Dostupni linkovi

logo-print

Manjinama je u Srbiji bilo bolje 1982. nego 2004. godine


Znate li kako je u siromašnoj sedmočlanoj porodici iz Tavankuta; bila je to i potreba, kao i tri godine rada pre nego što će stići do studija filozofije u Novom Sadu, i docnije desetke na Platonovim „Dokazima za besmrtnost duše i pitanje etike“. Još od studentskih dana bio je član uredništva dvonedeljnika „Žig“, gde će se više godina kasnije, nakon iskustava sa profesurom, istraživanjem javnog mnjenja, vodjenjem škole za civilno društvo subotičkog otvorenog univerziteta, i početaka bavljenja položajem manjinskih zajednica, vratiti kao glavni urednik. Isti ga je posao čekao i na programu na hrvatskom jeziku Radija Subotice, sve do 2000., od kada je programski koordinator u novosadskoj kancelariji Fonda za otvoreno društvo. Dve knjige pesama ovaj član i Društva hrvatskih književnika, i Društva književnika Vojvodine, objavljuje kao samizdat. Brojne analize tog člana Hrvatskog filozofskog društva štampaju relevantne publikacije Beograda, Novog Sada, Subotice, Zagreba, Sarajeva. U slučaju Žigmanova i srbijanske varljive prakse multikulturalizma, bio bi greh ne pomenuti bar jedan rad: „Vil Kimlika prvi put medju Srbima“. Pamtim i jednu esejističku refleksiju iz njegove zbirke „Efemerije svakodnevlja“, u kojoj pominje da su neke godine, u letnje vreme, kao da je listopad, stabla gelegulje u centru grada ostala skoro bez listova, i kako je zabrinjavajuće da tu činjenicu gotovo niko nije registrovao. I dok je pozornost gradjana i javnosti usmeravana na različite oblike efemernih društvenih pojava, svet oko nas je tonuo u sve dublje raspadanje, poručivao je devedesetih o onom što se skriva iza „Efemerija svakodnevlja“, a u kojem je suština. Dok me je gledao iza svojih naočara, onako njemu svojstveno skromno, jednom je priznao kako zapravo ima i onu neku tegobu treme od javnih nastupa, to je ta dubinska, manjinska nesigurnost, valjda, kada si izložen snopovima sumnji i nepoverenja. I odmah utešno da to i ne mora biti loše, jer onda ozbiljnije nastupaš. Tako je onda valjda i taj zazor od javnog svetla još pridoneo utemeljenosti i hrabrosti, i dubinskoj analitičnosti Žigmanovih reči o stanju stvari sa multikulturalizmom i manjinskim pitanjima, zbog kojih je i postmiloševićevska državna televizija, sva uplašena u Novom Sadu, zabranila jedno od emitovanja „Divana“, programa na hrvatskom jeziku. A kako je iza „Efemerija svakodnevlja“ postao nezaobilazni sagovonik o manjinama, opet kaže i silom prilika, tako si i recipiran kao manjinac, niko te onda ne pita o globalizaciji, već o tome, protumačiće tragač za Kimlikom medju Srbima.

RSE: Bio je to portret našeg noćašnjeg gosta Tomislava Žigmanova. „Vil Kimlika prvi put medju Srbima“ traži dvostruko ojašnjenje: recite nam nešto više kažete o ovom teoretičaru multikulturalizma, i zašto prvi put medju Srbima?

