Dostupni linkovi

logo-print

Zašto šuti “druga Hrvatska”?


PORTRET GOSTA: Naš gost je autor i producent dokumentarnih filmova o stradanjima u devedesetim godinama, moglo bi se reći najprovokativnijih filmova kojih je najmanje na prostorima na kojima je palo stotine hiljada nevinih žrtava, filmova o zločinima koji su počinjeni, ne na drugoj, nego na sopstvenoj strani. Nenad Puhovski, profesor na zagrebačkoj akademiji, jedan je od osnivača nezavisne produkcije Faktum, hrvatski autor koji je progovorio o hrvatskim zločinima. Zajedno sa pokojnim Božom Kneževićem snimio je film o zločinima nad Srbima tokom akcije Oluja, zatim samostalni autor o zločinima nad civilima, Paviljon 22, koji su ostali negde u Pakračkoj dolini. I najnoviji film je uzburkao javnost. Urađen je u koprodukciji sa B92. Lora – film o mučenjima, pretežno Srba, u hrvatskom zatvoru tokom devedesetih i o suđenju koje je praktično amnestiralo krivce. Naš gost je pre devedesetih bio okrenut umetnosti, njegovi filmovi su se bavili tom tematikom, dobijao je prestižne nagrade u svetu, ali izazov devedesetih nije mogao ostaviti po strani tako duboko moralnog čoveka kakav je Nenad Puhovski. Nije zažmurio pred onim što se događa. Naprotiv. Profesor je svojim studentima održao čas iz etike, čas koji traje već godinama. Pogrom koji je pri tome doživeo nije ga zaustavio, pa ni smrt prijatelja i saradnika sa kojim je radio Oluju. Čekali su ga Paviljon i Lora. Čekaju ga još neki projekti, iako kaže da je malo umoran od svega i da bi da predahne. Jedino to mu nismo baš sasvim poverovali.

RSE: Gde se sada mogu videti vaši filmovi Oluja, Paviljon i Lora?

PUHOVSKI: Oluja se mogla vidjeti na ekranima televizije B92 i bila je prikazana na HTV-u. Paviljon 22 je bio prikazan na B92, ali ne i na HTV-u. Lora je posve nov film i u relativno skorom vremenu će biti prikazan na B92, a šta će biti u Hrvatskoj, to je pitanje.

RSE: Kako se može doći do vaših filmova?

PUHOVSKI: Neki dan me jedna koleginica sa akademije pitala to isto pitanje. Mnogi ljudi u prolazu, kao da se radi o kokainu, polušapčući pitaju: “Gdje se mogu nabaviti tvoji filmovi?”, kao da se radi o nekoj zabranjenoj robi. Ja njima kažem: “Umjesto da svakome od vas dajem po jednu kasetu, javite se u javnost i napravite pritisak na televiziju da pokaže film”. Filmovi nisu rađeni zato da bi ih neka elita, ma kakva ona bila, kod kuće gledala i na neki način se naslađivala. Filmovi su rađeni da bi ih vidjela javnost. Dok ih ne vidi javnost oni nisu ispunili svoju zadaću. Molim sve ljude koji žele vidjeti film da naprave pritisak, prije svega na HTV ili na neke lokalne televizije, da te filmove i pokažu. Naravno da ih je moguće dobiti i na kasetama i na DVD-ima, ali meni je stalo do toga da filmove vidi javnost za koju su filmovi i rađeni.

RSE: Vi stalno pominjete HTV, ali naši slušaoci su i iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Da li neko iz Beograda može da ode u video klub i pogleda vaš film?

PUHOVSKI: Ne. Jedan od načina je da odu na našu internetsku stranicu koja je www.factumdocumentary.com i tamo postoji neki vezni mail. Svim ljudima koji su tražili kasete, slali smo ih besplatno, jer nam je stalo da ljudi vide te filmove. Čini mi se da je od toga mnogo važniji pritisak na televizije, ne samo u Srbiji ili u Hrvatskoj, već na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, da se ti filmovi vide, i ne samo oni, da ih vidi šira javnost. Što se tiče distribucije kaseta, to je manji problem i mi na tome radimo. Sada smo krenuli i sa distribucijom DVD-a i preko naše Internet stranice ne bi trebalo biti problema sa naručivanjem.

