Dostupni linkovi

logo-print

Domovina Feral


Halo Gojko, Gojkane,
Šta ono ti reče da naša Republika triba imati grb, zastavi i imnu. Šta? Da uradimo Ustavom? Na ni brte se dugo čeka. Slušaj, nek zastava nam bude ona ćipna od tri metra, onako od oka. Grb nek bude oni svitleći s Matkina kamiona. Imna neka nam bude Fabijanova s Jozina radija:

Ja ustaša ćaća komunista,
Zaklaću ga Isusa mi Krista.
Hoj.

Da li znate da se Feral od februara ove godine može i gledati i slušati, a ne samo čitati? Za to se pobrinula sarajevska glumica Hasija Borić sa svojim Feralovim kabareom:

''Ta ideja je nastala još 1993. godine kada se pojavila Lucićeva Emina čiji je rod u Dretelju crkao. To je jedna pjesma koju sam izrezala i nosila u džepu, čuvala je kao amajliju. Tada sam rekla da će od toga jednoga dana nastati predstava. Tada je nisam napravila jer sam bila daleko od svoje domovine. Moglo se pogrešno protumačiti da radim sa distance jednu satiričku predstavu. Kada sam se vratila u Bosnu i Hercegovinu i osnovala svoj teatar, prva stvar koja mi je pala na pamet je da sada mora nastati Feralov kabare. Na sreću i radost mnogih gledalaca širom nam bivše domovine, ugledao je svjetlo dana 21. februara. Od tada je odigrano oko 35 predstava u Ljubljani, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Umagu, po cijeloj Bosni i Hercegovini, spremamo se i u Beograd, Skoplje, Titograd. Svugdje su ovacije gdje god dođemo.''

Vi izvodite original tekstove iz Ferala?

''Da, to su original tekstovi iz Ferala koji su nastajali između 1991. i 1996. godine. U predstavi igram oko trideset likova koji su vezani za rat, uglavnom u Bosni i Hercegovini. Igram i Tuđmana i Miloševića i Mirjanu Marković i generala Kukanjca i mnoge druge. Isto tako igram i male ljude. Predstava se završava s Militarističkom brojalicom:

Eci, peci, pec
mrtav si ko zec.
Raznijela te haubica,
odnijela ti pola lica.

Ringe, ringe, raje
rat još uvijek traje.
Bombe lete, pište,
ranjenici vrište.

Hopa, hopa, hop,
ubio te top.
Nosiš crijeva u rukama
i umireš u mukama.

En, ten, tini
eto te na mini.
Jedna mina buć,
a mi djeco ćuć.''

Kako je nastao Feral, govore dvojica od trojice njegovih osnivača: Predrag Lucić i Viktor Ivančić.

''Feral je nastao kada je Zoran Erceg, tadašnji zamjenik glavnog urednika Nedjeljne Dalmacije, vidio list koji se zvao FESB i koji je te, 1984. godine, dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, skupa sa Pankrtima. Taj list su vukli Ivančić i Marinković. Erceg je nanjušio da je to dobar štof i pozvao ih da gostuju na pretposljednjoj stranici Nedjeljne Dalmacije gdje je prije izlazila rubrika Feral u kojoj su se smjenjivali urednici i autori, ali nikome nije pretjerano bilo stalo do toga. Naše računanje vremena počinje od tog broja. Od tada počinje ono što čitav svijet poznaje kao Feral. Ivančić i Marinković počinju raditi za Nedjeljnu Dalmaciju iz broja u broj. Tada se nalazim na studiju u Beogradu. Primam pismo od Ivančića u kojem, em se hvali da su dobili Sedam sekretara SKOJ-a, em me obavještava da su gostovali u Feralu. Poziva me, da ako mi padne na pamet neka satirična forma, da slobodno pošaljem. To slobodno slanje bilo je u početku neredovito. Kasnije mi se to sve više sviđalo. Bio je to neki prostor slobode koji smo svaki od nas osvajali. Sada je to monstrum koji je doživio hiljadu brojeva.''

Tih hiljadu brojeva su nastali u zadnjih 20 godina. Lucić ih se sjeća, da li i ti?

''Lucić se svega sjeća jer je mlađi. Toliko je toga napravljeno u međuvremenu da se masa toga i zaboravi. Bilo je to neko dobro razdoblje, ta druga polovica osamdesetih. Bilo je to zanimljivo razdoblje uz cijeli niz pritisaka sasvim druge vrste nego što su danas, ali smo neke prostore slobode probijali, čak mi se čini i vrlo agresivno za ondašnji ambijent.''