ŽIGMANOV: To je malo intrigantan naslov koji sam dao jednom svom radu, u kojem sam pokušao neka polazišta u političkoj filozofiji jednog od najuticajnijeg suvremenog kanadskoga mislioca, Vila Kimlike, predstaviti srbijanskoj javnosti. Ono što je primarno značajno za Kimlikina polazišta jeste da suvremena društva u suvremenim državama nisu u etnokulturalnom smislu neutralna. Svaka država je, u nekom vidu svog postojanja, etnokulturano pristrasna. Suvremene države, kao države-nacije su takve, da obično favoriziraju jednu naciju ili elemente obelježja jedne nacije, a sa druge strane, oni koji nisu članovi nacije su participijenti nepravde. I on sada iz jedne vizure liberalnih načela jednakosti i pravde, nudi neka rješenja koja bi bila primerena duhu liberalne političke filozofije, a koja ispravljaju tu nepravdu koja čini suvremena država. Kao sto je, recimo, propisivanje standardnog jezika, obilježja koja su većim delom bitna za jedan narod, propisivanje vojne službe i onoga što ide uz nju, ili recimo, kada je u pitanju kultura i dominantni obrazci koji se putem obrazovanja plasiraju. Sa druge strane, on pokušava da te nepravde stavi u funkciju takvih rešenja, koja će uvažavati etnokulturalne dimenzije pravednosti. Njegovo stajalište u tom smislu je da etnokulturalna pravedna društva moraju osigurati, na institucionalan način, polziranje tih elemenata koje ima suvremena država i za ostale etničke pripadnike te države. Ja sam njega, koji je izuzetno prisutan u zapadno političkoj misli, predstavio u Srbiji, gde su teoretičari društvenih fenomena njega prešućivali. Jedan veći broj gotovo cijele akademske i pre svega stručne javnosti vezane za Beograd te aspekte previdja. U tom kontekstu sam incidentalno dao naslov i govorio u prilog kritike beogradskog liberalnog političkog kruga mislilaca. Te dimezije postoje, jer ne treba zaboraviti da se iz visokog stupnja tih razloga raspao i Sovjetski Savez, Čehoslovačka, a raspada se na koncu i bivša Jugoslavija, a da tu vrstu razloga nije pratila odredjena i vrsta refleksije. Nisam govorio u kontekstu o tome da li bi to trebalo i na koji način aplicirati u slučaju konkretne Srbije, nisam imao ni tu vrstu namjere, nego sam više hteo da ukažem na ono što je jedan od velikih problema Srbije, ne samo danas, već poslednjih petnaest godina: a to je da se tu nerado gleda istini u oči, i da imamo veoma često fenomen u javnosti da se poput noja glavom zadire u pjesak i pokušava nešto reći. Naravno, ta vrsta moga ukaza, kao i odredjenu vrstu koncekvenci, nije dobro reći: car je go, osobito ne kad dolazite iz provincije, i kada niste deo tog miljea, jer onda za posljedicu imate još dublju vrstu ignoriranja, ne samo fenomena, nego i te vrste eventualnih diskursa koji bi trebalo osvjetljavati, cijeli taj sklop naše tragedije koja se dogadja već skoro dvadesetak godina.

RSE: Vratiću se na vašu biografiju, životopis koji ste mi poslali, tamo nigde nema odredjenja: nacionalnost, iako se vi bavite u svojim radovima položajima manjina, posebno hrvatske manjine. Koliko je za vas značajno to nacionalno odredjenje?

ŽIGMANOV: Nastojim biti, u najklasičnijem smisli te reči, jedan gradjanin, koga ono što, medju ostalima, odredjuje jeste jezik kojim govori, kulturni modeli, obrasci koje posjeduje, koji se baštine iz tradicije, a sa druge strane ono što ga je odredilo tijekom socijalizacije, i ne vidim da je to moje primarno odredjenje ili bilo čega drugoga. Medjutim, problem je u tome što bez obzira na ta nastojanja, a to je moj slučaj, barem u srbijanskoj javnosti primarno bivam recipiran kao takav, koja je naravno neka vrsta paradoksa koja nužno prati poziciju manjine. Tu vrstu prvih imputa o pripadnosti nečeg što se regionalno naziva bunjevačko, gde se u svakodnevno govori ikavski, gde je katolicitet sastavni deo ne samo moguće verničke prakse, nego i običajnosnoga naslijedja, gde u tradiciji imate da se više gledala Hrvatska televizija, da su se kupovale knjige i novine koje su dolazile iz Hrvatske, to postaje igrom slučaja tih okolnosti dio vas, ali ta vrsta naglašavanja toga nije bila moja namjera.