RSE: Da li se ijedan od vaših filmova davao u redovnim bioskopskim dvoranama?

PUHOVSKI: Od ovih ne. Prikazivali smo neke ranije filmove još od vremena Tuđmana jer smo procijenili da postoji dosta veliki interes u javnosti. Što se tiče filmova ove tematike, nismo sigurni da bi se isplatilo prikazivati ih u kinima jer mislim da bi bilo više problema nego koristi. To su filmovi predviđeni za televizijsko prikazivanje. Dok oni ne budu prikazani na tom kontejneru koji je za njih predviđen, smatrati ćemo da do kraja nismo ispunili svoju zadaću.

RSE: Loru ste ponudili HTV-u?

PUHOVSKI: Imali smo neke vrlo rane pregovore još u vrijeme kada sam razgovarao sa njima oko korištenja jednog dijela arhiva Hrvatske televizije za taj film, kao i nekih drugih arhiva. Ponudio sam Hrvatskoj televiziji da napravimo onaj klasični dil za prikazivanje, ali do toga nije došlo s obzirom na gužvu koja je nastala u Hrvatskoj oko tog filma koji gotovo nitko nije ni vidio. Sada sam posve siguran da HTV taj film neće prikazati u narednoj godini ili dvije.

RSE: Ako za takve dokumentarne filmove TV ekran ostane nedostupan, ne ostajemo li bez onog efekta koji bi trebao da ima takav film? Mislim da je Oluja baš primer toga kako može da zatalasa jedan film po prikazivanju na državnoj televiziji. Šta se između prikazivanja Oluje i Lore dogodilo?

PUHOVSKI: Oluja je bila izuzetak zbog toga što je predsjednik države intervenirao na njenom prikazivanju. HTV ga nikada sama od sebe ne bi prikazala. Predsjednik Mesić je tada, početkom demokratskih promjena 2000. godine, rekao da ukoliko javna televizija ne prikaže taj film on sam će zakupiti vrijeme za njegovo prikazivanje. Televizija je zareagirala i rekla da je to njen posao i prikazala film. Ono što je problem i što je neka vrsta zatvorenog kruga je pitanje postojanja demokratske javnosti, ali to nije nešto što mi koji radimo filmove možemo pogurati. To je nešto što je mnogo šire i mnogo veće pitanje. Naše je da napravimo neke filmove. Mi uradimo sve što možemo da ti filmovi budu viđeni: organiziramo projekcije, sudjelujemo na festivalima, idemo okolo po gradovima kao putujući cirkus i vrtimo te filmove. Pritisak u medijima nije naš posao i to bi trebali uraditi neki drugi, a ti drugi to ne rade. Mi u Hrvatskoj nemamo televiziju kao što je B92 koja takve filmove sustavno prikazuje, tako da je svaki takav film koji se pokaže u Hrvatskoj ispočetka skandal. Televizija ne želi tu vrstu skandala i zbog toga se stvara situacija u kojoj se ti filmovi ne vide. Paviljon je bio pokazan čak na desetak festivala, čak i u Splitu na lokalnoj televiziji, ali u Zagrebu lokalna televizija OTV ga nije htjela prikazati. Moj bivši student, direktor OTV-a, mi je rekao iskreno: “Meni to ne treba”.

RSE: Paviljon 22 je priča o sajmu i o maltretiranju civila.

PUHOVSKI: On je kronološki drugi film po redu. Prva je Oluja a treća je Lora. Paviljon 22 je priča o zagrebačkom velesajmu na kojem su neke jedinice, koje su bile polu-legalne, odvodile civile na neka ispitivanja koja nisu bila legalna. Jedan dio tih ljudi je nakon ispitivanja nestao, po svim indicijama, negdje u Pakračkoj poljani.

RSE: Da li ste praveći ova tri filma krenuli sa idejom da napravite baš njih? Da li je to jedna serija koju ste vi i planirali da uradite?

