Dostupni linkovi

Vjerovati rezultatima, a ne praznim riječima


RSE: Vjerujem da ste zadovoljni povjerenjem koje su vam ponovo iskazali vasi sugradjani.

IMAMOVIĆ: Naravno da sam zadovoljan i zadovoljan sam izbornim rezultatima. Građani su mi dali veliko povjerenje koje sada valja opravdati.

RSE: Imate li način i sredstva da opravdate to povjerenje?

IMAMOVIĆ: Imam. Imam strategiju razvoja do 2015. godine. Sad treba napraviti četverogodišnji program kojeg sam imao i u kampanji kao i godišnji program, dakle program za 2005. godinu.

RSE: Vi ste, vjerovatno, prava ličnost koja može reći šta je potrebno jednom gradonačelniku da bi mu birači potvrdili povjerenje? Šta immorate ponuditi?

IMAMOVIĆ: Rezultate. Moj slogan je bio „vjerujte rezultatima“, a ne praznim riječima. To je bila suština kampanje. Potrebno je čitav mandat provesti u neprekidnom radu i potrebno je dokazati mandatom ljudima da je njima bolje zato što vi i vaše kolegice i kolege vodite grad. To se može dokazati samo konkretnim rezultatima, u projektima infrastrukture, u projektima zapošljavanja, znači u gradnji objekata, onog što se vidi golim okom, stvaranje uslova za gradnju zgrada u kojima će ljudi ili stanovati ili raditi.

RSE: Dakle, mora biti zapravo nešto egzaktno, mora biti mjerljivo. Čuo sam da je Tuzla, koju ja znam kao prilično siv, industrijski grad, sada promijenila lice i izgleda ljepše. Recite slušaocima, onima koji to ne znaju, dakle ne samo Tuzlacima, šta je to novo u Tuzli?

IMAMOVIĆ: Mi smo htjeli da Tuzla iz aspekta imidža grada, kako bi bila građanima bolja za život i kako bi bila privlačnija investitorima, ima nešto što nema niko. I onda smo izgradili, kao što svi znaju, jedino slano jezero u Evropi. Onda smo, tragajući za resursima, onim koji postoje ali nisu dovoljno iskorišteni, osim korištenja te slane vode ispod grada, kao jednu turističku atrakciju, kao dio jednog centralnog parka, kao prostor gdje ljudi mogu dobro provesti svoj dnevni odbor, odnos vikendom, ali i godišnji odmor, vidjeli ono što stoji u knjigama. Tuzla ima jednu veliku tradiciju, s obzirom da su tu oduvijek izvori soli. Ljudi u Tuzli odavno žive i odavno proizvode sol. Zapravo, radi se o jednom od najstarijih naselja u Evropi sa kontinuitetom življenja. Znači, neka spektakularna arheološka otkrića su se događala 1908. godine, pa 1957-59. godine, sve je to bilo u knjigama i sve je to bilo u Muzeju soli u koji je bilo teško ući, jer se nalazio u krugu fabrike. Znači, mi smo samo htjeli tu keramiku, taj neolit i taj kontinuitet iznijeti u najbolji mogući gradski izlog i onda smo taj izlog napravili, napravili smo Solni trg. Na korzu smo pronašli i konzervirali taj bunar odakle se crpila slana voda oduvijek i napravili jedan lijepi trg, srednjoevropski, onda i muzej. U tom muzeju, to je zapravo čitav muzeološki kompleks, napravili smo jednu izložbu, stalnu neolitsku postavku, dakle posude za proizvodnju soli koje su stare pet i pol hiljada godina, što je dokaz da u Tuzli kontinuitet proizvodnje soli i kontinuitet života traje spektakularno dugo, i to u samom njenom centru. Osim što smo tu istorijsku jezgru grada učinili ljepšom, to doprinosi, kao i ostali projekti, da se i jedan kolektivni pesimizam pretvara u kolektivni optimizam, što je osnova razvoja. Pa je zabilježen i ekonomski rast od 7,6 posto, stvorena je jedna veća stopa zaposlenosti nego što je to federalni prosjek. Naravno, još mnogo toga je trebalo uraditi, mnogo toga nije urađeno, ali mi smo uspjeli na primjer da oborimo rekorde u asfaltiranju cesta, uspjeli smo da za dvije godine toplifikacije uradimo više nego za posljednjih dvadeset godina, i radi same toplifikacije i radi aerozagađenja. Uspjeli smo, na primjer, za dvije godine uraditi više nego u zadnjih dvadeset godina na regulaciji i čišćenju vodotoka.