RSE: Da li se sećate kada ste prvi put osetili one negativne strane „biti u manjini“?

ŽIGMANOV: Bilo je još to u vrijeme socijalizma. Naime, 1987 godine su se u tadašnjem omladinskom tisku pojavile prve hereze, i tu su prednjačili, čini mi se, Slovenci i njihova „Mladina“, a to je podržavao, isto tako, i beogradski omladinski tisak. Govorilo se o vjerskim pravima, i o potrebi da u sferama javnosti budu prisutni njihovi poglavari, a Slovenci su imali praksu da od 1986. godine čestitaju Božić sa ondašnjim ljubljanskim nadbiskupom. U mom selu, gdje sam rodjen i odrastao, u Tavankutu postojala je jedna diletantska pozorišna družina koja je izdavala seoske foto-novine u kojima smo napisali čestitku za Božić, pa nas je isledjivala tajna policija Vojvodine. Prvo pitanje im je bilo koga imate u Zagrebu, ko su vam veze u Zagrebu, koliko često putujete i ko vam je tamo osoba za kontakt? Do tada ja u Zagrebu nisam bio.

RSE: Koliko ste tada imali godina?

ŽIGMANOV: Imao sam tada dvadeset godina, i imao sam i prvo iskustvo sa osvešćenjem tog identiteta. Sa druge strane, bio je to slučaj kada sam trpio posvije bezrazložno, to se na kraju i ispostavilo, posle tri susreta sa pripadnicima tadašnje tajne policije, državne bezbjednosti kako se to tada zvalo. Videli su da smo mi u tom kontekstu naivna dječica. Na svu sreću, kasnije nisam imao većih takvih negativnih momenata, ali sam bio za vreme rata u Hrvatskoj kada se putovalo preko Madjarske, skidan sam sa autobusa, privodjen, saslušanja, sa relativno neugodnim pitanjima, koja su bila van svih realnih okvira.

RSE: Devedesete godine, znači sad razgovaramo o njima, rat u Hrvatskoj ili sa Hrvatskom, kako je bilo onda biti iz Vojvodine? Ne znam zvanični podatak, ali negde izmedju 40 i 50 hiljada Hrvata je tada otišlo iz Vojvodine.

ŽIGMANOV: Zvaničnih podataka nema, ali su tu procene 35 – 50 tisuća, medjutim, da ta, ko kažem: nisu ravnomjerno distribuirani. Najviše ih je otišlo iz Srema i jugozapadne Bačke. Sever Bačke, Subotica i njezina okolica bili su relativno poštedjeni, u smislu da nije bilo, osim u početku, nekoliko bombi bačenih na sakralne objekte: na Franjevački samostan i crkvu, na subotičku katedralu. Nije bilo snažnijih pritisaka, nije bilo ubojstava u Sremu. Službeni podaci: bilo je paljenja,podmetanja bombi itd.

RSE: Da li ste vi razmišljali da odete?

ŽIGMANOV: Relativno sam bio siguran budući da sam onda boravio u Novom Sadu, gde sam bio nepoznat kao student, u smislu da sam imao veći prostor za mimikriju, manje su vas u sferama javnosti ljudi prepoznavali kao mogućeg neprijatelja zato što ste druge nacionalnosti.

RSE: Šta ste tada radili sa svojim jezikom?

ŽIGMANOV: Govorio sam ikavicu, ali sam se kretao u krugu ljudi sa kojima sam bio siguran, koji su znali su ko sam, što radim, kakvi su mi stavovi.

RSE: Da li biste u prodavnici tražili kruh ili hleb?