Možeš li usporediti osamdesete, devedesete i dvije tisućite?

''Recimo da su te vrste pritisaka bile bitno različite. Ne bih se usuđivao tvrditi koje je vrijeme bilo bolje, koje lošije. To su bila, generalno rečeno, loša vremena. Za vrijeme trajanja komunizma postojala su neka pravila igre i tu se nije opraštalo. S druge strane, nisi imao mogućnost neke javne zaštite kada bi završio na sudu. Dolazilo je do zabrana novina, što kasnije nije.''

Za razliku devedesetih od osamdesetih ste mogli doživjeti i tapšanja na ulici. Devedesetih su bila malo snažnija.

''Devedesetih počinju javna huškanja. Tadašnja državna propaganda huška ljude na neprijatelje države i tada si mogao doživjeti svašta na ulici. Prije toga si imao sebe protiv institucija, a to je uvijek hladan odnos bez obzira na razinu represije. Bili smo sami svoji vlasnici. Nismo nigdje gostovali, imali smo svoju novinu i apsolutan prostor slobode koji smo sami sebi izborili i nismo se tu dali iskrenuti.''

Dvije tisućite?

''Famozne godine nulte. Nakon što se dogodio 3. siječanj, a prije toga 10. prosinac 1999. godine, ljudi su očekivali da su olovna vremena, barem što se slobode medija tiče, zauvijek prošla. Nakon Tuđmanove smrti i nakon silaska onog prvog HDZ-a sa vlasti, pritisci više nisu bili rigidni. U tih deset godina se valjda i živjela ta mlado-državna histerija kada su neki ljudi ozbiljno povjerovali da s njima počinje svijet, pa su u to pokušavali na silu uvjeriti i sve ostale. Godine nulte nisu pretjerano sretnije od devedesetih ili osamdesetih. Postoje vrlo perfidni mehanizmi ograničavanja sloboda, korumpiranja medija, od oglašavanja do moćničkih medija koji nisu iskazani uvijek nužno kroz politiku, ali su joj uvijek negdje blizu. To je prostor u kojem Feral i dalje ostaje svoj.''

''Čini mi se da je i danas neka razlika između Ferala i ostalih novina, čak i veća nego prije, jer se novinarstvo, generalno, pomalo pretvara u neku vrstu zabavne, industrije, u neku vrstu ležernog štiva koje će opsluživati velike kompanije i njihove reklamne kampanje. Sada smo ostali nekakva uporna, mala ekipa koja se fura na neko staromodno, ozbiljno novinarstvo. Sada vidim još veću razliku nego prije. To je pozicija bez neke osobite perspektive, ali nama se tako sviđa.''

''Ovdje gdje sada sjedimo sinoć je prokišnjavalo. Ali i to je još uvijek bolje nego da ti neko sere po glavi.''

Prvo ste bili ti i Marinković, a onda Trojac. Kasnije, kada je to postala samostalna novina, bilo je niz suradnika. Mnogi ljudi su tu radili, prošli kroz Feral. Tko vam danas najviše nedostaje?

''Franjo Tuđman. On je bio jedan od najproduktivnijih suradnika Ferala.''

Generalna odluka o proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne:

Članak Prvi
Dragi Gojko,
Evo uspostavljamo i proglašavamo hrvatsku Republiku Erceg-Bosnu, pošto je uspostavom i proglašenjem Republike Srpske, fala joj i slava, napokon prestala postojati Nenarodna Republika Bosna i Hercegovina. Fala ti đavle koji si je odnio.

Članak Drugi
Dragi Gojko,
Teritorija naše Republike, područje rvatske zajednice Erceg-Bosne, je u njenim prirodnim i povijesnim granicama. Nemoj ti brte mislit da je nama jasno di su te granice. Mi smo metnuli u tefter kako su nam kazali u Zagrebu, a di će te granice bit, kad će one bit, to ti dragi Gojko ne zna ni crni đava koji je pravio.

Članak Treći
Dragi Gojko,
Naša rvatska Republika Erceg-Bosna okuplja sve Hrvate koji u njoj žive. Sve, izuzev Hrvata u Banja Luci, Bihaću, Sanskom Mostu, Prijedoru, Bosanskoj Gradiški, Laktašima, Kotorvarošu, Skender Vafuku, Bosanskom Šamcu, Jajcu, Žepči, Tuzli, Brčkom, Sarajevu, Zavidoviću, Prnjavoru, Doboju, Tešnju, Živinicama, Olovu, Kupresu, Ilijašu, Brezi i Fojnici.