RSE: Za intenzivan razvoj grada, za sve te projekte, potreban je novac. Kako ga obezbjeđujete, s obzirom da privreda nije baš aktivna?

IMAMOVIĆ: Pa novac se mora zaraditi. Kod nas je budžet recimo za prva četiri mjeseca mandata mojih kolega i mene skočio za sto posto. Smanjili smo takse, smanjili smo recimo porez na promet nekretnina s petnaest na pet posto, onda taksu na upis vlasništva. Naše Prostorno uređenje i urbanizam neprekidno radi na pripremi lokacija, zatim Imovinsko-pravna služba raspisuje konkurse. Mi dakle stvaramo uslove za pogodnu izgradnju, stvaramo uslove kako bismo stvorili atmosferu ekspanzije gradnje. Ogroman je problem bio da vi, kad kupite neku nekretninu, uz sve ono što morate platiti, morate uplatiti još petnaest posto porez na promet nekretnina i čak dva posto samo da biste bili, sa svim tim papirima koje ste obezbijedili, upisani kao vlasnik. To se jednostavno pokazalo dobrim i mi ćemo nastaviti sa takvom praksom, jer kad smo smanjili različite takse za registraciju preduzeća, onda nam se dogodilo da smo za jedno kratko vrijeme dali negdje ukupno 5179 dozvola za rad. Ljudi su požurili da u Tuzli otvore preduzeća. Jedno preduzeće ima minimalno jednog zaposlenog, a zakon nameće nekim preduzećima da imaju minimalno petnaest zaposlenih. U svim oblastima života i rada treba dakle nastojati oboriti rekord. Važno je sve, i ceste i grijanje i gradnja i zapošljavanje, znači svaka služba mora biti maksimalno efikasna. Evo, ono što je interesantan podatak ljudima, mi smo za dvanaest mjeseci površine parkova povećali za četiri puta. Morali smo obezbijediti i Gradsku kuću, jer je ona u kojoj smo bili radi slijeganja pukla. To je stari problem u Tuzli. I lijepo je doživjeti da nakon završenog mandata, odnosno nakon nekih sedamdeset godina, dobijete novu Gradsku kuću, ne zato što hoćete napraviti nešto novo, nego jednostavno zato što je stara propala. Ili, na primjer, da nakon pedeset i sedam godina obezbijedite neku adekvatnu zgradu za muzej, jer grad mora imati muzej, mora imati Gradsku kuću, mora imati velike parkove, mora imati turistički trg, mora imati kupalište, znači sve ono što ulazi u definiciju grada. Ako grad sve to ima, onda je on centar u koji dolaze ljudi i kapital, a ne provincija iz koje ljudi i kapital odlaze, a nama je stalo da budemo centar u koji ljudi i kapital dolaze i da ostvarimo taj naš strateški cilj, da dokažemo da smo u pravu. Dakle, strategija Tuzle se zasniva na «tri T»: dakle prvo tolerancija kao uslov opstanka i razvoja, onda talent i tehnologija. Kad je u pitanju prvo T, u vrijeme kad su svi mijenjali grbove mi naravno nismo promijenili grb Tuzle, jer je na grbu Tuzle ta neolitska posuda za proizvodnju soli, dakle razlog postojanja Tuzle, ali na grbu je i kapija grada koja je otvorena. I dok to što je na grbu bude i u praksi, Tuzla će se razvijati. Što bude više otvorenija, razvijaće se brže.

RSE: Drugo «T» je talent.