ŽIGMANOV: Onda sam se mimikrizirao: znači govorio sam srpskim standardom. Ali ono temeljno iskustvo koje sam tada imao jeste jedno temeljno iskustvo straha, koje, medjutim, nije ono da vam dodje netko, pokuca, i kaže: idemo, nego imate permanentne, ne strogo definirane, uhvaćene kontekste straha. Znači, imali ste gotovo 3-4 godine jednu permanentnu mogućnost da netko javi iz sela kako se dogodio neki incident, da se ljudi sele, da se dogadjaju odredjene vrste aktivnosti koje vas ne ohrabruju. Vrhunac svega bio je kada nisam bio 6 meseci doma, budući da sam kontinuirano izbjegavao odlazak u vojsku.

RSE: Htela sam da vas pitam kako ste izbegli mobilizaciju? Znači, krili ste se.

ŽIGMANOV: Krio sam se u Novom Sadu. Ta vrsta iskustva da ste vi u situaciji neke bazične nesigurnosti gdje se stalno morate skrivati, ne možete javno kazati svoje mišljenje, i strahujete od toga da ćete možda sutra morati ići. Kada sam išao u nekim mirnim fazama preko Madjarske u Hrvatsku i bio ispitivan, strah je ušao u kosti, tako da i danas, kada idem preko granice, imam tu neku vrstu proživljenog osjećaja nekog dubinskoga straha. To je jedna od velikih naših, na žalost, posledica koju imamo kao neku vrstu ožiljka od režima Slobodana Miloševića.

RSE: Da li vi imate deo šire porodice u Hrvatskoj?

ŽIGMANOV: Ne, svi moji su ostali ovdje osim brata, koji je 2000. godine, kao magistar poljoprivrednih znanosti, otišao na Novi Zeland.

RSE: Kako se sada, 2004. godine osećate u Vojvodini i Srbiji? Rekli ste da, naravno, ostaje ono što je nataloženo, kao iskustvo iz devedesetih taj neki potajni strah.

ŽIGMANOV: Najsigurniji sam bio za vrijeme vladavine DOS-ovog režima, dok je premijer bio Zoran Djindjić. Čini mi se da je ta atmosfera bila pozitivna, ne samo što se tiče tog optimizma – idemo prema Evropi – nego u društvu niste imali tako prisutan govor mržnje, imali ste ipak neki probraniji svijet u sferama javnosti. Jako sam se poplašio, gotovo identičnog kao kad je bio Milošević, kada je na prošlim izborima pobedila desnica u Srbiji. Tada su Hrvati u Vojvodini, i vaši slušaoci su to mogli pratiti jer je Slobodna Evropa o tome veoma korektno izveštavala, bili objekti napada. Treba reći da sam ja tada bio predsednik Upravnog odbora tjednika „Hrvatska riječ“, čijem je članovima uredništva pet puta bilo prećeno da će biti ubijeni, u situaciji kada država nije bila konstituirana, kada je bio v. d. predsednik države, Živkovićeva vlada u ostavci, kada niste znali kako će se konstituirati Skupština, današnji sastav, i današnja vlast nije se onda ni nazirala, govorilo se o koluiranju DSS-a sa radikalima, itd. Jedna vrlo onespokojavajuća situacija, a imali ste u sferama javnosti, u prvom i u drugom mjesecu, vrlo frekventne (govori se o brojci 20 – 25) antihrvatske poruke koji su praćene tim incidentima. To je onda opet ostavilo neku vrstu temeljnog iskustva, neke nesigurnosti, i ponovo nas stavilo u neku vrstu računanja na strah u svom životu. Naravno, to se sada smirilo, s obzirom da je konstituiranje vlasti vrlo jasno postavljeno, kao i granice stabilnosti samog sistema. Ipak su ti radikalni desni elementi na neki način stavljeni u odsutnost, ali i dalje imate, zbog antimanjinskog generalnog razpoloženja koje je prisutno u javnosti, ambijent koji nije naklonjen manjinama. O manjinama se negativno govori, ne samo o Hrvatima, nego i o Madjarima, Bošnjacima, Albancima. Relativno često nemate sankcioniranja. Ne treba zaboraviti da je samo u ovoj godini bilo preko 300 nacionalnih incidenata, medjunacionalnih, a u Vojvodini nije nijedan počinitelj otkriven.