Sadašnji predsednik Hrvatske, Stjepan Mesić, iako nije istomišljenik Feralovaca, dosledno brani njihovo pravo da budu drugačiji. To je činio i svojim prisustvom u sudu na nekim od mnogobrojnih procesa na kojima su plaćali globe državi. Predsednik Mesić povodom hiljaditog broja Ferala:

''U Feralu je uvijek bilo dobrih članaka, dobrih analiza. Bilo je malo i pretjerivanja, ali takve su to novine koje si mogu i to dozvoliti. Nikada pretjerivanja nisu bila loše namjere. Zato mi je bilo drago čitati Feral. Nasmijao sam se i na svoj račun i na račun drugih.''

Da li se sjećate početkom devedesetih na što se pokojni predsjednik Tuđman najviše ljutio u Feralu?

''Na sve.''

Ivić Pašalić, bliski suradnik pokojnog Franje Tuđmana o Feralu danas kaže:

''Uređivačka politika Ferala je bila na pozicijama ekstremnog, radikalnog kritiziranja do razine karikature tadašnje hrvatske vlasti, a osobito su išli preko svake mjere dobrog ukusa i pristojnosti, profesionalne etike, na hrvatskog predsjednika, doktora Franju Tuđmana. Bilo je evidentno da su oni za takav projekt bili finansirani izvana i da su, što se tiče tih ciljeva, radili svoj posao vrlo profesionalno.''

Vi ste dosta godina bili među najužim suradnicima pokojnog predsjednika Tuđmana. Što je najviše nerviralo predsjednika u pisanju, ili u ilustracijama, Ferala?

''Predsjednik je sa žalošću primao način da se u hrvatskoj državi, kao niti u jednoj drugoj na svijetu, sloboda medija koristila za jedan takav brutalan obračun sa vlašću. Takvog novinarstva, takvog primjera uistinu nigdje na svijetu nije bilo. Krajnosti su išle do jedne potpune vulgarnosti. Predsjednik je najviše bio žalostan, neovisno o političkim člancima Ferala, na način na koji su to oni radili. Taj način je, uistinu, bio preko mjere svakog dobrog ukusa.''

Što ga je više iritiralo: fotomontaže ili tekstovi?

''Podjednako, ali na neke fotomontaže je uistinu burno reagirao.''

Da li je jedna od njih i ona gdje je on sa Miloševićem u krevetu?

''Ne samo ta. Takvih fotomontaža je bilo praktično svaki tjedan. Interesantno je da je nakon 3. siječnja takvih fotomontaža bilo puno, puno manje, iako su nakon prvog hvaljenja te nove vlasti zauzeli ponovo distancu. Takav obračun sa ponekim političarom ili sa vlašću, kakav je bio protiv predsjednika Tuđmana, Feral kasnije nije ponovio.''

Feral alejkum:
Ustav sekularne Republike Bosne i Hercegovine.

1. Republika Bosna i Hercegovina je sekularna država pripadnika svih triju konstitutivnih vjeroispovijesti, kako one islamske, tako i onih drugi dviju.

2. Svi građani sekularne Bosne i Hercegovine, kako oni islamske vjeroispovijesti, tako i oni drugih dviju, ravnopravni su pred šerijatom. Naročito su ravnopravni suniti i šiti.

3. Među svim građanima sekularne Bosne i Hercegovine ne treba da vlada vjerska netolerancija. Jok. A nad svima njima treba da vlada Haris.

Glavna urednica splitskog Ferala, britki komentator, Heni Erceg, kaže da iz vremena kada je bilo opasno tek tako šetati gradom sa imidžom kakav su imali Feralovci, nosi i danas isti stil života. Sasvim je malo van svog doma ili redakcije.

Mnogi vjerni čitatelji Ferala kažu da, pogotovo tih godina, ali i danas, kada ga otvore da ih deprimira, ne po svom izgledu, nego po temama koje tretira.

''Ja se u potpunosti s tim slažem, ali mi smo mislili da je novinarstvo i da su novinari oni koji moraju biti ogledalo istine u društvu. I meni je žao da je situacija u Hrvatskoj bila grozna, bila je više nego depresivna. Danas je još uvijek dovoljno depresivna. Budući da smo mi novinari koji oslikavamo pravo stanje u društvu, onda naravno da su i Feralovi tekstovi depresivni. Meni je to užasno žao. Ja sam se nadala da će stanje biti takvo da ćemo i mi moći raditi i veseliju i dosadniju novinu, da će nam svima zajedno bit tako lipo, tako dobro i tako dosadno da Feral više neće morati otkrivati stvari koje ljude deprimiraju. Zato postoji onaj dio satire koji ih malo razveseli.''