IMAMOVIĆ: Jeste. Kad je u pitanju talent, mi smo htjeli iskoristiti ono najvažnije – ljudske resurse. Tako je nastao moj prvi četverogodišnji program, na kraju je iz toga nastala i strategija razvoja Tuzle do 2015. godine, kako iskoristiti pamet. Anketirali smo svakih šest do osam mjeseci građane, naravno adekvatnom Galuppovom metodom, po kojoj u uzorku morate imati zastupljene sve generacije, sve nacije, morate imati ljude svih starosnih doba i stepena obrazovanja, kao i one koji nemaju nikakav stepen obrazovanja, građane koji žive u gradskom dijelu i one koji žive u prigradskom dijelu, one koji su se rodili u Tuzli i one koji se nisu rodili u Tuzli. Dakle, što je moguće više pronaći različitih grupacija, kako nijedna ne bi bila zaobiđena u anketi i onda im ponuditi određene ideje i pitati ih – šta biste vi da ste na mom mjestu, šta ovdje valja, a šta u našem gradu ne valja. Na osnovu tih anketa mi smo imali jedno mišljenje o prioritetima u gradu, o tome šta ljude brine. Recimo, mnoge ljude brine povratak njihove djece kući petkom i subotom, a prigradskim mjesnim zajednicama to je svakodnevni problem roditelja. Dalje, mnoge roditelje brine to što nije dobar noćni život u Tuzli, pa djeca odlaze u okolna mjesta, brine ih što moraju da idu autima i tako dalje. Dakle, vidite šta je top prioritet, šta građani hoće. Moj slogan je: „Niko nije pametan kao svi“. Naravno da niko nije pametan kao svi, ali valja u praksi pokazati da vjeruješ u taj slogan. Znači, razgovarati sa velikim brojem ljudi iz nevladinog sektora, iz sektora biznisa, pitati mnoge istaknute pojedince, pojedince do čijeg vam je mišljenja stalo – šta bi ti da si na mom mjestu? I polako, dakle, to pretvoriti u jedan program. Kad je u pitanju talent, mi smo forsirali mnoge talente, najbolje učenike osnovnih i srednjih škola, najbolje studente Univerziteta u Tuzli i Tuzlake koji su najbolji studenti na bilo kojem univerzitetu u Bosni i Hercegovini i izvan Bosne i Hercegovine, na bilo kojem univerzitetu u svijetu. Imali smo u prošlom mandatu, a imaćemo i u ovome, taj Savjet građana koji ja imenujem. To su apsolutni volonteri, iz različitih oblasti života i rada. Tu naravno treba da budu zastupljene sve nacije, sve generacije, da bude zastupljena i generacija učenika, dakle onih koji još nisu punoljetni i studenata, da budu zastupljeni umjetnici, da budu zastupljeni sportisti, da budu zastupljene različite nevladine organizacije, da bude zastupljen sektor biznisa, da budu zastupljene sve konfesije, da dakle imamo što više različitih osoba, ali i osoba koje mogu nešto da pomognu. Ako se recimo radi o predstavniku penzionera, on je tu, ne zato što je penzioner, već se radi o ekspertu koji može mnogo da svojom idejom, svojim trudom. To je još jedna kontrola i onda to tek ide na moj kolegij i tek onda prema Parlamentu, dakle realizacija jedne ideje.

RSE: Koliko je realizacija tih ideja uticala na stvarni život u Tuzli. Da li je na taj način, recimo, smanjen trend odlaska mladih ljudi iz tog grada?

IMAMOVIĆ: Mi imamo vrlo konkretne efekte. Sigurno da su ljudi to pozdravili. Vidi se to po izbornim rezultatima. Sigurno da je porasla zaposlenost. Na primjer stopa ekonomskog rasta je bila u Tuzli 7,6 posto, dok je nivo u Bosni i Hercegovini bio 5,1 posto, a u kantonu 6,3 posto. Stope zaposlenosti je sada u Tuzli 70, a u kantonu je 54 posto, 56 posto je na nivou Federacije, a 58 posto je na nivou Bosne i Hercegovine. Znači, postoje mnogi konkretni pokazatelji koji se mogu izraziti cifrom, analizom. Recimo da je u Federaciji na jednog nezaposlenog 1,30 zaposlenih, u Tuzli je na jednog nezaposlenog 2,34 zaposlena. Sad mene zanima ovih 0,6, pa da bude tri zaposlena na jednog nezaposlenog u Tuzli. Zanima me i hoće li biti kakvih inspekcijskih aktivnosti. Ono što je veliki problem Bosne i Hercegovine jeste nelegalna radna snaga jer sigurno je da u Bosni i Hercegovini ima više zaposlenih. Jer, ako pogledate kolikop ljudi plate telefon, struju, voze automobil i tako dalje, kad se to sabere, vidite da postoje prihodi.