RSE: Šta je uzrok, i šta mislite ko generiše te incidente protiv manjina i to antimanjinsko razpoloženje u Srbiji?

ŽIGMANOV: Vrlo je teško detektirati ko su sad ti generatori. To vam je kao neka vrsta meduze, ne možete otkriti ko su ti pipci, ali ih ima relativno puno. Zanimljivo je da nakon lokalnih i pokrajinskih izbora u Vojvodini njih nema toliko, ali i nakon te internalionizacije koja se dogodila, što možda pokazuje da je to bilo producirano od nekih zaiteresiranih strana.

RSE: Dali vi mislite da je u ovom trenutku, kad je reč o borbi protiv antimanjinskog razpoloženja u Srbiji, glavno da na scenu stupe oni koji će senzibilisati javnost, kad je o tome reč, da će se reagovati na govore mržnje, da li će mediji promeniti ponašanje? Koliko znam, vi ste dosta oštar kritičar medija kada je u pitanje odnos prema manjinama.

ŽIGMANOV: Imate tendenciju da se, recimo, hrvatstvo vrlo često u javnosti svodi na ustaštvo, i sigurno da takvu vrstu poruka ne možete sankcionirati da je to neka vrsta govora mržnje, putem kaznene politike. Ne treba zaboraviti da premijer Koštunica, nakon niza diplomatskih aktivnosti, prvi puta je došao u Vojvodinu u jedno madjarsko mjesto, u Temerin, u mjesto gdje žive u znatnom postotku Madjari. A zatim u Subotici da prizna činjenicu da može premijer države doći u jedno takvo mjesto, a sa druge strane da uputi i neku vrstu poruke. To manjka, znači, ne samo politika kažnjavanja i sankcionisanja. Ne možete vi predsedniku Odbora za bezbednost republičke skupštine Miloradu Mirčiću zabraniti da kaže da je Čanak ustaša i element Mesićeve politike u Srbiji, ili da kaže da hrvatske tajne službe vršljaju po Vojvodini i kupuju njezino zemljište. Ono što bih ja voleo očekivati jeste da neka druga politička grupacija kaže da to nije istina, da su to ponovo floskule koje ne rešavaju problem.

RSE: Znači u pitanju je potreba reagovanja? Kada govorimo o afirmativnom, sigurno je u tom smislu veoma značajna poseta hrvatskog premijera Ive Sanadera Beogradu.