PUHOVSKI: Radi se o čitavom nizu okolnosti koje su dovele do tih filmova i uvijek je postojao neki inicijalni pokretač. Jednostavno rečeno mi smo premali. Faktum zapošljava jednog čovjeka na puno radno vrijeme i jednog na pola. Mi smo premali da bi smo mogli imati planiranu produkciju. To zahtijeva mnogo veći sustav. Za svaki od tih filmova je postojao osobni, intimni razlog, neka emocija, neka priča koju smo čuli, neki ljudi koji su došli k nama sa nekom pričom. To je bio pokretač. U trenutku kada se takva priča ponudi, čovjek važe da li je to priča u koju treba ići, u smislu i angažmana, materijala koji postoji i mogućnosti da se napravi interesantan film. Mi smo jedna mala nezavisna produkcija. Napravili smo preko 40 filmova u šest godina. Svaki film je pitanje autora koji u to kreće. U slučaju Oluje to je bio Božidar Knežević kao režiser i ja kao producent. Druga dva sam radio ja, i kao režiser i kao producent.

RSE: Sledeći projekt?

PUHOVSKI: Nemam pojma. Bez obzira što sam po prirodi fajter malo sam umoran od tolike količine otpora koji se javlja. U Hrvatskoj se razvila ogromna diskusija. Sada očekujem sudsku tužbu od Hrvatske čiste stranke prava. Branitelji su se digli i svi nešto galame, a nitko od tih ljudi, uključujući i ministricu pravosuđa koja također smatra da se taj film ne bi trebalo prikazati, nije vidio. To je na neki način dijalog, koji i nije dijalog. S druge strane treba biti pošten pa reći da je vrlo malo javne podrške među intelektualcima i kulturnjacima.

RSE: Žestoke, negativne reakcije vezane za Loru su poznate. Išle su dotle da je rečeno da treba da vas proteraju iz Hrvatske. Šta je sa ovom drugom Hrvatskom, zašto se ona ne oglašava?

PUHOVSKI: Ona tradicionalno šuti i to je naš najveći problem. Sa tim problemom ćemo se sretati još godinama. To je pitanje jednog mentalnog sklopa u kome je potrebno neke stvari složiti. Nedavno je jedan čovjek, sveučilišni profesor, doktor znanosti, predsjednik saborskog Odbora za kulturu, obrazovanje i znanost rekao u jednom intervjuu da filmove o navodnim hrvatskim zločinima rade isključivo netalentirani ljudi koji time prikrivaju nedostatak talenta. Radi se o čitavoj količini nataloženih šema i predrasuda koje nisu doprle do mnogih ljudi koji sprečavaju, zajedno sa komotnošću i strahom koji su uvijek najbolji saveznici, te ljude da naprave ono što bi ti intelektualci trebali napraviti, a to je, u najmanju ruku, izboriti se za pravo svakog čovjeka da javno kaže svoje mišljenje i pokaže svoj rad.

RSE: Kakav je bio prijem Lore u Beogradu?

PUHOVSKI: To je teško reći jer je to bila samo jedna premijera u kinu Rex. Film još nije prikazan na televiziji za koju je prvenstveno i namijenjen. Tek nakon TV prikazivanja dolazi do niza javnih reakcija. Meni je odlična forma Internet, gdje ljudi, zaštićeni anonimnošću, vrlo iskreno iznose svoje stavove. Projekcija u Rexu je imala i neku terapeutsku svrhu, jer najveći broj ljudi koji su tamo bili su ljudi koji su sami prošli razne vrste ratnih stradanja i koji dolaze na takva događanja i takve projekcije da ispričaju svoju priču. To posve razumijem, ali to nije imalo izravne veze sa samim filmom. Moje iskustvo govori da će film proći dobro, ali da će jedan dio publike u Srbiji to iskoristiti za klasičnu propagandu tipa ustaše i slično. Drugi dio će razumno analizirati situaciju. Jedan mali dio će se vjerojatno uhvatiti u kolo sa hrvatskim ekstremistima i zajedno će se vrlo dobro razumjeti oko toga što treba i što ne treba raditi.

RSE: Oluja je izazvala velike polemike u javnosti posle prikazivanja na državnoj televiziji. Da li ste bili zadovoljni onim što se pokrenulo posle prikazivanja tog filma?