RSE: Obaveza svake vlasti, pa i gradske, je da ljudima omogući zadovoljavanje neophodnih duhovnih potreba. Koliko je vaša književna smotra, na kojoj dodjeljujete nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman, doprinijela tom upotpunjavanju života?

IMAMOVIĆ: Pa doprinijela je. Grad bez kulture i sporta, to je isto kao čovjek bez duše. Mi imamo jedno nasljeđe koje moramo iskoristiti na način na koji se to radi u svijetu, u Evropi. Prema tome, ono što je vrijedno, to moraš svima pokazati. Da je recimo prvi akademski slikar Bosne i Hercegovine, Đorđe Mihajlović, Tuzlak. Prva žena slikar, Adela Ber, Tuzlanka. Da je najveći slikar dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini, Ismet Mujezinović, iz Tuzle. Pa Franjo Leder, pa recimo Derviš Sušić, jedan od najvećih romanopisaca koje je Bosna imala je iz Tuzle. To se mora pokazati, to ljudi moraju znati, to se mora koristiti i za buduće generacije. Šta sam ja htio sa književnim susretima? Htio sam ambiciozno da Tuzla bude glavni grad romana, a roman je velika matura književnosti.

RSE: Je li to moguće izvesti?

IMAMOVIĆ: Pa izveli smo mi to, na širokom prostoru, da bude glavni grad romana. Imamo Mešu Selimovića, on je sve obavio, sada mu samo treba ukazati poštovanje i nagradi dati ime „Meša Selimović“. Mi smo kazali da moramo imati po jednog selektora u Zagrebu, Beogradu, Podgorici i Sarajevu, znači za svaku državu po jednog selektora. Pitaom sam šta pisci, književni kritičari, šta književni teoretičari misle. Pitao sam možemo li kazati da je prostor Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine jedan govorni prostor. Svi s kazali – da. Kad imamo jedan govorni prostor, zašto ne bismo za taj govorni prostor utvrdili nagradu za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini i dali joj ime jednog od najvećih romanopisaca, ime Meše Selimovića, jer on ne samo što je jedan od najvećih romanopisaca, nego je i on također iz Tuzle.

RSE: I tako to traje već tri godine.

IMAMOVIĆ: Četiri. Tri puta je nagrada dodijeljena otkad smo je ustanovili. Selektori iz Zagreba, Beograda, Podgorice i Sarajeva moraju ponuditi najmanje dva, a najviše pet romana za koje misle da su najbolji, a objavljeni su u prethodnoj godini. Žiri te romane treba iščitati i onda kazati koji je po njima najbolji. Predsjednik žirija je Ivan Lovrenović. Evo recimo prošlogodišnju nagradu su dodijelili Ivan Lovrenović, Marko Vešović, Nedžad Ibrahimović, to su Bosanci, zatim Krešo Bagić iz Zagreba i Sven Monnensland iz Osla. To je bio žiri. Prvi put je nagradu dobio autor Koščec iz Zagreba za roman „Netko drugi“. Druge godine je nagradu dobio Irfan Horozović za „William Shakespeare u Dar es Salaamu“. Ove godine, uvijek su ti književni susreti oko 1. jula, nagradu je dobio Ivica Đikić.

RSE: Čini mi se da upravo ta vaša smotra u Tuzli govori ili dokazuje kako je neophodno obnavljati te kulturne veze na tom prostoru bivše Jugoslavije.