Ti si ovdje malo više od deceniju? Kako ti je bilo?

''Što se tiče pritisaka, nisu bili obični, nego je bilo apsolutno svega. Nisam ih baš lako podnosila. Podnijela bih ih u trenutku kada bi se dogodili. Iza mene su bile i dvije godine ratišta. Rezultati su i danas dosta vidljivi. Ja malo izlazim vani. U trenutku kada se takve stvari događaju radim i dobro funkcioniram, ali poslije toga se to odražava i na mene i na moje kolege. Nisu to bili samo onako bezvezni pritisci. Bilo je svega.''

Darko Rundek iz legendarnog Haustora svojevremeno je na Radio Brodu, stanici koja je jedno vreme u ratnim 90-tim emitovala program za celu bivšu Jugoslaviju, napisao je i komponovao pesmu o Feralu. Ove nedelje, prilikom boravka u Pragu, pitali smo ga da li se toga seća.

''Vi ste me podsjetili na to. Ne sjećam se teksta.''

Da li se sećate konteksta?

''Vedran i ja smo radili džinglove i špice za program Radio Broda. Birali smo muziku i iskoristili svaku priliku kada bi mogli napraviti nešto radiofonski zanimljivo.''

Da li ovaj popularni muzičar, koji sada živi u Parizu i radi sa internacionalnom grupom muzičara, čita Feral?

''Kada sam u Zagrebu, to je jedini od časopisa koji čitam i otvaram ga bez zluradih očekivanja.''

A čestitke Feralu?

''Poželio bih im da održe svoj duh, jer su nam jako potrebni, kako bi smo im čestitali i dvije tisućiti broj.''


Pitamo Viktora Ivančića o značaju Ferala u regionu: Feral se čita, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegvini, Srbiji i Crnoj Gori, ali se čita i diljem svijeta gdje su ljudi koji su iz ekonomskih, političkih ili ratnih razloga emigrirali. Mnogi od njih kažu da su ostali normalni zahvaljujući Feralu.

Predrag Lucić: ''Puno sam se susretao sa ljudima putujući po svijetu. Ljudi tvrde da im je Feral jedina domovina. To nije to da je Feral zamjena za Jugoslaviju, jer on to nije. Tu ne postoji znak jednakosti. Feral je Jugoslaviju tretirao kao što je kasnije tretirao Hrvatsku i kao što će danas-sutra tretirati neku treću državu zvala se ona i Evropska unija. Državotvorstvo nije naš posao i ono s čim se ljudi identificiraju. Čini mi se da je Feral bio obrana od nasilja nad njihovim životima koji su uveli novi režimi, koji su im pokušali utuvit u glavu da njihovi životi prije devedesete, ili nisu postojali, ili ako su postojali da su bili krajnje pogrešni i da se sada trebaju strašno sramit što su živjeli, što se nisu rodili istog dana kada i nova država i novi režim. Ti ljudi koji su se raselili po svijetu imaju i nekakav svoj sentimentalni odgoj. Ako je Feral dio toga, meni je jako drago i jako sam ponosan na to. To su neke ploče, neke knjige, neki filmovi, neka putovanja, nekakav život. Feral kojem često lijepe nostalgičarsku etiketu nije nostalgičarski list, nije trgovački list. Feral je nastavio s onim što je radio i osamdesetih. Feral nije zatvarao oči pred tom stvarnošću, ali ni pred stvarnošću koja se dogodila jučer ili prekjučer.''

Feral je u Beogradu i danas moguće kupiti samo na jednom prodajnom mestu - na početku Knez Mihajlove ulice kod restorana "Ruski car". O interesovanju koje vlada za ovaj hrvatski list, razgovarali smo sa prodavcem Srđanom Nikitovićem:

''Interesovanje je veliko, ali mi ne dobijamo neku količinu. Dobijamo pet komada subotom i prodamo ih do nedelje.''

A zašto ne dobijate više?

''Ne znam. Oduvek imamo tu količinu. Globusa i Nacionala dobijamo po deset komada koji se brzo prodaju. Ima potražnje za bar još 15 komada Ferala.''

Da li ga stalno kupuju isti ljudi?

''Isti uvek traže i pitaju što nema.''

