Za put od opozicione saradnje do nepovjerenja i svađe unutar opozicije ponekad ne treba napraviti ni korak. Dovoljne su samo dvije rečenice.
Nije problem sama po sebi nezavisnost Crne Gore. Crna Gora je bila nezavisna i mi smo svi ponosni što je ona bila i jeste država. Da je lider Socijalističke narodne partije Predrag Bulatović i djelićam vlastitog bića posumnjao da bi ove dvije rečenice mogle biti razlog novog spora vjerovatno ih ne bi ni izgovarao na mitingu opozicije u Nikšiću. Opozicioni protesti organizovani su kao nastavak bunta zbog preimenovanja imena jezika. Realno i stvarno želja organizatora je bila da dezorijentisane opozicione stranke konačno odrede minimum zajedničke saradnje i jedinstva.
Sada je sve izokrenuto. Zbog Bulatovićevog stava o nezavisnoj Crnoj Gori, umjesto zajedničke opozicione bune protiv jezika, proključala je nova buna unutar opozicije. Dragan Šoć, predsjednik Narodne stranke, priznao je da je Bulatovićeva izjava svima u opoziciji odmah zaparala uši. Lider narodnjaka tvrdi da u takvim stvarima nema kompromisa. Za narodnjake je, kaže Šoć, crnogorska nezavisnost direktan put u antisrpstvo. I dok Božidar Bojović iz Demokratske srpske stranke izražava čuđenje zbog Bulatovićevog stava, za srpske radikale sve je kristalno jasno. Bulatović nije ništa manji separatista od Đukanovića. Čak je, tvrde radikali, ovakav Bulatović opasniji za Srbe u Crnoj Gori, jer simbolizuje prevaru vlastitog biračkog tijiela.
I tako, umjesto Đukanovića, meta lidera opozicije odjednom je postao njihov opozicioni kolega Predrag Bulatović. Već ta činjenica govori o stepenu uzajamnog nepovjerenja. Dubinu opozicionog pada najlakše je izmjeriti količinom propalih opozicionih obećanja. Kada su izlazili iz parlamenta opozicioni lideri kleli su se u jedinstvo, borbu do konačnog svrgavanja Đukanovića i temeljnu promjenu društva. Godinu i po da na kasnije vratili su se u parlament “na noge” istom Đukanoviću ne pokazujući pri tom makar zrno iskrenog žaljenja što nije uspjela akcija ni bojkota parlamenta, ni rušenja vlasti, ni promjene društva. Ako je ranije i bilo dilema, sada je svima jasno. Ova opozicija ne može zajedno ni na svadbu, a kamoli da organizuje temeljni preporod društva.
Međutim, to je samo dio priče. Sadašnji napadi na Predraga Bulatovića otkrivaju još jednu prilično mračnu stranu dijela opozicije. Jer, što je to tako strašno, nepristojno ili politički nekorektno izrekao lider SNP-a? Bulatović je samo konstatovao da je Crna Gora bila samostalna država, da je sada država i da su članovi i simpatizera SNP-a ponosni na tu činjenicu. Dakle, u osnovi nema razloga za sporenje. Uglavnom se radi o istorijskim činjenicama i sadašnjem stanju stvari. Crna Gora jeste bila samostalna država i Crna Gora sada ima sve atribute države. Valjda Bulatović nije crnogorski izdajnik zato što poznaje crnogorsku istoriju. Podatak da srpskim narodnjacima i srpskim radikalima smeta što Bulatović prriznaje postojanje crnogorske države više govori o njima nego o njemu. Na taj način su lideri narodnjaka i radikala priznali da žele biti opozicija državi Crnoj Gori više nego opozicija vlasti u Crnoj Gori.
To baš i nije neka plemenita svrha postojanja i takve partije ne mogu ozbiljno doprinijeti napretku Crne Gore. Naprotiv, na taj način se samo reprodukuje govor mržnje i politika zla. I sada više nije problem šta može takav dio opozicije, već se postavlja pitanje kakva je to savremena Crna Gora kada dio njenih građana tako žarko želi da ona nestane sa političke karte evropskih država, neshvatajući da tako nestaju i oni sami kao znak prepoznavanja.