PUHOVSKI: Ja sam izuzetno zadovoljan rezultatom koji je pokazao dvije stvari. S jedne strane, ono što je meni beskrajno važno, je emitiranje koje je rađeno u okviru emisije Latinica. Emitiranje je rezultiralo jednim malim referendumom publike. To je bilo više od prije dvije godine. Na postavljeno pitanje - Da li smatrate da sve ratne zločine treba kazniti - više od 75 posto gledatelja je reklo - Da. Od ukupnog broja gledalaca, tu emisiju je gledalo 40 posto gledalaca, što je za dokumentarni film izuzetno mnogo. Oni su skoro referendumski rekli - Da. To je jedan dio odgovora sa kojim sam jako zadovoljan i koji pokazuje da je ova šutljiva većina daleko zrelija od političara koji je predstavljaju. U Saboru se razvila diskusija na temu tog filma. Ona je pokazala dosta veliko jedinstvo političke elite (i pozicije i opozicije) koji su smatrali da takve filmove ne treba raditi.

RSE: Da li je to odgovor na pitanje zašto Lora ne ide na državnu televiziju?

PUHOVSKI: Posve sam siguran da je odgovor u političkoj eliti koja ne želi da takve teme “uznemiravaju javnost”. Današnja ministrica pravosuđa, koja nije pogledala film, tvrdi da će takav film utjecati na sud. To je dokaz stava određenih političkih struktura. Tako je bilo i u prijašnjoj vlasti. Politička elita u Hrvatskoj, a rekao bih i u Srbiji, nije spremna otvarati te teme. Smatra naivno i kratkoročno da to treba spremiti pod tepih. Život ide svojim tokom i to je nemoguće, ali politika je nešto što se radi na kratke staze, na četiri godine. Nikoga od tih ljudi nije briga, na žalost, šta će biti posle njihovog mandata. Njima je važno da prežive svoj mandat i da nekako izveslaju. Ako se takav film može na neki način neutralizirat, zašto da si ljudi prave probleme. Ili, što je rekao jedan političar – Na takvim temama se ne dobivaju glasovi.

RSE: Ili što ste vi rekli - Mentalni rat na Balkanu još traje.

PUHOVSKI: To je osnovni razlog zbog kojeg se upuštamo u čitavu tu priču i zbog čega se dovodim u situaciju da snosim sve te posljedice. Smatram da te filmove, a ne samo filmove već čitav niz drugih stvari, treba napraviti, i to što prije, da bi se neke stvari raščistile i da bi se moglo krenuti dalje. Većina od nas ima djecu i stalo nam je da ta sljedeća generacija bude po prvi puta neka generacija na Balkanu koja neće morati proći kroz rat. Jako puno generacija iza nas je moralo proći kroz neke od ratova. Čini mi se da bi bilo dosta pametno da se analizira zašto je to tako i da se na taj način pokuša neku sljedeću generaciju poštedjeti te čitave priče. U neka stara vremena sam dobivao nagrade za filmove o umjetnosti i o nekim drugim stvarima i nije mi ovo trebalo. Mogu raditi i neke druge stvari. Iskreno smatram da bi to netko trebao raditi, ali, na žalost, to ne radi nitko drugi.

RSE: Kada govorimo o Oluji ne mogu da ne pomenem autora Božu Kneževića koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći neposredno posle prikazivanja tog filma. Bilo je pretpostavki da to nije bila slučajna nesreća. Da li su ostale te sumnje ili je policija završila tu priču na način da svi budu ubeđeni da je to zaista bila samo saobraćajna nesreća?