Da li je ikada bilo ikakvih problema sa prodavanjem Ferala?

''Ne. Baš zato se i prodaje. Uvek je bio anti, a i mi Srbi smo uvek bili anti.''

Petar Luković je jedan od autora povremeno i najčitanije kolumne u Feralu, još od vremena kada su bile potpuno prekinute sve veze između Zagreba i Beograda. Čitati beogradskog autora u hrvatskim novinama u vreme najžešćeg rata bilo je zaista moguće samo u Feralu. Petar Luković se seća:

''Krajem osamdesetih sam odlično znao sve pokretače budućeg Ferala, još dok su radili svoj dodatak u Nedjeljnoj Dalmaciji koji se zvao Feral Tribun. Na izvestan način smo sarađivali i bili prijatelji, viđali se i posećivali. Bilo je logično da njihovim odlaskom iz Nedjeljne Dalmacije i idejom da naprave svoj nedeljnik zovu razne ljude na saradnju, pa tako i mene. Počeo sam da sarađujem već od prvog broja. Čast mi je da sam jedan, možda od petorice ljudi, koji pišu još od prvog broja u Feralu. U to vreme su me zvali iz Londona, jer nije bilo telefonskih veza između Srbije i Hrvatske. Zvao me Jovan Lovrić iz Londona da prvi tekst pošaljem tamo. Slanje tekstova za Feral je bila posebna priča. Tih godina, dok nije bilo telefonskih veza, dok nije bilo ni Interneta, tekstove sam slao faksom, i to u nekoliko zemalja. Slao sam tekstove u London, u Pariz, a kasnije su ih oni distribuirali u Split. Posle godinu i po dana tekstove sam slao preko nekih prijatelja iz Beča. Ponekada sam slao i iz Nemačke. Profesionalno i lično mi je značajno da sam uspio da budem, ne samo prvi srpski kolumnista u Hrvatskoj posle rata, već da budem i neko ko danas predstavlja jedno obiležje Ferala. Pišući o puno ljudi i o nekom pametnom svetu, žestoko kritikujući režim Slobodana Miloševića, ratne ambicije, zločine i sve ostalo, video sam kod puno ljudi u Hrvatskoj da sam uspio da promenim sliku o tome da nisu baš svi Srbi isti i da postoje neke druge političke opcije, a ne samo one koje je nudio Milošević. Bitno je da je ta vrsta političkog angažmana rezultirala i time da sam poslednjih sedam-osam godina bio redovan gost u Hrvatskoj. Često idem u Hrvatsku i tu zemlju osećam, na izvestan način, kao nešto čemu pripadam. Tamo sam i rado viđen gost. Drago mi je kada tamo odem. Tamo imam puno prijatelja. Ne moram nikada u životu, za razliku od puno ljudi, da razmišljam o tome kako je u Hrvatskoj, šta bi mi se desilo ako odem tamo i tako budalaste priče. Osećam se u Zagrebu gotovo isto kao i u Beogradu. Mislim da ono što danas radi Feral, zahvaljujući Internetu i E-mail-u, ima dosta uticaja i da je dosta prepoznatljiv i kod mlađe publike, da ljudi znaju kakvo je to glasilo, o čemu piše, kako radi. Vidim to u stalnim reakcijama na svoj tekst u Feralu. To su uvek neverovatne diskusije na nekim forumima. Kao da se ništa nije desilo. To je ono što možda govori i o tome da je Feral uvek potreban kao takav. Potreba za takvom misijom je neophodna, možda čak i potrebnija nego što je bila deceniju pre.''

3. Na čelu oružanih snaga Republike Srpske nalazi se kokarda.

4. Grb Republike Srpske, tradicionalni je srpski grb osnovice od kojega su četiri ćirilična slova S i to sljedećim redosledom: S, S, S, S. Zastava Republike Srpske sastoji se od tri boje: crvene, plave, bele i to sljedećim redosledom: crvena, plava, pa bela. Štap za zastavu Republike Srpske ima da je od same jalovine, da kada se vijori srpski barjak da se ne krivi ko kriv kurac. U Republici Srpskoj u službenoj je upotrebi srpski ili srpski jezik i ćirilično pismo. Dok se ne izmisle neke lepe ćirilične brojke dozvoljena je upotreba arapskih brojki, al se ipak preporučuje da se brojevi ispisuju ćiriličnim slovima, da te ceo svet razume.