ŽIGMANOV: Sigurno će doprijneti da se stvari na neki način unaprijede, da li će to biti mnogo ili ne, to ćemo tek videti. On je došao i potpisao sporazum o zaštiti manjina. Imate činjenicu da je mali broj predstavnika hrvatske zajednice bio je upoznat sa sadržajem, da se susreo sa predstavnicima hrvatske manjine ovdje. To je značajna svar da se premijer susedne države ne susretne samo sa Koštunicom, sa Šamijem ili sa Svetozarom Marovićem, nego da je imao i susret sa ljudima iz hrvatske zajednice, ali je to ovdje prešućeno, i isto tako i u Hrvatskoj. Sa druge strane, ta vrsta sporazuma bez obzira na slabosti, donosi neku vrstu garancija koje su u funkciji povećanja sigurnosti, bude neke nade kod članova hrvatske zajednice u Vojvodini da će se rešavanje njihovih problema unapredjivati. Medjutim, to neće biti primarno. Primarno će biti kako će se Srbija konstituirati, kakvu će ona politiku voditi, kamo će ona ići. Ako ona bude išla u sadašnjem političkom tonu, a to znači stidljivo u tranziciju, autizam kao osnovno načelo politike, uradićemo nešto tek kad nas jako svi stignu. Nećemo biti spremni da se suočimo sa prošlošću, da platimo cijenu tranzicije, nećemo biti spremni da se obrazujemo, da vidimo korake koje su druge zemlje u tranziciji učinile. Utoliko će perspektiva i neka vrsta položaja Hrvata biti primarnije odredjivana. Naravno ta posjeta znači ohrabrenje Hrvatima, da ako budu i dalje izloženi nekoj vrsti prijetnje, da će sada moći biti objekat zaštite ili nekih diplomatskih aktivnosti od strane Republike Hrvatske. Ima tu nekih elemenata, ali mislim da će se, ne samo prema Hrvatima u Srbiji, nego prema svim gradjanima Srbije, primarnije odredjivati kakva će biti politika koju će ova država, bez obzira na vrstu vlasti, voditi. Kako će se ona konstituirati, kakav će Ustav doneti i dali će, i kojom dinamikom, ići u evropske integracije. Kada se počnemo baviti ovim problemom, a ne time dali neko kupuje zemljište, što je notorna neistina, ili da li je problem Gurevićeva tetovaža Draže na ramenu ili ne, kada to stvarno bude domena sportskih odnosa, onda očekujem da će biti bolje, na samo za Hrvate, nego i za sve gradjane. To se, nažalost, kod ove vlasti ne vidi previše: ne vidi se spremnosti da se odlučno krene u evropske integracije, da se nastave započeti procesi tranzicije i reforme koje je uspostavio Zoran Djindjić i njegova partija, i da se u tome ide i ka poboljšanja pozicije manjina, da se ide ka jasnijim procesima suočavanja sa prošlošću, da se čine proaktivne afirmativne promocije vrijednosti tolerancije, da manjine budu prisutne u javnosti ne samo nakon incidenata i mahom negativno recipirane, da pripadnik manjine može dobiti državnu nagradu. Dok je bio predsednik SRJ bio Koštunica, on je samo jednom gradjaninu manjinske nacionalnosti, koliko sam ja uspeo da pratim, dodijelio orden: dobio je jedan Madjar, vozač autobusa, koji je sprečio sudar na jednom mostu i sprečio da se taj autobus surva u rijeku. Gotovo nitko nije dobio nagradu u sferi književnosti od onih koji se bave književnošću na nekom od jezika manjina. Oni vrlo teško objavljuju knjige, ako njihova djela ne budu u na daskama u kazalištima u Srbiji, onda vidite da tu mora doći do snažnije dekompozicije čitavog prostora javnosti, i do drugačije recepcije, prihvata i pripadnika manjina.

RSE: Kad poredite staru Jugoslaviju, ali pre dolaska Miloševića, i danas ?.

ŽIGMANOV: Mislim da bih radije sebe, kada bih bio manjinac, video 1982. godine nego 2004. godine u Srbiji.

RSE: Da se malo zadržimo na vašim esejima Iza „Efemerija svakodnevlja“, u vašem portretu na početku emisije preneta je jedna priča, veoma simbolična, o umiranju niza stabala usred leta, što niko nije primetio. Znači, svakodnevno urušavanje svega oko nas, što se ne primećuje. Da li i ovoga leta neka stabla neprimećeno umiru oko nas?