PUHOVSKI: Policija je završila istragu i ona tvrdi da je to bila samo saobraćajna nesreća. Ono što ja mogu reći je da sam taj dan, kada se to desilo, dobio prijetnju da sam sljedeći na redu. Uredno sam tu prijetnju prijavio policiji i nikada nisam doznao tko mi je prijetio, iako sam imao telefonski broj sa kojeg me zvao. Moja formulacija u toj cijeloj užasno tragičnoj priči je da bih ja volio vjerovati da se radi o nesreći. Ono što sam tada rekao stoji i danas. Mislim da su Boži ili pukle kočnice ili živci. Ne kažem da je nesreće izazvana, ali znam u kakvom je stanju bio i znam šta se dešavalo, znam koliko ga je to pogađalo. Neposredno prije nesreće je izašao kontra film Amakord koji je na njega, kao na osobu, išao đonom. To je taj klasični princip u ovim krajevima - da se ide na ljude, a ne na probleme. Nama nitko nikada nije osporio niti jednu činjenicu iz tog filma. To je vrlo zanimljivo. Još tada su ljudi koji su sudjelovali u Oluji neposredno nakon prikazivanja filma, uključujući i generala Čermaka, rekli da oni za to znaju. Postoje dokumenti. Problem je bio u tome što su to ljudi po prvi put mogli vidjeti svojim očima. Ljudi su mogli vidjeti izmasakrirane starce, spaljene kuće i to je nešto što nije ugodno. Nas nikada nitko nije optužio da smo rekli neistinu. Optuženi smo jer smo rekli istinu, zato što smo smatrali da je treba pokazati.

RSE: Ranije ste radili socijalne teme, ali očigledno niste mogli ostati nemi pred onim što se događalo. Da li su tim stopama krenuli i dokumentaristi u drugim državama na Balkanu? Da li su okrenuli kamere na ono što je najstrašnije, na ono što se događa u njihovim sredinama? Da li oni rasvetljavaju zločine koji su počinjeni?

PUHOVSKI: Kratki odgovor je ne. Duži odgovor je da mislim da ovdje ipak treba reći da je posebno poglavlje ovog rata medijski rat koji je ovdje vođen svim sredstvima. Gotovo da nema nevinog medija, pogotovo kada se radi o elektronskim medijima na prostoru bivše Jugoslavije. Tu se ratovalo svim sredstvima. Ta propaganda je mnogo više učestvovala u pripremi rata na prostoru bivše Jugoslavije. Stvorila je jedno jako raspoloženje koje se može svesti na nešto najjednostavnije a to je - mi smo u pravu, a svi drugi su u krivu. Takva pozicija se meni čini problematičnom, ali ona je ušla duboko u psihologiju ljudi u ovim krajevima i ona rezultira nečim što se meni čini da je vrlo problematično a to je da ljudi danas smatraju da su Hrvati dobili rat a Srbi izgubili. Zapravo nitko nije dobio taj rat, svi su izgubili.

RSE: Poznata je zloupotreba mnogih profesija u devedesetim i to pod firmom patriotizma. Da li mislite da ipak dolazi vreme da ljudi shvate da su filmovi poput vaših pravi patriotski filmovi?

PUHOVSKI: Mislim da ne. Mislim da to što mi radimo će još jako dugo vremena ostati kao nešto što je rubno i nešto što drugi smatraju anti-hrvatskom djelatnošću. To smatra i čovjek na poziciji visokog partijskog dužnosnika HDZ-a. To je pozicija predsjednika saborskog Odbora za znanost, kulturu i obrazovanje. Ta pozicija je izuzetno jaka. To se svaki put servira kada se neko drzne krenuti u takve teme. Mislim da smo mi i naši filmovi žrtvovani, da nećemo doživjeti da ti filmovi budu primljeni na pravi način. Oni će biti zloupotrebljavani, bojim se s obje strane, i sa pozicije onih o čijim se zločinima ovdje govori, i sa pozicije onih drugih koji će nerijetko te filmove zloupotrebljavati u svoje svrhe. Zbog toga takvih autora koji su na to spremni ima izuzetno malo jer ljudi ne žele gubiti godine svoga života na nešto što se napada sa svih strana.

RSE: Kada je već tako malo autora, da li je jedan od načina da oni postanu uticajni saradnja firmi kao što je Faktum sa B92?

PUHOVSKI: Mislim da je. Zbog toga sam u to i krenuo. Zahvalan sam Zoranu Matiću iz B92 na toj suradnji. Problem je što ta suradnja ne može biti ravnopravna i što mi ne možemo ponuditi reciprocitet, a to je da i mi tako nešto prikažemo jer nemamo Z92 na kojem bi smo recipročno mogli prikazivati takve filmove.

RSE: Da li vam je neugodno zbog činjenice da vas mogu zloupotrebiti srpski nacionalisti?