Dalje: u onim krajevima Republike Srpske gde su Hrvati u većini, smatra se da nisu većina, ili da nisu Hrvati. U onim krajevima Republike Srpske gde su Muslimani u većini, smatra se da ih više nema.

Teofil Pančić, kolumnista nedeljnika Vreme, povremeno se javlja i kao autor iz Beograda u Feral. Kaže, kad novca imaju njegovi splitski prijatelji - plate, kad nemaju - ne pravi pitanje. To je neka druga, a ne poslovna veza.

U Sarajevo je Feral stizao i usred rata, poneki primerak koji bi bio razgrabljen. Feralovci kažu da su uspevali u neke autobuse, ako su vozači bili raspoloženi, da uguraju koji primerak Ferala. Književnik i novinar Mile Stojić, autor koji je pisao za Feral, priča o svojim bečkim danima i čekanju na stanici jednom nedeljno da stignu lekoviti tekstovi:

''Nije nimalo slučajno da se njegov naziv kod nas čita kao lampa, svjetiljka ili fenjer. Feral je bio jedno malo svjetlo koje je razbijalo mrak i suprostavljalo se zlu, zločinu, nasilju, fašizmu, svemu onome što je obilježilo devedesete godine u našoj, nekad zajedničkoj, domovini. Biti Feralovac značilo je neku posebnu vrstu časti, posebnu vrstu moralnog stava. Sretan sam da sam na tom Feralovom brodu. Na Feralov brod sam stupio kao izbjeglica u Beču. Bio sam prepušten egzilu i pisao sam momcima koje nisam ni dovoljno znao. Salo sam neke priloge. Nešto su i objavili. Tek 1996. godine sam stupio u kontakt sa Ivančićem i on mi je predložio da vodim jednu kolumnu koju pišem još i danas. Zove se Kafe Nostalgija. Govori o prošlom vremenu kroz današnju prizmu. To je jedna od čitanijih kolumni u Feralu. Feral je bio neka naša veza sa maternjim jezikom. Cijela jedna grupa pisaca iz bivše Jugoslavije našla se najednom u emigraciji, svako iz svojih razloga. To su ljudi poput Dubravke Ugrešić, Mirka Kovača, Bore Ćosića, Karihasana, Dragana Velikića, mene i drugih. Oni su se redovno javljali u Feral, u jednu oazu u našem tadašnjem moru primitivizma i nacionalizma, pronalazeći u tome neku vrstu identifikacije sa onim čim se trenutačno bave.''

Gde se Feral u Beču tada kupovao?

''Najčešće na željezničkoj stanici. Jednom sam i pisao o tome. Voz je obično malo kasnio. Kada bi kasnio dan-dva, išao bih petkom na Južni kolodvor u Beč i čekao Feral. Ako ne bi došao, bio bih strašno nesretan. Sa Feralom se na Balkanu ništa ne može porediti, ne samo danas, nego i u cijelom XX stoljeću. To je mišljenje i mojih prijatelja, kao i moje. Od njihovih fotomontažama mnoge su legendarne. Najlegendarnija je ona koja pokazuje ljubav između Miloševića i Tuđmana. Pored nje su imali i bezbroj drugih. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma prikazali su Aliju Izetbegovića kao indijanskog poglavicu. Nadnaslov je bio - Indijanci ponudili lulu mira, a Alija popušio. To je jedna tužna zbilja, jedna tamnija dramska dimenzija koju Feral ima, pored toga što je humorističan.''

Krv se mnoga za te prolila.
Dušmanska te pesma vodila.
Hiljade si ljudi pobila.
Dvesto, tristo, više-manje,
kao uvod u priznanje.
A ko jebe to, diplomatijo.

Mirko Kovač, pisac koji je emigrirao iz Beograda i živeo u Istri, pisao je za Feral, prvo Anti-memoare, a potom Kovačnicu.