IMAMOVIĆ: Naravno. Radi se o jednom nasljeđu, radi se o jednom prostoru, mi sad kažemo govornom prostoru, pa trebali bismo upravo mi da se najbolje razumijemo, bez potrebe da znamo neki strani jezik.

RSE: I vi ste sami, koliko znam, romanopisac. Možete li reći našim slušaocima o cemu pisete?

IMAMOVIĆ: Ja sam prije pisao o zemljišno-knjižnom pravu. Recimo ona, što smo Vladimir Lukić, Mustafa Begić i ja objavili kao autorsku knjigu, zvala se „Teorijski i praktični komentar zakona o primjeru katastralnih nekretnina i prava na njima.“ Vidite, ne liči na naslov romana. Onaj ko se time ne bavi ne može ni naslov ponoviti iz prve. Prije toga sa Mustafom Begićem sam napisao dvije knjige, znači imam dosta radova u toj oblasti koja se tiče zemljišta, grada i tako dalje.

RSE: Iz oblasti prava.

IMAMOVIĆ: Jeste, iz oblasti prava, a moji koautori iz oblasti geodezije, jer to je tako ta neka granica pravo-geodezija, kad je u pitanju zemljišno-knjižno pravo i tako dalje. A što se tiče romana, napisao sam tri romana. Moj prvi roman je „Ubijanje smrti“, drugi „Besmrtni jeleni“ i treći „Obožavatelj trena“, dakle obožavatelj trenutka.

RSE: Možete li, kao autor, reći kakve je tragove vaše knjizevno stvaralaštvo ostavilo u čitalačkoj publici?

IMAMOVIĆ: Imao sam dobre kritike, zaživjele su više izdanja. Recimo „Ubijanje smrti“ je imalo dva bosanska izdanja, jedno zagrebačko izdanje koje je izdao „Meander“ i jedno izdanje na slovenačkom jeziku. „Obožavatelj trena“ je već preveden na slovenački jezik, dakle samo što je promoviran prošle godine u ovo doba. Već ove godine u maju mjesecu je izašao na slovenačkom jeziku. „Besmrtni jeleni“ je izašao recimo u Meksiku, na španskom, u nastavcima, u nekom nedjeljnom časopisu. Dosta su prevođene, dosta su nagrađivane. Ja pišem roman u mozaičkoj formi. Sve to jeste cjelina, ali svako poglavlje može biti zasebno, kao kratka priča, sto je dosta pogodno da se pojavite i sa tim kratkim pričama, a pogodno i zbog toga da ne budete čitaocu dosadni. Znači bilo je relativnog uspjeha, što je čovjeku poticaj da nastavi da piše. Mjesto radnje je uvijek Tuzla.

RSE: Vratimo se vašim obevezama kao gradonačelnika Tuzle. Čuli smo od vaših sugrađana pozitivne ocjene dosadašnjeg rada. Kakve planove imate za ovaj mandat? Već ste govorili generalno o koncepciji do 2015. godine. Možete lii slušaocima, prije svega vašim sugrađanima, konkretizirati nešto što predstoji?

