključivo na DNA metodu, koja je vrlo skupa i vrlo spora metoda kada se radi o tako velikom broju žrtava kao što je broj nestalih u BiH, koji doseže gotovo 28 hiljada nestalih, od kojih je, računa se, negdje oko 18 hiljada pronađeno, nažalost ne još uvijek i identifikovano.”
Mašović ističe da je za BiH pozitivno to što se proces traženja nestalih odvija uz potporu države, što nije slučaj u nekim drugim zemljama gdje se također dogodio genocid. Mašović izdvaja podatke koje su na konferenciji u Italiji iznijeli predstavnici Ruande:
“Ono što je vrlo interesantno, a što je izgovorila predstavnica Ruande, a ona je na neki način, ako se smije upotrijebiti ta riječ, bila obradovana, zapravo oduševljena činjenicom da u BiH vlada vodi brigu o ekshumaciji žrtava iz masovnih grobnica. I onda je iznijela jedan, za mene šokantan, podatak da je u Ruandi isključivo u nadležnosti porodica da li će oni sami pristupiti potrazi na terenu, ekshumaciji i identifikaciji svojih najmilijih, čak i bez autopsije, dakle bez utvrđivanja uzroka smrti. Dakle, ne postoji nikakav organizovani način traganja, niti je vlada Ruande zainteresirana za pronalaženje velikog broja nestalih, za njihove ekshumacije.”
Dijalog stručnjaka koji se bave problematikom traženja nestalih proširio se nakon konferencije u Italiji i na pitanja procesuiranja ratnih zločina. Bh. pravni stručnjak Zoran Pajić podvlači paralelu između suđenja pred Haškim tribunalom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, te domaće jurisdikcije za ratne zločine. Govoreći o koracima koje bh. vlasti ali i međunarodna zajednica poduzimaju u vezi s ovim pitanjem, Pajić kaže:
“Sve je učinjeno koliko se moglo u datim uslovima da se specijalno Sud BiH pripremi za jedan ovako komplikovana zadatak. Pri tome se, naravno, vodilo računa o tome da i poseban odjel državnog tužioca bude osposobljen da prihvati zadatke koji se pred njega postavljaju. A ja sam nastojao da afirmišem i značaj advokature, odnosno odbrane u ovim procesima za ratne zločine, jer smatram da za pravosuđe u koje treba imati povjerenja jako je važno da sva ta tri stuba na kojima stoji pravosuđe budu jednako vrijedna. Znate, ako jedan od ta tri stuba manjka, ili na neki način nije pripremljen, nije osposobljen, teško da možemo imati jurisdikciju za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u BiH koja će izazivati poštovanje i povjerenje građanstva i, prije svega, ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili žrtve u ovome ratu.”
Istovremeno, Pajić otvara i pitanje u kojoj mjeri je pravosuđe, ne samo u BiH nego i u ostalim zemljama, sposobno da se suoči sa suđenjima za ratne zločine:
“Pored jedne, rekao bih, perfektne institucionalne strukture koja treba da garantuje fer suđenja, da garantuje da se izvede dokazni postupak, da se dođe u jednoj proceduri zakonskoj do presude licima koja su optužena za ratne zločine, jako je važno da postoji i određena atmosfera u društvu koja bi bila u mogućnosti da prihvati da se suoči ustvari s iznošenjem dokaznog materijala i da prihvati presude koje će biti izrečene.”
Stav pravnih stručnjaka je da je za zemlje bivše Jugoslavije važno da, pored neophodnih promjena u zakonodavstvu, razviju i dodatne oblasti koje su od suštinske važnosti za uspjeh. Jedna od njih je i regionalna suradnja između Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore o pitanju ratnih zločina, koja podrazumijeva razmjenu podataka, pravnu pomoć, isporučivanje optuženih za ratne zločine, ali i pitanje zaštite svjedoka.