PUHOVSKI: To se već dešavalo. U knjizi koju smo izdali povodom filma Oluja nad Krajinom, dao sam si ogromnog truda da pomognem Borisu Rašeti, novinaru Ferala koji je napravio tu knjigu. Skinuo sam mu sa Interneta kompletne Internet forume oko tog filma. Tu se vidi ono što je nama koji se time bavimo jasno, a to je da se hrvatski i srpski nacionalisti izuzetno dobro razumiju i da pušu u iste svirale, da je to isti jezik, da je to ista mržnja i da je to ista ljubav za mržnjom. Tu neke velike razlike nema. Eventualno se promijeni predznak, ali način je isti.

RSE: Da li bi ste ušli u projekt zajedno sa nekim od autora u Srbiji sa imenom Srebrenica?

PUHOVSKI: Uvijek sam bio otvoren za sve projekte, vrlo različite, ukoliko se ne radi o projektima koji raspiruju mržnju i govore o neistinama. Nemam tog straha, ionako imam određenu etiketu u Hrvatskoj. Prema tome, neće se tu nešto puno promijeniti. Čini mi se da je najveći problem pokušati uključiti jednu novu generaciju u tu vrstu tema, koja bi o tim temama progovorila na jedan svoj način, iz nekog svog viđenja. Problem je što u Hrvatskoj postoji ogroman zazor i ogroman odmak te mlađe generacije od tih tema. Smatraju da je to nešto s čim se oni ne trebaju baviti i guraju to od sebe. To posve razumijem. Mladost je takva. Ako ne pričate tu priču, priča će pričati vas. Uskoro bih trebao krenuti u jedan film sa jednim mladim momkom koji sada završava akademiju, Goranom Devićem, koji je dobio izuzetnu hrpu nagrada za jedan film koji smo zajedno radili na akademiji. To je jedan dokumentarac koji priča priču iz Siska o jednoj djevojci koja je ubijena početkom rata zato što je bila sa nekim čovjekom iz JNA. Nadam se da će se naći i mlađi ljudi koji će preuzeti tu štafetu, ne zato što bih ja bio umoran ili ne, nego zbog toga što je nužno da te priče dobiju i neku drugu vizuru, neku drugu estetiku.

RSE: Snimili ste film Grem i ja 1997. godine. Zašto je baš Grem bio vaša inspiracija. To je čovjek koji se upalio u Londonu 1993. i to zbog rata na teritoriji bivše Jugoslavije.

PUHOVSKI: Spalio se baš na moj rođendan 1993. godine. Fasciniralo me da u medijima o tome nije bilo ni slova. Prije nego se spalio uzeo je jednu knjigu koja se bavila Olimpijadom u Sarajevu i na koricama te knjige napisao da to radi kako nikada više ne bi bilo spaljene djece. To je bila njegova reakcija na dramatičnu situaciju u Ahmićima kada su spaljene čitave kuće i živi ljudi unutra njih, uključujući i djecu. On je bio jedna izuzetno senzibilna osoba. Iza sebe je imao jedan neuspio brak i jedno dijete koje nije puno viđao. Odlučio je da netko treba reagirati. Činila mi se ta situacija paradigmatična za odnose Evrope prema ovim prostorima. Nitko nije reagirao na njegovu smrt, a on je umro u zaista velikim mukama tu istu noć u bolnici kompletno izranjavan i opečen. Kada sam krenuo u Englesku da pronađem neke koproducente za taj film naišao sam na reakcije koje su bile dosta slične. Govorili su da to neće raditi jer su uradili Bosnu za ovu godinu. To je jedna nelagoda prema temama koje preispituju vlastitu savjest jer Zapad, a Engleska pogotovo, imaju dosta toga na svojoj duši. To nije specijalitet samo naših krajeva, već je mnogo širi.

RSE: Verujem da su sada mnogi poželjeli da vide taj film. Imaju li šanse?

PUHOVSKI: Film je bio prikazan u Srbiji i u Hrvatskoj, ali nije bio prikazan u Bosni. Preko naše internetske stranice mogu doći do filma. Dovoljno je to napisati.

RSE: Kako ocenjujete dokumentarne filmove o ratnim devedesetim godinama u celom regionu? Pretpostavljam da ćete pomenuti i Kenovićevu produkciju filmova o ratnom Sarajevu. Da li je taj izazov ostao bez adekvatnih autorskih zahvata?

