Dostupni linkovi

logo-print

Mirisi i sjećanja


Koliko čovjek takvih praznika ispraznuje u prazno? Opet je kiša, no rijetka prilika za druženje sa Sonjom i kćerkama Unom i Dunjom izuzetno mi odgovara. Malo u kući, a onda, i pored nevremena, izlazak u grad i omiljeni lokal. Popodne završavam čitanje knjige sarajevskog pisca Nenada Veličkovića "Sahib".

Subota, 13. novembar 2004. godine
Odlazim u atelje. Nastavljam rad na aktualnim slikama. Započeo sam toliko toga tako da sa zadovoljstvom mogu da biram koju sliku ću uzeti da radim. Ne žuri mi se. Rad na slici je dug proces, s toga radim više slika paralelno. Osmišljavanje nove serije već daje rezultate s jasnim konceptom, ukazujući mi na brojne mogućnosti daljeg istraživanja, što me posebno raduje. Vrijeme u ateljeu prolazi brže nego drugdje i svaki put se nanovo čudim tome.

U pauzi čitam dnevne novine. Dnevna politika me ne interesuje previše tako da gledam uglavnom naslove. Informacije iz kulture mnogo su interesantnije. I ovom prilikom pridružujem glas podrške crnogorskom piscu Andreju Nikolaidisu u sporu sa Emirom Kusturicom.

Ipak, u mnoštvu ostalih događaja proteklih dana posebnu pažnju mi privlači posjeta ministra inostranih poslova Crne Gore, Miodraga Vlahovića, Spomen domu u Potočarima kraj Srebrenice.

Večeras je izložba slikara i prijatelja Ratka Odalovića u Monte Negro Star Sart galeriji u Bečićima. ''Ratko Odalović je sjajan slikar'', uzviknuo bi Balša Brković s oduševljenjem (rečenica iz romana Privatna Galerija). Iako vrijeme nije naklonjeno putovanju - moram. Odlazimo brat, Dado i ja u susret neprekidnoj kišnoj zavjesi. Na izložbi mnogo kolega i prijatelja. Prilika za druženje i razgovor. I opet poznati, već poslovični stereotipi o statusu slikara u Crnoj Gori. Stvari u kulturi se ovdje teško mijenjaju, ali odavno smo prestali da marimo za to. Organizacija odlična, sjajna izložba, novi radovi. Galeriju vodi kolega, istaknuti crnogorski slikar, Slobodan Bobo Slovinić. Vrlo kvalitetno i osmišljeno. Valjda se slikari međusobno najbolje razumiju.

Nedjelja, 14. novembar 2004. godine
Nedjelja u gradu M

Tumara gradom nedjelja,
Ide od kuće do kuće,
K'o da je slučajno naljegla,
Pa ne zna šta će, ni kud' će.

Vit Nikolić

Koliko čovjek takvih praznika ispraznuje u prazno? Opet je kiša, no rijetka prilika za druženje sa Sonjom i kćerkama Unom i Dunjom izuzetno mi odgovara. Malo u kući, a onda, i pored nevremena, izlazak u grad i omiljeni lokal. Popodne završavam čitanje knjige sarajevskog pisca Nenada Veličkovića - Sahib. Dobro mi je poznat taj duh Sarajeva, mada u tom gradu ne živim već preko dvanaest godina. Svaki odlazak tamo mi pričinjava veliko zadovoljstvo, pa bio stvaran ili virtualan, kao čitanje Sahiba. Mirisi su najjjači poticaji za sjećanje. Osjećam kako nadolaze. U glavi mi se vrti film. Ređaju se slike i prizori iz Srednje škole primijenjenih umjetnosti, sarajevskih kultnih klubova CDA, Kuk, BB. Sjećanje na Akademiju likovnih umjetnosti, na prijatelje, druženja, bezbrižne osamdesete i mladost. S Dadom, u njegovom ateljeu, pijem kasnu popodnevnu kafu. Desile su se značajne promjene od kada sam bio tu zadnji put. Nove slike, logičan nastavak prepoznatljive poetike. Figuracija. Bezkompromisno ubjedljivo. Ljudska lica kao izravna optika. Bez posredovanja i udvaračkog manipulisanja bojom. Čisto i jednostavno. To je to – Dadin likovni kredo. Valjda je sve to zasluga kontinuiteta velikog rada i produkcije. Lako umoran, najzad idem kući svojima.