ŽIGMANOV: To su bili mali, kratki uvodnici u subotičkom dvonedeljniku „Žig“, koji je bio gotovo u samizdatnom obliku, tiskao se u tisuću primjeraka, u Subotici, za vreme Miloševića, u jednom od najproblematičnijih perioda što se tiče socijalne patologije. Tada se primećivalo i davao se značaj onome što je absolutno bilo bespredmetno; mi smo bili u nekoj kolektivnoj psihozi da primijećujemo najnevažnije, kao nešto izuzetno važno. Po toj inerciji, spremni smo i sada na veliku ekološku zaprljanost čitave Vojvodine; na svakom prilazu u Novi Sad imate po 5 – 6 zadimljenih deponija. Subotica, koja je ranije bila jedan od najčistih gradova, mada je i sada dosta čista, ali je ona zaprljana u odnosu na osamdesete godine, kada je bilo sramota baciti na pločnik žvakaću gumu. Vladala je neka vrsta manira, ali su mnoge od tih stvari razorene sa brutalnom, nadmenom paradigmom koju je personificirao Milošević: mi smo pupak svijeta, nama nemože nitko ništa, mi se ne moramo ponašati kao svi drugi, itd. Jedan dio tih varki je bio i to da se tim beznačajnim stvarima davala prevelika važnost, a sa druge strane nam je izmicalo ono što je životno važno. Životno važno je da u Srbiji danas ne postoji strategia otklanjanja reciklaže, najlonskog i platičnog odpada, a to znači da ja odgajam sina koji će ići na radne akcije skupljanja po divljim deponijama plastike i najlona. Imali smo sad u Novom Sadu vrlo finu akciju, da su se, nakon desetak godina, koliko se ja sećam to je bilo i u socijalizmu, pojavili kontejneri samo za papir. Nakon mesec dana, svaki je kontejner bio obijen i pokraden papir koji su ljudi stavljali. I to nije pratila neka vrsta ozbiljnih tematiziranja, nije pratila neka vrsta gradjanskih akcija, premda imate na desetine ekoloških nevladinih organizacija. Mi smo i dalje zatočenici tog jednog virusa da preveliku energiju trošimo na potpuno beznačajne stvari, a da ono što nam je blisko, što možemo rešavati, na šta možemo uticati, i na koncu od čega se i živi ne rešavamo. Da li smo u prljavom gradu, ili gradu u kom sve funkcionira, gde mladji ljudi u autobusu ustaju starijima, gde se prilikom kupovine karata očekuje smešak od šofera? Umjesto da to rešavamo, mi smo i dalje skloni da to ne primećujemo.

RSE: Znači, odgovor je pozitivan; i danas umiru neka stabla, a mi to ne primećujemo. Da li biste poredili položaj srpske manjine u Hrvatskoj, i hrvatske manjine u Srbiji?

ŽIGMANOV: To pitanje je asimetrično: značaj srpskog pitanja u Hrvatskoj nije jednak značaju hrvatskog u Vojvodini, Srbiji. To je po složenosti, po nekim elementima bliže pitanju Albanaca u Srbiji: oružana pubuna, relativna teritorijalna koncentracija, političko visoko organiziran, što postoji kod Srba u Hrvatskoj, relativno prosvećena kulturna elita, vrlo snažna. Hrvati u Vojvodini su brojčano manji, kulturno slabiji, bez jače intelektualne elite, teritorijalno disperzirani, u državi gde isto tako, kao što i u Hrvatskoj postoji antisrpsko, postoji i antihrvatsko raspoloženje. Ali trenutno, koliko znam, politika države čini korake javno proklamirajući da joj je stalo do integracije Srba u hrvatsko društvo, bez obzira na probleme. U Srbiji, do današnjeg dana, nije rešeno pitanje političke reprezentacije manjina, koje naravno niko nespominje kao problem. Ova Skupština treba da donese Ustav, a u ovoj Skupštini, usprkos tome što postoji 15 odsto manjina, vi danas nemate ni tri posto manjina medju zastupnicima. Dok, recimo, u tom segmentu, u Hrvatskoj postoji ta spremnost da se prihvati načelo pozitivne diskriminizacije.

RSE: Da, u Sanadarovoj vladi ima predstavnika Srba.

ŽIGMANOV: Iz ministarstva za kulturu postoji čovek koji je zadužen za nakladu i izdavanje knjiga, to je Svetomir Višnjić, predsednik Srpskog kulturnog društva u Zagrebu. Neznam kako bi se tu moglo dogoditi da predsednik albanske zajednice iz Preševa bude u vladi čiji je ministar Kojadinović, čovek zadužen za pitanje tiskanja knjiga. Generalno gledajući, mislim da ne mogu sad kvantitativno da kažem: njima je bolje, nama je gore, zbog asimetrije u situaciji, u tim naznakama sam ipak spreman da govorim o aspektima koji su tamo, čini mi se, bolji, a tu lošiji, tu eventualno bolji, ali tamo lošiji.