Nije problem sama po sebi nezavisnost Crne Gore. Crna Gora je bila nezavisna i mi smo svi ponosni što je ona bila i jeste država. Da je lider Socijalističke narodne partije Predrag Bulatović i djelićam vlastitog bića posumnjao da bi ove dvije rečenice mogle biti razlog novog spora vjerovatno ih ne bi ni izgovarao na mitingu opozicije u Nikšiću. Opozicioni protesti organizovani su kao nastavak bunta zbog preimenovanja imena jezika. Realno i stvarno želja organizatora je bila da dezorijentisane opozicione stranke konačno odrede minimum zajedničke saradnje i jedinstva.
Sada je sve izokrenuto. Zbog Bulatovićevog stava o nezavisnoj Crnoj Gori, umjesto zajedničke opozicione bune protiv jezika, proključala je nova buna unutar opozicije. Dragan Šoć, predsjednik Narodne stranke, priznao je da je Bulatovićeva izjava svima u opoziciji odmah zaparala uši. Lider narodnjaka tvrdi da u takvim stvarima nema kompromisa. Za narodnjake je, kaže Šoć, crnogorska nezavisnost direktan put u antisrpstvo. I dok Božidar Bojović iz Demokratske srpske stranke izražava čuđenje zbog Bulatovićevog stava, za srpske radikale sve je kristalno jasno. Bulatović nije ništa manji separatista od Đukanovića. Čak je, tvrde radikali, ovakav Bulatović opasniji za Srbe u Crnoj Gori, jer simbolizuje prevaru vlastitog biračkog tijiela.
I tako, umjesto Đukanovića, meta lidera opozicije odjednom je postao njihov opozicioni kolega Predrag Bulatović. Već ta činjenica govori o stepenu uzajamnog nepovjerenja. Dubinu opozicionog pada najlakše je izmjeriti količinom propalih opozicionih obećanja. Kada su izlazili iz parlamenta opozicioni lideri kleli su se u jedinstvo, borbu do konačnog svrgavanja Đukanovića i temeljnu promjenu društva. Godinu i po da na kasnije vratili su se u parlament “na noge” istom Đukanoviću ne pokazujući pri tom makar zrno iskrenog žaljenja što nije uspjela akcija ni bojkota parlamenta, ni rušenja vlasti, ni promjene društva. Ako je ranije i bilo dilema, sada je svima jasno. Ova opozicija ne može zajedno ni na svadbu, a kamoli da organizuje temeljni preporod društva.
Međutim, to je samo dio priče. Sadašnji napadi na Predraga Bulatovića otkrivaju još jednu prilično mračnu stranu dijela opozicije. Jer, što je to tako strašno, nepristojno ili politički nekorektno izrekao lider SNP-a? Bulatović je samo konstatovao da je Crna Gora bila samostalna država, da je sada država i da su članovi i simpatizera SNP-a ponosni na tu činjenicu. Dakle, u osnovi nema razloga za sporenje. Uglavnom se radi o istorijskim činjenicama i sadašnjem stanju stvari. Crna Gora jeste bila samostalna država i Crna Gora sada ima sve atribute države. Valjda Bulatović nije crnogorski izdajnik zato što poznaje crnogorsku istoriju. Podatak da srpskim narodnjacima i srpskim radikalima smeta što Bulatović prriznaje postojanje crnogorske države više govori o njima nego o njemu. Na taj način su lideri narodnjaka i radikala priznali da žele biti opozicija državi Crnoj Gori više nego opozicija vlasti u Crnoj Gori.
To baš i nije neka plemenita svrha postojanja i takve partije ne mogu ozbiljno doprinijeti napretku Crne Gore. Naprotiv, na taj način se samo reprodukuje govor mržnje i politika zla. I sada više nije problem šta može takav dio opozicije, već se postavlja pitanje kakva je to savremena Crna Gora kada dio njenih građana tako žarko želi da ona nestane sa političke karte evropskih država, neshvatajući da tako nestaju i oni sami kao znak prepoznavanja.