Proces traženja i dalje se smatra sporim. Iskustva BiH, odnosno stručnih timova koji rade na utvrđivanju mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica, ekshumaciji, ali i identifikaciji posmrtnih ostatak žrtava potvrđuje da je u BiH još uvijek prisutan problem sekundarnih grobnica, kao jednog od najvećih prepreka u identifikaciji žrtava. Predsjednik federalne komisije za traženje nestalih, Amor Mašović:
“U Bosni smo se sreli sa dodatnim problemom, a to je izmiještanje iz primarnih u sekundarne masovne grobnice, što je gotovo potpuno onemogućilo identifikaciju žrtava klasičnim metodama identifikacije, tako da smo upućeni isključivo na DNA metodu, koja je vrlo skupa i vrlo spora metoda kada se radi o tako velikom broju žrtava kao što je broj nestalih u BiH, koji doseže gotovo 28 hiljada nestalih, od kojih je, računa se, negdje oko 18 hiljada pronađeno, nažalost ne još uvijek i identifikovano.”
Mašović ističe da je za BiH pozitivno to što se proces traženja nestalih odvija uz potporu države, što nije slučaj u nekim drugim zemljama gdje se također dogodio genocid. Mašović izdvaja podatke koje su na konferenciji u Italiji iznijeli predstavnici Ruande:
“Ono što je vrlo interesantno, a što je izgovorila predstavnica Ruande, a ona je na neki način, ako se smije upotrijebiti ta riječ, bila obradovana, zapravo oduševljena činjenicom da u BiH vlada vodi brigu o ekshumaciji žrtava iz masovnih grobnica. I onda je iznijela jedan, za mene šokantan, podatak da je u Ruandi isključivo u nadležnosti porodica da li će oni sami pristupiti potrazi na terenu, ekshumaciji i identifikaciji svojih najmilijih, čak i bez autopsije, dakle bez utvrđivanja uzroka smrti. Dakle, ne postoji nikakav organizovani način traganja, niti je vlada Ruande zainteresirana za pronalaženje velikog broja nestalih, za njihove ekshumacije.”
Dijalog stručnjaka koji se bave problematikom traženja nestalih proširio se nakon konferencije u Italiji i na pitanja procesuiranja ratnih zločina. Bh. pravni stručnjak Zoran Pajić podvlači paralelu između suđenja pred Haškim tribunalom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, te domaće jurisdikcije za ratne zločine. Govoreći o koracima koje bh. vlasti ali i međunarodna zajednica poduzimaju u vezi s ovim pitanjem, Pajić kaže:
“Sve je učinjeno koliko se moglo u datim uslovima da se specijalno Sud BiH pripremi za jedan ovako komplikovana zadatak. Pri tome se, naravno, vodilo računa o tome da i poseban odjel državnog tužioca bude osposobljen da prihvati zadatke koji se pred njega postavljaju. A ja sam nastojao da afirmišem i značaj advokature, odnosno odbrane u ovim procesima za ratne zločine, jer smatram da za pravosuđe u koje treba imati povjerenja jako je važno da sva ta tri stuba na kojima stoji pravosuđe budu jednako vrijedna. Znate, ako jedan od ta tri stuba manjka, ili na neki način nije pripremljen, nije osposobljen, teško da možemo imati jurisdikciju za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u BiH koja će izazivati poštovanje i povjerenje građanstva i, prije svega, ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili žrtve u ovome ratu.”
Istovremeno, Pajić otvara i pitanje u kojoj mjeri je pravosuđe, ne samo u BiH nego i u ostalim zemljama, sposobno da se suoči sa suđenjima za ratne zločine:
“Pored jedne, rekao bih, perfektne institucionalne strukture koja treba da garantuje fer suđenja, da garantuje da se izvede dokazni postupak, da se dođe u jednoj proceduri zakonskoj do presude licima koja su optužena za ratne zločine, jako je važno da postoji i određena atmosfera u društvu koja bi bila u mogućnosti da prihvati da se suoči ustvari s iznošenjem dokaznog materijala i da prihvati presude koje će biti izrečene.”
Stav pravnih stručnjaka je da je za zemlje bivše Jugoslavije važno da, pored neophodnih promjena u zakonodavstvu, razviju i dodatne oblasti koje su od suštinske važnosti za uspjeh. Jedna od njih je i regionalna suradnja između Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore o pitanju ratnih zločina, koja podrazumijeva razmjenu podataka, pravnu pomoć, isporučivanje optuženih za ratne zločine, ali i pitanje zaštite svjedoka.