RSE: Upao mi je u oči provokativan naziv vašeg rada „Dali će nam deca od veronauke biti bolja, slučaj iliti jedna argumentacija protestantskog hrišćanina Emanuela Kanta“. Pa, hoće li biti bolja?

ŽIGMANOV: Vrlo teško, jer se ne postaje bolji ukoliko vi usvajate znanja o odredjenoj doktrini, o odredjenoj religiji, odredjenom sistemu, vjerovanju. Čovjek postaje bolji jedino u situaciji kada se njegova cjelokupna socijalizacija odvija u jednom takvom okruženju. To vjeronauk u školi ne može, to eventualno može vjeronauk pred crkvama, pred crkvenim zajednicama, a najprije se tu može govoriti o obitelji, kao onom stožeru koja najviše oblikuje moralni karakter. Argument koji je bio u javnosti prisutan jeste da će se sa uvedenom vjeronaukom poboljšati moral gradjana. Ja sam onda, ponukan time, a na predlošku jednoga spisa Kanta, pokušao opovrgnuti tu tezu upravo sa ovom argumentacijom koju sam vama rekao. Znanjem o vjeri, vi ne postajete bolji. Postajete bolji u koliko prakticirate u životu moralne krišćanske vrline, a to znači da morate navikavati vašu volju, koja je slobodna, da odredjujete na taj način, da ćete činiti te stvari.

RSE: U Srbiji postoje različiti stavovi o dolasku Pape u Beograd: predsednik Zajednice Srbije i Crne Gore poziva Papu, Srpska pravoslavna crkva kaže da nije vreme. Kakav je vaš komentar

ŽIGMANOV: Čovek koji je u svom životu bio na 130 putovanja, gde je bio gotovo u svakoj zemlji, ne samo krišćanske povinijencije, nego i islamske i drugih religiskih tradicija. Da se prema njemu baš toliko gradi neka vrsta animoziteta, u nekoliko država u kojima je pravoslavlje najdominantnije, malo je upitna. Ne vjerujem ni da bi Srpska pravoslavna crkva od toga imala neku vrstu problema ili negativnih posljedica, a sumnjam da bi katolici, osim jedne simbolične potvrde, imali neku vrstu trajnijeg benefita.

RSE: Šta je razlog po vama?

ŽIGMANOV: Predpostavljam da je to više političko pitanje, strah od otvaranja, nespremnost da se otvorenije suradjuje sa nekima koji su detektirani kao neka vrsta mogućeg tatakmaca na polju religiskog pluraliteta. Svjetovni razlozi.

RSE: Kako bi ste vi dali dijagnozu pozicija najviših crkvenih zvaničnika u sve tri religije na Balkanu? Kakve su njihove pozicije u odnosu na stvaranje tolerantnih društava, procese ozdravljenja, pomirenja: da li oni vuku u nazad ili pospešuju procese?

ŽIGMANOV: Moramo znati da su sve tri dominacije ovdje u poziciju ruba. Rub nikad nije bio previše u situacijama da je nudio neke vrste modela, iskustvo ruba je iskustvo velikih frustracija, da se tu suvremene stvari najkasnije donose, nespremnost prihvatanja suvremenih procesija, itd. Sigurno da zbog značaja religije, i uopće religioznih ljudi koji su prisutni u životu ovih država, da je njihova odgovornost izuzetno velika, i mi možemo reći, bez obzira na neku vrstu prijepora, Papa, da na tom crkvenom planu imamo, ipak relativno značajan pomak. Bozanić, predsednik Hrvatske biskupske konferencije, bio je primljen od strane Sinoda Srpske pravoslavne crkve, pa čak i od strane patrijarha Pavla. Znači, na tom nižem hijerarhijskom smislu postoje neki kontakti.
XS
SM
MD
LG