''Moram reći da mi je ta suradnja mnogo značila. Na mene su tada krenule razne, manje i veće, hajke u Beogradu, kao na Tuđmanovca, na ustašu, ali suradnja sa Feralom začepila im je usta. Imam brdo pisama zahvala i podrške iz toga razdoblja. Svi su pisali da ih Feral spašava, da na njih djeluje terapeutski. To je bilo za mene jedno razdoblje i neke vlastite katarze. Nosim se mišlju da jednom sredim tu malu zbirku pisama. Niko nije umio kao Feral pogoditi bit problema, ozbiljno i rugajući se. Znamo da diktature najgore podnose humor i ismijavanje. Čini mi se da je Kundera jednom rekao da je za diktature humor smrt. Feral je, uz ozbiljno i istraživačko novinarstvo, imao i ubitačnu, smrtonosnu bit. Za taj list je uveden porez na šund. Predsjednik države osobno je tužio dvojicu vrhunskih novinara: Marinka Čulića i Viktora Ivančića. Mnogi su govorili da će nakon što glavni junak, Tuđman, ode, Feral propasti. Mislim da je Feral bio najbolji upravo nakon propasti Tuđmanovog režima, da se posvetio, ne samo politici, ne samo kritici nove vlasti, nego i kulturi i mnogim sjajnim temama, mnogim kriminalnim aferama. Iako sada možda nema onu prijašnju ubojitost, za mene je to i nadalje najbolji list u Hrvatskoj.''

Naš korak nije tako čvrst,
jer vojnici mi još nismo pravi,
iako istu kapu i zvezdu
nosimo i mi na glavi.

Pa ipak, treba da se zna,
u Bosnu poslali smo tate,
da neko vreme, kolju i pale,
pa posle da nam se vrate.

Pozdravite moga tatu,
tamo iza sedam gora,
što krvavome ratu
slavu sada branit mora.

U Crnoj Gori Feral je bio nešto manje poznat. Čitao se najviše preko Monitora.

Milka Tadić Mijović, novinarka Monitora, kaže da je uloga Ferala u sveopštoj ratnoj histeriji na prostoru bivše Jugoslavije nemjerljiva, ma koliko bio mali broj ljudi u Crnoj Gori koji su tada znali za njega. Monitor je znao da nije sam.

''U najtežim godinama rata Feral je znano da govori o teškim stvarima na taj njegov način sa puno humora i duha. To je bila zaista jedna božanstvena pojava, ako tako mogu da kažem, na ovim prostorima. Mi koji smo radili u Monitoru od početka, imali smo neke specijalne emotivne veze, iako se nismo često sretali, sa ljudima iz Ferala. Postojalo je nekoliko novina na ovom prostoru koje su imale istu misiju. Čini mi se da smo mi i Feral imali istu misiju, iako smo možda koncepcijski različiti, ali ideja je ista, stvoriti od ovog prostora prostor gdje nisu važne religije, nacije, gdje se sve to poštuje, stvoriti prostor u kome svi mi možemo slobodno da živimo.''

Redovni kolumnista Ferala je jedan najznačajniji crnogorski pisaca - Mirko Kovač, a Monitor - prvi crnogorski nezavisni nedeljnik, gotovo redovno je prenosio i prenosi Feral.

''Mi smo imali isti cilj, i još ga uvijek imamo, a to je da od ovog prostora stvorimo normalno društvo, ništa više od toga. Čini mi se da se tu taj naš primarni i glavni cilj poklapa. Želimo da stvorimo neke veze između tih pokidanih prostora. Niko nema iluziju da se tu stvara neka nova Jugoslavija, to nema veze sa nekom nostalgijom. Imamo ambiciju da stvorimo jedan normalan prostor u kome će se te granice lako prelaziti, da razmjenjujemo informacije, što je jako važno, i da znamo šta se tamo zbiva.''

Ranih devedesetih Feral je u Crnu Goru stizao preko prijatelja iz Beograda, ili su ga donosili Hrvati koji ovdje žive, kako smo saznali od Tinke Đuranović, direktorke jedne od najvećih distributerskih kuća u Crnoj Gori, Bega Pressu. Feral se u Crnoj Gori u prodaji može naći tek u posljednjih pet do šest godina. Prema njihovim podacima, Feralove čitalačke publike nema mnogo. U 2002. godini nedeljno je dolazilo 70 komada Ferala, dok je u 2004. taj broj prepolovljen. U Bega Pressu procjenjuju da se smanjio na račun Globusa i Nacionala kojima se povećala prodaja, jer su ta dva nedeljnika pratila aktuelne crnogorske afere. Čitalačka publika Ferala uglavnom su intelektualci koji se zanimaju, ili bave politikom, i novinari. Na smanjenje broja čitalaca svakako utiče i to što je Feral dostupan i na Internetu.

''Mislim da je Feralova publika ta ubijena, malobrojna srednja klasa koja je još ostala: univerzitetski profesori i novinari. Naravno tu su i naši ljudi Hrvati kojih još uvijek ima u Crnoj Gori.''