Tumara gradom nedjelja,
Tek da vrijeme ubije i
K'o da je greškom naljegla
Pa sad bi nekud što prije.

Tako bi Vito završio nedjelju.

Ponedjeljak, 15. novembar 2004. godine
Početak ustaljenih aktivnosti radne sedmice. Srećom, angažman u reklamnoj agenciji je vrlo dinamičan i raznovrstan, kreativan. Pored saradnika, kolega i koleginica, tu su uvijek neki novi zanimljivi ljudi koji traže naše usluge. Sve je to veoma poticajno i inspirativno. Pomažu mi svakodnevne promjene, susreti i iskustva u artikulisanju ideja koje mogu da koristim i u ličnim preokupacijama i aktivnostima u prepoznavanju i razradi sopstvenih koncepata, jer grafički dizajn i slikarstvo su toliko komplementarni i prožimaju se da se granica između tih medija i ne može povući. Tako ja bar doživljavam te oblasti kreativnog rada po čemu se možda ponajprije prepoznaje slikarstvo i dizajn koji ja radim. Slike i dizajn, tipografija na slici bez ograničenja. Kada sam to spoznao bilo mi je mnogo jasnije kako i kuda dalje. Živimo u vizuelizovanom svijetu u vremenu komunikacije svih oblika i modela, a umjetnost je najubjedljiviji vid komunikacije. Taj govor vizualnih umjetnosti, najsugestivnija je i najdublja poruka koja u nama pokreće osjećanje i podstiče nas da djelamo, da uvijek iznova pokušavamo i nastojimo da promijenimo, ili osmislimo, ono što nam se ne sviđa, ono što nije dovoljno oblikovano i artikulisano pri tome mijenjajući sebe i obnavljajući se za nove aktivnosti i nove pokušaje. Opravdamo naše lično prisustvo i pravo na postojanje. Vremenom poistovjećujemo se s tim i to postaje naš zaštitni znak. Mnogo mi je žao što kod nas u Crnoj Gori nema strip produkcije. S toga sam prinuđen da pretražujem po Internetu. Korben, Mekin, Munjos, Berneta, Buli i drugi - potrebna doza devete umjetnosti. Osjećam da se uskoro moram ozbiljno vratiti stripu.

Utorak, 16. novembar 2004. godine
Aktualna tema opet u medijima – Hidrocentrala Buk-Bijela - i moguće potapanje Tare. Zar su potrebne bilo kakve ekološke i druge studije? Zar na takve projekte nije već odavno stavljena tačka. Mi se ne moramo zvati ekološka država s obzirom na svijet, ili bez obzira na svijet, ali moramo sačuvati naše ljepote radi nas samih, radi ljepote. Apriori sam protiv bilo kakvih intervencija na Tari i u tom ambijentu.

Srijeda, 17. novembar 2004. godine
Moglo bi se i ovako reći – Mnogo posla, malo priče i pisanja - što važi za srednji dan u nedjelji kada po pravilu ima najviše posla. Za onog koji će slušati ovaj dnevnik ne bi bilo interesantno kada bih sve rekao i napisao. Razmišljam i ovako: Nisam pisac, ja sam slikar. Moje je da pravim slike. Treba naravno i mnogo vremena da se napiše tekst, kao i da se naslika slika, uradi dizajn i drugo, ali isto tako, treba i mnogo vremena da se pročita i shvati napisano, a slika može da se vidi, pa i sagleda, za kratko vrijeme, što uopšte ne umanjuje njenu vrijednost. Slika je lakša i jednostavnija za čitanje nego knjiga. Zato neću da prepričavam ovaj dan.

Četvrtak, 18. novembara 2004. godine
Galerija Umjetnički paviljon. Veče. Otvaranje izložbe prijatelja Igora Ragčevića. Zasluženo velika posjeta. Igor se suvereno kreće u svim medijima likovne umjetnosti. Ovaj put je izložio friz grafika u tehnici sito štampa na troslojnoj ljepenci kao podlozi. Izgled paviljona je transformisao u Igorovsku atmosferu. Izložbu je sjajnim tekstom o Igorovom radu otvorio Petar Ćuković, direktor Narodnog muzeja Crne Gore. Druženje nastavljamo do kasno u noć.

Petak, 19. novembar 2004. godine
Konačno sam završio posao za danas, a završio sam i dnevnik. Sedamnaest je časova i 45 minuta. Napolju mutno i kiša.
XS
SM
MD
LG