PUHOVSKI: To nije lako pitanje. Moglo bi se podijeliti na dvije etape. Jedna etapa je za vrijeme rata, druga je nakon rata. Za vrijeme rata ljudi su uglavnom radili filmove o ratnim strahotama. I sam sam napravio neke filmove o Vukovaru i o Dubrovniku 1991. godine. Smatrao sam da se radi o užasu koji treba zabilježiti i registrirati. To su vremena kada se ne razmišlja puno o tome - mi, vi, oni - nego se reagira na ljudsku patnju. Radio sam te filmove i nadam se da sam uspio prikazati da je to rat u kome ljudi pate. To je ta faza u kojoj je i Kenovićeva Saga napravila izuzetno veliki posao. U Zagrebu, 1994. godine, sam napravio jedan mini festival koji se zvao Sarajevski filmski dani. Održavao se u vrijeme u kojem je Sarajevo bilo pod opsadom. Kenović, Žalica i kompanija su došli preko UNHCR-a u Zagreb nekim njihovim avionima i sa nekim čudnim pasošima. Tada smo napravili tjedan dana projekcija u zagrebačkoj Kinoteci koja je bila prepuna. Pokazalo se da Zagreb takve filmove želi gledati. Na tom festivalu smo vrtili 80 posto filmova iz Sage, ali i nekih drugih autora iz Sarajeva. Mislim da je taj dio urađen, više-manje, unutar nekih evropskih, pa i svjetskih kriterija, vrlo dobro ili zadovoljavajuće, ovisno o tome koje kriterije čovjek uzima. Ono što je problem, po mom uvjerenju, je to što nedostaju filmovi koji promišljaju taj rat. Vjerojatno ljudi smatraju, ili da još uvijek nije vrijeme za to, ili smatraju da takvo nešto ljudima ne treba i da je pametnije raditi neke druge priče. Dodatni problem je taj što je svijetu rata u ovim krajevima pun kufer i oni se ne žele više time baviti. To nije nešto što je jako seksi i što ljudi rado gledaju, to nije nešto što je lako prodati izvan ove regije. Problem je u tome što bi smo sami trebali pronaći neke prave razloge da radimo takve filmove. Osim Faktuma, i pojedinog vrlo malog broja ljudi u Srbiji koji nešto rade sa B92, ne znam ljude koji se bave tim temama.

RSE: Postoji i u Beogradu jedna nezavisna produkcija koju vodi moj bivši kolega Lazar Lalić. Ta produkcija ima dosta zanimljivih filmskih ostvarenja. Znam da ste imali želju da organizujete Regionalni festival dokumentarnih filmova. Da li ste još zagrejani za tu ideju?

PUHOVSKI: Idemo sa nečim što se zove Zagreb Dox. To je festival koji će se odvijati u Zagrebu od 22. do 26. februara 2005. godine. Biće to jedan pravi dokumentarni festival. Želimo, s jedne strane, iskoristiti relativno povoljnu klimu za dokumentarce za koju je zaslužan Majkl Mur i čitav niz autora. Želimo pokazati kvalitetne dokumentarce, pošto u regiji ne postoji pravi natjecateljski festival koji se bavi isključivo dokumentarnim filmom. Faktum organizira taj festival koji će imati dvije natjecateljske kategorije, međunarodnu i regionalnu. Biće i jedna regionalna radionica za mlađe autore gdje ćemo im pokušati pomoći u tome kako se pišu filmski projekti za međunarodno finansiranje. Želimo na tjedan dana sazvati u Zagreb sve ono što možemo od dokumentarista i napraviti jednu koncentraciju dokumentarnog filma.

RSE: Svi koje to zanima ne mogu biti u februaru u Zagrebu. Da li će vaša uža selekcija prošetati po regionu?