Dva istoričara iz Beograda i dva mišljenja o Feralu, posebno o slici Srbije u ovim novinama. Prvo govori Čedomir Antić, a zatim Bojan Dimitrijević:

''Kada ga uporedim sa ostalom hrvatskom štampom, oni su bili ogledalo poštenog i slobodnog novinarstva koga, na žalost, u Hrvatskoj zbog nacionalne euforije u prvih deset godina hrvatske nezavisnosti, nije ni bilo. Mislim da je manjkavost Feral Tribuna upravo u tome što je imao loše pojedine komentatore iz Srbije. Tako se dešavalo da u tom mediju neki, kao Petar Luković, šire govor mržnje. Mislim da su mnogo svojih problema delegirali tu. Ja sam 2003. boravio u Hrvatskoj u vreme kada je izvršen zločin u Goraždevcu. Za mene je hrvatska savest bila činjenica da je samo Feral javio o zločinu nad decom u Goraždevcu. To je govorilo o tome da postoji jedan nezavisni medij koji je spreman da pređe preko te nacionalne mržnje koja traje već dugo između Srba i Hrvata i da donese istinu. Na žalost, nedeljnici kao što su Nacional i Globus nisu ništa o tome javili. Mislim da je Feral i u doba rata sačuvao objektivnost. Moram da kažem da mi se strašno dopalo to što su oni jedini govorili o tome šta se dešavalo u vreme Oluje kao i pre toga. U vreme kada je Hrvatska prešla na kune oni su jedini rekli da je to novac iz dobi kada je Hrvatska bila fašistička država u orbiti Trećeg rajha i fašističke Italije. Dugo vremena cena Ferala je bila davana u lipama. Oni su bili neka vrsta savesti Hrvatske. Meni se dopada tekst o Mili Budaku. Izuzetno mi se dopada što poseduju jedan nivo kritičnosti koji nadilazi nacionalno.''

''Feral, čini mi se, da je jedan, ako ne i jedini, hrvatski list koji je na način lišen onih ratnih stereotipa govorio o događajima u Srbiji. Čini mi se da je prvi od takvih listova koji je na neki način počeo ovde da dolazi, prodavao se, bio citiran, prenošeni delovi u nekim našim nedeljnicima. Na neki način on je bio most povratka razmene informacija između Srbije i Hrvatske.''

Da li je Feral stizao i na Kosovo?

''Ljudi su povremeno dobijali taj list i kroz njega nalazili sebe'', kaže gospodin Saljihu, direktor Preduzeća za prikazivanje filmova Agencija u Prištini, inače svršeni student Akademije umetnosti u Zagrebu, govoreći o hiljaditom broju Ferala. U Prištini, i na Kosovu uopšte, vrlo je malo novina i časopisa iz susedstva. Oni se prodaju na dva punkta. Jedan od njih je ispred Doma mladih i ispred glavnog sedišta UNMIK-a. Na kioscima za štampu u Prištini ne možete naći ni jedne strane novine ili časopis.

''Od dnevnih novina iz Hrvatske imamo Jutarnji list koji se slabo prodaje i koji držim samo da bih ga imao.''

Inače, na Kosovu, prema rečima gospodina Saljihu, prestala je navika čitanja novina na slavenskim jezicima.

''Na Kosovu se izgubio onaj raniji sistem. Imali smo i Globus i Danas, iako već godinu dana ih ima u prodaji u Prištini. Ko ide do Hrvatske kupuje hrvatske novine i donosi. Stare generacije ih traže. Treba čitati Feral. Uvede u situaciju i u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji.''

Mlađe generacije ne znaju govoriti ni hrvatskim ni srpskim jezikom, kao ni drugim slavenskim jezicima, jer se već 15 godina ti jezici ne uče u školi.

''Čitaće se ako bude preveden na engleski.''

Ležim ja tako u busiji iza jednog grma kada cestom iz turbeta naiđe komšija Ahmo. Ide on, ide. Ja zalego. Ležim. Gledam ga preko očanika, jer komšija mi je, a komšiju ne možeš gledati preko oka. Ide on, zvrnda okolo. Iziđem ja iza one busije i kažem: ''Komšija Ahmo, nećemo tako. Jel se ti praviš da me nisi vidio, ili me stvarno nisi vidio''? ''Nisam te vidio materemi'', odgovara komšija Ahmo u napadu iskrenosti, a ja budući da sam bio napadnut morao sam da odbranim i sebe i svoja vjekovna ognjišta. Čudo jedno taj Ahmo. Niti je gledao kuda ide, ni kamo to vodi. Zato danas nema ni Ahme, ni Ahmića.
XS
SM
MD
LG