IMAMOVIĆ: Ono što je top prioritet, to je korištenje tog talenta. Znači imaćemo prvi Centar novih tehnologija na Balkanu i već smo sve oko toga potpisali. To je zajednički projekat, u kojem nam je pomogla norveška vlada, dakle svjetskih firmi za informaciono-komunikacione tehnologije općine Tuzla i Univerziteta u Tuzli. Kako nam ti nadareni mladi ljudi ne bi odlazili, nego, naprotiv, kako bi se zbog ovog prvog Centra novih tehnologija u Bosni i Hercegovini vratili. Znači to je projekt umrežavanja tih naših pameti, i to onih koji su naročito nadareni. Za mene je to važno, znači umrežiti pamet, u jediniti energije i da oni ne odu. Drugo što ćemo nastojati, s ciljem da ne odu, jesu te duple diplome. Znači saradnja sa svjetskim univerzitetima, gdje se malo podese programi, gdje se malo razmjene profesori. Tako da kad dobijete diplomu u Tuzli bude isto kao da ste je dobili na jednom evropskom ili američkom univerzitetu, zavisi o kojem se fakultetu radi i sa kojim se univerzitetom uspostavi takva saradnja. A to opet s ciljem, ne samo da ne odu naša djeca, već i da nam dođu neka druga djeca iz susjednih zemalja, jer im je lakše onda doći tu studirati nego otići preko bare. Lakše je roditeljima to finansirati i podnijeti kad dijete ode tu negdje blizu, a ne kad je engdje daleko. Nastavićemo realizaciju strategije razvoja do 2015. godine. Hoćemo da time ostvarimo stopu zaposlenosti od osamdeset posto, da podržimo nešto novo. Ako može da oživi ova hemijska industrija, to je dobro. Nije nto nadležnost lokalne vlasti, ali jeste podrška naša. Međutim, ja bih tu tešku industriju polako razvio u farmaceutsku industriju, pošto je sada farmacija svjetski hit. Prema tome u jednu finiju industriju, gdje se mogu zaposliti ljudi i zaraditi više, nego kad rade u nekoj teškoj hemijskoj industriji. Tu smo u pregovorima, zato smo i sve radili da dokažemo tu toleranciju Tuzle i njenu duhovnu, a i fizičku privlačnost, kako za obične ljude, a onda je naravno ista stvar i za investitore. Mi smo dovršili te rekonstrukcije glavnih saobraćajnica. Mašine su stale, jer je stala građevinska sezona. Ali još uvijek radimo na južnoj saobraćajnici i tu nećemo zaustaviti mašine dok se posao ne završi. Nadam se da neće biti nekog velikog snijega. Želim da za četiri godine ne bude neasfaltiranog putnog pravca na cijelom prostoru općine Tuzla, da sve bude pokriveno gradskom rasvjetom i hoćemo razvoj svih onih oblasti koje se razvijati mogu. A ono što građane najviše zanima, to je problem vode. Ja nisam nikada obećao da ću riješiti taj problem star trideset i pet godina, ali ovaj put sam to uradio, jer sam znao da će konačni papiri u vezi s tim biti potpisani 19. novembra, pa mi nije bilo teško da u devetom mjesecu obećavam nešto za šta sam znao da će se realizirati. Potpisani su svi mogući papiri, uključujući međudržavni sporazum Bosne i Hercegovine i Mađarske oko vodovoda Tuzle i Brčkog. Prem tome, kad se ti papiri završe, onda ostaje samo da se postrojenje za pitnu vodu gradi i da napokon riješimo i taj višedecenijski problem. Onda idu drugi projekti, dakle nastavak stvaranja uslova za jedan preporod grada, za ekspanziju gradnje, za razvoj turizma. Postoje konkretni projekti kao što je kompleks zatvoreno-otvorenih bazena na Sjenjaku, kao što su dovršetak Centralnog parka oko Slanog jezera i tako dalje, kao što je klizalište zimi, traganje za investitorom za multikina koja nam trebaju, a jedno kino ćemo vrlo brzo osposobiti. Pokušavamo da to bude veoma brzo. Ali nemam razloga da obećavam neki datum.

RSE: Pomenuli ste turizam. Je li moguće dovesti turiste u Tuzlu?

IMAMOVIĆ: Naravno. Recimo da je oko 20. septembra u Tuzli boravilo oko hiljadu učenika iz Sarajeva i iz Zenice. Prvi put su došli u Tuzlu. U Tuzlu su došli da borave na Slanom jezeru, da vide Solni trg, da prošetaju gradom i tako dalje. Sada mi, dakle, imamo te atraktivne sadržaje koje nismo imali i trebalo bi da bude što više razloga da ljudi dođu u Tuzlu. Imamo mi, samo što je to bilo kako neki dnevni turizam, kao neki turizam vikendom, desetine autobusa ljudi iz čitave Bosne i Hercegovine, ali isto tako i izvan BiH, koji dolaze tu na kupanje. Znaju da se radi o jednoj ljekovitoj slanoj vodi. Na Slanom jezeru se kupa i po pet hiljada ljudi dnevno. Dakle, ja hoću da Tuzla bude atraktivniji grad od bilo kojeg drugog grada u, recimo, sjeveroistočnoj Bosni. Znači da imate najviše razloga, ako ste turista, doći u Tuzlu. Jer, ako dolazite kao turista, onda ćete doći i kao investitor. Recimo, jedna velika njujorška investicija koja je na pomolu, nastala je tako što je čovjek došao prošetati, vidjeti grad i odlučiti se da li da uloži novac ili ne. I kad ga je vidio, rekao je: „Pa meni se ovo sviđa“. Investitoru se moraju svidjeti i parkovi, ulice moraju biti čiste, morate imati nešto konkretno šta će privući njegovu pažnju i naravno konkretan program. Na ledinu niko neće donijeti novac i investirati, nego u jednu sredinu koja mu se svidi.