PUHOVSKI: Mi čekamo da nam se jave partneri. Koliko god imam problema sa HTV-om, pokušati ću natjerati HTV da nam pomogne u jednom sastanku urednika dokumentarnih programa regionalnih televizija. Čini mi se da je to beskrajno važno, jer mi, pored jezika, imamo i razumijevanje problema zajedničke prošlosti i imamo o čemu razgovarati. Napraviti ću sve da u Zagrebu za jedan okrugli stol dovedem urednike javnih televizija, ali i nekih lokalnih ili komercijalnih televizija koji imaju interes za dokumentarne filmove. Razgovarati ćemo o tome kako generalno poboljšati poziciju dokumentarnog filma u ovoj regiji u vrijeme kada se sve televizije takmiče tko će napraviti komercijalnijeg ili glupljeg Velikog Brata, kada naš odnos prema stvarnosti koji nas muči postaje sve ignorantskija.

RSE: Majkl Mur je sigurno u vrhu popularnosti i zbog kanske nagrade koju je dobio i zbog glavnog junaka poslednjeg filma, američkog predsednika Buša. On ne krije da je njegov film Farenhajt obračun sa Bušom. Da li bi neki takav obračun sa nekim balkanskim gospodarima rata bio delotvoran, ili je važnije razotkrivati zločine, u dokumentarnom postupku kakav vi primenjujete?

PUHOVSKI: Ima onaj stari vic iz sedamdesetih kada dođe Amerikanac u Zagreb i kaže jednom svom zagrebačkom prijatelju: “Nema kod vas baš puno demokracije. Ja mogu otići na Times Squer i vikati protiv svog predsjednika koliko god hoću”. Kaže Zagrepčanin: “Mogu i ja otići na Trg Republike i vikati protiv vašeg predsjednika koliko god hoću”. Bez obzira kakva bila američka demokracija i šta mi o njoj mislili, tamo postoji jedna tradicija filmova kakve radi Majkl Mur još od šezdesetih. Ta tradicija je obradila sve bitne socijalne teme. To se jako dobro vidi kroz filmove koji su dobili Oskara. Obradili su i pitanje obiteljskog nasilja, pitanje afirmacije crnaca, pitanje afirmacije žena, pitanje seksualnog ugrožavanja djece. Postoji nešto što se bavi određenim temama, ali nije neophodno i nužno da budu estetski dobro urađeni, kao ni Murovi filmovi. Oni nisu neka velika umjetnost, ali su važni tematski. Mi još uvijek u ovim krajevima smatramo da je dokumentarni film, film sa velikim “F” i da je jedina bitna kvaliteta koju mora imati velika umjetnička vrijednost. Majkl Mur je dobio sa svojim, ne najbolje složenim filmom, nagradu u Kanu, na mjestu gdje se prije svega ocjenjuje estetika. To je paradoks. Taj paradoks je dobar za dokumentarni film. Praviti danas film o Miloševiću, Tuđmanu, Izetbegoviću, ili bilo kome drugom je nešto što bi dovelo do podjela, a ne bi rezultiralo onom vrstom popularnosti tog filma koju ovaj film u Americi ima, koji je zaradio 120 milijuna dolara.

RSE: Vas i vašeg brata, profesora Žarka Puhovskog, javnost zna u celoj bivšoj Jugoslaviji. Jedna novinarka je napisala da se vaš brat bori za jednaka prava svih građana, a vi da se borite za suočavanje sa zločinima koji su napravljeni tokom rata. Rekla bih da različitim jezikom radite na istoj stvari, vi jezikom umetnika, vaš brat jezikom nauke. Ko je za to zaslužan?

PUHOVSKI: Kažu da u obitelji neko mora biti pametan a neko talentiran. Nadam se da smo se dobro podijelili. Mi smo odgajani u jednoj obitelji koja je bila izuzetno svjesna tih problema. Moj otac je preživio Jasenovac. I majka i otac su bili skojevci i oni su se uvijek borili za neku lijevu ideju i nisu se dali korumpirati. Moj otac je odbijao sve automobile i sve kuće koje je mogao dobiti. To je nešto što čovjek pokupi još u vrijeme dok je jako mlad i najčešće mu to kao neki vrijednosni sustav ostaje do kraja života. Krenuli smo sa te pozicije iz obitelji u dalji razvoj preko studentskog pokrata šezdesetih, borbe u sedamdesetim. I Žarko i ja smo se borili za neke lijeve ideje koje nisu bile popularne niti u Jugoslaviji, niti sada u Hrvatskoj.
XS
SM
MD
LG