RSE: Imate li podršku ostalih nivoa vlasti za sve te projekte, recimo kantonalnih, jer to prevazilazi ono što je neposredni interes Tuzle?

IMAMOVIĆ: Do sada nisam nailazio na neke snažnije opstrukcije. Bilo je malo problema i svega uoči izbora, ali to su problemi s kojima se morate nositi. Mislim da moji problemi nisu bili nešto veći nego što su bili problemi drugih. Recimo, za projekt vode sam dobio podršku i kantona i Federacije BiH i države, dakle svih nivoa vlasti. Meni tu i treba podrška, dalje mi i ne treba. Evo imali smo sad podršku Federacije oko produžetka južne saobraćajnice, oni je zapravo i grade, iz fonda Federacije. U redu, namjena tog fonda i jesu takve ceste, ali mogli su odabrati neki drugi grad, neku drugu općinu. Ali eto, Tuzla je napokon došla na red. Prema tome, to treba razumjeti. Međutim, znate šta je problem? Problem svih gradova i svih općina u Bosni i Hercegovini je isti. Naime, u ime decentralizacije Bosne i Hercegovine dogodila se jedna neviđena centralizacija nadležnosti i novca na nivou entiteta i kantona. Tako da mi na nivou države, gdje bi trebalo biti najviše novca i najviše ovlaštenja, jer tu treba da se donesu neki zakoni koji će omogućiti nama građanima bolji život, da budemo ravnopravni i tako dalje, u svakom pogledu, pa i u ekonomskom, najmanje je sredstava i u gradovima i općinama gdje treba da se riješi osamdeset posto potreba građana. Tako da pare ostaju negdje između poda i plafona i nadležnosti u kantonima i entitetima, to ne stiže do lokalne zajednice, to ne stiže do građana. Znači, morala bi se jačati država i u skladu sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi lokalne zajednice, a slabiti entitete i kantone, jer nije dobro da imamo toliko nivoa vlasti. To je nepodnošljivo za građane ove zemlje.

RSE: Tako već ulazimo u neku drugu temu, u politiku koju smo namjerno izbjegavali kroz ovaj razgovor. Dovoljno je da smo rekli da ste vi predstavnik Socijaldemokratske partije koja je pobijedila na izborima u Tuzli. Molim vas da na kraju razgovora, kao gradonačelnik, svojim sugrađanima uputite neku poruku.

IMAMOVIĆ: Ne volim to da govorim, ali kad je bila izborna kampanja rekao sam jednu istinu, da smo u proteklom mandatu moje kolegice, kolege i ja uradili daleko više nego što smo obećali i da ćemo opet, ako dobijemo povjerenje, uraditi daleko više nego što obećavamo. I povjerenje smo dobili. To toliko povjerenje građana, pravo da vam kažem, mene opterećuje, ne mogu da smanjim tempo rada, valja neprekidno raditi, treba raditi deset do dvanaest sati dnevno kako bi se ti rezultati pokazali i kako bismo opravdali povjerenje. Nastalo je mnogo novih objekata i ja sam prije svega zahvalan građanima što svi zajedno te objekte dobro održavamo, znači nema tu nekih devastiranja, nekih problema i tako dalje, svi to čuvamo kao svoje vlastito. Jednostavno Tuzla ide naprijed, to se vidi i meni treba podrška da se taj trend i nastavi.
XS
SM
MD
LG